ponedjeljak, 19. ožujka 2012.

Winston Leonard Spencer Churchill - biografija

Britanski političar i pisac Winston Leonard Spencer Churchill rođen je 30. studenoga 1874. u plemićkoj obitelji Randolpha i Jennie (rođ. Jerome) Churchill. Budući državnik rođen je dva mjeseca prerano u palači Blenheim u mjestu Woodstock. Na svijet je došao osam mjeseci nakon što su se njegovi roditelji vjenčali. Pored Winstona bračni par Churchill imao je još jedno dijete - sina Johna. Po prirodi mladi Winston bio je buntovan i nije odveć mario za učenje što je njegove roditelje nagnalo da ga upišu u srednju školu Harrow (1888.) gdje je odmah počeo svoju vojnu karijeru - pridružio je Harovskom pješačkom korpusu. Tijekom školovanja na Harrowu imao je odlične ocjene iz engleskog jezika i povijesti te osvojio školsko prvenstvo u mačevanju. Majka ga nije često posjećivala, a on joj je pisao pisma u kojima ju je preklinjao da ga posjeti ili da mu dopusti doći kući. S ocem je imao vrlo hladan odnos i kako će jednom prilikom reći jedva da su i razgovarali. Zbog nedostatka roditeljskog kontakta postao je veoma blizak sa svojom guvernantom.

Nakon što je završio gimnazijsko školovanje u srednjoj školi Harrow upisao se na Kraljevsku vojnu akademiju Sandhurst (1895.), ali tek iz trećeg pokušaja jer prva dva puta nije uspio proći prijamni ispit. Vojno školovanje završio je u prosincu 1894. kao osmi od 150 novaka. Ubrzo je (20. veljače 1895.) dodijeljen postrojbi kraljevskih husara. Kao mladom časniku plaća mu je iznosila 300 funti, a što je on smatrao nedostatnom sumom novca za njegov način života. Kada ga 1895. šalju na Kubu da promatra španjolske postrojbe u borbi protiv kubanskih pobunjenika dogovora s listom Daily Graphic da bude njihov ratni dopisnik. Na svoj 21 rođendan prvi je puta bio u središtu oružanih borbi, što ga je oduševilo. Uskoro je prima poruku iz Engleske da njegova omiljena guvernanta umire te se vratio u Englesku i ostao uz nju sve dok nije preminula. U svoj dnevnik tada je zapisao "Bila je moj najdraži prijatelj", a u svojoj knjizi "My Early Life", sjećajući se nje, napisati će "Bila mi je najdraži i najintimniji prijatelj tijekom mojih prvih 20 godina života."

U listopadu 1896. premješten je u Bombay (Indija) gdje je boravio jedno vrijeme. Kada je čuo da se tri brigade britanske vojske spremaju na borbu protiv pobunjenih plemena u pokrajini Malakand (Pakistan) od nadređenog je časnika zatražio dopuštenje za odlazak u borbu. Želja mu je ispunjena i tijekom jednog izviđanja u dolini Mamund došlo je do oružanog sukoba s pobunjenicima što je bila prvo Churchillovo aktivno sudjelovanje u borbi. Godine 1898. dobiva premještaj u Egipat, a zatim u Sudan gdje se u rujnu iste godine bori u bici kod Omdurmana. Istodobno kao ratni dopisnik piše članke za list Morning Post. Vojsku napušta 1899. i neuspješno se kandidra kao član Konzervativne stranke za zastupnika u britanskom parlamentu. Iste godine počinje raditi kao ratni dopisnik za list Morning Post. Dok je izvješćivao o Drugom burskom ratu u Južnoj Africi pobunjenici ga zarobljavaju, ali on uspjeva pobjeći iz zarobljeništva u Pretoriji. Bježi oko 480 km kako bi se domogao slobode, što ga je učinilo nacionalnim herojem u domovini. Unatoč tome pridružuje se britanskim snagama i sudjeluje u zaposjedanju Pretorije. U Englesku se vraća 1900. i objavljue svoje dvije knjige - "London to Ladysmith via Pretoria" i "Ian Hamiltons's March". Svojim podvizima i dopisima s bojišta stječe veliku popularnost na osnovu koje je (1900.) izabran za zastupnika Donjeg doma u britanskom parlamentu kao zastupnik Konzervativne stranke. 

Tijekom svog prvog zastupničkog mandata zagovarao je socijalne reforme što ne nailazi na plodno tle u Konzervativnoj stranc te stoga 1904. pristupa Liberalnoj stranci. Na parlamentarnim izborima 1906. pobjeđuje u izbornoj jedinci North West Manchester i odmah postaje članom vlade na mjestu podsekretara za kolonije. Kada 1908. dolazi do smjene premijera Churchill postaje ministar trgovine. Na toj dužnosti ne ostaje dugo već iste godine postaje ministar unutarnjih poslova i na tom mjestu ostaje do 1911 godine. Krajem 1908. (12. rujna) vjenčao se s Clementine Hozier. Naredne godine (1919.) objavljuje knjigu o političkoj filozofiji "Liberalism and the Social Problem" (Liberalizam i socijalni problem). Godine 1911. imenovan je prvim lordom Admiraliteta te radi na modernizaciji mornarice. Jedan je od prvih koji su uvidjeli vojni potencijal zrakoplova te 1912. utemeljuje Kraljevsku mornaričku zračnu službu, a pri Admiralitetu osniva Zrakoplovni odjel. Toliko se oduševljavo sa zrakoplovstvom da je uzimao sate letenja. Po izbijanju 1. svjetskog rata 1914. postaje član Ratnog vijeća. Nakon neuspjeha britanske vojske u ratnoj operaciji kod Dardanela 1915. povlači se s iz Ratnog vijeća i Admiraliteta. Nezadovoljan što nema nikakvog utjecaja na vladinu ratnu politiku pristupa postrojbi Kraljevskih škotskih mušketira na Zapadnoj bojšnici.

Kada 1918. dolazi do smjene na mjestu premijera novi premijer David Lloyd George vraća ga u vladu na mjesto ministra naoružanja. Tako je Churchill postao zadužen za proizvodnju tenkova, zrakoplova, oružja i streljiva. I dalje prelazi s jedne ministarske dužnosti na drugu pa tako 1919. postaje ministar rata. Na mjestu ministra rata izaziva velike kontroverze oko svoje politike prema Iraku koji je tada pod britanskom vlašću. Naime, procijenjeno je da bi oko 25 tisuća britanskih i 80 tisuća indijskih vojnika bilo dovoljno za održavanje britanske vlasti u toj zemlji. Međutim, Churchill se zalagao da se Velika Britanija više osloni na zračne snage i tako smanji broj vojnika. Na koncu uspio je uvjeriti vladu i u Irak su poslane snage nedavno utemeljnih Kraljevskih zračnih snaga (RAF). Churchillova ideja dolazi na kušnju 1920. kada preko sto tisuća naoružanih iračkih plemena diže ustanak. U narednih nekoliko mjeseci RAF je na Irak bacio 97 tona bombi i ubio oko 9 tisuća Iračana. To nije uspjelo slomiti ustanak. Churchill se tada založio za uporabu kemijskog oružja: "Izrazito se zalažem za uporabu otrovnih plinova protiv necivilizranih plemena koja provode teror." U vrijeme Oktobarske revolucije uporni je zagovornik intervencije protiv Sovjetske Rusije i jedan od glavnih organizatora intervencije. Neuspjeh i visoka cijena tog eksperimenta potakli su premijera Lloyd Georgea da ga premjesti na mjesto ministra kolonija (1921.-1922.). Na unutarpolitičkom planu dolazi do podjela u Liberalnoj stranci, a nakon poraza na parlamentarnim izborima 1922. napušta stranku i ponovno postaje član Konzervativne stranke. Dvije godine kasnije (1924.) iznova pobjeđuje na parlamentarnim izborima te ga novi vođa konzervativne vlade Stanley Baldwin imenuje ministrom financija. Istovremeno je i urednik vladinog glasila British Gazzete. Na ministarskoj dužnosti ostaje do 1929. kada Konzervativna stranka gubi izbore. 

Dolaskom Hitlera na vlast (1933.) Churchill postaje žestoki zagovornik ponovnog naoružavanja Velike Britanije jer u novom njemačkom vođi vidi ratnu prijetnju. Zagovara beskompromisni stav prema Hitleru kao jedini način na koji ga se može obuzdati. Oštro napada popustljivu politiku britanskog premijera Nevillea Chamberlaina, a Minhenski sporazum naziva porazom bez rata. Šest godna kasnije (1939.) iznosi ideju da Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez oforme zajednički vojni savez. Nakon što je Britanija objavila rat Njemačkoj (3. rujna 1939.) ulazi u Chamberlainovu vladu kao prvi lord Admiraliteta, a 4. travnja 1940. postaje predsjednikom Vojnog kooordinacijskog povjerenstva. Po izbijanu rata imenovan je Prvim lordom Admiraliteta, a 4. travnja 1940. postaje predsjednikom Vojnog koorodinacijskog povjerenstva. Kasnije tog mjeseca njemačka je vojska napala i okupirala Norvešku. Okupacija Norveške bila je žestok udarac politici Nevillea Chamberlaina. Osmog svibnja oporbena Laburistička stranka zahtjeva raspravu u parlamentu o situaciji u Norveškoj. To se pretvara u raspravu o povjerenju premijeru. Dva dana kasnije Charmberlain podnosi ostavku, a kralje George VI imenuje Churchilla novim premijerom. Dolaskom na premijersko mjesto oformio je koalicijsku vladu Konzervativne i Laburističke stranke. Isti taj dan njemačka vosjka napada i okupira Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg. Dva dana kasnije njemačke snage ulaze u Francusku.

Velika Britanija našla se u sudbonosnom trenutku kada je sama stajala nasuport nacističkoj Njemačkoj, a Churchill tada upućuje riječi koje su zadivile čitav slobodni svijet i ušle u povijest: "Nikada nećemo malaksati ni popustiti. Ići ćemo do kraja ma kakva cijena bila; borićemo se na plažama; borićemo se na poljima i na ulicama; borićemo se u brdima; nikada se nećemo predati." Tada je proklomirao i svoju parolu: "Svaki čovjek i svaka država koji idu s Hitlerom naši su neprijatelji." Već 22. lipnja 1941. nudi savez napadnutnom Sovjetskom Savezu. Situacija na ratištu po Veliku Britaniju kretala se u počecima rata izrazito loše i nakon nekoliko vojnih poraza izložen je kritikama te je došlo od izglasavanja povjerenja. Ipak je uspio ostati na premijerskom stolcu, ali kritičari su ga i dalje nastavili napadati. Ponajviše zbog njegovog gledišta da rat vode državnici i političari, a ne vojnici te se u skladu s tim često uplitao u kreiranje samih vojnih operacija. Tijekom rata dva puta se sastao s američkim predsjednikom Rooseveltom i Staljinom. S Rooseveltom je potpisao Atlansku povelju (što je označilo začetak Ujedinjenih naroda) i Zakon o zajmu i najmu, zahvaljujući kojem su Britanci primali američku vojnu pomoć. S druge strane sa Staljinom je bio u nešto napetijim odnosima jer je sovjetski vođa tražio otvaranje druge fronte iskrcavanjem Saveznika u Francuskoj 1943. godine. Churchill je to odbio učiniti sve dok poraz nacističke Njemačke ne bude sigurna stvar. 

Na paralmentarnim izborima 1945., untoč pobjedi u ratu, pobjedu odnosi Laburistička stranka i to stoga što Churchill nije uspio uvjeriti birače da se čvrsto zalaže za provedbu socijalne reforme (planovi za istu su objavljeni 1944.), za razliku od vođe Laburističke stranke Clementa Attleeja. Izgubivši izbore Churchill je postao vođa oprobe, a prilikom svog posjeta Sjedinjenim Državama u ožujku 1946. održao je svog čuveni govor o Željeznoj zavjesi u mjestu Fulton. U kolovozu 1946. doživi je je nekoliko srčanih udara, ali ta je informacija skrivena od javnosti i on je nastavio voditi Konzervativnu stranku. Nakon parlamentarnih izbora u listopadu 1951. Churchill se vraća na vlast. Nakon objavljivanja knjige "Drugi svjetski rat" dobiva Nobleovu nagradu za književnost (1953.). Zdravlje mu se naglo pogoršava i 1955. povlači se iz politike, a premijersko mjesto ustupa najbližem suradniku Anthony Robert Edenu.

Dana 15. siječnja 1965. imao je srčani udar od kojeg se nije uspio oporaviti. Preminuo je devet dana kasnije (24. siječnja) nešto poslije 8 h u dobi od 90 godina. Prema kraljičinoj zapovijedi sahranjen je (30. siječnja) sa svim počastima koje su uobičajene kod pokopa članova kraljevske obitelji. Nakon 1914. godine bio je to prvi slučaj da je netko tko nije član kraljevske obitelji sahranjen na taj način i nakon Churchillove sahrane tu čast nitko tko nije član kraljevske obitelji nije imao. Sahrani su nazočili predstavnici preko sto zemalja svijeta.

Nema komentara:

Objavi komentar

Incrase your Site/BLog traffic