Prikazani su postovi s oznakom Albert. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Albert. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

Albert Gore - biografija


Bivši potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme Clintonova mandata i neuspješni predsjednički kandidat na izborima za američkog predsjednika 2000. godine. Albert Gore junior (poznatiji kao Al Gore) rođen je 31. ožujka 1948. u prijestolnici Sjedinjenih Država - Washingtonu. Ono što ga je izdvajalo od ostale djece, jeste da je još kao dječak pokazivao znakove preuranjene zrelosti i ukočenog ponašanja. Eleanor Smotherman, učiteljica koja mu je predavala u drugom razredu o tome kaže: "Kada bih mu se obraćala nisam bila sigurna da li govorim dijetetu ili odrasloj osobi." 

Nesuđeni Clintonov nasljednik djetinstvo je proveo tumarajući između Washingtona, gdje mu je otac bio zastupnik u američkom kongresu, i gradića Carthage (savezna država Tennessee), gdje je Goreov otac bio ugledni senator. Taj gradić i dan danas Gore naziva svojim domom. Odrastao na očevoj farmi marljivo radeći, a koja je prema Goreovim riječima imala konje i kanue, i gdje se sve dešavala izvan četiri zida te gdje su svi poznavali vas i vi ste znali sve. Ljudi koji su ga poznavali u to doba ističu jednu njegovu karakteristiku - veoma je lako sklapao prijateljstva. Sin Alberta Gorea seniora odrastao je okružen politikom. Otac ga je vodio po sastancima na vrhu gdje su se kretali Kennedyevi, te nama izvan Sjedinjenih Država manje poznati političari Demokratske stranke - William Fulbright i Sam Rayburn. Mladi Gore školovao se u elitnoj američkoj školi - St. Albans Schools for Boys, gdje je stekao formalnu naobrazbu. Tu je na školskom plesu upoznao i svoju buduću suprugu Mary Elizabeth 'Tipper' (hrv. Davatelj napojnice) Aitcheson. Vjenčali su se 1970. i danas imaju četvero djece - Karenna (6. kolovoza 1973.), Kristin (5. lipnja 1977.), Sarah (7. siječnja 1979.) i Albert III (19. listopada 1992.). Četvrtog srpnja 1999. Gore je postao i djed rođenjem malog Wyatt Gore Schiffa.

Nakon završenog srednjeg školovanja upisao se na sveučilište Harvard gdje je i diplomirao 1969. na temu Utjecaj televizije na ponašanje predsjednika. Zanimljivo je možda spomenuti da je za vrijeme studija bio cimer s budućim dobitnikom Oscara - Tommyem Lee Jonesom. Iako je zajedno s ocem bio protivnik Vijetnamskog rata i politike koju je vodila Nixonova administracija ipak je pristao biti unovačen u američku vojsku. Doduše samo kao reporter uglednog američkog lista Stars and Stripes. Po završetku Vijetnamskog rata nastavio se baviti novinarstom radeći za list Nashville Tennessean i istovremeno pohađajući Vanderbilt Law School u večernjim satima. Međutim senatorov sin nije mogao odoljeti zovu politike i 1976. izabran je u američki Kongres, četiri puta u Zastupnički dom i dva puta u Senat. Za vrijeme svojeg boravka u Konresu nametnuo se kao stručnjak za pitanja nuklearnog razoružanja i zaštite okoliša.

Jedan od Goreovih najbriljantnijih trenutaka u politici desio se u doba dok je bio član Kongresnog povjerenstva za pitanja razoružanja. Toliko se zanio time da je tjedno provodio barem osam sati baveći se samo tom tematikom, tako da je u veljači 1982. u Kongresnom tromjesečniku objavio svoja zapažanja na tu temu. Nekoliko mjeseci kasnije kada je skupina američkih stručnjaka posjetila Moskvu Sovjeti su jedino i samo htjeli razgovoari o Planu Gore. No, unatoč obavljanju raznih dužnosti u Zastupničkom domu i Senatu Gore nikada nije uspio dostići sam vrh američke politike. Stoga se 1988. odlučio kandidrati za predsjednika. Iako je odnio prevagu u šest južnih država na kraju je za demokratskog predsjedničkog kandidata izabran Michael Dukakis (koji će izbore za predsjednika glatko izgubiti). Usprkos svemu Gore je ostao ugledni senator i taj neuspjeh se nije odrazio na njegovu političku karijeru. 

Na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke1992., tada predsjednički kandidat Bill Clinton, prekršio je dva glavna pravila utrke za američkog predsjednika: za svog zamjenika je izabrao osobu uvelike sličnog političkog svjetonazora (Gorea) i dopustio je da ime te osobe u javnost dopre prilično rano. Nakon izbora Clintona za američkog predsjednika (i time Gorea za potpredsjednika) Gore se naročito posvetio zalaganju za čistiji okoliš i omogućavanju pristupa Internetu što većem broju ljudi. 

Nobelovu nagradu za mir dobio je 2007. dijeleći je s UN-ovom udrugom za klimatske promjene. Predsjednik odbora za dodjelu nagrade izbor je objasnio riječima: "Dobitnici zaslužni za prikupljanje i diseminaciju znanja o klimatskim promjenama uzrokovanim čovjekovim djelovanjem čime su stvorili temelje za kreiranje mjera kojima će se negativno djelovanje poništiti.”

petak, 23. ožujka 2012.

Albert Einstein - biografija

Jedan od najvećih fizičar-teoretičara 20. stoljeća i najistaknutiji stvaratelj novog doba u fizici rođen je 14. ožujka 1879. u Ulmu u židovskoj obitelji koja nije bila odveć religiozna. Otac Hermann bio je trgovac kemijkalijama i elektrotehničkim materijalom, a sina je poticao da postane inženjer. Majka Paulina više je bila naklonjena glazbi te je ustrajvala u tome da Albert uči svirati violinu. Sve do svoje treće godine nije progovorio, ali je pokazivao nevjerovatnu radoznalost i brilijantnu moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata. Roditelji su poticali njegovo samopouzdanje i dopuštali mu već u dječačkoj dobi da sam donosi odluke o svom obrazovanju, karijeri, vjeri i državljanstvu. Kada mu je bilo pet godina dobio je na poklon kompas, a magenetska igla kojom upravlja nekakva njemu nevidljiva sila impresionirala ga je. Bio je toliko nadaren da je u dobi od 12 godina sam sebe naučio geometriju. Školovanje je započeo u Münchenu u Katoličkoj školi, a potom ga nastavlja u Lutipold gimnaziji. Nezadovoljan sustavom učenja (bilo mu je 15 godina) napušta školu i pridružuje se roditeljima u Italiji jer se odlučuje školovati samostalno. Kako se nije uspio upisati na Švicarski institut za tehnologiju školu završava u Aarau. U Švicarskoj će studirati matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zürichu. Istovremeno u školskom sustavu mrzio je bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeči fiziku na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Položio je sve ispite i diplomirao 1900. poručavajući zabilješke svog kolege Marcela Grossmana. Možda je suvišno spomenuti kako profesori nisu imali lijepo mišljenje o njemu. 

Zaposlio se u (1902.-1909.) u Patentnom zavodu u Bernu (Švicarska) kao ispitivatelj patenata. To mu je dalo vremena posvetiti se vlastitim radovima te u tom razdoblju otkriva niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opće teorije relativnosti). Prvi se puta vjenčao 1903. u Zürichu s matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom su braku rođena dva sina (Hans Albert, Eduard) i kćerku (Lieserl). U ožujku 1905. tada vodećem njemačkom časopisu na polju fizike Annalen der Physik članak naslovljen Razmatrajući heuristički pogled prema emisiji i transformaciji svjetlosti. U tom radu iznosi novo viđenje strukture svjetlosti te zaključuje da svjetlost ima dvojnu prirodu - ovisno o tipu eksperiment svjetlost će se ponašati kao čestica ili kao val. U travnju iste godine završava svoj doktorski rad Novo određivanje molekularnih dimenzija te prima doktorat sveučilišta u Zürichu. U lipnju te 1905. objavljuje članak u kojem stvara temelje onome što ćemo kasnije poznavati pod nazivom specijalna teorija relativnosti. Četiri godine kasnije (1909.) postaje izvanredni profesor teorijske fizike na sveučilištu u Zürichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Na njemačko govorno sveučilište u Pragu premješten je1911., ali je 1912. vraćen na sveučilište u Zürichu. Prije toga radio je dvije godine kao predavač na zamjeni na istom sveučilištu. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije znanosti. 

Svoju drugu suprugu, koja mu je bila sestrična, Elsu Löwenthal sreo je tijekom kratkog posjeta Berlinu na jednom od svojih putovanja 1912. Kada se 1917. teško razbolio Elsa se o njemu brinula sve do oporavka, a njega je ta njezina skrb dirnula. Vjenčali su se 1919., a obojima je to bio drugi brak. U braku su bili 17 godina, a Elsina kćerke iz prvog braka (Ilse i Margot) Einstein je priglio kao vlastite. U to vrijeme u Berlinu radi na svojoj teoriji gravitacije, koja je sadržana u općoj teoriji relativiteta, objavljenoj u dopunjenom obliku 1916. godine. Tih godina ponovo prima njemačko državljanstvo. Pridružuje se 1925. Mahatmi Gandhiju i drugim tada istaknutim mirotvorcima u potpisivanju izjave u kojoj se protive obveznom služenju vojnog roka smatrajući kako se vojnom obukom ljudi uče ubijati. Po dolasku Hitlera na vlast 1933. Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak. U znak prosvjeda Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša znanstvena istraživanja (Institute for Advanced Study) u Princetonu. Američko državljanstvo dobiva 1940., ali zadržava švicarsko koje je imao ranije. Unatoč tome što su mu dali državljanstvo američke su vlasti sumnjičile Einsteina da špijunira u korist Sovjeta, ali iako je u njegovu dosjeu oko 1500 stranica teksta u kojima se nabrajaju njegove sumnjive političke aktivnosti Einstein nikada nije javno optužen za suradnju s komunistima. Einstein nije nikada ni krio da podupire socijalizam dok je kaptizalizam opisivao kao "eknomsku anarhiju". Nakon što mu je druga supruga Elsa umrla 1936. k Einsteinu se doeslila njegova sestra Maja koja je s njim živjela sve do svoje smrti 1951. godine. 

Za razliku od mnogih svojih kolega smatrao kako je jedini izvor znanja iskustvo. Bio je čovjek širokih koncepcija, slobodouman, slobodoljubiv i konzekventan mirotvorac koji se uvijek zalagao za pravdu i mir. Na početku 1. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Svoju punu podršku dao je mirotvorstvu i cionizmu, ali se nakon odlaska iz Njemačke i dolaskom nacista na vlast nije zalagao za miroljubiv odnos prema nacistima. Stoga je bio meta mnogim antisemitskih i desno orijentiranih elemenata u Njemačkoj čak su nacisti i njegove znanstvene teorije javno izvrgnuli, posebice teoriju relativiteta. Na njegovo upozorenje 1939. (Einstein je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu) kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u Sjedinjenim Državama istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon zavšretka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju i nastavio davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. travnja 1955. u Princetonu (savezna država New Jersey). 

Njegovo glavno djelo je teorija relativiteta koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Osim te teorije fizici je dao i druge vrlo važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i kao roj čestica kada se trebaju objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je 1921. Nobelova nagrada. Razvio je teoriju fizičkog polja tražeći vezu među gravitacijskim i elektromagnetskim poljem.

Incrase your Site/BLog traffic