Lepa Brena (Fahreta Jahić Živojinović)

Fahreta Jahić Živojinović poznatija kao Lepa Brena (Tuzla, 20. listopada 1960.) kao treće dijete Abida, medicinskog tehničara i krojačice Ifete Jahić, najpopularnija (folk) pjevačica bivše Jugoslavije.

Iako rođena u Tuzli djetinjstvo i ranu mladost je provela u Brčkom gdje je završila osnovnu školu "Zaim Mušanović" i gimnaziju. Kao odličan đak proglašena je učenikom generacije i kao takva često dobijala nagradna putovanja učestvujući na takmičenjima znanja.

Brena je vrlo brzo, osim za školu, pokazala talenat i interesovanje za sport i pjevanje. Kao gimnazijalka sa sedamnaset godina, sa svojim bendom "Yudexi", počela je da pjeva na igrankama koje su se održavale u Domu kulture "Vasa Pelagic". U to vrijeme učestvuje i na izvjesnom takmičenju ”Mladih graditelja” i interpretirajući jednu od pjesama Kemala Montena osvaja prvu nagradu. Bila je veoma aktivna, i pored pjevanja, onako visoka i kao stvorena za taj sport, počinje da trenira košarku u brčanskom klubu "Interplet". Tada joj trener i njen profesor fizičkog, Vlada Bajer, sasvim slučajno daje nadimak Brena.
 

Karijeru je započela 1982. godine i to u jednoj od tada najpopularnijih emisija koju je uređivao pokojni srpski voditelj Minimaks. U kratkoj majici i bermudama je sa svojim bendom "Slatki greh" prisustvovala tom snimanju, no upravo zbog drastične razlike od ostalih "novih nada" njen performans je izbačen iz emisije. Taj snimak je upotrijebljen u "Nedjeljnom popodnevu sa Minimaksom" kao šala na njen račun, no njena karijera tada polazi uzlaznom putanjom. Snimila je par dueta s Miroslavom Ilićem, srpskim folk-pjevačem, snimila desetak filmova, između ostalog, hit-seriju "Hajde da se volimo",...

Bila je prva žena iz Jugoslavije koja je snimala spotove na egzotičnim mjestima, u Turskoj za pjesmu "Robinja", srednjoj Africi za "Tamba lamba", Španjolskoj "Sanjam",... Od 365 dana u godini radnih je bilo oko 300 te svaki dan po 2 koncerta sirom bivše Jugoslavije. Najveći hitovi su joj "Jugoslovenka", "Čik pogodi", "Mile voli disko", "Mani zemlju koja Bosnu nema", "Bosanac", "Živela Jugoslavija" i nezaboravna pjesma "Luda za tobom"

Sudbina il’ ko zna šta li je

1979-te, po završetku gimnazije, odlazi u Beograd na studije turizmologije na Prirodno - matematičkom fakultetu. Nezadovoljna zbog loše financijske situacije, na nagovor svoje prijateljice prekida studentski život, vraća se u svoje Brčko i počinje da pjeva po igrankama. U međuvremenu, upoznaje se sa muzičarima grupe ”Lira šou” koji su bili u potrazi za novom pjevačicom. Nakon razgovora sa vođom benda Sasom Popovićem, koji joj je ponudio angažman, kreće sa njima na naporna putovanja i gostovanja diljem bivše Jugoslavije.


Početak Brenomanije

1980-e, svoj prvi nastup na sceni sa orkestrom ”Lira šou” imala je 6. aprila u hotelu ”Turist” u Bačkoj Palanci. Ubrzo slijedi i niz angažmana u hotelu ”Park” u Novom Sadu a potom u hotelu ”Taš”, u Beogradu, gdje upoznaju Vladimira Cvetkovića, nekadašnjeg slavnog košarkaša "Crvene zvezde", koji preuzima ulogu Breninog prvog menadzera. Preko njega kasnije ostvaruje značajne kontakte i poznanstva sa bitnim ljudima na estradi.


Prvenac i veliki uspjeh

1982.-e, uz pomoć kompozitora i muzičara, Milutina Popovića Zahara, Lepa Brena i Slatki greh snimaju svoj debi album za izdavačku kuću PGP RTB. Na albumu od 10 pjesama, istakli su se hitovi "Ljubi me Omere", "Zeravica", "Bez ljubavi sreće nema" a sa kultnom pjesmom ”Čacak, Čacak”, sa kojom je izazvala pravi dar mar na sceni, Brena tada postiže ogroman uspjeh i otvara novo poglavlje u istoriji popularne muzike Jugoslavije. Istovremeno na Zaharovu ideju orkestar ”Lira šou” mjenja ime u ”Slatki greh”.

U TV emisiji ”Pretežno vedro”, voditelj Milovan Ilic - Minimaks, kroz šalu joj dodaje epitet ”lepa” i tako postaje - Lepa Brena. Minimaksovim humorističnim predstavljanjem Lepe Brene u toj veoma gledanoj i popularnoj emisiji počinje Brenin nezadrživi uspon i Minimaksove neslane šale o Breninoj visini i tadašnjoj težini okrenule su se u njenu korist. Pozivi i gostovanja na TV i radio stanicama postaju sve intezivniji a popularnost sve veća i veća. Koncerti su bili sve učestaliji a posjete na koncertima su bile na zavidnom nivou što je bilo sasvim i očekivano jer je debi album, od samog početka zabilježio odličnu prodaju.

Svojom popularnošcu postaje interesantna i ljudima iz svijeta filma. Igrajući sebe pojavljuje se u filmu ”Tesna koža” i zahvaljujući njenom pojavom, ” Tesna koža" postaje, do tada, najgledaniji film u istoriji jugoslovenske kinematografije.


Sa Lepom Brenom nastao je i ‘Mile voli disko’

1983.-e, ponovo u saradnji sa Zaharom, Lepa Brena i Slatki greh, objavljuju i svoj drugi album za matičnu kuću PGP RTB. Pjesme ”Mile voli disko” , ”Duge noge” i ”Dama iz Londona”, koje se i dan-danas slušaju, postaju mega hitovi.

Na ”Jugoviziji”, jugoslovenskom izboru za ”Pjesmu Evrovizije”, Lepa Brena se pojavljuje sa pjesmom "Sitnije Cile sitnije". Iako te takmičarske večeri nije uspjela da pobjedi, pjesma ipak postaje veliki hit a maksi singl, sa prodajom od 800 000 primjeraka, postaje najtiražniji singl te godine. U tom periodu upoznaje i Raku Djokica, direktora tadašnje ”Estrade Kikinda” koji ubrzo postaje njihov novi menadzer i izvršni producent. Raka preuzima potpunu brigu oko Brenine karijere, s kojim je kasnije postiže najveće uspjehe.

Nedugo potom slijedi i prva velika turneja po Jugoslaviji. U okviru te turneje, Lepa Brena i ”Slatki greh”, kao prvi ”narodnjaci” održavaju 17 uzastopnih koncerata u beogradskom ”Sava Centru”, sa rekordnom posjetom od oko 70.000 ljudi. Na stadionu mostarskog ”Veleža” pod Bijelim brijegom pjeva pred oko 30.000 fanova koji sa oduševljanjem skandiraju: ” Mi smo Brenini, Brena je naša”. Ti koncerti su, svakako, kako je i sama izjavila, bili najvažniji u njenoj karijeri poslije kojih joj se zasluženo pripisuje status neprikosnovene zvijezde.


Brenomanija uzima sve više maha

1984.-te, sa trećim albumom "Bato, Bato", obara sve tiražne rekorde u broju od 1.100.000 primjeraka a Brenina popularnost dostiže euforiju. Prilikom davanja LP autograma u prostorijama PGP RTB-a , u Mekedonskoj ulici u Beogradu, čak 5.000 obožavalaca je zaustavilo saobraćaj u centru grada, čekajuci u redu da kupi album i dobije autogram.
Te godine, pod utiskom Breninog prvog uspješnog pojavljivanja u filmu ” Tesna koža”, Raka Djokic, ponovo okuplja grupu ljudi sa filmskog platna, reditelja Miću Miloševica i pisca Sinišu Pavića. Zajednički prave filmsku komediju ”Nema problema” čiji cilj je bio promovisanje Brene i Slatkog greha. Film doživljava ogroman uspjeh i kao najgledaniji te godine dobija ”Oskar popularnosti”.

Brenina popularnost ništa nije bila manja ni u susjednoj Rumuniji. Na ljeto iste godine, na gradskom stadionu Steaue, spektakularnim koncertom, obara rekord posjete pred oko 60 000 obožavalaca. Visoko podignuta iz krana, pjevajući svoje hitove zajedno sa publikom, koncert doživljava najveću kulminaciju prvim taktovima pjesme ”Živela Jugoslavija”.

U prepunoj sarajevskoj ”Skenderiji” pravi koncert za pamćenje i iste godine pripada joj čast da spektakularno otvori ”Zimske olimpijske igre” u Sarajevu i time postane jedan od zaštitnih znakova sarajevke zimske olimpijade.Te godine zbog enormnog interesovanja naših iseljenika u svijetu, Brena i ”Slatki greh” ostvaruju i seriju uspješnih koncerata po Europi, Americi, Kanadi i Australiji. Samo na koncertu u Sidneju, Lepu Brenu je slušalo i gledalo 12.000 ljudi.


Najgledaniji novogodišnji TV show

1985.-te, izdaje svoj četvrti album, "Pile moje". Lepa Brena se ovaj put publici predstavila sa albumom, u kojem je dominirao prepoznatljivi pop zvuk iz sredine osamdesetih sa ”slobodnijim” tekstovima. Uprkos tome što je Brenin novi stil ”zapadnjačkih” pjesama za mnoge bio ”šok” Brenin status mega zvijezde nije bio poljuljan. Status najveće folk zvijezde potvđuje sa svojom novom velikom jugoslovenskom turnejom, koja je trajala nekoliko mjeseci.

Nakon izdavanja zajedničkog maksi singla sa Miroslavom Ilićem pravi zajedničku promotivnu turneju, poslije koje je bila proglašena pjevačicom godine. Ubrzo snima i najgledaniji novogodišnji show za nacionalnu TV, promovišuci pjesme sa albuma ”Pile moje”. Pored profesionalnih plesača, gledaoci su tada imali priliku vidjeti Brenu u ”holivudskom” stilu. Obučena u razne kostime, trikoe i perike, svaka show sekvenca je bila približena brodvejskim produkcijama, popraćena posebnom scenografijom, kostimografijom i koreografijiom, što je svakako pristajalo jednoj mega zvijezdi poput Lepe Brene.

Iste godine, Lepa Brena i Slatki Greh, prave pet uzastopnih koncerata i pune splitsku halu Gripe. Seriju koncerata je posjetilo oko 40 000 obožavatelja.


Poslije Evrovizije novi album i duet godine

1986.-te, Lepa Brena se po drugi put pojavljuje na jugoslovenskom takmičenju za ”Pjesmu Evrovizije”. Uprkos modernom scenskom nastupu, i disko - folk pjesmicom ”Miki, Mićo”, Breni i ”Grehu” ni ovaj put nije uspjelo da osvoji naklonost žirija. No, to ih nije omelo da na proljeće objave svoj peti album pod nazivom ”Voli me voli”. Jedna od vodećih pjesama na albumu je upravo bila pjesma ”Miki, Mićo” kao i pjesma ”Lažu te dušo moja”. Iste godine, sa pop - rock grupom ”Alisa” snima i duet pjesmu ”Posle devet godine”, poznatiju kao ”Hej hej dečače”.


Neprikosnovena i najvoljenija jugoslovenska zvijezda

1987.-te, poslije objavljivanja šestog albuma ”Uske pantalone” i najvećeg hita sa te ploce ”Okrećes mi leđa”, koji je zbog svoje popularnosti prepjevan i na francuski jezik, Lepa Brena je bila spremna za nove pobjede. U dvorani Doma sindikata u Beogradu, zbog velikog interesovanja, zajedno sa ”Grehom”, pravi novu seriju ”maratonskih” koncerata. Brena je svojom energijom i ljubavi prema publici uspjela da, iz večeri u večer, odrzi 31 dvočasovni koncert. S’ njima postavlja novi rekord posjete gdje se procjenjuje da je Brenine koncerte tokom tog mjeseca posjetilo oko 54 000 ljudi.

Sedmi album, koji je bez sumnje potvrdio da uspjeh Lepe Brene nije bio slučajan i koji je nadasve opravdao očekivanja njenih fanova, objavljuje u izdanju sarajevskog Diskotona. Udarni hitovi bile su pjesme ”Golube”, ”Evo zima će”, ”Sanjam”, ”On ne voli me”,”Udri Mujo”, kao i naslovna pjesma ”Hajde da se volimo”. Spot za pjesmu ”Hajde da se volimo”, kao klasičnu verziju snima u Dubrovniku, a englesku verziju pjesme, pod nazivom ”Hi, Hi”, snima u Londonu.

Paralelno po objavljivanju ploče, ambicioznija nego ikad, ulazi u novu fazu svoje karijere. Na čelu sa menadzerom Rakom Djokicem i momcima iz ”Greha”, završava sa radom na prvom dijelu filma ”Hajde da se volimo” snimajući istovremeno visokobudzetne i atraktivne spotove, gdje su se posebno istakli spotovi ”Sanjam” i ”Hajde da se volimo”. Uspješnom marketinškom kampanjom i Breninom pojavom, film doživljava rekordnu gledanost od pet miliona gledaoca, a na kraju godine Breni donosi i ”Oscar popularnosti”.

Na premijeri filma ”Hajde da se volimo”, 24. oktobra, upoznaje tadašnjeg prvog teniskog reketa Jugoslavije, Slobodana Bobu Živojinovica. Ubrzo poslije susreta poznanstvo izmedju Brene i Bobe se razvija u romansu. Susrevši se u Čikagu, poslije Breninog koncerta u ”Kristalnoj dvorani”, odletjeli su za San Francisko na romantični ručak a potom su proveli sedam ludih i nezaboravnih dana u Brizbejnu, u Australiji. Ubrzo ”tajna” ljubavna veza između popularne folk zvijezde i uspješnog tenisera, postaje ”javna”. Njihove zajedničke slike su se mogle vidjeti na naslovnim stranicama svih novina i časopisa, koje su se bavile njihovom vezom.

Nešto kasnije ponovo pravi turneju po većim gradovima ex Jugoslavije. U Sarajevu, dvije večeri za redom, puni veliku dvoranu ”Zetra” i pjeva pred 40 000 posjetioca a potom pravi četiri uzastopna koncerta u prepunoj zagrebačkoj dvorani ”Cibona”.

Antologijski album i nastavak drugog dijela komedije HDSV

1989-e, poslije jednogodišnje medijske pauze, ponovo u izdanju sarajevskog Diskotona, objavljuje svoj osmi, po mnogima najkvalitetniji i najzreliji studijski album, ”Četiri godine” i s njime još jednom potvrđuje status neprikosnovene zvijezde.

Istovremeno, ponukana uspjehom prvog dijela, snima i nastavak komedije ”Hajde da se volimo 2”, u režiji Stanka Crnobrnje. Ovaj put glumačku ekipu su sacinjavali nenadmašni komičari sarajavske Akademije scenske umjetnosti, poznatih po njihovoj pozorišnoj predstavi ”Audicija” kao i glumci iz ”Šovinisticke Farse”. Film je postigao ogroman uspjeh u kino dvoranama širom Jugoslavije, a video kaseta ”Hajde da se volimo 2”, dostigla je, do tog trenutka, najveći tiraž ikada ostvaren na prostoru bivše Jugoslavije. U filmu su se ponovo mogli vidjeti visokobudzetni spotovi snimljeni u Londonu, Madridu, Istanbulu, Majamiju, Najrobiju kao i na najljepsim lokacijama jadranske obale u Budvi, Korčuli i Lopudu. Spot za pjesmu ”Tamba Lamba” snima u Africi. I dok je film punio kino sale, usljedila je Brenina osma i posljednja jugoslovenska turneja po većim gradovima Jugoslavije.
Poslije naporne turneje, gdje je radila 20 dana uzastopno, po dva koncerta dnevno, nastavlja sa putovanjima i pjeva po zapadnoj Evropi, Australiji i Kanadi.


Najveca balkanska zvijezda

1990-e, nakon višemjesečne turneje po Jugoslaviji, nastavlja sa serijom koncerata u susjednoj Bugarskoj. Koncerte odrzava u dvadeset gradova širom Bugarske i obara rekorde posjeta. U Plovdivu pravi koncert pred 55 000 posjetioca a u Varni pred 40000. Turneju zaokružuje nezapamćenim i spektakularnim koncertom u glavnom gradu Sofiji, koji niko prije, a ni poslije nje nije uspjeo da napravi. Na nacionalnom stadionu ”Vasil Levski”, opravdava status balkanske zvijezde. Kako u Rumuniji, tako i Bugarskoj obara rekord posjete na stadionu i pjeva pred 100 000 poklonika koji njeno čuveno spuštanje helikopterom na centar stadiona dočekuju neviđenim ovacijama. Nakon prvih taktova ”Mile voli disko ” publika pjeva zajedno sa Brenom i euforično skandira njeno ime.

Svoj deveti album, ”Boli me uvo za sve” izdaje u novembru mjesecu kao posljednji pod etiketom sarajevskog Diskotona. U istom mjesecu pojavljuje se i treći nastavak komedije ”Hajde da se volimo”. Pod provokativnim nazivom ”Udaje se Lepa Brena” na parodičan nacin se bavi svojim životom, koji je bio predstavljen u medijima u prethodne četiri godine. Iste godine Lepoj Breni i Slatkom grehu se ponovo dodjeljuje nagrada ”Oscar popularnosti”, ovaj put, za deset godina uspješnog rada na estradi.

Spektakularno vjenčanje decenije

1991-e, 7. decembra, nakon četiri godine burnog zabavljanja, najpoznatiji par jugoslovenske scene Brena i Boba je, u hotelu ”Intercontinental” u Beogradu, pred TV kamerama i uz prisustvo 700 etabliranih zvanica, rekao svoje sudbonosno ”DA”. Za ovaj spektakl angažovana je Milica Ejdus kao scenograf, dok je iza kamere stajao Stanko Crnobrnja, čuveni reditelj RTS-a. Na vječanju se pojavljuje u prelijepoj haljini modnog kretaora Cristiana Diora kupljenoj u Londonu. Snimak sa spektakularnog ”vjenčanja decenije” se nasao na video kaseti i prodan je u stotinama hiljada primjeraka, a novac od prodaje je bio namjenjen u humanitarne svrhe.

Svoj deseti album ”Zaljubiška” izdaje u decembru u izdanju PGP RTB i istoveremeno pored kampanje u kojoj je promovisala novi album i film, zajedno sa Rakom Djokicem, dolazi na ideju, da kao njihov najveći idol obraduje svoje najmlađe fanove. Plasira lutku sa svojim likom, urađenu po uzoru na čuvenu Barby.

Sreći nigdje kraja

1992-e, poslije svadbe Brena se privremeno povlači sa scene i sa Bobom odlazi u Ameriku, u njihovu zajedničku kuću. Te godine, 21. maja, u Njujorku, rađa sina Stefana Emeralda Živojinovića i iste godine sa porodicom se vraća u zemlju

Novi album i čuveni koncert na kisi
1994-e, po povratku u zemlju, poslije trogodišnje medijske pauze odlučuje da se vrati na muzičku scenu. Nastavlja svoje koncertne aktivnosti i počinje ponovo da pjeva u inostranstvu preko vikenda, a već u februaru, za izdavačku kuću ”ZAM”, objavljuje svoj jedanaesti, povratnički album i posvećuje ga sinu Stefanu. Pored naslovne pjesme ” Ja nemam drugi dom”, sa albuma su se izdvojile i pjesme”Dva dana” i ”I da odem iza leđa bogu” a spotove ovaj put snima u Majamiju, na Floridi. Poslije uspješnih koncerata po Srbiji i Crnoj Gori, u junu mjesecu iste godine na beogradskom stadionu ”Tašmajdan”, odrzava cuveni ”koncert na kiši”. Brenino duže odsustvo sa scene kao da se nije ni osjetilo, što pokazuje i dolazak od oko 10 000 fanova.

Poslije koncerta na Tašu i privremenog prekida saradnje sa prijateljima iz ”Slatkog greha”, u decembru iste godine, ponovo za izdavačku kuću ”ZAM”, izdaje svoj dvanaesti studijski album ”Kazna božija”.


Nastavak trijumfa

1995-e, poslije izdavanja albuma, pravi kraću promotivnu turneju po Makedoniji, te 13. juna na stadionu ”Vardara” u Skoplju, pravi nezapamćeni koncert i pjeva pred 25 000 obožavaoca. Poslije turneje uglavnom nastupa samo u inostranstvu i posvećuje se porodici.

Sa suprugom Slobodanom Živojinovicem, spojivši posao i ljubav, upušta se u poslovne poduhvate i pravi jednu od najvećih poslovnih imperija. Postaje glavni zastupnik energetskog pića ”Red Bull” za Srbiju i Crnu Goru, zastupnik ”vrućih pantalonica” za mršavljenje, a nešto kasnije proširuje biznis i zajedno sa suprugom Slobodanom postaje generalni zastupnik Mercedesovih automobila za Makedonsko područje sve do 1996. godine a nekoliko godina kasnije, 2002.-te, otvaraju i ”Grand Motors" kao generalnog zastupnika firme Ford za Srbiju i Crnu Goru.

1996.-te, Brena sa puno energije nastavlja dalje. U decembru mjesecu, ponovo za diskografsku kuću ”ZAM”, izdaje svoj trinaesti album. Tada se u Srbiji, po prvi put u prodaji pojavljuje i multimedijalni CD sa retrospektivom Brenine karijere, koji je išao kao bonus CD uz novi album „Luda za tobom“


Jos jednom sreći nigdje kraja

1998.-te, u martu mjesecu, Brena, po drugi put, postaje majka. Na Floridi rađa svog drugog sina Viktora Ernesta Živojinovića i posvećuje se porodici. Krajem godine, u suradnji sa Sašom Popovićem, postaje vlasnica ”Granda”, koja vremenom postaje najuspešnija diskografska kuća u zemlji, promoviše muzičke talente ali i s vremenom, kao najplaćenija pjevačica, nastupa po odabranim diskotekama i dvoranama širom svijeta.

Agonija

2000.-te, u maju, poslije četiri godine diskografske pauze, za Grand prodaction, izdaje svoj četrnaesti album pod nazivom ”Pomračenje sunca” i radi spot za istoimenu pjesmu. Nedugo potom, u novembru mjesecu, bračni par Živojinović dozivljava agoniju otmicom njihovog osmogodišnjeg sina Stefana. Poslije isplate otkupnine od 2,5 miliona njemačkih maraka, otmičari, nakon šest dana, vraćaju Stefana roditeljima.

Usljed tog nemilog događaja, Brena i Boba se obraćaju javnosti na konferenciji za štampu. Brena tada prekida komunikaciju sa medijima, povlači se iz javnosti i sa porodicom ponovo odlazi u porodičnu kuću na Floridi. Nakon nekoliko mjeseci boravka na Floridi ponovo se vraća u zemlju. Posvećuje se biznisu i uglavnom nastupa u inostranstvu i puni sale gdje god se pojavi.

Spektakularni koncert je bio u Bugarskoj pred 100.000 gledatelja gdje je sletjela helikopterom. Brena Nacionale, tada već Internacionale je za svaku novu godinu imala svoj show. 1990. se udala za teniskog asa Slobodana Bobu Živojinovića s kojim ima 2 sina. 2000. godine je otet stariji sin Stefan, te se poslije te akcije svi se sele na Floridu.

Novogodišnji show

2002.-te, nakon dvogodišnje medijske pauze, Lepa Brena svojim fanovima priprema iznenađenje. U studiju u Košutnjaku snima show program koji se tokom novogodišnjih praznika prikazivao na kanalu TV Pink. Za svoj izgled Brena angažuje najpoznatije stiliste, šminkere i frizere a voditelj i autor programa je bio Boško Jakovljević. Show Lepe Brene je tada dobio najveće ocjene i komplimente svih televizijskih i muzičkih kritičara. Ovim najgledanijim show programom Brena ponovo potvrđuje status prave i istinske zvijezde.
2003.-te, povodom dvadesetogodišnjice uspješnog postojanja na estradi, Grand Production izdaje duplu kompilaciju najvećih hitova pod nazivom ”The best of Lepa Brena”, od kojih su neke ponovo snimljene u novim aranžmanima.


Dva koncerta ”Brena i prijatelji” i ”Tuzli sa ljubavlju”

2004.-te, prvi put u posljednjih petnaestak godina pauze, ponovo nastupa u svom gradu Brčkom. Na stadionu koji je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, fanovi su Brenu dočekali sa neviđenim ovacijama i desetak minuta skandirali njeno ime zeljni da čuju glas najvece estradne zvijezde. Stadion malih sportova "Blatuša" bio je premali da primi sve fanove, te je ispred stadiona ostalo dvije hiljade Brčaka i građana susjednih opština, koji su Brenu gledali i slusali sa obližnjih ograda, balkona i terasa. Humanitarni koncert je održan pod sloganom ”Brena i prijatelji” a cjelokupni prihod od ulaznica bio je namjenjen za transplantaciju bubrega Brcanki Željki Ljubicic.

Poslije koncerta u Brčkom, Brena 21. augusta, u rodnom gradu Tuzli, održava tročasovni koncert na stadionu ”Tušanj” pod sloganom ”Tuzli sa ljubavlju”. Te veceri je Brena zapjevala pod tuzlanskim nebom iz kojeg se nakon prvih taktova pjesme ”Luda za tobom” stuštila kiša koja nije mogla da poremeti Brenino raspoloženje, kao ni raspoloženje 13 000 fanova koji su te večeri došli da bodre najveću folk zvijezdu ovih prostora. Nakon koncerta koji je zavrsen vatrometom, Breni je uručena i karta počasnog člana Udruženja slobodnih estradnih umjetnika Bosne i Hercegovine.


Povratak na estradu u velikom stilu

2008. godinu Lepa Brena je odlučila da iskoristi za veliki povratak na muzičku scenu. Nakon osam godina pauze snimila je novi, 17. studijski album pod nazivom ”Uđi slobodno”. Saradnici na albumu su bili tekstopisac Marina Tucaković i Aleksandar Milić – Mili. Album se pojavio na tržistu u junu mjesecu i osvojio srca mnogobrojne Brenine publike. Povodom objavljivanja albuma, snima i dokumentarac koji je emitovan u okviru polusatnog show programa na udarnom terminu RTV Pink i time bilježi rekordnu gledanost.
Paralelno sa promotivnim aktivnostima Lepa Brena snima i spot za pjesmu ” Pazi kome zavidiš” u produkciji ”Visual Infinity”. Za tu priliku korištene su najsavremenije kamere ”HD” i ”Slow motion” kao i filmska rasvjeta. Kadrovi spota su snimani u Narodnom pozorištu u Somboru i u Novom Sadu.

Uskoro planira veliku promotivnu turneju u glavnim gradovima bivših jugoslovenskih republika, potom nastavlja sa serijom koncerata u Bugarskoj, Rumuniji i Albaniji a nakon sto ”osvoji” balkan Brena ce nove pjesme predstaviti i publici u dijaspori . Istovremeno predano radi na autobiografskoj knjizi i najavljuje nastavak četvrtog dijela komedije ”Hajde da se volimo”.

Danas je vlasnica folk i turbofolk produkcije "Grand", predstavništva "Red Bull" i "Ford" za Crnu Goru i Srbiju.

Diskografija

• 1980. - Čačak, Čačak
• 1982. - Mile voli disko
• 1983. - Pile moje
• 1983. - Sitnije Cile, sitnije (singlice)
• 1984. - Bato, Bato
• 1985. - Jedan dan života (duet Miroslav Ilić)
• 1986. - Uske pantalone
• 1986. - Voli me, voli
• 1987. - Hajde da se volimo
• 1988. - Četiri godine
• 1990. - Boli me uvo za sve
• 1991. - Zaljubiška
• 1994. - Ja nemam drugi dom
• 1995. - Kazna Božija
• 1996. - Luda za tobom
• 2000. - Pomračenje sunca
• 2004. - Dupli CD Hitovi

 

Filmovi

• Tesna koža
• Nema problema
• Hajde da se volimo
• Hajde da se volimo 2
• Hajde da se volimo 3
• Hajde da se volimo 4-u pripremi

Boris Novković

Boris Novković rođen je 25.XII 1967.g. u Sarajevu. Sa 1,5 godinom sa svojom obitelji preseljava u Zagreb. Potiče iz glazbene obitelji: otac - Đorđe Novković, jedan od najvećih hrvatskih autora zabavne glazbe i majka Ozana - profesor glazbe. Pohađao je redovne škole , srednja stručna sprema : (Centar za kulturu i umjetnost u Zagrebu), aktivno se bavio sportom (junior NK "Dinamo" od 12-15 godine). Prvi album snimio je 1986.g. - "Kuda idu izgubljene djevojke" koji je prodao u tiraži od 160.000 primjeraka. Drugi album, izdan 1987.g., u produkciji Nikše Bratoša - "Jači od sudbine", njegov je najprodavaniji album, koji je dosegnuo fantastičnu tiražu od 180.000 primjeraka. U periodu od 1988-1991 objavljuje još 3 albuma od kojih je svaki prešao tiražu od 100.000 primjeraka I tako se uspostavlja kao jedna od najvećih zvijezda u tadašnjoj Yugoslaviji. Svoj prvi Best off objavljuje 1995. sa pridodanom skladbom “Mašta moja” koja zauzima prvo mjesto gotovo svih top lista u Hrvatskoj. Iste godine objavljuje jedan od svojih antologijskih albuma u “Dobru i zlu” koji se tada prodaje u fantastičnoj tiraži za Hrvatske prilike od 40000 primjeraka. Naslovna skladba “U dobru I zlu” danas je već osigurala status evergreena a sa istoimenog albuma skinuti su hitovi poput “Sve mijenja se” i “Bijeli golub”. Album “Sve gubi sjaj” je uslijedio 1997 također ostvaruje fantastičan tiražu od 26000 primjeraka a singlovi “Sve gubi sjaj” i “Daleko” (duet sa Kemalom Montenom) postaju veliki hitovi. Albumi U dobru I zlu I Sve gubi sjaj su ujedno i kulminacija Borisove suradnje sa producentom Mirom Buljanom. Novi veliki uzlet Boris doživljava albumom “Ostvaren San” na kojem je surađivao sa mladim producentom Jerkom Marićem u koji 2005. ostvaruje zlatnu nakladu a hit pjesma pobjednica Dore “Vukovi umiru sami” poharala je vrhove top lista Hrvatske i svih zemalja regije . Njegova konstanta i uspon traju do danas i jedan je od rijetkih izvođača koji obuhvaćaju više generacijsku publiku. Svakim novim albumom postavlja više standarde pa je to slučaj i sa najnovijim “Via ljubav” koji ovih dana izlazi u prodaju i na kojem nastavlja svoju suradnju sa producentom s kojim je najviše surađivao i uz kojeg ga vežu i najveći uspjesi Nikšom Bratošem. U 2011 godini obilježava 25 godina karijere te će sa svojim bendom “ Noćnom Stražom” velikom turnejom u čitavoj regiji obilježiti obljetnicu i predstaviti novi album.

Navodimo kompletnu diskografiju Borisa Novkovića od 1986.g. do 2009.g., a to su:
1. KUDA IDU IZGUBLJENE DJEVOJKE, 1986.g. (YUGOTON)
2. JAČI OD SUDBINE, 1987.g. (YUGOTON)
3. DOK SVIRA RADIO, 1988.g. (YUGOTON)
4. OBOJENI SNOVI, 1989.g. (YUGOTON)
5. BORIS 100X, 1991.g. (YUGOTON)
6. STRUJI STRUJA, 1993.g. (ORFEJ)
7. THE BEST OF BORIS, 1995.g. (CROATIA RECORDS)
8. U DOBRU I ZLU, 1995.g (CR)
9. SVE GUBI SJAJ BEZ LJUBAVI, 1997.g. (CR)
10. BRANIM SE, 1999.g. (CR)
11. DIREKT, 2000.g. (CR)
12. 'KO JE KRIV, 2002.g. (CR)
13. THE BEST OF 1995. – 2003., 2003.g. (CR)
14. OSTVAREN SAN , 2004.g. (DALLAS RECORDS)
15. MOJIH PRVIH 20 – LIVE IN LISINSKI 2007.g (DR)
16. GOLD COLLECTION- 2006. g. (CR)
17. ZAPISAN U TEBI – 2008.g. (CR)
18. PLATINUM EDITION – 2009.g. (CR)
19. VIA LJUBAV- IZLAZI POČETKOM TRAVNJA 2011 (CR)

Iako svoju karijeru nije gradio na festivalima jer je izrazito pop rock i kantautorski orijentiran izvođač zbog nedostatka medijskog prostora i zbivanja u 90-im godinama učestvovao je na nekim festivalima ali od 2005 zaključno sa pobjedom na Dori više ne učestvuje na festivalskim pozornicama osim kao poseban gost u sklopu kocertnog show programa. U svojoj karijeri odradio je preko stotinu humanitarnih koncerata za Hrvatsku i mnoge druge povode koji su imali plemenitost i pomoć ugroženima svih sfera kao svoj osnovni cilj i motiv. Veliki je ljubitelj I zaštitnik životinja te je i sam sa svojim pokojnim ocem Đorđem udomio 10 pasa lutalica.

Boris Novković je sudjelovao na Međunarodnom festivalu u Maleziji (Kuala Lumpur).
Sudionik je gotovo svih domaćih festivala (Festival zabavne glazbe "SPLIT", Melodije hrvatskog Jadrana, Hrvatski radijski festival, "Zagrebfest") i dobitnik velikog broja nagrada. Pobjednik je Hrvatskog radijskog festivala 1999.g. koji se održao u Vodicama, te "Zagrebfesta 2001." Pobjednik je Dore 2005. kao izvođač I koautor pjesme “Vukovi umiru sami”, te pobjednik Dore 2006. kao koautor glazbe pobjedničke pjesme Moja Štikla.

Dobitnik je najvećeg hrvatskog diskografskog priznanja - "Zlatne ptice" 1999.g za preko milijun prodanih nosača zvuka., te je nositelj statusa hrvatskog glazbenog umjetnika a od 2011. izabran za predsjednika Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika(HZSU). Izrazito je kantautorski orijentiran sa glazbenim pop-rock opredjeljenjem.

U razdoblju 1997 - 2005. dobitnik je većeg broja nagrada od kojih navodimo:
1997.g. - dobitnik je nagrade Obiteljskog radija za najboljeg kantautora po izboru emisije "Turki party"
1998.g. - dobitnik je "Zlatne ruže" Večernjeg lista"; za naj popularnijeg pjevača po izboru čitatelja I urednika
1998.g. - nominiran je za diskografsku nagradu "Porin" u kategoriji vokalne suradnje za pjesmu "Daleko" (sa Kemalom Montenom)
1999.g. - dobitnik "Zlatne ptice" - nagrade HNZS "Croatia records" za preko milijun prodanih nosača zvuka
1999.g. - dobitnik GRAND PRIX-a Hrvatskog radijskog festivala u Vodicama
2001.g. - dobitnik GARND PRIX-a (Prva nagrada stručnog žirija) festivala "ZAGREBFEST 2001." za pjesmu "Sve jeseni i zime"
2002.g - dobitnik “Kristalne gitare” – nagrade za naj tiražnijeg kantautora u Hrvatskoj
2005.g. – ponovno dobitnik “Zlatne ruže” "Večernjeg lista”
2005.g. - pobjednik Hrvatske pjesme za pjesmu Europe – "DORA 2005."; pjesma : Vukovi umiru sami
2006.g- pobjednik Hrvatske pjesme za pjesmu Europe – “DORA 2006” pjesma : “Moja štikla”
2005.g.- dobitnik nagrade “Turky party” 2.programa Hrvatskog radija za HIT GODINE (Vukovi umiru sami)

U razdoblju od 2005-2008 odsvirao je niz koncerata na teritoriju čitave regije uključujući gradove : Zagreb , Beograd , Skopje , Ljubljana , Podgorica… I mnoge druge. Trenutačno završava rad na novom albumu a u sklopu koncertne promocije ponovno će nastupati u navedenim gradovima i mnogim drugim širom cijele regije.

Jedan je od najizvođenijih hrvatskih autora i izvođača na Hrvatskom radiju kao i na području etera čitave regije. Skladao je pjesme I za druge izvođače: Tatjana Matejaš Tajči, Tony Cetinski, Leteći odred, Severina , Danijela , Srebrna Krila , Guliano , Crvena Jabuka, Kemal Monteno i mnoge druge.
Član je strukovnih udruga : HDS(Hrvatsko društvo skladatelja) , HGU(Hrvatska glazbena unija) , te ima status samostalnog umjetnika u okviru Hrvatske Zajednice Samostalnih umjetnika – HZSU kao skladatelj. Posebno je ponosan na činjenicu da je 2011. od strane predstavnika umjetničkih strukovnih udruga izabran za predsjednika HZSU-a - Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te svojom neiscrpnom energijom nastoji dati svoj obol u zastupanju i ostvarivanju prava i statusa svih samostalnih umjetnika u Hrvatskoj. U kriznoj godini zajedno sa upravnim odborom i tajnikom HZS-u uspio je uz dobru suradnju sa Ministarstvom Kulture i ministrom Jasenom Mesićem osigurati dodatna sredstva koja su nedostajala za prijem novih i mladih umjetnika u HZSU te ostvarivanje njihovog statusa samostalnih umjetnika.

Otac je Noe, rođenog 2009 , supruga Lucija diplomirana novinarka.

Aca Lukas - Biografija

Organista i pjevač Aleksandar Vuksanović dobio je nadimak Aca Lukas jer je sredinom osamdesetih godina svake noći svirao i zabavljao mlade na poznatom splavu i diskoteci Lukas, na novobeogradskom Ušću. Kao sjajan muzičar, izvođač i šoumen, bio je najaktuelniji zabavljač beogradskih diskoteka, barova i noćnih klubova. Znao je po cijelu noć da zabavlja goste i imao je sjajan repertoar jer je svirao sve - od rokenrola, popa, disko zvuka, pa do ortodosknih narodnjaka.

“Paje, paje, paje”, to sam počeo da govorim još kada sam imao tri godine, kada sam, u stvari, prvi put pokazao afinitet ne toliko prema muzici koliko prema bakšišu. Bili smo na nekom ispraćaju i ćale me je držao u krilu, krenula je muzika, a ja sam sve vreme gledao u orkestar i tražio mami i tati da mi donesu moju harmoniku. To je bila neka dečja harmonika na kojoj, naravno, ne može da se svira, ali kad god su dolazili gosti, ja sam je razvlačio po kući. I pošto su moji hteli da budem atrakcija, dali su mi moju harmoniku, ali ja u tom trenutku nisam hteo da sviram. Nisu znali u čemu je problem sve dok nisam počeo da vičem: “Paje, paje, paje.” Prvo im je trebalo vremena da razumeju šta hoću, a pošto sam video kod harmonikaša pare, tek kad su mi gurnuli novčanicu, počeo sam da razvlačim harmoniku. Još kao dete bio sam nemiran i nestašan. Prohodao sam već sa devet meseci, pa tek onda propričao. Stalno sam se lomio i povređivao, ali sam, s druge strane, bio veoma dobar u školi.  

Na svu sreću nisam bio taj kog su svi gazili i maltretirali. Nisam ni ja bio baraba. Više sam koristio svoj um nego snagu, mada sam se uvek družio s tim nekim tvrđim tipovima. Bilo je, naravno, tuča kao što je, na primer, škola protiv škole, i tu sam uvek učestvovao. Živeo sam na Karaburmi i išao u školu “Filip Višnjić”, pa smo se tukli protiv škola “Jovan Popović” i “Jovan Cvijić”. Zakazivali smo okršaje, ali isključivo zbog fudbala koji smo igrali jedni protiv drugih. Odrastao sam u kraju i u vreme kada si mogao napolju da ostaneš do dvanaest sati uveče, samo vikneš kroz prozor svojima i nema brige.

To je bilo ono vreme kada nije bilo rešetki na vratima, a ceo kraj su obezbeđivala dva pozornika koja su šetala po celu noć. I s njima smo imali anegdote, ali to već kada sam malo porastao. Bila nam je glavna fora da se s koncerata koji su se održavali na Trgu vraćamo peške kući. U to vreme su ispred samoposluga donosili i ostavljali kiselo mleko, jogurt i ostale mlečne proizvode i onda smo mi došli na ideju da to krademo. Jednom, vraćamo se mi tako s punim rukama i džepovima, nismo imali više gde ni da trpamo sve to, i nailazimo na pozornike koji se šetaju krajem i pitaju nas: “Momci, odakle vam to?”, a mi mrtvi hladni, iako u to doba još ništa nije radilo, odgovorimo: “Kupili.” Za divno čudo, smislili su nešto pametno, naterali su nas da popijemo sve to da nas ne bi prijavili. Šest dana smo imali retku stolicu, ali stvarno su nas petoricu-šestoricu, koliko nas je bilo, naterali da popijemo sve, do poslednje kapi.

A kada je već malo porastao, kako reče...

Nikada ja nisam porastao baš toliko mnogo... Više sam vremenom odrastao...
Ipak, nikada nije imao kompleks zbog toga.

U školi sam spadao u srednju visinu koja, doduše, teži ka nižem. Nekako valjda svako od nas to svoje što ima voli na neki svoj način. Gledam sada one momke koji imaju po dva metra, pa nađu devojku koja je jedno četrdeset centimetara niža, to mi nikako nije jasno. Nikako ne mogu da zamislim scenu kada se to prenese u intimne odaje. Ja sam ipak zadovoljan svojim rastom. Ili nerastom, kako god hoćete. Devojke su uglavnom bile tu negde oko mene. Nikada ih nisam birao po visini. Taj kriterijum mi je verovatno bio urođen. Nikada nisam razmišljao o tome. Verovatno je bilo mnogo tih za glavu viših od mene koje bi mi se možda i dopale, ali čim vidim da mi je pogled pod uglom, tu nema mnogo razgovora.


Prvi poljubac
Sećam se kada sam se prvi put poljubio. To je bio strašni sud. Nikada ga neću zaboraviti. Bio sam tada još u osnovnoj školi. Kao i u svakoj školi, postojala je jedna devojka koja je bila najbolja od svih. Ona je već počela da fura s momcima, u naše vreme se još furalo, i ja sam tu bio četvrti ili peti na listi onih koji su uspeli tu devojku da profuraju na jedno pet dana. Imao sam ja tu neku šmekersku žvaku, ali nikada do tada nisam se poljubio u usta. Bio sam klinac i to mi je sve bilo potpuno strano. Nisam znao kako se to radi, ali kada mi je ona plastično objasnila, posle dva minuta, ma ne znam ni da li je toliko prošlo, lagao sam da moram odmah da idem i otrčao sam kući.

Jedva sam čekao da stignem i legnem pod tuš. Bukvalno sam stavio tuš u usta. Nisam znao da će ona tako to, taj jezik... Gledao sam na filmu, ali sam video da to ide drukčije. Nisam uopšte mogao da se saberem dobra dva-tri sata. Ljudi možda kriju ta iskustva, ali niko ne može da me ubedi da je to bilo nešto lepo. Traumatično sećanje, mada je posle sve to išlo mnogo lakše. Bio sam od onih klinaca koji sednu da jedu i pitaju da li je neko dirao njihovu viljušku, da li je neko već nešto jeo iz njihovog tanjira, da li je ovo, da li je ono, takva su sada i moja deca. I zamisli, odjednom dođeš u situaciju da ti neko stavi jezik u usta. Ijao...

A mogao je da bude fudbaler
Završio sam srednju muzičku školu. Niža i srednja muzička traju ukupno deset godina. U drugom osnovne krenuo sam u prvi razred niže muzičke škole, a onda sam davao po dve godine za godinu dana jer sam se pokazao kao priličan talenat za klavir. Dobijao sam čak i nagrade i imao koncerte sa simfonijskim orkestrom. Profesori su hteli da se upišem i na akademiju, a moje to nije zanimalo, pogotovu ne oca, koji je ceo život slušao gusle i uopšte nije bio stručan za sve to. Čak je i propatio u životu jer je želeo da sviram harmoniku, ali od kada su mi kupili klavir, više u životu harmoniku nisam pogledao. Tata je bio građevinski inženjer, predavao je i na fakultetu, kasnije je bio šef odseka za klizišta za celu staru Jugoslaviju. Projektovao je i mnogo brana. Stvarno je bio stručnjak.

Majka mi je hemijski tehničar, ali to nikada nije radila, uglavnom je čuvala mene. Nisu bili strogi, mada me je keva i tukla kao vola u kupusu dok se nisam otrgao, a to je bilo vrlo kasno. Ona je htela da završim fakultet, da imam neku sigurnost, a ja sam bio već debelo popularan kada je ona pričala: “E, sine, znaš, a radni staž...” Ali, to su roditelji koji ti žele sve najbolje. Igrom slučaja, na kraju je sve ispalo kako treba, pa smo sada svi srećni i zadovoljni. Inače, sve vreme sam igrao fudbal u OFK Beogradu. Mnogo volim fudbal i bio sam stvarno mnogo dobar, ali se sve poklopilo s pričom kada sam počeo da radim i od fudbala sam odustao. A mogao sam da postanem fudbaler. Prvo sam upisao Sedmu beogradsku gimnaziju, koja je bila mnogo teška, tu su radili oni pravi stari gimnazijski profesori, ali sam tu izgurao vrlo dobar uspeh, mada sam u osnovnoj bio vukovac. Doduše, i to u osnovnoj bilo je do petog, a onda se ovo ostalo šlepaš na staru slavu. Glupo im da ti daju četvorku da ne bi kvarili ostalo. Znam da nikada nisam mogao da budem vukovac jer iz likovnog ne bih mogao da imam ni dvojku, ni jaje ne znam da nacrtam. Tu sam završio drugu godinu, s dobrim uspehom. E, onda sam se upisao u građevinsku školu, što zbog ćaleta što zbog toga što je komšinica bila zamenik direktora i psiholog, tako da sam prvu godinu sve radio samo u školu nisam išao.

- Bio sam organizator palilulske školske olimpijade i tu sam kao nešto i svirao. Igrao sam košarku za školu. Ja sam metar i žilet, ali samo da ne idem na nastavu. E, onda je mama došla na razgovor, da popije šećer i vodu, jer sam od četrnaest predmeta iz trinaest imao kečeve. Otišao sam ja sve to da ispolažem, ali sam u devet sati imao šest ispita i nisam znao na koji da odem, pa sam otišao kući. Naravno, prešao sam na vanredno. Mama je i dalje bila u iluziji da ću ja to završiti. Tada sam počeo da radim i da se mangupiram. Dolazio sam taksijem u školu, svaki dan sam bio drukčije obučen, stavljao sam čak i neki mini-val, bio sam potpuno ekstravagantan. Pravio sam se važan pošto sam imao dosta love. Čak sam u prvom tromesečju počeo i da učim. Ali, došao sam da odgovaram, a profesorka koja me je izvela na tablu posle jedne bubalice kaže: “Bravo, Vuksanoviću, stvarno si znao, ali evo tebi jedan s tačkom nagore da se vidi da ide ka dvojci”, a stvarno sam znao, sećam se kao da je juče bilo. Rekao sam joj: “Dajte vi meni dvojku s tačkom nadole, pa nek ide gde hoće, samo meni keva da vidi dvojku u dnevniku.” Međutim, pošto nije htela, morao sam da uradim nešto. Imala je svežanj od 30 ključeva u vratima. Uzeo sam ga, zaključao celo odeljenje i otišao. Ona me gleda kroz prozor i viče: “Vuksanoviću, vrati te ključeve!”, a ja se okrenem, pogledam je, podignem rešetke od kanalizacije i bacim ih. Tu se moje školovanje završilo.

Hard folk
Ne mogu da odam sve iz svog života pošto pišem knjigu. Već sa šesnaest-sedamnaest počeo sam da radim, i oni poljupci, to je sve postalo po automatizmu. Tada su došli na red splavovi, noćni život, pare, slava. Tada je postojala “Duga”, gde su dolazili svi, a mi klinci tada smo pričali samo o tome. Posle godinu dana našao sam se na vratima tog lokala u koji je dolazio ceo džet-set iz cele bivše Jugoslavije, od Zdravka Čolića, kog sam gledao kada me je baba vodila u dom kulture i sad odjednom sedim pored njega. Polako sam počeo da ulazim u te priče noćnog života. Lepo sam se provodio, bilo je tu i žena, i starijih i mlađih, sve to ide u rok službe. Tada sam već radio na splavovima, pa sam i ja sam držao splav, pa je krenuo “Lukas”, u međuvremenu i Viktorija. Bilo je turneja, to je bila sjajna priča. To je bio taj rokenrol. I sve sam ja to prošao sa dvadesetak godina. Da ne bude kao u “Vidimo se u čitulji”: “Što mi proživimo za jedan dan, jedan normalan čovek ne može...”, ali sa dvadeset jednu godinu već sam imao priču koja je bila zavidna, mada se danas smejem na sve to. Lepo bi bilo da se vratim u to vreme, ali s ovom pameću. Ja stalno razmišljam o tome, jer kada se setim šta sam tada sve radio, nekada me je stvarno sramota. Kasno sam snimio prvu ploču. Imao sam dvadeset šest godina. Da sam ja bio frontmen s Viktorijom, ne bih izdržao sve to, tako da je super što sam tu popularnost doživeo a da nekako nisam bio na udaru. Ne možeš u tim godinama da izdržiš. Meni se desilo da sam bio jedna rupa koja je svirala, ali da nije ni poslednja ni prva. To je, u stvari, najbolje, da sam bio prva, ne bih izdržao. Imao sam sreće što je bilo tako.

A onda narodnjaci
Ja volim svaku vrstu muzike. Kod kuće se slušalo sve. Keva je volela i znala da svira klavir, a s druge strane, slušala je i Miroslava Ilića, pa ode na koncert od pet, sakrije se iza sedišta i ostane i na onom od osam da ne bi plaćala dve karte. I Tozovac se slušao. Ja sam, opet, s druge strane, voleo rok i tako se to sve izmešalo. Na svom splavu imao sam svoje verzije svih tih pesama i to je taj moj stil koji sam izgradio. Ljudi koji dolaze na moje nastupe znaju kako to izgleda i da su to, u stvari, rok koncerti. Muzika je takva kakva je i ta koja je trenutno popularna, ali ja sam izgradio svoj stil da sve to uklopim. Rokenrol je, u stvari, energija, a na našim koncertima je ima. Neki rokeri kažu da sam se prodao, ali moraš da znaš da upakuješ to što radiš s tim da možeš i da živiš, jer oni se nisu ni prodali, a ostali su rokeri na papiru, nisu ni svirali. E, u tome je razlika, zato spojiš sve to i izgradiš svoj stil, uz to i egzistiraš, i eto. Ne vidim gde je kod njih tu taj rokenrol. Ja sam ostao u muzici i dosledan sebi.

Ovog sjajnog muzičara vidjela je rokerka Snežana Mišković Viktorija i odmah ga uzela u svoj bend. S kraja osamdesetih i početka devedesetih godina (pred rat), Viktorija je bila prilično popularna pa su pravili koncerte širom bivše Jugoslavije. Aca je svirao kraj svoje šefice ali i Mladena Vojičića Tife i Dine Dvornika, kao njihovih gostiju na koncertima. Zajedno su pjevali i družili se, ali i učestvovali u narkomanskim seansama, gdje su prednjačili Dino i Tifa.

Tek 1995. godine kolege su natjerale Acu da snimi prvi CD i pjesma Kuda idu ljudi kao ja postaje pop-folk hit. U tom spoju pop muzike, roka i narodnjaka, Aleksandar Radulović Futa i Marina Tucaković, pozajmljujući muziku iz Grčke, Kipra i Turske, prave mu naredne godine hit-album, sa hitom godine, pjesmom Pesma od bola uz, takođe plagijat-numere Lična karta, Ja živim sam, Rođendan, Nije ti ovo Amerika itd. Aca 1999. stiže i do prvog trijumfalnog koncerta u beogradskoj hali Pionir pred oko 9000 mladih. Poslije turneje po zemlji osvojen je i stadion Tašmajdan. U međuvremenu, Aca za inostrano tržište izdaje dva albuma sa živom svirkom u kafanama koje tako voli. Iako je riječ o odličnom muzičaru, on je prvi pjevač koji je uspio sa mješavinom folk-popa i sa ukradenim pjesmama iz Grčke, Turske, Kipra, Iraka itd.

Zbog raskalašnog života, previše vremena provedenog u kockarnicama (Aca je priznao da je na kocki 2 miliona maraka!), kombinaciji alkohola, heroina i kokaina, nestao je sa scene. Poslije gostovanja u TV emisijama, pod dejstvom narkotika, uz skandalozne izjave, Aca se zamjerio mnogim kolegama. Na sreću, poslije drugog braka čvrsto je odlučio da prestane sa drogiranjem i kockom. Ne zna se da li se otarasio poroka kocke, ali se zna da je poslije liječenja u jednoj švicarskoj klinici prekinuo sa drogiranjem.

Zatvor sa pet zvezdica
Alkohol i poroci bili su neizbežni.
– Do dvadeset i kusur godina nisam bio sklon alkoholu. Sećam se i prvog pijanstva kada su me drugari odneli kući. I sećam se kao da je juče bilo, doneli su mi na poklon broj 16 koji su ukrali iz autobusa, a koji je asocijacija na Karaburmu. Ležim je tako u krevetu i ona šesnaestica mi se vrti gore-dole, ne znam šta me je snašlo. Keva se tada uplašila da me neko nije izbo, ne zna šta se desilo, ja komiran ležim, a onda su me odveli i na ispiranje. Ni dan-danas ne mogu da pomirišem onaj “Badelov” konjak. Fuj. Nisam alkoholičar, ali volim da popijem. Uhvatio sam nekoliko puta sebe na turnejama da viski pijem kao da sam žedan i onda se samo saberem i kažem sebi da to nije dobro. To vodi ka stadijumu: dajte mi jedan akva čivas, super. O porocima ne mogu da balavim više. Ne mogu više, povraća mi se od te priče. Šta više o tome da kažem? Bilo je tu svašta, ali reći će ljudi, šta ovaj Lukas sere više.

Zatvor je bio logičan sled događaja.
Od svega što sam u životu loše doživeo, falio mi je samo zatvor, pa sam i to doživeo. Krajem devedesetih godina javne ličnosti, naročito pevači, poznavali su ljude s one strane zakona. Mi smo pevali, a oni su izlazili. Ne mislim na ljude koji su pucali po ulicama i krali, već na one koje sam viđao na televiziji. Širok je dijapazon značenja tih reči “s one strane zakona“. Dođu, imaju lovu, pa se istresu, a sutra na televiziji pričaju kako imaju platu sto evra. I poznavao sam takve ljude, svirao na rođendanima, krštenjima i ostalom. Onda se desilo ubistvo premijera, a ja sam, ispostavilo se, poznavao neke ljude koji su učestvovali ili nisu učestvovali u toj priči, i eto. Kada je krenula hajka, krenula je prvo na Cecu, pa na mene. Uhapsili su nju, a onda su mene tražili, pa nisam bio kod kuće. Bilo je tada preskakanja ograde, merdevina i svega ostalog. I jedan dan otišao sam u policiju da vidim zašto su me tražili. Našli su mi pokvareni pištolj koji je stajao u nekoj ženinoj tašni. I tada je krenulo ispitivanje: “Što si pevao onome na krštenju deteta”, “Što si onome pevao...” Na to sam im, naravno, odgovorio vrlo jednostavno: “Pevao sam zato što sam pevač, a pevač obično negde peva. Da sam kuvar, možda bih kuvao.” Rekao sam tada jednom policajcu: “Je li, šta bi bilo da sam te ja zvao da ti kažem da me ovaj zove da pevam kod njega, pa da ga ti pozoveš da mu kažeš da me ne dira, šta bi ti uradio, pozvao ga? Ne, nego bi me još i odvezao da pevam kod njega.” A taj skup na kome sam pevao obezbeđivale su tri interventne brigade.

I na kraju, kad sam izašao iz zatvora, posle ta četiri meseca, ja sam im zahvalio. Nikada se nisam tako naspavao. Bio sam u spidu i u ludilu i baš sam se odmorio. Bio sam dva meseca u CZ-u. Dođu malo oni čuvari, pa kao: “A, Lukas, eto da vidiš, sad si gore, sad si dole”, a ja njima na to kažem: “Dobro, ja sam sad dole i u zatvoru dva meseca, tri, pet. A ti si ceo život. Šetaš se hodnikom, a ja barem imam gde i da legnem.” Posle toga su me prebacili u Padinsku skelu, gde je već bilo kao u Vrnjačkoj banji. Nije prijatno kada si u zatvoru, daleko bilo, ali tada sam naučio nešto. Nisam bio ni u vojsci i mislio sam da ću, kada me negde budu zatvorili, umreti. Međutim, tada sam naučio da živ čovek može da izdrži sve. Sve što misliš da ne možeš da izdržiš, možeš. Ma tamo sam redovno jeo, vežbao i izašao sam odande zdrav i psihički jači. Nisam pristalica stereotipa i onog “što te ne ubije, to te ojača”, ali hteli su da me sjebu, a u stvari su mi učinili uslugu.

Iako mu je u životu bilo i teško, nikada nije plakao.
Zaplačem samo kada gledam film. Svaki čovek ima emocije. Dođe mi tako ponekad, ali mislim da su filmovi i pravljeni da bi ljudi plakali. Ima onaj neki film kada sin ima tatu boksera, davno sam to gledao, ali nema šanse da ne zaplačeš kada vidiš kako tata boksuje za sina da bi mu sve obezbedio, i na kraju umire. Više može da me rasplače film nego neke realne situacije. Nemam vremena da plačem. Gledam kako što pre da se iščupam iz loše situacije da bih se ponovo smejao. Otac mi je umro, a ja se nisam rasplakao na sahrani. Jednostavno, nisam taj tip. Oca sam stvarno mnogo voleo, ali to je život. Više volim da se smejem nego da plačem.
Oženio sam se vrlo mlad. Imao sam dvadeset jednu godinu. To je ta neka mladalačka ljubav kada više nismo znali šta da radimo, pa kao ajde da se venčamo. Ona je tada bila i trudna, i kao eto, taman. Ali ne kajem se ni zbog čega. Sada sam u trećem braku. Nigde ne piše rok trajanja, sve je to život. Kao, tamo se zakuneš na vernost, pa moraš da budeš u braku. Iz prvog braka naučio sam mnogo. Tada sam prošao sve te ludorije jer sam imao ženu koja je sedela kod kuće, čuvala decu, prava balkanska varijanta.

Skontao sam da ne valja, ne ona, nego taj spoj. Nikada nisam imao ljubavnicu. Kada sam se zaljubio, došao sam i ostavio ženu. A ne može čovek da se zaljubi ako je sve u redu. Ne mislim da sam nešto ružno uradio time što sam se zaljubio. A najsrećniji sam što sam mlad otac. Imam ćerku koja sada ima devetnaest godina. Imam i sina koji ima petnaest i sina koji ima deset, a ja imam četrdeset jednu godinu. To je najlepša stvar iz cele priče. Drago mi je što s njima mogu da imam i taj prijateljski odnos, jer mene je otac dobio u trideset sedmoj godini i to više nije jedna generacija, to su već dve generacije i nije to to. Velika je to razlika, ali da se razumemo, ja planiram da imam još jedno dete. Ostalo se sve o meni zna – kaže poznati folker Aca Lukas.

2003. Aca Lukas je lišen slobode i osuđen na 4 meseca jer je bez dozvole posedovao pištolj. Napravio je pauzu u karijeri od 2003. do 2006.godine jer je imao problema sa kockarskim porocima i narkoticima. Pocetkom 2009. u Beogradu je ranjen iz vatrenog oružja u nogu, ali je, iako je bio meta atentata, uspeo da se oporavi.

Pred velikim brojem ljudi odrzao je koncerte u “Pioniru”, a u “Areni” je 3.11.2011. uz najverniju publiku i prijatelje sa estrade proslavio svoj 43. rodjendan. 25 hiljada posetilaca ovog dogadjaja potvrda su njegove uspesne karijere.

Obožavatelji i publika željno očekuju Acin estradno-diskografski comeback. Nadamo se da će uskoro Aca Lukas uspješno nastaviti druženje sa muzikom.

Aristotel

Aristotel je roden 384. godine p.n.e. u Stagiri, grckoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog. Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.

Od 18. do 37. godine pohada Akademiju kao Platonov ucenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne cinjenice i zakone za razliku od Platonovih idealistickih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi izmedu dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.

Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo ucenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja izmedu Aristotela i Platona, medu njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takode, price kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao "klevetnici". Iako se ovakve legende cesto nalaze kod ranih hrišcanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u cvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani hrišcanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom verovanju.

Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom necakinjom i pokcerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.

Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poucavao samo etici i politici vec ga je upucivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naucio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poucavajuci mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujuci ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao znacajna novcana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeci, obnovljena moc Aleksandrove vojske posledica je, barem delimicno, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.

Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.

Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguce je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeci Platonov primer, on pocinje davati redovne casove iz filozofije u gimnazijumu sagradenom u cast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takode bila poznata i kao peripateticka škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim ucenicima šetajuci gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).

Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. — 322. p. n. e.) koji je proveo poucavajuci u Liceju, Aristotel je napisao vecinu svojih dela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog ucenja. Takode je napisao nekoliko studija (o kojima ce biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd; u kojima je stil formalniji, a jezik uceniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog ucenja sa radovima grckih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, licno ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i pticare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, mocvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel medu prvima poceo stvarati veliku biblioteku.

U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi izmedu njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujuci stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporucio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atinu izjavljujuci (po svedocenjima mnogih antickih autoriteta) da nece pružiti Atinjanima šansu da se po treci put ogreše o filozofiju. Nalazi utocište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledece godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Price da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju istorijske osnove.

Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizickom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove ocuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina delovanja peripateticke škole, prikazuju coveka prosecne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedocenja njegovih objektivnih savremenika zakljucujemo da se radilo o visokomoralnom coveku blage naravi, posvecenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobrociniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišcanske misli i kada su se Aristotelovi radovi poceli proucavati objektivno i bez straha, u delima hrišcanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao covek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveci od onih koji znaju“