John Gotti - biografija

Glava američke mafijaške obitelji Gambino John Gotti rođen je 27. studenog 1940. u Bronxu (New York) kao jedno od 13 djece siromašnih talijanskih useljenika iz Napulja. Kada mu je bilo 16 godina napustio je školu i počeo se baviti sitnim kriminalom. Jednom je prilikom pokušao ukrasti mješalicu za beton koja mu je pala na nogu i zbog toga je kasnije cijeli život bio hrom. Krečući se u njujorškom kriminalnom krugu stekao je poznanstva u mafiji i obavljao sitnije poslove za lokalne mafijaške moćnike. 

Prvi je puta u zatvoru 1969. zbog krađe tereta u zračnoj luci Kennedy. Nakon što je odlužio kaznu i izašao iz zatvora upoznaje Aniella Dellacrocea (zvanog Neil Jaganjac) koji mu povjerava prvi veliki zadatak. Nećak mafijaškog kuma Carla Gambina otet je i ubijen te je mafijaški kum žudio za osvetom. Gotti je odabaran za taj zadatak. S dvojicom suradnika u jednom kafiću pred mnoštvom svjedoka ubio je otmičara Jamesa McBratneyja. Policija ga je uhvatila i za taj je zločin proveo samo četiri godine u zatvoru. Po izlasku iz zatvora, zbog počinjenog ubojstva, imao je velik ugled u mafijaškim krugovima. Taj je ugled došao u pitanje kada je nakon smrti mafijškog kuma Carla Gambina novi kum postao Gambinov zet Paul Castellano. Prve su iskre sjevnule kada je Castellano zabranio trgovanje drogom, a čime su se već bavili Dellacroce i Gotti te još neki mlađi mafijaši. Za Dellarcroceova života Gotti je imao zaštitnika, ali kada je on 1985. preminuo Gottijeva se mafijaška stolica opasno zaljuljala.

Postojala je opasnost da bude ubijen i odlučio je brzo reagirati te je organizirao Castellanovo ubojstvo. Pred restoranom Sparks 16. prosinca 1985. ubijeni su Paul Castellano i njegov vozač. Nakon ovoga ubojstva Gotti preuzima vodstvo obitelji Gambino. Kako je ta obitelj bila i najjača mafijaška obitelj u Sjedinjenim Državama Gotti (znan i kao Dečko Johnny) postao je šefom cjelokupne mafije u Sjedinjenim Državama. Zbog njegovih zlodjela policija mu je stalno bila za petama što je rezultiralo i s dva neuspjela sudska procesa (1984. i 1987.). Uvijek u skupocjenim Brioni odijelima vrijednim i po 2000 dolara Gotti je rado pozirao pred novinskim fotografima i davao izjave novinarima. Do tada to je bilo posve nezamislivo za jedno mafijaškog kuma jer su u pravilu mafijaški kumovi izbjegavali bilo kakav publicitet. No, u zatvoru je proveo tek 23 sata.

Ponovno na slobodi razbacivao se izjavama i smijuljio se u novinarske objektive ne sluteći da su agenti FBI-ja postavili prislušne uređaje kako bi ga lakše nadzirali. Mukotrpno prisluškivanje najmoćnijeg američkog mafijaša urodilo je plodom te su Gotti i njegov savjetnik Sammy Gravano (zvani Bik) te Frank Locascio pritvoreni zbog optužbi za reketarenje i ubojstva. Prijelomnica se dogodila kada je Sammy Gravano odlučio surađivati s FBI-jem i tako postao najviše rangirani mafijaš u povijesti koji je postao FBI-jev svjedok. Uslijedilo je suđenje na kojem je Gotti proglašen krivim po svih 14 točaka optužnice koje su između ostalog sadržavale optužbe za ubojstva, udruživanje zbog kriminalne djelatnosti, iznude te izbjegavanje plaćanja poreza. Osuđen je na 100 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja i poslan u strogo čuvani zatvor Marion u saveznoj državi Illinois. 

Iako u zatvoru Gotti je pokušavao upravljati prljavim poslovima mafijaške obitelji Gambino preko svog sina Johna Gottija mlađeg. Međutim, Gotti mlađi pokazao se nesposobnim za vođenje mafijaških poslova te je i sam uskoro završio u zatvoru osuđen na šest godina. John Gotti umro je 10. lipnja 2002. od raka grla u zatvorskoj bolnici u Missouriju.

Albert Gore - biografija

Bivši potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme Clintonova mandata i neuspješni predsjednički kandidat na izborima za američkog predsjednika 2000. godine. Albert Gore junior (poznatiji kao Al Gore) rođen je 31. ožujka 1948. u prijestolnici Sjedinjenih Država - Washingtonu. Ono što ga je izdvajalo od ostale djece, jeste da je još kao dječak pokazivao znakove preuranjene zrelosti i ukočenog ponašanja. Eleanor Smotherman, učiteljica koja mu je predavala u drugom razredu o tome kaže: "Kada bih mu se obraćala nisam bila sigurna da li govorim dijetetu ili odrasloj osobi." 

Nesuđeni Clintonov nasljednik djetinstvo je proveo tumarajući između Washingtona, gdje mu je otac bio zastupnik u američkom kongresu, i gradića Carthage (savezna država Tennessee), gdje je Goreov otac bio ugledni senator. Taj gradić i dan danas Gore naziva svojim domom. Odrastao na očevoj farmi marljivo radeći, a koja je prema Goreovim riječima imala konje i kanue, i gdje se sve dešavala izvan četiri zida te gdje su svi poznavali vas i vi ste znali sve. Ljudi koji su ga poznavali u to doba ističu jednu njegovu karakteristiku - veoma je lako sklapao prijateljstva. Sin Alberta Gorea seniora odrastao je okružen politikom. Otac ga je vodio po sastancima na vrhu gdje su se kretali Kennedyevi, te nama izvan Sjedinjenih Država manje poznati političari Demokratske stranke - William Fulbright i Sam Rayburn. Mladi Gore školovao se u elitnoj američkoj školi - St. Albans Schools for Boys, gdje je stekao formalnu naobrazbu. Tu je na školskom plesu upoznao i svoju buduću suprugu Mary Elizabeth 'Tipper' (hrv. Davatelj napojnice) Aitcheson. Vjenčali su se 1970. i danas imaju četvero djece - Karenna (6. kolovoza 1973.), Kristin (5. lipnja 1977.), Sarah (7. siječnja 1979.) i Albert III (19. listopada 1992.). Četvrtog srpnja 1999. Gore je postao i djed rođenjem malog Wyatt Gore Schiffa.

Nakon završenog srednjeg školovanja upisao se na sveučilište Harvard gdje je i diplomirao 1969. na temu Utjecaj televizije na ponašanje predsjednika. Zanimljivo je možda spomenuti da je za vrijeme studija bio cimer s budućim dobitnikom Oscara - Tommyem Lee Jonesom. Iako je zajedno s ocem bio protivnik Vijetnamskog rata i politike koju je vodila Nixonova administracija ipak je pristao biti unovačen u američku vojsku. Doduše samo kao reporter uglednog američkog lista Stars and Stripes. Po završetku Vijetnamskog rata nastavio se baviti novinarstom radeći za list Nashville Tennessean i istovremeno pohađajući Vanderbilt Law School u večernjim satima. Međutim senatorov sin nije mogao odoljeti zovu politike i 1976. izabran je u američki Kongres, četiri puta u Zastupnički dom i dva puta u Senat. Za vrijeme svojeg boravka u Konresu nametnuo se kao stručnjak za pitanja nuklearnog razoružanja i zaštite okoliša.

Jedan od Goreovih najbriljantnijih trenutaka u politici desio se u doba dok je bio član Kongresnog povjerenstva za pitanja razoružanja. Toliko se zanio time da je tjedno provodio barem osam sati baveći se samo tom tematikom, tako da je u veljači 1982. u Kongresnom tromjesečniku objavio svoja zapažanja na tu temu. Nekoliko mjeseci kasnije kada je skupina američkih stručnjaka posjetila Moskvu Sovjeti su jedino i samo htjeli razgovoari o Planu Gore. No, unatoč obavljanju raznih dužnosti u Zastupničkom domu i Senatu Gore nikada nije uspio dostići sam vrh američke politike. Stoga se 1988. odlučio kandidrati za predsjednika. Iako je odnio prevagu u šest južnih država na kraju je za demokratskog predsjedničkog kandidata izabran Michael Dukakis (koji će izbore za predsjednika glatko izgubiti). Usprkos svemu Gore je ostao ugledni senator i taj neuspjeh se nije odrazio na njegovu političku karijeru. 

Na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke1992., tada predsjednički kandidat Bill Clinton, prekršio je dva glavna pravila utrke za američkog predsjednika: za svog zamjenika je izabrao osobu uvelike sličnog političkog svjetonazora (Gorea) i dopustio je da ime te osobe u javnost dopre prilično rano. Nakon izbora Clintona za američkog predsjednika (i time Gorea za potpredsjednika) Gore se naročito posvetio zalaganju za čistiji okoliš i omogućavanju pristupa Internetu što većem broju ljudi. 

Nobelovu nagradu za mir dobio je 2007. dijeleći je s UN-ovom udrugom za klimatske promjene. Predsjednik odbora za dodjelu nagrade izbor je objasnio riječima: "Dobitnici zaslužni za prikupljanje i diseminaciju znanja o klimatskim promjenama uzrokovanim čovjekovim djelovanjem čime su stvorili temelje za kreiranje mjera kojima će se negativno djelovanje poništiti.”

Aristotel

Aristotel je roden 384. godine p.n.e. u Stagiri, grckoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog. Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.

Od 18. do 37. godine pohada Akademiju kao Platonov ucenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne cinjenice i zakone za razliku od Platonovih idealistickih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi izmedu dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.

Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo ucenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja izmedu Aristotela i Platona, medu njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takode, price kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao "klevetnici". Iako se ovakve legende cesto nalaze kod ranih hrišcanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u cvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani hrišcanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom verovanju.

Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom necakinjom i pokcerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.

Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poucavao samo etici i politici vec ga je upucivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naucio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poucavajuci mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujuci ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao znacajna novcana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeci, obnovljena moc Aleksandrove vojske posledica je, barem delimicno, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.

Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.

Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguce je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeci Platonov primer, on pocinje davati redovne casove iz filozofije u gimnazijumu sagradenom u cast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takode bila poznata i kao peripateticka škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim ucenicima šetajuci gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).

Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. — 322. p. n. e.) koji je proveo poucavajuci u Liceju, Aristotel je napisao vecinu svojih dela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog ucenja. Takode je napisao nekoliko studija (o kojima ce biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd; u kojima je stil formalniji, a jezik uceniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog ucenja sa radovima grckih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, licno ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i pticare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, mocvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel medu prvima poceo stvarati veliku biblioteku.

U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi izmedu njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujuci stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporucio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atinu izjavljujuci (po svedocenjima mnogih antickih autoriteta) da nece pružiti Atinjanima šansu da se po treci put ogreše o filozofiju. Nalazi utocište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledece godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Price da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju istorijske osnove.

Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizickom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove ocuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina delovanja peripateticke škole, prikazuju coveka prosecne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedocenja njegovih objektivnih savremenika zakljucujemo da se radilo o visokomoralnom coveku blage naravi, posvecenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobrociniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišcanske misli i kada su se Aristotelovi radovi poceli proucavati objektivno i bez straha, u delima hrišcanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao covek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveci od onih koji znaju“

Thierry Daniel Henry - biografija

PUNO IME:
Thierry Daniel Henry

DATUM ROĐENJA: August 17, 1977 - Les Ulis Francuska

NACIONALNOST: Francuska

POZICIJA: Napadač

PREDHODNI KLUBOVI:

Monaco, Juventus, Arsenal, FC Barcelona, New York Red Bulls

PONOVO DOŠAO U ARSENAL: 06.01.2012.

Francuski fudbaler i najbolji strijelac Arsenala svih vremena, Thierry Henry, i službeno je posuđen Arsenalu na dva mjeseca. Naime, njegov sadašnji klub, NY Red Bulls, pristao je da posudi svog napadača Arsenalu, u klub u kojem je Henry ispisao najljepše stranice svoje zlatne karijere.

Najbolji strijelac "Topnika" svih vremena (227 golova) odigrao je za Arsenal 371 utakmicu u svim takmičenjima. Henry je nakon 5 godina odsustva ponovo zaigrao za Arsenal i postigao svoj 227. pogodak za klub. "Veoma sam sretan, bila je to naša obostrana želja. Imat ćemo ga na raspolaganju u januaru i februaru, nakon čega se vraća u SAD", istakao je Wenger. Inače, Thierry Henry je stigao u Arsenal 1999. godine iz torinskog Juventusa. U osam sezona, koliko je igrao za Arsenal, osvojio je dva naslova prvaka Engleske, dva FA kupa, te čak četiri puta titulu najboljeg golgetera Premiershipa. Henry je treći najbolji strijelac Premier lige svih vremena. Igrao je još za Monaco i za Barcelonu, a također je i najbolji strijelac francuske reprezentacije svih vremena.

______________________________________________________________

preuzeto od: Arsenal-BiH

Robin van Persie - biografija

PUNO IME: Robin Van Persie
DATUM RODJENJA: 06. August, 1983 - Rotherdan, Holandija
NACIONALNOST: Holandija
POZICIJA: Napad
PREDHODNI KLUBOVI: Feyenoord, Arsenal
DOSAO U MANCHESTER UNITED: na ljeto, 2012

BIOGRAFIJA:

Karijeru je počeo kako mladi igrač Excelsior Rotterdama a kasnije je igrao u Feyenoordu, za igrace do 19 i 21. Proglašen za najboljeg 'Mladog talenta' , nagrada koju dijeli Holandska nogometna Federacija za 2001-02 sezonu. Zbog ozljede leđa tokom ljeta 2002, bilo je nesigurnosti hoće li Robin započeti sljedeću sezonu ili neće. On je zapravo radio naporno i svojim trudom i zalaganjem uspio je postići 8 golova u 28 utakmica te je dva put igrao u Ligi Prvaka. Usprkos talentu, Robin je imao problema sa kontraverznim Feyenoordovim menadzerom Bertom van Marwijkom, teškim disciplinarom, koji ga je poslao kući uoči evropskog super kupa protiv Real Madrida u Monacu. Sa ugovorom koji je trebao isteci u 2005., neslaganje sa Bertom van Marwijkom u kombinaciji s tim da mu klub nije ponudio novi ugovor, je značilo to da će provesti ostatak sezone kao 'ugašeno' svjetlo. U Arsenal je stigao 2004 godine za 3 miliona funti a vec u 2005-oj je pozvan u reprezentaciju Holandije nakon dobrih igara u redovima Topnika gdje postize 7 golova u 23 meča i produzuje ugovor s Topnicima do 2011.g. Robin Van Persie, ili RVP kako ga navijaci zovu, je debitovao u Augustu 2004 u 'Community Shieldu' protiv Man Uniteda. U zadnje dvije sezone je postao jedan od najbitnijih igrača Arsenala iako je u ovih 5 godina otkako je u Arsenalu, imao velikih problema sa povredama. U karijeri je osvojio FA Kup sa Arsenalom te naziv najboljeg igrača mjeseca u Novembru 2005.

Zatim na ljeto 2012. godine za 20 miliona funti prelazi u Arsenalov ljuti rival iz Manchestera, u MANCHESTER UNITED. Tu nastavlja sa sjanim igrama i predivnim golovima. U kišnom gradu povrede su ga do sada zaobišle....

Chu Young Park - biografija

PUNO IME: Chu Young Park
DATUM ROĐENJA: 10. Juli, 1985 (Daegu, Južna Koreja)
NACIONALNOST: J.Korejska
POZICIJA: Napad
PREDHODNI KLUBOVI: AS Monaco,FC Seoul
DOŠAO U ARSENAL: 30.8.2011.

BIOGRAFIJA:

Chu je došao u Arsenal iz AS Monaca u Augustu 2011. godine.
Kapiten Južne Koreje igrao je na oba Svijetska prvenstva i 2006. i 2010. godine.
Tokom tri godine provedene u Francuskoj ligi postigao je 25 golova u 91 nastupa .

____________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com

Tomas Rosicky - biografija

PUNO IME: Tomáš Rosický
DATUM RODJENJA: 04. Oktobar 1980 (Prag, Ceska Republika)
NACIONALNOST: Ceska Republika
POZICIJA: Vezni red
PREDHODNI KLUBOVI:
Kompensory, Sparta Prag, Borussia Dortmund
DOSAO U ARSENAL: 23. Maj 2006

BIOGRAFIJA:

Karijeru je poceo u CKD Kompresory iz Praga..Kao osmogodisnjak prelazi u veliku Spartu iz Praga , za prvi tim je debitovao 1998 godine. 23. Februara 2000 protiv Irske debituje za Cesku A reprezentaciju. U Zimskom prelaznom roku 2000/01 prelazi u Borussiju iz Dortmunda. Sa Borussiom Tomas postaje prvak Njemačke i ulazi u Finale Uefa Cupa gdje je njegov BVB poražen od Feynoorda 2-3.

Rosicky je tada vazio za jednog od najboljeg veznog igraca svijeta u svojim redovima zeljeli su ga vidjeti Real Madrid i drugi evropski giganti. Dobio je nadimak 'Mali Mozart' zbog svojih izvanrednih tehnickih sposobnosti i mogucnosti da 'diriguje' igru svog tima.

23. Maja 2006, par sedmica prije Svjetskog Prvenstva u Njemackoj, Tomas je potpisao dugogodisnji ugovor sa Arsenalom za nekih 6.8 miliona funti odstete. Za sebe je uzeo broj 7 koji je ranije nosio Robert Pires. Tomas je debitovao za Arsenal 8. augusta 2006 u utakmici kvalifikacija za Ligu Prvaka protiv Dinamo Zagreba. U januaru 2008, Tomas je napustio teren u utakmici FA Kupa protiv Newcastlea nakon povrede koju je Arsene Wenger opisao kao cudnu ali ne tako opasnu. Medjutim, Tomas ce uskoro biti proglasen nedostupnim za ostatak sezone. Njegov povratk se ocekivao na pocetku tekuce, 2008/09 sezone medjutim u Oktobru je doslo jos losih vijesti kada je Wenger rekao da ne ocekuje Tomasa u akciji prije nove godine. Njegov povratak na teren se ocekuje u martu ili Aprilu 2009.

____________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com

Laurent Koscielny - biografija

PUNO IME: Laurent Koscielny
DATUM ROĐENJA: 10.septembar 1985. (Tulle,Francuska)
NACIONALNOST: Francuska
PRETHODNI KLUBOVI: Lorient,Tours,En Avant Guingamp
DOSAO U ARSENAL: 07. juli 2010.

BIOGRAFIJA: 

Laurent Koscielny je tipični primjer igrača koje dovodi Wenger. Malo ko je čuo za njega prije dolaska u Arsenal (slično kao Eduardo, Sagna, Almunia, itd.) a samo prije godinu dana ovaj fudbaler je igrao u francuskoj drugoj ligi za ekipu Tours! Doduše, proglašen je igračem godine u toj ligi što mu je i donijelo transfer u Lorient (za 1.5 miliona funti) ali to ne umanjuje činjenicu da je ipak relativna nepoznanica.

Rođen je u Francuskoj, 10. septembra 1985. a karijeru je počeo u Guingampu gdje je igrao do 2007. kada prelazi u već spomenuti Tours. Tu u 67 utakmica postiže i 6 golova i to mu donosi prelazak u Lorient (prošlog ljeta). Nakon mnogo špekulacija, 7. jula je konačno potpisao za Arsenal a navodi se da je koštao nekih 8.5 miliona funti. Nosit će dres sa brojem 6.

___________________________________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com

Thomas Vermaelen - biografija

PUNO IME: Thomas Vermaelen
DATUM ROĐENJA: 14. Novembar, 1985, Kapellen
NACIONALNOST: Belgijska
POZICIJA: Odbrana
PREDHODNI KLUBOVI: Germinal Beerschot, Ajax (na posudbi u RKC Waalwijk)
DOŠAO U ARSENAL: Juni, 2009

BIOGRAFIJA:

Thomas Vermaelen svoju karijeru je počeo u Belgijskom klubu Germinal Ekerenu koji je kasnije preimenovan u Germinal Beerschot. U 2004. godini odlazi u Holandiju i prelazi u Ajax. Za ekipu Ajaxa je debitovao 15.Februara 2004. godine u pobjedi Ajaxa od 2-0 nad FC Volendama.Nastup protiv FC Volendama je bio njegov jedini u toj sezoni u kojoj je Ajax osvojio Holandsko prvenstvo. U sezoni 2004/05 Ajax ga šalje na posudbu u RKC Waalwijk.U RKC-u je zabilježio 13 nastupa i postigao dva gola.

Po povratku u Ajax Vermaelen je naprosto eksplodirao i počeo pružati sjajne partije u dresu Holandskog giganta, u toj sezoni se ustalio u početnih 11 i sa Ajaxom osvojio KNVB kup. Sjajne partije u dresu Ajaxa doveli su ga i Belgijsku reprezentaciju. Kasnije sa Ajaxom osvaja Johan Cruijff Schaal (holandski superkup) i ponovo osvaja KNVB kup. U 2007-oj godini drugi put zaredom osvaja Johan Cruijff Schaal. U ljunu 2009-te. godine prelazi u Arsenal,detalji ugovora nisu saopšteni.

____________________________________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com

Per Mertesacker - biografija

PUNO IME: Per Mertesacker
DATUM ROĐENJA: 29. Semptembar 1984 - Hannover, Njemačka
NACIONALNOST: Njemačka
POZICIJA: Odbrana
PREDHODNI KLUBOVI: Hannover 96, Werder Bremen
DOŠAO U ARSENAL: 31. August 2011

BIOGRAFIJA:

Per Mertesacker je rođen 29. Semptebra 1984 u njemačkom gradu Hannoveru. Mertesacker je produkt omladinske škole fudbala Hannvera 96. Seniorski debi za ovaj tim je mao u novembru, 2003. godine. Unatoč osjetljivoj poziciji na kojoj igra, Mertesacker je poznat po svojo 'čistoj igri'. Naime tokom svog boravka u Hannoveru, sudije su u svoju bilježnicu ovog njemačkog stopera upisale svega dva puta, a drži rekord od čak 31. utakmicu bez kartona u njemačkoj Bundes ligi. U augustu 2006. godine Mertesacker je prešao u Werder iz Bremena za 5 miliona eura, nakon odličnih igara na Svjetskom prvenstvu 2006 godine u Njemačkoj. Mertesacker je tokom svog boravka u Werderu imao dosta problema sa povredama, ali ni to ga nije sprečavalo da pruža dobre partije kada bi se vratio na teren. Tokom poslednje dvije sezone u Werderu, Mertesacker je dobio samo jedan žuti karton iz 63 ligaške utakmice. Iako većina ljudi očekuje da stoper Mertesackerovih karakteristika pravi dosta prekršaja, on to uopšte ne čini. U prosjeku, napravi manje od jednog prekršaja po utakmici.

Tokom poslednjeg dana prelaznog roka uoči nove 2011/2012 sezone, Mertesacker je potpisao za Arsenal i dobio dres sa brojem 4, kojeg je do tada nosio Cesc Fabregas. Debi za Arsenal je imao u utakmici protiv Swansea, koju je Arsenal dobio rezultatom 1-0. Mertesacker je odigrao svih 90 minuta. Za reprezentaciju Njemačke, Mertesacker je debitovao 9. oktobra 2004. godine. Sa Njemačkom je nastupao na Svjetskom Prvenstvu 2006. i 2010. godine, kao i na Evropskom Prvenstvu 2008. godine. Do oktobra 2011. godine, upisao je ukupno 78 nastupa za reprezentaciju i postigao 1 pogodak.

____________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com

Bacary Sagna - biografija

PUNO IME: Bacary Sagna
DATUM RODJENJA: 14. Februar 1983, Sens (Francuska)
NACIONALNOST: Francuska
POZICIJA: Odbrana - bocni
PREDHODNI KLUBOVI: Auxerre
DOSAO U ARSENAL: 12. Jula 2007

BIOGRAFIJA:

Bacary Sagna je Francuski internacionalac porijeklom iz Senegala.Sagna je imao 87 nastupa u Francuskoj Ligi 1 za Auxerre i bio je dio postave koja je osvojila Francuski kup 2005.Sa Auxerreom se takodjer takmicio u UEFA kupu 2006-07. U toj sezoni je izabran za najboljeg desnog bocnog igraca Francuske Prve Lige. 12 jula 2007 je presao u Arsenal za otprilike 6 miliona funti. Nosi dres sa brojem 3 koji je prije njega dugo nosio engleski reprezentativac Ashley Cole. Vrlo brzo se nametnuo menadzeru Wengeru sto pokazuje kontinuitet njegovih igara u prvoj postavi. Sagna je debitovao za Arsenal 19 jula 2007 u pocetnoj postavi prijateljske utakmice protiv Genclerbigirlia koja je zavrsila pobjedom Arsenala od 3:0. U Premier Ligi, Sagna je bio u startnoj postavi prilikom pobjede Arsenala od 2:1 nad Fulhamom, sto mu je bio oficijalni debi. Do sada je igrao desnog bocnog za Arsenal mada moze igrati svaku poziciju odbrane ili u sredini terena. Na kraju sezone 2007/08, Sagna je izabran u tm sezone Premier Lige.

___________________________________________________________________________

preuzeto od: arsenal-bih.com

Abou Diaby - biografija

PUNO IME: Abou Vasiriki Diaby
DATUM RODJENJA: 11.Maj, 1986 (Pariz, Francuska)
NACIONALNOST: Francuska
POZICIJA: Vezni red
PREDHODNI KLUBOVI: Auxerre
DOSAO U ARSENAL: 12. Januar, 2006

BIOGRAFIJA:

Jos jedan francuski fudbaler sa porijeklom iz Obale Slonovace.Njegova normalna pozicija je centralni vezni ali u posljednje vrijeme igra po krilima u Arsenalu.Diaby-a obicno zovu po njegovom srednjem imenu Abou. Diaby je rodjen u Parizu i pridruzio se timu iz svog rodnog grada Paris Sain-Germainu sa 13 godina iako je bio navijac Marseille-a.Napustio je klub dvije godine poslije.Postao je clan Auxerrea 2003. i bio je clan Auxerreovog tima koji je osvojio nacionalno U-16 takmicenje te godine.Njegov trener u to doba,Christian Henna ga je opisao kao vrlo dobrog,elegantnog i brzog tehnicara.Razvio se u visokog,jakog veznjaka.Potpisao je profesionalni ugovor sa Auxerreom,igrajuci pet meceva u 2004-05 i pet u prboj polovini 2005-06.Njegov prvi mec za Auxerreov prvi tim bio je protiv Rennesa 14.08.2004. kada je kao izmjena usao u posljednjoj minuti meca.

12.01.2006. potpisao je ugovor sa Arsenalom za cijenu za koju se vjeruje da je oko 2 miliona funti.Prije pridruzivanja Arsenalu,Diaby je odbio prelazak u redove Arsenalovih rivala Chelsea.Nosi dres sa brojem 2 u Arsenalu koji nije bio koristen od povlacenja Lee Dixona. Diaby je bio proglasavan kao zamjena za bivseg veznjaka Arsenala Patricka Vieiru zbog svog jakog stila igre sa nogama.Moze igrati ofanzivnog veznog,atletskog veznog koji je tu od sesnaesterca do sesnaesterca ili defanzivnog veznog ispred zadnje cetvorke. Debitirao je za Arsenal kao izmjena u porazu od Evertona 21. januara 2006. Prvog aprila ulazi u igru sa klupe i postize svoj prvi pogodak za Arsenal u rutinskoj pobjedi Arsenala od 5:0 protiv Aston Ville. Mjesec dana poslije,prvog maja je pretrpio lom i iscesenje koljena izazvano nesmotrenim startom sa dvije noge od strane Sunderlandovog igraca Dan Smitha.Kao rezultat povrede Diaby je propustio finale Lige Prvaka 2006. god protiv Barcelone kao i U-21 prvenstvo 2006 u kojem se ocekivalo da zauzme mjesto u redovima Francuske. Diaby je bio van terena 8 mjeseci i vratio se u natjecateljsku akciju 9. januara 2007 kada je usao kao zamjena za Theo Walcotta u cetvrtfinalnoj utakmici Liga kupa protiv Liverpoola. Diaby je ucestvovao u 14 utakmica Francuskog U-19 tima,vodeci tim kao kapiten u njihovoj uspjesnoj kampanji 2005.U februaru 2006. je debitovao za Francuski U-21 tim.15. marta 2007. je pozvan u Francusku seniorsku reprezentaciju za dvije nastupajuce utakmice,debitirajuci 24. marta kada je usao kao zamjena za Florent Maloudu u utakmici kvalifikacija za EURO 2008 protiv Litvanije.Tada je zaradio i mjesto u pocetnoj postavi u pobjedi Francuske od 1:0 protiv Austrije koji je slijedio u kojem je odigrao 77 minuta.

_____________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com

Manuel Almunia - biografija

PUNO IME: Manuel Rivero Almunia
DATUM RODJENJA: 12. Maj, 1977 - Pamplon, Spanija
NACIONALNOST: Spanija
POZICIJA: Golman
PREDHODNI KLUBOVI: CA Osasuna, CE Sabadel, Celta Vigo, Eibar, Albacete
DOSAO U ARSENAL: Juli, 2004

BIOGRAFIJA:

Karijeru je poceo u Pamploni igrajuci za za B sastav Osasune. S obzirom na njegovu teznju da bude bolji mijenjao je puno klubova u Spaniji (Cartagonova, Sabadell, Celta Vigo, Eibar (posudjen), Albacete (posudjen)). Ali se nije bas snasao uprkos kvaliteti koju je demonstrirao. U Arsenal prelazi nakon dojave skauta Arsena Wengera koji borave u Spaniji kako 'on' posjeduje veliki kvalitet i potencijal. To je bilo dovoljno da ga Wenger dovede na probu 14-ot jula 2004, gdje je zadovoljio sve kriterije i ostao se boriti sa tada, nezamjenjivim prvim golmanom Topnika Jensom Lehmanom. Debitirao je u trecem kolu Carling Cup-a, 27 oktobra u pobjedi Topnika od 1:2. Karijeru nastavlja u Arsenalu gdje i produzuje ugovor do 2010 godine. Ove sezone, Almunia je postao prvi golman Arsenala nakon nekoliko gresaka koje je na golu napravio Jens Lehmann. Nakon odlaska temperamentnog Njemca, Almunia je zaduzio dres sa brojem 1.

_____________________________________________________
preuzeto sa: arsenal-bih.com

Mel Gibson - biografija

Američki glumac Mel Gibson (punim imenom: Mel Columcille Gerard Gibson) rođen je 3. siječnja 1956. u gradiću Peekskill u saveznoj državi New York u braku Ann (rođ. Reilly) i Huttona Gibson kao šesto od desetoro djece. Obitelj će kasnije usvojiti još jedno dijete. Melov je otac radio na željeznici, ali je želio biti svećenik, a majka Ann bila je domaćica i svoju su djecu odgajali u izrazito katoličkom duhu. Bračni par Gibson odlučio se 1968. preseliti u Australiju, točnije u Sydeny. Tako su odlučili jer je najstarijim sinovima prijetila opasnost da budu unovačeni u američku vojsku i poslani u ratu koji je bijesnio Vijetnamom. Tom ratu Gibsonovi su se protivili, a također su vjerovali da su promjene, koje su nastajale u američkom društvu, nemoralne. Mel je u Sydneyu pohađao mušku katoličku školu, ali to nije nimalo smirilo njegov divlji karakter koji je u pubertetu postao sve uočljiviji. Počeo se opijati i pušiti marihuanu, a tučnjave s vršnjacima postale su njegova svakodnevica. 

Od životne nizbrdice spasiti će ga sestra Sheila koja je bez njegova znanja predala zamolbu za upis u Nacionalni institut dramskih umjetnosti u Sydneyu. Kada je na kućnu adresu Melu stigao poziv za audiciju bio je uvjerene da je riječ o grešci, ali sestra je ubrzo priznala da ga je ona prijavila jer je uvjerena da će postati filmska zvijezda. Došlo je do žestoke svađe jer Mel nije odobravao sestrinu miješanje u vlastiti život bez njegova znanja. Na koncu odlučilo je otići na audiciju jer posao koji je radio - pakiranje narančinog soka - nije ga nimalo zadovoljavao. I tako se pojavio na audiciji i prošao te započeo studij glume. Do treće godine studija bio je za tadašnje pojmove posve atipičana student - duge kose i brade, neozbiljan i ne odveć zainteresiran za predavanja. Potom je odlučio ošišati kosu i obrijati bradu. 

Na filmskom platnu je debitirao s lošim filmom u kojem je jednako tako loše glumio - Summer City. Poslije početnog debakla okušao se u sapunici Sullivanovi. Prve naznake velikog glumačkog talenta pokazao je u drami Čekajući Godota. Zatim slijedi još jedna prekretnica njegovu životu - seli se u Adelaide i tu upoznaje svoju sustanarku Robyn Moore. Kada su se upoznali Robyn je imala dečka i nije imala odveć dobro mišljenje o glumcima, ali nešto kasnije planuti će ljubav koja će se otjeloviti brakom (1980.) i rođenjem sedmero djece (kćeri Hannah i šestero sinova: Edward, Christian, Willie, Louis, Milo, Tommy). Uskoro slijedi njegov veliki uspon kada 1979. glumi u niskobudžetnom filmu Georgea Millera Pobješnjeli Max kojim će steći prvu slavu, a film će postati najisplativiji australski film svih vremena. Međutim, na samom početku stvari nisu izgledale tako sjajno kako će u konačnici ispasti. Večer prije audicije za film potukao se i izvukao deblji kraj. Pred komisijom pojavio se s razbijenim nosom, okom koje je poplavio od udarca i spuštenog očnog kapka te brojnim posjekotinama po licu. Sjedeći u stolcu i ljuteći se na samoga sebe šokirao se kada je čuo riječi: "Dobro izgledaš. Prošao si."

Međutim sa slavom nije stigao i novac. Sada već oženjenog Mela uzdržavala je supruga Robyn koja je radila kao medicinska sestra. Kako je radilo samo jedno novaca nije bilo uvijek dovoljno pa je Mel često padao u depresiju, a Robyn ga je uporno vraćala iz depresivnih stanja i uljevala mu nadu da će jednog dana ipak uspjeti. Slava je u konačnici ipak donijela i novce, a Mel je počeo glumiti u visokobudžetnim filmovima (Pobunda na brodu Bounty, Tequila Sunrise, Smrtonosno oružje). No, svaki puta kada bi zbog snimanja filmova napuštao obitelj propio bi se i tukao po kafićima. Nakon završenih snimanja i povratku u obitelj postajao bi uzorni otac i suprug. To je trajalo sve dok Robyn nije izgubila strpljenje (1994.) i rekla mu: "Ili ćeš se dovesti u red ili ja odlazim!" Gibsona je takav suprugin rezolutan stav 'doveo u red' i nakon toga odlučio je promijeniti svoj život te je prestao piti i pušiti. Istovremeno sreća na poslovnom planu osmjehnula mu i kao glumcu (Bili smo vojnici) i kao redatelju (Hrabro srce). 

Iako je sve naoko opet izgledalo sjajno Mel se nikako nije uspio riješiti svojih učestalih depresija sve dok jedne večeri, kako tvrdi, nije dobio poruku s neba da mora snimiti film o posljednjih 12 sati života Isusa Krista. Film je nakon prikazivanja u kino dvoranama potakno broje rasprave, a istovremeno pljuštale su lavine pohvala i kritika. Kritike su išle sve dotle da je optužen za antisemitizam. O samom filmu Gibson je rekao: "Snaga Svetog Duha bila je toliko jaka da su se neki muslimani i agnostici koji su radili na filmu preobratili na kršćanstvo. Sveti Duh je sa mnom snimao ovaj film, on me vodio, a ja sam samo slijedio njegove upute."

Mohandas Karamchand Mahatma Gandhi - biografija

Indijski nacionalistički vođa koji se izborio za nezavisnost Indije putem nenasilne revolucije. Gandhi, znan i kao Mahatma Gandhi, rođen je u hinduskoj obitelji u mjestu Porbandar u današnjoj državi Gujarat 2. listopada 1869. Studirao je pravo na sveučlištu u Londonu, a nakon što je 1891. završio studij prava (1889.-1891.) vratio se u Indiju i pokušao raditi u struci, ali u tome nije imao uspjeha. Dvije godine kasnije indijska tvrtka koja je imala poslovne odnose s Južnom Afrikom zaposlila ga je kao svog pravnog savjetnika u uredu u Durbanu.

Kada je došao u Durban otkrio je kako ga tu smatraju pripadnikom niže rase. Istovremeno je bio zapanjen nijekanjem građanskih i političkih sloboda indijskih imigranata u Južnoj Africi. To ga je potaklo da se pridruži borbi za priznavanje osnovnih ljudskih prava za Indijce. U Južnoj je Africi ostao 20 godina često vrijeme provodeći u zatvoru. Nakon što su ga 1896. napali su i pretukli Južnoafrikanci zalaže se za politiku pasivnog otpora i nesuradnje s južnoafričkim vlastima. Djelom mu je za takvu vrstu politike uzor bio ruski pisac Lav Tolstoj, koji je na Gandhija imao značajan utjecaj. Uzor je također pronašao i u djelima američkog pisca iz 19. stoljeća Henrya Davida Thoreaua. Posebice u djelima u kojima on piše o Kristovima učenjima, napose u djelu ¸"Građanski neposluh". Gandhi je smatrao kako su izrazu pasivni otpor i građanska neposlušnost neadekvatni za njegove svrhe te je on pronašao drugi izraz - Satyagraha. Za vrijeme Burskoga rata organizirao je sanitetsku postrojbu unutar britanske vojske i zapovijedao njom. Nakon rata vratio se borbi za prava Indijaca. Prve konkretne rezultate svoje politike polučiti će 1914. kada je južnoafrička vlada učinila je bitne ustupke Gandhijevim zahtjevima ( npr. priznavanje indijskih brakova). Kada je završio svoje djelovanje u Južnoj Africi vraća se u Indiju. Po povratku u domovinu aktivira se u indijskoj politici 1919. i pretvara nedjelotvorni Indijski nacionalni kongres u moćnu masovnu organizaciju te postaje vođa borbe za samostalnu Indiju.

Kada je parlament 1919. u izglasao tzv. Rowlatt Acts, zakon kojim su indijskim kolonijalnim vlastima dane ovlasti da oružano djelujuju protiv tzv. revolucionarnih aktivnosti Satyagraha se proširila Indijom privlačeći milijune sljedbenika. Prosvjedi protiv Rowlatt Acts-a rezultirali su masakrom britanskih vojnika nad Indijcima kod Amritsara. Unatoč oružanom djelovanju britanska vlada ne uspijeva smiriti situaciju u Indiji, a Gandhi 1920. proklamirao svoju politiku nesuradnje s vlastima što dovodi do novih problema za britanske vlasti. Taj čin je imao za posljedicu da su Indijci koji su radili u javnim ustanovama podnijeli ostavke, državne institucije kao npr. sudovi bili su bojkotirani, a indijska djeca nisu pohađala vladine škole. U cijeloj Indiji ulice su bile blokirane Indijcima koji su sjedili na njima, a kada su se odbili ustati policija ih je tukla. Kako bi prekinule paralizu javnoga života u Indiji vlasti su uhitile Gandhija, ali je uskoro zbog pritiska javnosti bio pušten. U okviru borbe za gospodarsku nezavisnost Indije Gandhi je osmislio swaraj (sanskritski: samovladavina) pokret. Ekonomski aspekti pokreta bili su veoma važni jer je iskorištavanje indijskih seljaka od strane britanskih industrijalaca dovodilo do siromašenja sela i destrukcije kućnih obrta. Gandhi se stoga zalagao za oživljavanje obrta obrade vune te je stoga izabrao kotač na kojem se obrađuje vuna kako bi jasnije ukazao na potrebu vraćanja vrijednostima seoskog života i oživljavanju tradicionalnih indijskih obrta. Uskoro je postao simbolom borbe za slobodnu Indiju širom svijeta. 

Živio je spiritualnim i asketskim životom propovjednika često provodeći vrijeme u meditaciji. Odnosi u njegovu braku između njega i njegove supruge, prema njegovim vlastitim riječima, bili su poput odnosa brata i sestre. Odbijajući bilo kakvo posjedovanje materijalnih dobara odjevao se u tradicionalnu odjeću najsiromašnijih Indijaca i hranio se samo povrćem, voćnim sokovima i mlijekom. Indijci su ga proglasili svecem i počeli ga nazivati Mahatma (na sanskritskom: velika duša), nazivom koji je namijenjen samo za najveće mudrace. Njegovo zalaganje za nenasilje, znano još i kao ahimsa (na sanskritskom: nepovrijeđivanje), bilo je izraz životnog puta koje propovijeda hinduizam. Smatrao je da će nenasilnim metodama pokazati Britancima kako je primjena nasilja beskorisna te da će oni nakon toga napustiti Indiju. Njegov politički i duhovni utjecaj na Indiju s vremenom je postao toliko velik da se britanske vlasti nisu usudile prema njemu poduzimati nikakve protumjere. Indijski nacionalni kogres dao je Gandhiju 1921. potpunu izvršnu vlast, uključujući čak i pravo da imenuje svog nasljednika. No, indijsko stanovništvo nije u potpunosti slijedilo Gahndhijevu politiku nenasilja te je došlo do niza oružanih sukoba s britanskim vlastima što ga je dovelo do toga da priznao kako je njegova politika doživjela krah. Zbog svega toga britanske su ga vlasti 1922. uhitile i zatvorile.

Nakon što je 1924. pušten iz zatvora povukao se iz aktivne politike i posvetio propagiranju općeg jedinstva. Međutim opet je bio uvučen u borbu za nezavisnost Indije te je 1930. proglasio novi val građanskog neposluha pozivajući Indijce da ne plaćaju porez. Neposluh je počeo maršom od mjesta Ahmadabad do Arapskog mora gdje se pravi sol iz morske vode. U tom maršu pratile su ga tisuće Indijaca. Vlasti su ga ponovno uhapsile, ali je pušten već naredne (1931.) godine nakon što je pristao zaustaviti val nepsluhai kad su Britanci učinili neke ustupke njegovim zahtjevima. Iste godine predstavljao je Indijski nacionalni kongres na konferenciji u Londonu. Naredne je godine (1932.) započeo novi val građanskog neposluha te je uhićen u dva navrata. No, tada bi štrajkao glađu što se pokazalo veoma uspješnom metodom otpora. Kako su se Britnaci bojali da ukoliko Gandhi umre postoji mogućnost izbijana revolucije oni su to htjeli spriječiti po svaku cijenu. Iako je i sam bio pripadnik Vaisya (trgovačke) kaste posvetio se ukidanju nepravednih socijalnih i ekonmskih aspekata indijskog kastinskog sustava. Formalno napušta politiku 1934., a na mjestu lidera Indijskog nacionalnog kongresa zamijenio ga je Jawaharlal Nehru. Gandhi se posvetio putovanju po Indiji, ali se 1939. ponovo vratio aktivnom političkom životu jer su temelji indijske federacije bili uzdrmani. Prvi potez koji je učinio ponovnim izlaskom na političku scenu bio je da još jednim postom tj. štrajkom glađu prisili vladara države Rajkot da modificira svoj autokratski način vladavine. Javni nemiri postali su toliko jaki da su kolonijalne vlasti morale intervenirati i prisliti vladara Rajkota da popusti Gandhijevim zahtjevima. Time je ponovo postao najznačanija politička figura Indije. 

Nakon što je izbio 2. svjetski rat Kongresna stranka i Gandhi nisu se željeli uplitati u konflikt sve dok Britanci ne udovolje njihovom zahtjevu za momentalnu nezavisnost Indije. To su Britanci dakako odbili nudeći neke druge kompromise što su opet Indijci odbili. I nakon ulaska Japana u rat i širenja rata na azijski kontinent Gandhi je i dalje odbijao Indiju uvesti u rat. Konačno 1942. Indijci su pristali ući u ratni sukob na strani Britanaca. Godine 1944. indijska borba za nezavisnost došla je u svoju završnu fazu, britanska vlada pristala je na nezavisnost Indije pod uvjetom da dvije suprostavljene nacionalističke grupe: Muslimanska liga i Kongresna stranka, riješe svoje razlike. Gandhi se oštro suprostavio cjepanju Indije na dvije države (što je zahtijevala Muslimanska liga), ali je na kraju ipak morao pristati nadajući se kako će mir između dvije vjerske skupine biti postignut nakon što muslimani zadovolje svoje sepratističke težnje. Indija i Pakistan postale su zasebne države kada su Britanci priznali Indiji njezinu nezavisnost 1947. godine. Dok je bio na putu ka mjestu gdje je vršio večernju molitvu Gandhija je napao (30. siječnja 1948.) i usmrtio hindu fanatik Nathuram Godse. Gandhijeva smrt diljem svijeta doživljena je kao katastrofa jer njegov se doprinos ljudskom rodu nije mjero samo mjerilima 20. stoljeća već mjerilima kompletne ljudske povijesti. U Ujedinjenim narodima održana je komemorativna sjednica, a sve zemlje svijeta indijskim predstavnicima u Ujedninjenim narodima izrazili su sućut. Uskoro nakon njegove smrti došlo je do vjerskog nasilja u Indiji i Pakistanu, ali su Gandhijeva učenja ostala i postala inspiracija nenasilnim pokretima u drugim dijelovima svijeta. Njegovo djelo posebice je djelovalo na američkog borca za ljudska prava Martina Luthera Kinga.

Indira Priyadarshini Gandhi - biografija

Indijska političarka i prva premijerka Indije rođena je 19. studenog 1917. u mjestu Allahabadu kao jedino dijete prvog indijskog premijera Jawaharlala Nehrua. Od rane mladosti aktivna je u omladinskim, studentskim i ženskim ogranizacijama. Diplomirala je na Visva-Bharati sveučilištu u Bengalu, a studirala je na sveučilištu u Oxfordu u Velikoj Britaniji. Nacionalnoj Kongresnoj stranci pridružila se 1938. i postala aktivna u pokretu za indijsku nezavisnost. Udala se 1942. za partiškog odvjetnika Feroze Gandhija, koji je također bio aktivni član stranke. Uskoro nakon vjenčanja oboje su britanske vlasti uhitili zbog optužbe za protudržavnu djelatnost te su proveli 13 mjeseci u zatvoru. Kada je Indija stekla nezavisnot 1947. i Nehru zauzeo premijersko mjesto, Indira je postala njegova službena domaćica. Nehru joj se često obraćao za savjet po pitanju nacionalnih problema, a ona ga je pratila i na putovanjima u inostranstvo. 

U Radni komitet, izvršno tijelo stranke, izabrana je 1955. postajući tako samostalna nacionalna politička figura. Četiri godine kasnije (1959.) postala je predsjednica stranke i na toj dužnosti ostala godinu dana. Za vrijeme kinesko-indijskog pograničnog rata (1962.) koordinirala je aktivnosti civilne obrane. Nakon smrti njezina oca u svibnju 1964. postala je ministrica informacija i glasnogovornica u vladi Lal Bahadur Shastrija. Obnašajući tu dužnost povećala je vrijeme emitiranja radijskog i TV programa, liberalizirala cenzuru te odobrila projekt planiranja obitelji preko televizijskih obrazovnih emisija. Kada je u siječnju 1966. Shastri iznenada preminuo Indira ga je naslijedila na premijerskom mjestu. Naredne godine indijski parlament, u kojem je Kongresna stranka imala većinu, imenovao ju je na premijersku dužnost. Na izborima 1971. bila je čelna osoba stranke dobivši na nacionalnim izborima uvjerljivu većinu glasova. Četiri godine kasnije (1975.) optužena je za manji izborni prekrašj za vrijeme izborne kampanje održane 1971. godine. Ostajući neokaljana u toj aferi optužila je dio svoje stranke da je pokušava ukloniti s funkcije te je umjesto podnošenja ostavke u državi proglasila izvanredno stanje 26. lipnja 1975. sve dok indijski Vrhovni sud nije odbacio optužbe koju su upućene protiv nje. 

Što je više boravila na vlasti brojne je aspekte javnog života u Indiji sve više stavljala pod svoj strogi nadzor. Mnogi su u tim njezinim potezima vidjeli utjecaj njenog mladjeg sina Sanjaya, politički neiskusne osobe kome se sve više obraćala za pomoć. Nadajući se kako će tako demonstrirati javnu potporu njezinoj vlasti, organizirala je u ožujku 1977. opće izbore. Međutim ne samo da nakon proglašavanj izbornih rezultata više nije bila premijerka već nije ni izabrana ni za zastupnicu u indijskom parlamentu, a Kongresna stranka je doživjela strašan poraz. Spektakularni povratak uspjela je narpaviti na narednim izborima u siječnju 1980. te osvojiti dovoljno mandata da oformiti vladu. Nakon što je Sanjay poginuo u avionskoj nesreći iste u lipnju iste godine (1980.), počela se sve više oslanjati na svog starijeg sina Rajiva, vidjeći u njemu svog nasljednika. Nakon što je ugušila pobuna Sikha 31. listopada 1984., smrtno ju je ranio Sik koji je bio pripadnik garde koja je bila zadužena za njenu sigurnost. Nakon tog nemilog dogadjaja Rajiv je obnašao dužnost premijera sve do 1989. godine. I on je ubijen u jeku predizborne utrke u 21. svibnja 1991. u Madrasu. 

Zoja Kosmodemjanskaja - biografija

Rođena je 8. septembra 1923. godine u selu Osin-gaj u Gavrilovskom kraju u Tambovskoj oblasti. Zojin otac Antolji, koji je u mladosti studirao bogosloviju, radio je kao bibliotekar, a majka Ljubova Čurikova je bila učiteljica. Pošto joj je otac umro 1933. godine, brigu o njoj i njenom mlađem bratu Aleksandru preuzela je majka.

U toku školovanja Zoja se dosta interesovala za književnost i planirala je da studira na Književnom institutu u Moskvi, ali je početak Velikog otadžbinskog rata, juna 1941. godine, osujetio njene planove. Kao članica Komsomola od 1938. godine, Zoja se u oktobru 1941. godine dobrovoljno prijavila u partizanske jedinice. Zajedno sa još 2.000 komsomolaca-dobrovoljaca, dodijeljena je Partizanskom odredu „9903“ štaba Zapadnog fronta (Rusi su Istočni front nazivali Zapadni).

Poslije završenog kraćeg kursa u diverzanstskoj školi, Zoja je postala borac diverzant-izviđač. Zajedno sa ostalim komsomlcima u selu u blizini Naro-Fominska, prešli su liniju fronta i ušli u okupiranu teritoriju i stupili u odred. Partizanska jedinica u koju su stupili vršila je diverzije (miniranje puteva, sečenje komunikacija i dr) na okupiranoj teritoriji Sovjetskog Saveza.

Partizanski odred u kojem se nalazila Zoja je, početkom novembra 1941. godine, dobio zadatak da vrši diverzije na neprijateljska uporišta u okupiranim mjestima. Zoja se dobrovoljno prijavila u grupu koja je imala zadatak da izvede diverziju na neprijateljske položaje u selu Petriševu, u Moskovskoj oblasti. U 2 sata noću 27. novembra 1941. godine Boris Krainov, Vasilij Klubkov i Zoja su zapalili tri kuće u Petriševu, gdje su bili smješteni njemački oficiri i vojnici.

Pošto se nisu okupili na dogovorenom mjestu u određeno vrijeme, Boris Krainov se vratio. Zoja se, iako je Vasilij Klubkov bio uhvaćen od Nijemaca, vratila u selo i nastavila da pali. U noći 28. novembra, jedan mještanin, koji je od Nijemaca bio zadužen za čuvanje straže, primjetio je Zoju i prijavio je Nijemcima, koji su je uhapslili. Za vrijeme ispitivanja Zoja nije htjela progovriti ni jednu riječ, a islidnici su joj, uslijed neznanja njenog pravog imena, dali ime Tanja. Da bi je natjerali da progovori i uspjeli da saznaju o drugim partizanima iz Zojine grupe, skinuli su je u donji veš i izveli napolje na zimu. Obješena je 29. novembra 1941. godine u Petriševu.

Posle pogibije Zoje Kosmodemjanskaje, 27. januara 1942. godine u listu „Pravda“ izašao je članak „Tanja“ koji je govorio o hrabrom držanju mlade komsomlke na vješalima. Nešto kasnije, 18. februara 1942. godine, u istim novinama izašao je članak „Ko je Tanja“ u kom je otkriven pravi indentitet osobe i utvrđeno da se radi o Zoji Kosmodemjanskoj.

Ukazom Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a, Zoja Kosmodemjanskaja je 16. februara 1942. godine posmrtno proglašena za Heroja Sovjetskog Saveza. Bilo je ovo prvo proglašenje jedne žene za Heroja Sovjetskog Saveza, za zasluge tokom Velikog otadžbinskog rata.

U Sovjetskom Savezi Zoja Kosmodemjanskaja je predstavljala jednu od ikona heroizma sovjetskog naroda tokom Velikog otadžbinskog rata. O njoj su napisane mnoge knjige, snimljeni filmovi, podignuti mnogobrojni spomenici, i otvoreni muzeji. Njeni posmrtni ostaci prenesenu su na groblje Novodevičje u Moskvi i sahranjeni u Aleji heroja.

Galileo Galilei - biografija

Talijanski fizičar i astronom rođen 15. veljače 1564. u Pisi. Nakon završenih medicinskih studija posvećuje se izučavanju geometrije i Arhimedovih djela te postaje jedan od najvećih fizičara i astronoma. Već kao student otkrio je izokroničnost njihala promatrajući njihanje svijećnjaka u pisanskoj katedrali. Bio je profesor matematike u Pisi (1589.-1592.), Padovi (1592.-1610.), a od 1610. opet u Pisi. Za vrijeme boravka u Padovi uglavnom se bavi problemima mehanike: proučava slobodni pad, gibanje niz kosinu, horizontalni hitac, istražuje izokronizam, a zatim proučavajući toplinsko rastezanje tekućina, konstruira prvi termoskop. Istražuje i otkriva kako se može konstruirati dalekozor. Svoj je izum demonstrirao 1609. na vrhu zvonika sv. Marka u Veneciji. Izumom dalekozora započinje plodni period Galilejevih astronomskih istraživanja i slijede jedno za drugim značajna otkrića: mliječni se put raspao u golem broj zvijezda slabog sjaja; mjesečeva površina pokazala se izbrazdana dolinama i brijegovima; oko Jupitera kruže četiri mjeseca; Venera pokazuje faze kao i Mjesec; na Sunčevoj površini pokazuju se pjege. 

Njegova veličina nije samo u njegovom izumu, iako se može smatrati najvećim optikom svoga doba, nego u činjenici da je dalekozor usmjerio upravo prema nebu. Svoja prva astronomska otkrića i zapažanja objavio je u djelu "Siderius muncius" (1610.). Zalaganje za Kopernikov sistem, koji je jedini točan i istinit, dovelo je Galileja u sukob s crkvenim učenjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. zabranjeno naučavanje da se Zemlja okreće oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svog uvjerenja ponukan otkrićima koje je izvršio nije mogao odustati od znanstvene istine i u svom djelu "Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano..." (Firenza, 1632.) izlaže heliocentrički sustav. Ovo je djelo Crkva odmah označila kao heretičko. Galilejeva dosljednost da iznosi i brani znanstvenu istinu izazivala je oštru reakciju. U Rimu je održan je proces protiv Galileja (1633.), koji je tada bio u 70-oj godini života. 

U progonstvu, lišen slobode, odvojen je od svijeta, pod stalnim nadozorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo koje je započeo još u padovanskom periodu: "Discorsi e dimostrazioni matematiche intorno du nuove scienze attenenti alla meccanica" (Leiden 1638., latinsko izdanje), kojim je udario temelje mehanici. U njemu je izložio zakone slobodnog pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, horizontalni hitac itd. Ovim je djelom uveo eksperimentalnu metodu istraživajna i matematičko formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti i time položio temelje modernoj fizci. Preminuo je 8. siječnja 1642., a poslije smrti crkvene vlasti nisu dopustile da mu se podigne nadgrobni spomenik. Tek 1737. položen je u zajednički grob sa svojim učenikom Vivanijem i tada mu je podignut nadgrobni spomenik. Zabrana s njegovih djela u kojima podržava načelo pomičnosti Zemlje, a nasuprot geocentričkom sustavu koji je branila Crkva skinuta je 16. travnja 1757. godine. Prvo kompletno izdanje Galilejevih djela objavljeno je u Firenzi (1842.-1852.) u 16 svezaka.

Ljudevit Gaj - biografija

Hrvatski preporoditelj, književnik, političar, zastupnik u Hrvatskom Saboru te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda. Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini od majke Julijanije (rođ. Schmit) i ljekarnika Ivana. Osnonvu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a potom se školuje u njemačkoj gimnaziji u Karlovcu. Nakon završenja gimnazijskog školovanja upisuje studij filozofije u Beču, a potom nastavlja studij u Grazu. Doktorira 1834. u Leipzigu. Još u ranoj mladosti pisao je pjesme, pretežito na njemačkom jeziku, a već 1826. u Karlovcu mu je objavljena knjižica Die Schlösser bei Krapina (Tvrđave oko Krapine). Osim što je to prvo njegovo objavljeo djelo također predstavlja i historijat krapinskog starog grada. Četiri godine kasnije objavio je svoje djelo Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.) u kojem je iznio prijedlog pravopisne reforme hrvatskog jezika na principu da se svaki glas treba pisati samo jednim i uvijek istim slovom. Pravopis je izradio na principima ćirilice kao nacionalnog pisma preuzevši češke dijakritičke znakove (č, š i dr.).

Na studijima u Beču, Grazu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom. U Pešti se upoznaje s J. Kollárom i oduševljava se panslavizmom. Popularnu pjesmu Još Hrvatska ni propala piše 1833. godine koja će biti jako dobro prihvaćena u hrvatskom narodu. Dvije godine kasnije (1835.) pokrenuo je izlaženje lista Novine horvatske (od 1836. Novine ilirske) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (od 1836. Danica ilirska) i taj se datum obično smatra početkom novog razdoblja. Proglas o napuštanju kajkavkog dijalekta i starog pravopisa te prihvaćanju štokavštine i novog pravopisa objavljuje 5. prosinca 1835. godine. Sukladno tome i njegov list je tiskan novim pravopisom i štokavskim narječjem s ijekavskim izgovorom. Za ovu inačicu novog pravopisa odlučili su se Gaj, V. Babukić i A. Mažuranić jer su težili tome da spoje staru jezičnu tradiciju s novim jezičnim gibanjima. Naime, štokavski dijalekt ijekavskog izgovora već je rabljen u dubrovačkoj književnosti.

Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. Zbog sve jače hrvatske nacionalne svijeti vlasti su 1843. zabranile upotrebu ilirskog imena nakon čega opada Gajeva popularnost. Poslije afere oko Miloša Obrenovića (1849., zbog tobožnjeg iznuđivanja novca od Miloša Obrenovića) Gajev utjecaj je posve opao. Nakon optužbe za veleizdaju (1853.) Gaj je definitivno slomljen te se do kraja života bori za golu egzistenciju i osobnu slobodu.

Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846. Srbiju. Igrao je vidnu ulogu u hrvatskom političkom životu uz bana Jelačića. U Zagrebu je utemeljio tiskaru. jedan je od osnivača Narodne stranke (nosila još ime i Ilirska stranka). Njegova pjesma Još Hrvatska ni propala postala je hrvatska narodna preporodna budnica. Umro je povučen i razočaran 20. travnja 1872. u Zagrebu.

Friedrich Engels - biografija

Njemački sociolog, filozof i revolucionar rođen 28. rujna 1820. u mjestu Barmen (zapadno od Kölna) u obitelji tekstilnog proizvođača. Podrijetlom je bio iz izrazito religiozne (pa je kao tako i odgojen) i bogate trgovačke obitelji. Gimnaziju je završio u rodnom mjestu, nakon čega odlazi u Bremen 1838. gdje se posvećuje trgovini. Tijekom tog vremena počinje se zanimati za filozofiju te čita Hegela koji je u to vrijeme najuvaženiji njemački filozof. U rujnu 1838. objavljuje svoje prvo djelo, pjesmu pod nazivu "Beduin" u listu Brenusches Conversationsblatt. U to doba tiska prve pjesme, piše feljtone i kritičke prikaze o raznim njemačkim piscima. Svoje uratke objavljuje uglavnom u hamburškom časopisu Telegraph pod pseudonimom Friedrich Oswald. 

U jesen 1841. odlazi u Berlin na odsluženje vojnog roka gdje se, služeći u topništvu, upoznaje s mladohegelijancima i postaje njihov oduševljeni pristaša. Godinu dana kasnije (1842.) otac ga šalje u Manchester kako bi radio u tekstilnoj tvornici Emen & Engels koja je dijelom u vlasništvu njegova oca. Otac se nadao kako će ga rad u mančesterskoj tvornici udaljiti od radikalnih učenja koje je usvojio još kao srednjoškolac. Na putu za Manchester Engels svraća u ured lista Rheinische Zeitung (s kojim je ranije surađivao) te tu po prvi puta susreće Karla Marxa. U Engleskoj upoznaje mladu Mary Burns s kojom će imati ljubavnu vezu sve do njezine smrti 1862. Ona je pomogla Engelsu upoznati Manchester i ondašnje prilike među radničkom klasom. Nikada se nisu vjenčali jer je Engels bio protiv institucije braka koju je on smatrao neprirodnom i nepravednom. Tijekom tog boravka u Manchesteru Engels je pisao zabilješke o uvjetima rada engleskih radnika. Svoja zapažanja, zajedno s iskustvom koje je stekao radeći u očevoj tvrtki, bila su temelj njegovoj prvoj knjizi "The Condition of the Working Class in England in 1844". Dok je pisao ovo djelo nastavio je surađivati s brojnim izrazito lijevo orijentiranim listovima. 

U Njemačku se odlučuje vratitit 1844., a na svom povratku u Parizu susreće Karla Marxa s kojim se nešto ranije počeo dopisivati. Susreli su se u kafiću Café de la Régence 28. kolovoza 1844., a tijekom vremena njih dvojica će postati najbolji prijatelji do kraja života. Nakon ovog susreta Engles odlučje ostati u Parizu jedno vrijeme kako bi pomogao Marxu u pisanju. To nije bilo prvi puta da Engels pomaže Marxu oko pisanja, prvi puta to je učinio pri pisanju članka "Umrisse zu einer Kritik der Nationalökonomie", koji se tiska u Marx-Rugeovim "Njemačko-francuskim analima" iste godine. Od 1845. do 1848. Marx i Engels žive zajedno u Briselu gdje po dolasku odmah stupaju u kontakt s ilegalnom Njemačkom komunističkom ligom te se posvećuju pisanju pamfleta o principima komunizma. To djelo postaje Manifest Komunističke stranke, kasnije poznatiji kao Komunistički manifest. Prvi ga puta javljo objavljuju 21. veljače 1848. U veljači 1848. dolazi do revolucionarnih gibanja u Francuskoj i to prijeti širenjem na druge zapadnoeuropske zemlje. Kako bi pomogli širenju pokreta vraćaju se iste godine u njemački grad Cologne. Tu pokreću list Neue Rheinische Zeitung u kojem rade kao urednici. U lipnju 1849. u Pruskoj dolazi do oružanih borbi i njihove su novine zabranjene, a Marxu je oduzeto državljanstvo i protjeran je iz zemlje. Engels ostaje u Pruskoj i 19. svibnja 1849. pridružuje se ustanku u Falačkoj kao dragovoljac u pobunjeničkim odredima Augusta Wilicha. Nakon sloma ustanka emigrira u Švicarsku, a odatle u London. U Engleskoj Engels ponovo počinje raditi kao namještenik u tvrtki svoga oca u Manchesteru te materijalno pomaže Marxa kako bi ovaj mogao završiti svoju knjigu Kapital. Kako je Marx početkom 1850-ih još uvijek slabo vladao engelskim jezikom Engels za njega piše članke za časopis New York Tribune, a kasnije (1857.-1858.) mu pomaže i u suradnju na jednoj američkoj enciklopediji. Engels se 1870. vraća u London gdje živi s Marxom sve do Marxove smrti 1883. U Londonu se uključio u rad Internacionale, čiji je jedan od osnivača, te postaje članom Generalnog vijeća. U okviru Internacionale bio je oštra kritičar anarhiste Bakunjina i tražio je da ga se isključi iz organizacije. Nakon Marxove smrti 1883. intezivno radi na izdanju drugog i trećeg sveska Kapitala. Drugi svezak završava 1884., a treći 1894. godine. 

Preminuo je 5. kolovoza 1895. u Londonu od raka grla. Prema vlastitoj želji kremiran je na Brookwood groblju, a njegov pepeo razasut je kod svjetionika Beachy Head na sjeveroistoku Engleske. Zanimljivo je spomenuti kako je Engels bio poliglot koji je tečno čitao i pisao na dvadeset jezika.

Albert Einstein - biografija

Jedan od najvećih fizičar-teoretičara 20. stoljeća i najistaknutiji stvaratelj novog doba u fizici rođen je 14. ožujka 1879. u Ulmu u židovskoj obitelji koja nije bila odveć religiozna. Otac Hermann bio je trgovac kemijkalijama i elektrotehničkim materijalom, a sina je poticao da postane inženjer. Majka Paulina više je bila naklonjena glazbi te je ustrajvala u tome da Albert uči svirati violinu. Sve do svoje treće godine nije progovorio, ali je pokazivao nevjerovatnu radoznalost i brilijantnu moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata. Roditelji su poticali njegovo samopouzdanje i dopuštali mu već u dječačkoj dobi da sam donosi odluke o svom obrazovanju, karijeri, vjeri i državljanstvu. Kada mu je bilo pet godina dobio je na poklon kompas, a magenetska igla kojom upravlja nekakva njemu nevidljiva sila impresionirala ga je. Bio je toliko nadaren da je u dobi od 12 godina sam sebe naučio geometriju. Školovanje je započeo u Münchenu u Katoličkoj školi, a potom ga nastavlja u Lutipold gimnaziji. Nezadovoljan sustavom učenja (bilo mu je 15 godina) napušta školu i pridružuje se roditeljima u Italiji jer se odlučuje školovati samostalno. Kako se nije uspio upisati na Švicarski institut za tehnologiju školu završava u Aarau. U Švicarskoj će studirati matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zürichu. Istovremeno u školskom sustavu mrzio je bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeči fiziku na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Položio je sve ispite i diplomirao 1900. poručavajući zabilješke svog kolege Marcela Grossmana. Možda je suvišno spomenuti kako profesori nisu imali lijepo mišljenje o njemu. 

Zaposlio se u (1902.-1909.) u Patentnom zavodu u Bernu (Švicarska) kao ispitivatelj patenata. To mu je dalo vremena posvetiti se vlastitim radovima te u tom razdoblju otkriva niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opće teorije relativnosti). Prvi se puta vjenčao 1903. u Zürichu s matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom su braku rođena dva sina (Hans Albert, Eduard) i kćerku (Lieserl). U ožujku 1905. tada vodećem njemačkom časopisu na polju fizike Annalen der Physik članak naslovljen Razmatrajući heuristički pogled prema emisiji i transformaciji svjetlosti. U tom radu iznosi novo viđenje strukture svjetlosti te zaključuje da svjetlost ima dvojnu prirodu - ovisno o tipu eksperiment svjetlost će se ponašati kao čestica ili kao val. U travnju iste godine završava svoj doktorski rad Novo određivanje molekularnih dimenzija te prima doktorat sveučilišta u Zürichu. U lipnju te 1905. objavljuje članak u kojem stvara temelje onome što ćemo kasnije poznavati pod nazivom specijalna teorija relativnosti. Četiri godine kasnije (1909.) postaje izvanredni profesor teorijske fizike na sveučilištu u Zürichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Na njemačko govorno sveučilište u Pragu premješten je1911., ali je 1912. vraćen na sveučilište u Zürichu. Prije toga radio je dvije godine kao predavač na zamjeni na istom sveučilištu. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije znanosti. 

Svoju drugu suprugu, koja mu je bila sestrična, Elsu Löwenthal sreo je tijekom kratkog posjeta Berlinu na jednom od svojih putovanja 1912. Kada se 1917. teško razbolio Elsa se o njemu brinula sve do oporavka, a njega je ta njezina skrb dirnula. Vjenčali su se 1919., a obojima je to bio drugi brak. U braku su bili 17 godina, a Elsina kćerke iz prvog braka (Ilse i Margot) Einstein je priglio kao vlastite. U to vrijeme u Berlinu radi na svojoj teoriji gravitacije, koja je sadržana u općoj teoriji relativiteta, objavljenoj u dopunjenom obliku 1916. godine. Tih godina ponovo prima njemačko državljanstvo. Pridružuje se 1925. Mahatmi Gandhiju i drugim tada istaknutim mirotvorcima u potpisivanju izjave u kojoj se protive obveznom služenju vojnog roka smatrajući kako se vojnom obukom ljudi uče ubijati. Po dolasku Hitlera na vlast 1933. Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak. U znak prosvjeda Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša znanstvena istraživanja (Institute for Advanced Study) u Princetonu. Američko državljanstvo dobiva 1940., ali zadržava švicarsko koje je imao ranije. Unatoč tome što su mu dali državljanstvo američke su vlasti sumnjičile Einsteina da špijunira u korist Sovjeta, ali iako je u njegovu dosjeu oko 1500 stranica teksta u kojima se nabrajaju njegove sumnjive političke aktivnosti Einstein nikada nije javno optužen za suradnju s komunistima. Einstein nije nikada ni krio da podupire socijalizam dok je kaptizalizam opisivao kao "eknomsku anarhiju". Nakon što mu je druga supruga Elsa umrla 1936. k Einsteinu se doeslila njegova sestra Maja koja je s njim živjela sve do svoje smrti 1951. godine. 

Za razliku od mnogih svojih kolega smatrao kako je jedini izvor znanja iskustvo. Bio je čovjek širokih koncepcija, slobodouman, slobodoljubiv i konzekventan mirotvorac koji se uvijek zalagao za pravdu i mir. Na početku 1. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Svoju punu podršku dao je mirotvorstvu i cionizmu, ali se nakon odlaska iz Njemačke i dolaskom nacista na vlast nije zalagao za miroljubiv odnos prema nacistima. Stoga je bio meta mnogim antisemitskih i desno orijentiranih elemenata u Njemačkoj čak su nacisti i njegove znanstvene teorije javno izvrgnuli, posebice teoriju relativiteta. Na njegovo upozorenje 1939. (Einstein je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu) kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u Sjedinjenim Državama istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon zavšretka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju i nastavio davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. travnja 1955. u Princetonu (savezna država New Jersey). 

Njegovo glavno djelo je teorija relativiteta koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Osim te teorije fizici je dao i druge vrlo važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i kao roj čestica kada se trebaju objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je 1921. Nobelova nagrada. Razvio je teoriju fizičkog polja tražeći vezu među gravitacijskim i elektromagnetskim poljem.