Leonardo Da Vinci - biografija

Italijanski umjetnik, jedan od najvećih renesansnih majstora, slavljen kao slikar, kipar, arhitekt, inženjer i znanstvenik. Njegov slikarski rad utjecao je više od stoljeća nakon njegove smrti na talijansku umjetnost. Međutim njegov utjecaj iako je bio najjači u slikarstvu nije ostao samo na tome već se on osjećao i u anatomiji, optici, hidraulici itd., urkatko - u većini grana moderne znanosti. Rodio se u malom gradu Vinci u pokrajini Toscana nedaleko Fiorentine 1452. kao nezakonito dijete Piera, dobrostojećeg fiorentinskog javnog bilježnika i njegove ljubavnice seljanke Caterine. U dobi od sedamnaest godina s ocem seli u Fiorentinu. U to doba Fiorentina je bila intelektualno i umjetničko središte Italije. Brzo je napredovao u društvu jer je bio zgodan, komunikativan i glazbeno nadaren. Oko 1466. postaje učenik u radionici Andrea del Verrocchiija, vodećeg fiorentinskog slikara i kipara toga doba.

U Verrocchijevoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim načinima rada, od oslikavanja oltara do izrade velikih kipova u mramoru i bronci. Članom fiorentinske slikarske gilde postaje 1472., a četiri godine kasnije (1476.) još uvijek je bio Verrocchijev pomoćnik. U Verrocchijevu djelu Krštenje Isusa klečećeg anđela na lijevoj polovici slike načinio je Leonardo. Samostalni majstor postaje 1478., a prvi rad koji mu je povjeren bilo je oslikvanja oltara kapelice u fiorentinskoj gradskoj vjećnici koji nikada nije dovršio. Oko 1482. godine stupio je u službu vojvode od Milana, Ludovica Sforze, kada je vojvodi poslao zapanjujuće pismo u kojem je tvrdio kako može graditi minijaturne mostove, te kako poznaje tehniku konstruiranja bombi i pravljenja topova. Uz tvrdio je kako može graditi brodove baš kao i oklopna vozila, katapulte i druge ratne strojeve, te da uz to može izrađivati skulpture u mramoru, bronci i glini. U bezbrojnim vojvodinim ratnim poduhvatima služio je kao glavni inžinjer, a istovremeno je bio aktivni arhitekt. U periodu od 1495. do 1497. godine radi na svom remek-djelu Posljednjoj večeri. Njegovo obimom najveće djelo bio je monumentalni spomenik Francesca Sforze, Ludovicovog oca, u bronci u dvorištu dvorca Sforzesco. U prosincu 1499. francuske su snage iz Milana istisnule obitelj Sforza te je Leonardo ostavio kip nedovršen (uništili su ga francuski strijelci koji su ga koristili kao metu) i vratio se u Firencu 1500., a već dvije godine kasnije (1502.) u službi je Cesarea Borgie, vojvode od Romagne i sina pape Aleksandra VI.

Kao vođa vojvodinog tima arhitekata i inžinjera Leonardo je nadgledao radove na utvrđenjima unutar papinskih teritorija u središnjoj Italiji. Godine 1503. bio je član komisije koja je odlučivala na kojem će se mjestu smjestiti David, čuveni mramorni kip, rad talijanskog kipara Michelangela, koji je također služio kao inžinjer u ratu protiv Pise. Krajem godine Leonardo je počeo dizajnirati dekoraciju za veliku dvoranu palače Vecchio. Predmet je bio bitka kod Anghiarija u kojoj je Fiorentina pobijedila Pisu. Nacrtao je većinu dekoracija i dovršio skicu djela 1505., ali slikanje nikada nije dovršio. Originalni crtež je uništen u 17. stoljeću tako da su do danas preživljele samo kopije, od kojih je najčuvenija ona Petera Paula Rubensa. Za vrijeme svog tzv. drugog fiorentinskog perioda Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali jedini koji je ostao sačuvan do današnjeg dana jeste čuveni portret Mona Lise. U Milanu je ponovno 1506. na poziv francuskog guvernera Charlesa d'Amboisea. Za vrijeme boravka u Milanu francuske su ga vlasti obdarile titulom peintre et ingenieur ordinarie. Naredne godine postao je dvorski slikar kralja Luja XII., koji je tada stolovao u Milanu. Narednih šest godina Leonardo će provesti između Milana i Fiorentine, gdje će često posjećivati svoju polubraću i polusestre skrbeći se za njih. 

U Milanu je nastavio svoje inžinjerske projekte i započeo rad na spomeniku Gian Giacomo Trivulziju, zapovjedniku francuskih snaga u tom gradu. U periodu od 1514. do 1516. živi u Rimu pod patronažom pape Lea X. U Francusku putuje 1516. kako bi stupio u službu kralja Franje I. Zadnju godinu svog života proveo je u Château de Cloux, blizu mjesta Amboise, gdje je preminuo 2. svibnja 1519. godine. 

Preduhitrio je mnoga meteorološka i geološka otkrića, razumijevao je efekt Mjeseca na plimu i oseku, nagovijestio je moderno shvaćanje formiranja kontinenata te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih ljuštura. Bio je među prvim osnivačima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio hidrometar. Njegova shema za gradnju kanala riječnih sustava još i danas ima praktičnu vrijednost. Predstavio je velik broj genijalno osmišljenih strojeva, od kojih su mnogi bili potencijalno upotrebljivi, između njih i ronilačko odijelo. Njegove leteće naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvučne zakone aerodinamike.

Iako je naslikao veoma malen broj slika, od kojih je većina ostala nedovršena, on je ipak bio nevjerovatno inovativan i utjecajan umjetnik. U svojim slikarskim začecima njegovi radovi oslanjali su se na one njegovog učitelja Verrocchija. S vremenom Leonardo se sve više udaljavao od takvog načina rada i u svojim je slikama glavne likove stavljao u prvi plan dok su se u pozadini mogli vidjeti imaginarne ruševine i scene bitaka. Da Vincijev stil inovacije najvidljiviji je na njegovom djelu Posljednja večera u kojem je tradicionalnu temu obradio na posve nov način. Tako umjesto da je 12 apostola prikazao kao 12 zasebnih likova on ih je grupirao u dinamične jedinice po tri lika ističući tako figuru Krista koji se nalazi u središtu slike. Veliki renesansni majstori iz Fiorentine, kao npr. Rafaelo, Andrea del Sarto i fra Bartolommeo učili su od Leonarda.