Boris Novković

Boris Novković rođen je 25.XII 1967.g. u Sarajevu. Sa 1,5 godinom sa svojom obitelji preseljava u Zagreb. Potiče iz glazbene obitelji: otac - Đorđe Novković, jedan od najvećih hrvatskih autora zabavne glazbe i majka Ozana - profesor glazbe. Pohađao je redovne škole , srednja stručna sprema : (Centar za kulturu i umjetnost u Zagrebu), aktivno se bavio sportom (junior NK "Dinamo" od 12-15 godine). Prvi album snimio je 1986.g. - "Kuda idu izgubljene djevojke" koji je prodao u tiraži od 160.000 primjeraka. Drugi album, izdan 1987.g., u produkciji Nikše Bratoša - "Jači od sudbine", njegov je najprodavaniji album, koji je dosegnuo fantastičnu tiražu od 180.000 primjeraka. U periodu od 1988-1991 objavljuje još 3 albuma od kojih je svaki prešao tiražu od 100.000 primjeraka I tako se uspostavlja kao jedna od najvećih zvijezda u tadašnjoj Yugoslaviji. Svoj prvi Best off objavljuje 1995. sa pridodanom skladbom “Mašta moja” koja zauzima prvo mjesto gotovo svih top lista u Hrvatskoj. Iste godine objavljuje jedan od svojih antologijskih albuma u “Dobru i zlu” koji se tada prodaje u fantastičnoj tiraži za Hrvatske prilike od 40000 primjeraka. Naslovna skladba “U dobru I zlu” danas je već osigurala status evergreena a sa istoimenog albuma skinuti su hitovi poput “Sve mijenja se” i “Bijeli golub”. Album “Sve gubi sjaj” je uslijedio 1997 također ostvaruje fantastičan tiražu od 26000 primjeraka a singlovi “Sve gubi sjaj” i “Daleko” (duet sa Kemalom Montenom) postaju veliki hitovi. Albumi U dobru I zlu I Sve gubi sjaj su ujedno i kulminacija Borisove suradnje sa producentom Mirom Buljanom. Novi veliki uzlet Boris doživljava albumom “Ostvaren San” na kojem je surađivao sa mladim producentom Jerkom Marićem u koji 2005. ostvaruje zlatnu nakladu a hit pjesma pobjednica Dore “Vukovi umiru sami” poharala je vrhove top lista Hrvatske i svih zemalja regije . Njegova konstanta i uspon traju do danas i jedan je od rijetkih izvođača koji obuhvaćaju više generacijsku publiku. Svakim novim albumom postavlja više standarde pa je to slučaj i sa najnovijim “Via ljubav” koji ovih dana izlazi u prodaju i na kojem nastavlja svoju suradnju sa producentom s kojim je najviše surađivao i uz kojeg ga vežu i najveći uspjesi Nikšom Bratošem. U 2011 godini obilježava 25 godina karijere te će sa svojim bendom “ Noćnom Stražom” velikom turnejom u čitavoj regiji obilježiti obljetnicu i predstaviti novi album.

Navodimo kompletnu diskografiju Borisa Novkovića od 1986.g. do 2009.g., a to su:
1. KUDA IDU IZGUBLJENE DJEVOJKE, 1986.g. (YUGOTON)
2. JAČI OD SUDBINE, 1987.g. (YUGOTON)
3. DOK SVIRA RADIO, 1988.g. (YUGOTON)
4. OBOJENI SNOVI, 1989.g. (YUGOTON)
5. BORIS 100X, 1991.g. (YUGOTON)
6. STRUJI STRUJA, 1993.g. (ORFEJ)
7. THE BEST OF BORIS, 1995.g. (CROATIA RECORDS)
8. U DOBRU I ZLU, 1995.g (CR)
9. SVE GUBI SJAJ BEZ LJUBAVI, 1997.g. (CR)
10. BRANIM SE, 1999.g. (CR)
11. DIREKT, 2000.g. (CR)
12. 'KO JE KRIV, 2002.g. (CR)
13. THE BEST OF 1995. – 2003., 2003.g. (CR)
14. OSTVAREN SAN , 2004.g. (DALLAS RECORDS)
15. MOJIH PRVIH 20 – LIVE IN LISINSKI 2007.g (DR)
16. GOLD COLLECTION- 2006. g. (CR)
17. ZAPISAN U TEBI – 2008.g. (CR)
18. PLATINUM EDITION – 2009.g. (CR)
19. VIA LJUBAV- IZLAZI POČETKOM TRAVNJA 2011 (CR)

Iako svoju karijeru nije gradio na festivalima jer je izrazito pop rock i kantautorski orijentiran izvođač zbog nedostatka medijskog prostora i zbivanja u 90-im godinama učestvovao je na nekim festivalima ali od 2005 zaključno sa pobjedom na Dori više ne učestvuje na festivalskim pozornicama osim kao poseban gost u sklopu kocertnog show programa. U svojoj karijeri odradio je preko stotinu humanitarnih koncerata za Hrvatsku i mnoge druge povode koji su imali plemenitost i pomoć ugroženima svih sfera kao svoj osnovni cilj i motiv. Veliki je ljubitelj I zaštitnik životinja te je i sam sa svojim pokojnim ocem Đorđem udomio 10 pasa lutalica.

Boris Novković je sudjelovao na Međunarodnom festivalu u Maleziji (Kuala Lumpur).
Sudionik je gotovo svih domaćih festivala (Festival zabavne glazbe "SPLIT", Melodije hrvatskog Jadrana, Hrvatski radijski festival, "Zagrebfest") i dobitnik velikog broja nagrada. Pobjednik je Hrvatskog radijskog festivala 1999.g. koji se održao u Vodicama, te "Zagrebfesta 2001." Pobjednik je Dore 2005. kao izvođač I koautor pjesme “Vukovi umiru sami”, te pobjednik Dore 2006. kao koautor glazbe pobjedničke pjesme Moja Štikla.

Dobitnik je najvećeg hrvatskog diskografskog priznanja - "Zlatne ptice" 1999.g za preko milijun prodanih nosača zvuka., te je nositelj statusa hrvatskog glazbenog umjetnika a od 2011. izabran za predsjednika Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika(HZSU). Izrazito je kantautorski orijentiran sa glazbenim pop-rock opredjeljenjem.

U razdoblju 1997 - 2005. dobitnik je većeg broja nagrada od kojih navodimo:
1997.g. - dobitnik je nagrade Obiteljskog radija za najboljeg kantautora po izboru emisije "Turki party"
1998.g. - dobitnik je "Zlatne ruže" Večernjeg lista"; za naj popularnijeg pjevača po izboru čitatelja I urednika
1998.g. - nominiran je za diskografsku nagradu "Porin" u kategoriji vokalne suradnje za pjesmu "Daleko" (sa Kemalom Montenom)
1999.g. - dobitnik "Zlatne ptice" - nagrade HNZS "Croatia records" za preko milijun prodanih nosača zvuka
1999.g. - dobitnik GRAND PRIX-a Hrvatskog radijskog festivala u Vodicama
2001.g. - dobitnik GARND PRIX-a (Prva nagrada stručnog žirija) festivala "ZAGREBFEST 2001." za pjesmu "Sve jeseni i zime"
2002.g - dobitnik “Kristalne gitare” – nagrade za naj tiražnijeg kantautora u Hrvatskoj
2005.g. – ponovno dobitnik “Zlatne ruže” "Večernjeg lista”
2005.g. - pobjednik Hrvatske pjesme za pjesmu Europe – "DORA 2005."; pjesma : Vukovi umiru sami
2006.g- pobjednik Hrvatske pjesme za pjesmu Europe – “DORA 2006” pjesma : “Moja štikla”
2005.g.- dobitnik nagrade “Turky party” 2.programa Hrvatskog radija za HIT GODINE (Vukovi umiru sami)

U razdoblju od 2005-2008 odsvirao je niz koncerata na teritoriju čitave regije uključujući gradove : Zagreb , Beograd , Skopje , Ljubljana , Podgorica… I mnoge druge. Trenutačno završava rad na novom albumu a u sklopu koncertne promocije ponovno će nastupati u navedenim gradovima i mnogim drugim širom cijele regije.

Jedan je od najizvođenijih hrvatskih autora i izvođača na Hrvatskom radiju kao i na području etera čitave regije. Skladao je pjesme I za druge izvođače: Tatjana Matejaš Tajči, Tony Cetinski, Leteći odred, Severina , Danijela , Srebrna Krila , Guliano , Crvena Jabuka, Kemal Monteno i mnoge druge.
Član je strukovnih udruga : HDS(Hrvatsko društvo skladatelja) , HGU(Hrvatska glazbena unija) , te ima status samostalnog umjetnika u okviru Hrvatske Zajednice Samostalnih umjetnika – HZSU kao skladatelj. Posebno je ponosan na činjenicu da je 2011. od strane predstavnika umjetničkih strukovnih udruga izabran za predsjednika HZSU-a - Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te svojom neiscrpnom energijom nastoji dati svoj obol u zastupanju i ostvarivanju prava i statusa svih samostalnih umjetnika u Hrvatskoj. U kriznoj godini zajedno sa upravnim odborom i tajnikom HZS-u uspio je uz dobru suradnju sa Ministarstvom Kulture i ministrom Jasenom Mesićem osigurati dodatna sredstva koja su nedostajala za prijem novih i mladih umjetnika u HZSU te ostvarivanje njihovog statusa samostalnih umjetnika.

Otac je Noe, rođenog 2009 , supruga Lucija diplomirana novinarka.

Aca Lukas - Biografija

Organista i pjevač Aleksandar Vuksanović dobio je nadimak Aca Lukas jer je sredinom osamdesetih godina svake noći svirao i zabavljao mlade na poznatom splavu i diskoteci Lukas, na novobeogradskom Ušću. Kao sjajan muzičar, izvođač i šoumen, bio je najaktuelniji zabavljač beogradskih diskoteka, barova i noćnih klubova. Znao je po cijelu noć da zabavlja goste i imao je sjajan repertoar jer je svirao sve - od rokenrola, popa, disko zvuka, pa do ortodosknih narodnjaka.

“Paje, paje, paje”, to sam počeo da govorim još kada sam imao tri godine, kada sam, u stvari, prvi put pokazao afinitet ne toliko prema muzici koliko prema bakšišu. Bili smo na nekom ispraćaju i ćale me je držao u krilu, krenula je muzika, a ja sam sve vreme gledao u orkestar i tražio mami i tati da mi donesu moju harmoniku. To je bila neka dečja harmonika na kojoj, naravno, ne može da se svira, ali kad god su dolazili gosti, ja sam je razvlačio po kući. I pošto su moji hteli da budem atrakcija, dali su mi moju harmoniku, ali ja u tom trenutku nisam hteo da sviram. Nisu znali u čemu je problem sve dok nisam počeo da vičem: “Paje, paje, paje.” Prvo im je trebalo vremena da razumeju šta hoću, a pošto sam video kod harmonikaša pare, tek kad su mi gurnuli novčanicu, počeo sam da razvlačim harmoniku. Još kao dete bio sam nemiran i nestašan. Prohodao sam već sa devet meseci, pa tek onda propričao. Stalno sam se lomio i povređivao, ali sam, s druge strane, bio veoma dobar u školi.  

Na svu sreću nisam bio taj kog su svi gazili i maltretirali. Nisam ni ja bio baraba. Više sam koristio svoj um nego snagu, mada sam se uvek družio s tim nekim tvrđim tipovima. Bilo je, naravno, tuča kao što je, na primer, škola protiv škole, i tu sam uvek učestvovao. Živeo sam na Karaburmi i išao u školu “Filip Višnjić”, pa smo se tukli protiv škola “Jovan Popović” i “Jovan Cvijić”. Zakazivali smo okršaje, ali isključivo zbog fudbala koji smo igrali jedni protiv drugih. Odrastao sam u kraju i u vreme kada si mogao napolju da ostaneš do dvanaest sati uveče, samo vikneš kroz prozor svojima i nema brige.

To je bilo ono vreme kada nije bilo rešetki na vratima, a ceo kraj su obezbeđivala dva pozornika koja su šetala po celu noć. I s njima smo imali anegdote, ali to već kada sam malo porastao. Bila nam je glavna fora da se s koncerata koji su se održavali na Trgu vraćamo peške kući. U to vreme su ispred samoposluga donosili i ostavljali kiselo mleko, jogurt i ostale mlečne proizvode i onda smo mi došli na ideju da to krademo. Jednom, vraćamo se mi tako s punim rukama i džepovima, nismo imali više gde ni da trpamo sve to, i nailazimo na pozornike koji se šetaju krajem i pitaju nas: “Momci, odakle vam to?”, a mi mrtvi hladni, iako u to doba još ništa nije radilo, odgovorimo: “Kupili.” Za divno čudo, smislili su nešto pametno, naterali su nas da popijemo sve to da nas ne bi prijavili. Šest dana smo imali retku stolicu, ali stvarno su nas petoricu-šestoricu, koliko nas je bilo, naterali da popijemo sve, do poslednje kapi.

A kada je već malo porastao, kako reče...

Nikada ja nisam porastao baš toliko mnogo... Više sam vremenom odrastao...
Ipak, nikada nije imao kompleks zbog toga.

U školi sam spadao u srednju visinu koja, doduše, teži ka nižem. Nekako valjda svako od nas to svoje što ima voli na neki svoj način. Gledam sada one momke koji imaju po dva metra, pa nađu devojku koja je jedno četrdeset centimetara niža, to mi nikako nije jasno. Nikako ne mogu da zamislim scenu kada se to prenese u intimne odaje. Ja sam ipak zadovoljan svojim rastom. Ili nerastom, kako god hoćete. Devojke su uglavnom bile tu negde oko mene. Nikada ih nisam birao po visini. Taj kriterijum mi je verovatno bio urođen. Nikada nisam razmišljao o tome. Verovatno je bilo mnogo tih za glavu viših od mene koje bi mi se možda i dopale, ali čim vidim da mi je pogled pod uglom, tu nema mnogo razgovora.


Prvi poljubac
Sećam se kada sam se prvi put poljubio. To je bio strašni sud. Nikada ga neću zaboraviti. Bio sam tada još u osnovnoj školi. Kao i u svakoj školi, postojala je jedna devojka koja je bila najbolja od svih. Ona je već počela da fura s momcima, u naše vreme se još furalo, i ja sam tu bio četvrti ili peti na listi onih koji su uspeli tu devojku da profuraju na jedno pet dana. Imao sam ja tu neku šmekersku žvaku, ali nikada do tada nisam se poljubio u usta. Bio sam klinac i to mi je sve bilo potpuno strano. Nisam znao kako se to radi, ali kada mi je ona plastično objasnila, posle dva minuta, ma ne znam ni da li je toliko prošlo, lagao sam da moram odmah da idem i otrčao sam kući.

Jedva sam čekao da stignem i legnem pod tuš. Bukvalno sam stavio tuš u usta. Nisam znao da će ona tako to, taj jezik... Gledao sam na filmu, ali sam video da to ide drukčije. Nisam uopšte mogao da se saberem dobra dva-tri sata. Ljudi možda kriju ta iskustva, ali niko ne može da me ubedi da je to bilo nešto lepo. Traumatično sećanje, mada je posle sve to išlo mnogo lakše. Bio sam od onih klinaca koji sednu da jedu i pitaju da li je neko dirao njihovu viljušku, da li je neko već nešto jeo iz njihovog tanjira, da li je ovo, da li je ono, takva su sada i moja deca. I zamisli, odjednom dođeš u situaciju da ti neko stavi jezik u usta. Ijao...

A mogao je da bude fudbaler
Završio sam srednju muzičku školu. Niža i srednja muzička traju ukupno deset godina. U drugom osnovne krenuo sam u prvi razred niže muzičke škole, a onda sam davao po dve godine za godinu dana jer sam se pokazao kao priličan talenat za klavir. Dobijao sam čak i nagrade i imao koncerte sa simfonijskim orkestrom. Profesori su hteli da se upišem i na akademiju, a moje to nije zanimalo, pogotovu ne oca, koji je ceo život slušao gusle i uopšte nije bio stručan za sve to. Čak je i propatio u životu jer je želeo da sviram harmoniku, ali od kada su mi kupili klavir, više u životu harmoniku nisam pogledao. Tata je bio građevinski inženjer, predavao je i na fakultetu, kasnije je bio šef odseka za klizišta za celu staru Jugoslaviju. Projektovao je i mnogo brana. Stvarno je bio stručnjak.

Majka mi je hemijski tehničar, ali to nikada nije radila, uglavnom je čuvala mene. Nisu bili strogi, mada me je keva i tukla kao vola u kupusu dok se nisam otrgao, a to je bilo vrlo kasno. Ona je htela da završim fakultet, da imam neku sigurnost, a ja sam bio već debelo popularan kada je ona pričala: “E, sine, znaš, a radni staž...” Ali, to su roditelji koji ti žele sve najbolje. Igrom slučaja, na kraju je sve ispalo kako treba, pa smo sada svi srećni i zadovoljni. Inače, sve vreme sam igrao fudbal u OFK Beogradu. Mnogo volim fudbal i bio sam stvarno mnogo dobar, ali se sve poklopilo s pričom kada sam počeo da radim i od fudbala sam odustao. A mogao sam da postanem fudbaler. Prvo sam upisao Sedmu beogradsku gimnaziju, koja je bila mnogo teška, tu su radili oni pravi stari gimnazijski profesori, ali sam tu izgurao vrlo dobar uspeh, mada sam u osnovnoj bio vukovac. Doduše, i to u osnovnoj bilo je do petog, a onda se ovo ostalo šlepaš na staru slavu. Glupo im da ti daju četvorku da ne bi kvarili ostalo. Znam da nikada nisam mogao da budem vukovac jer iz likovnog ne bih mogao da imam ni dvojku, ni jaje ne znam da nacrtam. Tu sam završio drugu godinu, s dobrim uspehom. E, onda sam se upisao u građevinsku školu, što zbog ćaleta što zbog toga što je komšinica bila zamenik direktora i psiholog, tako da sam prvu godinu sve radio samo u školu nisam išao.

- Bio sam organizator palilulske školske olimpijade i tu sam kao nešto i svirao. Igrao sam košarku za školu. Ja sam metar i žilet, ali samo da ne idem na nastavu. E, onda je mama došla na razgovor, da popije šećer i vodu, jer sam od četrnaest predmeta iz trinaest imao kečeve. Otišao sam ja sve to da ispolažem, ali sam u devet sati imao šest ispita i nisam znao na koji da odem, pa sam otišao kući. Naravno, prešao sam na vanredno. Mama je i dalje bila u iluziji da ću ja to završiti. Tada sam počeo da radim i da se mangupiram. Dolazio sam taksijem u školu, svaki dan sam bio drukčije obučen, stavljao sam čak i neki mini-val, bio sam potpuno ekstravagantan. Pravio sam se važan pošto sam imao dosta love. Čak sam u prvom tromesečju počeo i da učim. Ali, došao sam da odgovaram, a profesorka koja me je izvela na tablu posle jedne bubalice kaže: “Bravo, Vuksanoviću, stvarno si znao, ali evo tebi jedan s tačkom nagore da se vidi da ide ka dvojci”, a stvarno sam znao, sećam se kao da je juče bilo. Rekao sam joj: “Dajte vi meni dvojku s tačkom nadole, pa nek ide gde hoće, samo meni keva da vidi dvojku u dnevniku.” Međutim, pošto nije htela, morao sam da uradim nešto. Imala je svežanj od 30 ključeva u vratima. Uzeo sam ga, zaključao celo odeljenje i otišao. Ona me gleda kroz prozor i viče: “Vuksanoviću, vrati te ključeve!”, a ja se okrenem, pogledam je, podignem rešetke od kanalizacije i bacim ih. Tu se moje školovanje završilo.

Hard folk
Ne mogu da odam sve iz svog života pošto pišem knjigu. Već sa šesnaest-sedamnaest počeo sam da radim, i oni poljupci, to je sve postalo po automatizmu. Tada su došli na red splavovi, noćni život, pare, slava. Tada je postojala “Duga”, gde su dolazili svi, a mi klinci tada smo pričali samo o tome. Posle godinu dana našao sam se na vratima tog lokala u koji je dolazio ceo džet-set iz cele bivše Jugoslavije, od Zdravka Čolića, kog sam gledao kada me je baba vodila u dom kulture i sad odjednom sedim pored njega. Polako sam počeo da ulazim u te priče noćnog života. Lepo sam se provodio, bilo je tu i žena, i starijih i mlađih, sve to ide u rok službe. Tada sam već radio na splavovima, pa sam i ja sam držao splav, pa je krenuo “Lukas”, u međuvremenu i Viktorija. Bilo je turneja, to je bila sjajna priča. To je bio taj rokenrol. I sve sam ja to prošao sa dvadesetak godina. Da ne bude kao u “Vidimo se u čitulji”: “Što mi proživimo za jedan dan, jedan normalan čovek ne može...”, ali sa dvadeset jednu godinu već sam imao priču koja je bila zavidna, mada se danas smejem na sve to. Lepo bi bilo da se vratim u to vreme, ali s ovom pameću. Ja stalno razmišljam o tome, jer kada se setim šta sam tada sve radio, nekada me je stvarno sramota. Kasno sam snimio prvu ploču. Imao sam dvadeset šest godina. Da sam ja bio frontmen s Viktorijom, ne bih izdržao sve to, tako da je super što sam tu popularnost doživeo a da nekako nisam bio na udaru. Ne možeš u tim godinama da izdržiš. Meni se desilo da sam bio jedna rupa koja je svirala, ali da nije ni poslednja ni prva. To je, u stvari, najbolje, da sam bio prva, ne bih izdržao. Imao sam sreće što je bilo tako.

A onda narodnjaci
Ja volim svaku vrstu muzike. Kod kuće se slušalo sve. Keva je volela i znala da svira klavir, a s druge strane, slušala je i Miroslava Ilića, pa ode na koncert od pet, sakrije se iza sedišta i ostane i na onom od osam da ne bi plaćala dve karte. I Tozovac se slušao. Ja sam, opet, s druge strane, voleo rok i tako se to sve izmešalo. Na svom splavu imao sam svoje verzije svih tih pesama i to je taj moj stil koji sam izgradio. Ljudi koji dolaze na moje nastupe znaju kako to izgleda i da su to, u stvari, rok koncerti. Muzika je takva kakva je i ta koja je trenutno popularna, ali ja sam izgradio svoj stil da sve to uklopim. Rokenrol je, u stvari, energija, a na našim koncertima je ima. Neki rokeri kažu da sam se prodao, ali moraš da znaš da upakuješ to što radiš s tim da možeš i da živiš, jer oni se nisu ni prodali, a ostali su rokeri na papiru, nisu ni svirali. E, u tome je razlika, zato spojiš sve to i izgradiš svoj stil, uz to i egzistiraš, i eto. Ne vidim gde je kod njih tu taj rokenrol. Ja sam ostao u muzici i dosledan sebi.

Ovog sjajnog muzičara vidjela je rokerka Snežana Mišković Viktorija i odmah ga uzela u svoj bend. S kraja osamdesetih i početka devedesetih godina (pred rat), Viktorija je bila prilično popularna pa su pravili koncerte širom bivše Jugoslavije. Aca je svirao kraj svoje šefice ali i Mladena Vojičića Tife i Dine Dvornika, kao njihovih gostiju na koncertima. Zajedno su pjevali i družili se, ali i učestvovali u narkomanskim seansama, gdje su prednjačili Dino i Tifa.

Tek 1995. godine kolege su natjerale Acu da snimi prvi CD i pjesma Kuda idu ljudi kao ja postaje pop-folk hit. U tom spoju pop muzike, roka i narodnjaka, Aleksandar Radulović Futa i Marina Tucaković, pozajmljujući muziku iz Grčke, Kipra i Turske, prave mu naredne godine hit-album, sa hitom godine, pjesmom Pesma od bola uz, takođe plagijat-numere Lična karta, Ja živim sam, Rođendan, Nije ti ovo Amerika itd. Aca 1999. stiže i do prvog trijumfalnog koncerta u beogradskoj hali Pionir pred oko 9000 mladih. Poslije turneje po zemlji osvojen je i stadion Tašmajdan. U međuvremenu, Aca za inostrano tržište izdaje dva albuma sa živom svirkom u kafanama koje tako voli. Iako je riječ o odličnom muzičaru, on je prvi pjevač koji je uspio sa mješavinom folk-popa i sa ukradenim pjesmama iz Grčke, Turske, Kipra, Iraka itd.

Zbog raskalašnog života, previše vremena provedenog u kockarnicama (Aca je priznao da je na kocki 2 miliona maraka!), kombinaciji alkohola, heroina i kokaina, nestao je sa scene. Poslije gostovanja u TV emisijama, pod dejstvom narkotika, uz skandalozne izjave, Aca se zamjerio mnogim kolegama. Na sreću, poslije drugog braka čvrsto je odlučio da prestane sa drogiranjem i kockom. Ne zna se da li se otarasio poroka kocke, ali se zna da je poslije liječenja u jednoj švicarskoj klinici prekinuo sa drogiranjem.

Zatvor sa pet zvezdica
Alkohol i poroci bili su neizbežni.
– Do dvadeset i kusur godina nisam bio sklon alkoholu. Sećam se i prvog pijanstva kada su me drugari odneli kući. I sećam se kao da je juče bilo, doneli su mi na poklon broj 16 koji su ukrali iz autobusa, a koji je asocijacija na Karaburmu. Ležim je tako u krevetu i ona šesnaestica mi se vrti gore-dole, ne znam šta me je snašlo. Keva se tada uplašila da me neko nije izbo, ne zna šta se desilo, ja komiran ležim, a onda su me odveli i na ispiranje. Ni dan-danas ne mogu da pomirišem onaj “Badelov” konjak. Fuj. Nisam alkoholičar, ali volim da popijem. Uhvatio sam nekoliko puta sebe na turnejama da viski pijem kao da sam žedan i onda se samo saberem i kažem sebi da to nije dobro. To vodi ka stadijumu: dajte mi jedan akva čivas, super. O porocima ne mogu da balavim više. Ne mogu više, povraća mi se od te priče. Šta više o tome da kažem? Bilo je tu svašta, ali reći će ljudi, šta ovaj Lukas sere više.

Zatvor je bio logičan sled događaja.
Od svega što sam u životu loše doživeo, falio mi je samo zatvor, pa sam i to doživeo. Krajem devedesetih godina javne ličnosti, naročito pevači, poznavali su ljude s one strane zakona. Mi smo pevali, a oni su izlazili. Ne mislim na ljude koji su pucali po ulicama i krali, već na one koje sam viđao na televiziji. Širok je dijapazon značenja tih reči “s one strane zakona“. Dođu, imaju lovu, pa se istresu, a sutra na televiziji pričaju kako imaju platu sto evra. I poznavao sam takve ljude, svirao na rođendanima, krštenjima i ostalom. Onda se desilo ubistvo premijera, a ja sam, ispostavilo se, poznavao neke ljude koji su učestvovali ili nisu učestvovali u toj priči, i eto. Kada je krenula hajka, krenula je prvo na Cecu, pa na mene. Uhapsili su nju, a onda su mene tražili, pa nisam bio kod kuće. Bilo je tada preskakanja ograde, merdevina i svega ostalog. I jedan dan otišao sam u policiju da vidim zašto su me tražili. Našli su mi pokvareni pištolj koji je stajao u nekoj ženinoj tašni. I tada je krenulo ispitivanje: “Što si pevao onome na krštenju deteta”, “Što si onome pevao...” Na to sam im, naravno, odgovorio vrlo jednostavno: “Pevao sam zato što sam pevač, a pevač obično negde peva. Da sam kuvar, možda bih kuvao.” Rekao sam tada jednom policajcu: “Je li, šta bi bilo da sam te ja zvao da ti kažem da me ovaj zove da pevam kod njega, pa da ga ti pozoveš da mu kažeš da me ne dira, šta bi ti uradio, pozvao ga? Ne, nego bi me još i odvezao da pevam kod njega.” A taj skup na kome sam pevao obezbeđivale su tri interventne brigade.

I na kraju, kad sam izašao iz zatvora, posle ta četiri meseca, ja sam im zahvalio. Nikada se nisam tako naspavao. Bio sam u spidu i u ludilu i baš sam se odmorio. Bio sam dva meseca u CZ-u. Dođu malo oni čuvari, pa kao: “A, Lukas, eto da vidiš, sad si gore, sad si dole”, a ja njima na to kažem: “Dobro, ja sam sad dole i u zatvoru dva meseca, tri, pet. A ti si ceo život. Šetaš se hodnikom, a ja barem imam gde i da legnem.” Posle toga su me prebacili u Padinsku skelu, gde je već bilo kao u Vrnjačkoj banji. Nije prijatno kada si u zatvoru, daleko bilo, ali tada sam naučio nešto. Nisam bio ni u vojsci i mislio sam da ću, kada me negde budu zatvorili, umreti. Međutim, tada sam naučio da živ čovek može da izdrži sve. Sve što misliš da ne možeš da izdržiš, možeš. Ma tamo sam redovno jeo, vežbao i izašao sam odande zdrav i psihički jači. Nisam pristalica stereotipa i onog “što te ne ubije, to te ojača”, ali hteli su da me sjebu, a u stvari su mi učinili uslugu.

Iako mu je u životu bilo i teško, nikada nije plakao.
Zaplačem samo kada gledam film. Svaki čovek ima emocije. Dođe mi tako ponekad, ali mislim da su filmovi i pravljeni da bi ljudi plakali. Ima onaj neki film kada sin ima tatu boksera, davno sam to gledao, ali nema šanse da ne zaplačeš kada vidiš kako tata boksuje za sina da bi mu sve obezbedio, i na kraju umire. Više može da me rasplače film nego neke realne situacije. Nemam vremena da plačem. Gledam kako što pre da se iščupam iz loše situacije da bih se ponovo smejao. Otac mi je umro, a ja se nisam rasplakao na sahrani. Jednostavno, nisam taj tip. Oca sam stvarno mnogo voleo, ali to je život. Više volim da se smejem nego da plačem.
Oženio sam se vrlo mlad. Imao sam dvadeset jednu godinu. To je ta neka mladalačka ljubav kada više nismo znali šta da radimo, pa kao ajde da se venčamo. Ona je tada bila i trudna, i kao eto, taman. Ali ne kajem se ni zbog čega. Sada sam u trećem braku. Nigde ne piše rok trajanja, sve je to život. Kao, tamo se zakuneš na vernost, pa moraš da budeš u braku. Iz prvog braka naučio sam mnogo. Tada sam prošao sve te ludorije jer sam imao ženu koja je sedela kod kuće, čuvala decu, prava balkanska varijanta.

Skontao sam da ne valja, ne ona, nego taj spoj. Nikada nisam imao ljubavnicu. Kada sam se zaljubio, došao sam i ostavio ženu. A ne može čovek da se zaljubi ako je sve u redu. Ne mislim da sam nešto ružno uradio time što sam se zaljubio. A najsrećniji sam što sam mlad otac. Imam ćerku koja sada ima devetnaest godina. Imam i sina koji ima petnaest i sina koji ima deset, a ja imam četrdeset jednu godinu. To je najlepša stvar iz cele priče. Drago mi je što s njima mogu da imam i taj prijateljski odnos, jer mene je otac dobio u trideset sedmoj godini i to više nije jedna generacija, to su već dve generacije i nije to to. Velika je to razlika, ali da se razumemo, ja planiram da imam još jedno dete. Ostalo se sve o meni zna – kaže poznati folker Aca Lukas.

2003. Aca Lukas je lišen slobode i osuđen na 4 meseca jer je bez dozvole posedovao pištolj. Napravio je pauzu u karijeri od 2003. do 2006.godine jer je imao problema sa kockarskim porocima i narkoticima. Pocetkom 2009. u Beogradu je ranjen iz vatrenog oružja u nogu, ali je, iako je bio meta atentata, uspeo da se oporavi.

Pred velikim brojem ljudi odrzao je koncerte u “Pioniru”, a u “Areni” je 3.11.2011. uz najverniju publiku i prijatelje sa estrade proslavio svoj 43. rodjendan. 25 hiljada posetilaca ovog dogadjaja potvrda su njegove uspesne karijere.

Obožavatelji i publika željno očekuju Acin estradno-diskografski comeback. Nadamo se da će uskoro Aca Lukas uspješno nastaviti druženje sa muzikom.

Edo Maajka (Edin Osmić) - Biografija

Edin Osmić, poznatiji pod imenom Edo Maajka, rođen je 22.12.1978. u Brčkom (BIH). Kao izbjeglica je došao u Hrvatsku 1992. i završio srednju strojarsku školu poznatiju kao Prvomajska.

Nakon toga se vraća u BiH da bi studirao strojarstvo i kriminalistiku u Tuzli. Tamo upoznaje ekipu i postaje jedan od dva MC-ja mladog HC benda Discord sada poznatijeg kao Defence. Oko desete emisije prvog BiH hip hop radio showa FMJAM, Edo upoznaje dj Soula i Erola i postaje sastavni
dio FMJAM ekipe. Kasnije Edo, Frenkie, djSoul, Hamaz i Munja (vokal Defencea) odlučuju spojit snage i osnivaju grupu Disciplinska Komisija, a njihov prvi album i dalje očekujemo.

Demo pjesme grupe Defence postaju radijski hitovi u sjevernoj Bosni, a njihovi koncerti u Tuzli '99. su bili masovno posjećivani.

Nakon godinu dana Edo napušt fakultet, vraća se u Zagreb raditi sve i svašta i snima na podloge od Shot-a prve demo stvari Minimalni rizik te Mahir i Alma. Obje pjesme su postale hitovi zagrebačke demo scene na emisiji radija 101 Demo Blackout koju rade dj Phat Phillie i dj FRX.

Edo dobija ponude od nekoliko izdavačkih kuća i potpisuje za MENART čiji je izvođač i danas. Njegov prvijenac "Slušaj Mater" izlazi 2002.i Edo postaje najbolji newcommer te godine na području Hrvatske, BiH ali i na prostorima Slovenije, Srbije i Makedonije je odlično prihvaćen.

Zagrebački producenti Blackout ekipe Dash, Koolade, Shot, a kasnije i Baby Dooks su zahvalni za beatove i ritmove na svim njegovim albumima, samim time Edo postaje novo ime Blackouta.

Svojim drugim albumom No Sikiriki, Edo potvrđuje svoj status jednog od najboljih MC-ja Balkana. Nastupa sa pratećim bendom Lexaurini ili sa dj Soulom, dj Olidobolli, u skoro svim gradovima ex-YU i po mnogim klubovima i festivalima Europe.

Treći album Stigo Čumur mu donosi kao i prethodni albumi mnoštvo nagrada i pohvala u medijima. Surađuje sa prvacima srpske hip hop scene Sky Wikluh, Ajs Nigrutin, Timbe te Marchello i Bassivity ekipa.

Surađuje sa grupama TBF, Hladno Pivo, Pips Chips i Videoclips, Diyala, Frenkie, Letu Štuke, Skroz, Defence, Sinestet, Dado Topić, Diyala, Studio Morris, Davor Erceg, the Books of knjige, Bolesna Braća, Nered, Stoka, General Woo, Elemental, El Bahattee i mnogi drugi.

Radi muziku za film Srđana Vuletića Ljeto u Zlatnoj Dolini, te hip hop mjuzikl Prosjačka Opera za Tuzlanski teatar. Posudio glas u sinhroniziranim verzijama crtića Legenda o medvjedu, Ledeno doba 2, Chicken Little.

Njegove pjesme govore o socijalnoj nepravdi, ljubavi, mržnji, ratu, nacionalizmu, ljudima uopće, hip hopu, grafitima u maniri storytellinga, reprezenta pa i bettlea.

U zadnje vrijeme se baca u produkciju i pravljenje beatova za druge, te surađuje sa tuzlanskim artistim Damirom Avdićem. Rade na pjesmama koje bi trebale uskoro vidjeti svjetlo dana.

Na njega su utjecali mnogi: Rambo Amadeus, TBF, Safet Isović, Miladin Šobić, Azra, Zabranjeno Pušenje, Disciplina Kičme, Atomsko Sklonište, Majke, Rupa u Zidu i mnogi drugi.

Živi i radi u Zagrebu.

U proljeće 1992. godine rat je zahvatio i njegov kraj, pa je Maajka prisiljen pobjeći u selo Ograđenovac nadomak Brčkog. Kamionom, kao i mnoštvo ljudi zahvaćenih ratom, prelazi u Hrvatsku gdje je prvo u Privlaci kraj Zadra, a zatim u Zagrebu nalazi svoje mjesto pod suncem.

Kada su ga pitali o porijeklu, izjavio je: Ja se nikad nisam sramio ko sam i odakle, svi to znaju, ali činjenica je i da sam dio Hrvatske estrade jer djelujem i tu. Mislim da pričam o socijalnim temama koje se tiču i Hrvatske i Bosne, a to su jako jako jako slični problemi, i bio bih kreten i lažnjak kad ne bih rep'o o Hrvatskoj jer tu živim. Ja sam Bošnjak, to mi se vidi po glavi, hahaha, ali pripadam na obje scene i drago mi je što je tako. (prosinac 2004. za Radio Slobodna Europa)

Kako sam kažeš oš'o sam u Zagreb prije 9 godina i ovaj grad prihvaćam kao svoj. Imam purgerski naglasak, volim Dinamo, skandir'o za Radio 101, skandir'o za sindikate. Bio sam tu kad se mijenjala vlast, kad je Dinamo rokn'o Partizan 5:0, kad je rikn'o Njofra... Tu sam prvi put guzio, prvi put se napio, prvi put rep'o, prvi put skoro sve.

Diskografija:

Slušaj mater (2002)
Zlatna dolina (2003)
No sikiriki (2004)
Stigo ćumur (2006)
Pokradi lovu (2008) (mixtape)
Balkansko a naše (2008)

Nagrade
* Porin
o Najbolji album urbane, klupske muzike "No Sikiriki" (2005)
o Najbolji spot "Pržiiiii" (2005)
o Novi izvo?a? godine "Edo Maajka" (2003)

* Davorin
o Urbani album "No Sikiriki" (2005)
o Pjesma godine "No Sikirkiki" (2005)
o Urbana pjesma "No Sikiriki" (2005)
o Urbani izvo?a? "Edo Maajka" (2005)
o Vokalna suradnja: "Hajmo rušit" Frenki i Edo Maajka (2006)

* Zlatna Koogla
o Najbolji pjeva? "Edo Maajka" (2005)
o Najbolji spot "Pržiiiii" (2005)
o Najbolju web stranicu "www.edomaajka.com"(2005)
o Zlatni Dop godine - Najizvo?a? prema glasovima kritike "Edo Maajka" (2005)

* Crni Ma?ak
o Debitant godine "Edo Maajka" (2003)
o Najbolja pjesma "Znaš me" (2003)

Diskografija
* Slušaj mater (2002)
* Zlatna dolina (2003) (Soundtrack)
* No sikiriki (2004)
* Stigo ?umur (2006)
* Balkansko a Naše (2008 )

John Gotti - biografija

Glava američke mafijaške obitelji Gambino John Gotti rođen je 27. studenog 1940. u Bronxu (New York) kao jedno od 13 djece siromašnih talijanskih useljenika iz Napulja. Kada mu je bilo 16 godina napustio je školu i počeo se baviti sitnim kriminalom. Jednom je prilikom pokušao ukrasti mješalicu za beton koja mu je pala na nogu i zbog toga je kasnije cijeli život bio hrom. Krečući se u njujorškom kriminalnom krugu stekao je poznanstva u mafiji i obavljao sitnije poslove za lokalne mafijaške moćnike. 

Prvi je puta u zatvoru 1969. zbog krađe tereta u zračnoj luci Kennedy. Nakon što je odlužio kaznu i izašao iz zatvora upoznaje Aniella Dellacrocea (zvanog Neil Jaganjac) koji mu povjerava prvi veliki zadatak. Nećak mafijaškog kuma Carla Gambina otet je i ubijen te je mafijaški kum žudio za osvetom. Gotti je odabaran za taj zadatak. S dvojicom suradnika u jednom kafiću pred mnoštvom svjedoka ubio je otmičara Jamesa McBratneyja. Policija ga je uhvatila i za taj je zločin proveo samo četiri godine u zatvoru. Po izlasku iz zatvora, zbog počinjenog ubojstva, imao je velik ugled u mafijaškim krugovima. Taj je ugled došao u pitanje kada je nakon smrti mafijškog kuma Carla Gambina novi kum postao Gambinov zet Paul Castellano. Prve su iskre sjevnule kada je Castellano zabranio trgovanje drogom, a čime su se već bavili Dellacroce i Gotti te još neki mlađi mafijaši. Za Dellarcroceova života Gotti je imao zaštitnika, ali kada je on 1985. preminuo Gottijeva se mafijaška stolica opasno zaljuljala.

Postojala je opasnost da bude ubijen i odlučio je brzo reagirati te je organizirao Castellanovo ubojstvo. Pred restoranom Sparks 16. prosinca 1985. ubijeni su Paul Castellano i njegov vozač. Nakon ovoga ubojstva Gotti preuzima vodstvo obitelji Gambino. Kako je ta obitelj bila i najjača mafijaška obitelj u Sjedinjenim Državama Gotti (znan i kao Dečko Johnny) postao je šefom cjelokupne mafije u Sjedinjenim Državama. Zbog njegovih zlodjela policija mu je stalno bila za petama što je rezultiralo i s dva neuspjela sudska procesa (1984. i 1987.). Uvijek u skupocjenim Brioni odijelima vrijednim i po 2000 dolara Gotti je rado pozirao pred novinskim fotografima i davao izjave novinarima. Do tada to je bilo posve nezamislivo za jedno mafijaškog kuma jer su u pravilu mafijaški kumovi izbjegavali bilo kakav publicitet. No, u zatvoru je proveo tek 23 sata.

Ponovno na slobodi razbacivao se izjavama i smijuljio se u novinarske objektive ne sluteći da su agenti FBI-ja postavili prislušne uređaje kako bi ga lakše nadzirali. Mukotrpno prisluškivanje najmoćnijeg američkog mafijaša urodilo je plodom te su Gotti i njegov savjetnik Sammy Gravano (zvani Bik) te Frank Locascio pritvoreni zbog optužbi za reketarenje i ubojstva. Prijelomnica se dogodila kada je Sammy Gravano odlučio surađivati s FBI-jem i tako postao najviše rangirani mafijaš u povijesti koji je postao FBI-jev svjedok. Uslijedilo je suđenje na kojem je Gotti proglašen krivim po svih 14 točaka optužnice koje su između ostalog sadržavale optužbe za ubojstva, udruživanje zbog kriminalne djelatnosti, iznude te izbjegavanje plaćanja poreza. Osuđen je na 100 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja i poslan u strogo čuvani zatvor Marion u saveznoj državi Illinois. 

Iako u zatvoru Gotti je pokušavao upravljati prljavim poslovima mafijaške obitelji Gambino preko svog sina Johna Gottija mlađeg. Međutim, Gotti mlađi pokazao se nesposobnim za vođenje mafijaških poslova te je i sam uskoro završio u zatvoru osuđen na šest godina. John Gotti umro je 10. lipnja 2002. od raka grla u zatvorskoj bolnici u Missouriju.

Albert Gore - biografija

Bivši potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme Clintonova mandata i neuspješni predsjednički kandidat na izborima za američkog predsjednika 2000. godine. Albert Gore junior (poznatiji kao Al Gore) rođen je 31. ožujka 1948. u prijestolnici Sjedinjenih Država - Washingtonu. Ono što ga je izdvajalo od ostale djece, jeste da je još kao dječak pokazivao znakove preuranjene zrelosti i ukočenog ponašanja. Eleanor Smotherman, učiteljica koja mu je predavala u drugom razredu o tome kaže: "Kada bih mu se obraćala nisam bila sigurna da li govorim dijetetu ili odrasloj osobi." 

Nesuđeni Clintonov nasljednik djetinstvo je proveo tumarajući između Washingtona, gdje mu je otac bio zastupnik u američkom kongresu, i gradića Carthage (savezna država Tennessee), gdje je Goreov otac bio ugledni senator. Taj gradić i dan danas Gore naziva svojim domom. Odrastao na očevoj farmi marljivo radeći, a koja je prema Goreovim riječima imala konje i kanue, i gdje se sve dešavala izvan četiri zida te gdje su svi poznavali vas i vi ste znali sve. Ljudi koji su ga poznavali u to doba ističu jednu njegovu karakteristiku - veoma je lako sklapao prijateljstva. Sin Alberta Gorea seniora odrastao je okružen politikom. Otac ga je vodio po sastancima na vrhu gdje su se kretali Kennedyevi, te nama izvan Sjedinjenih Država manje poznati političari Demokratske stranke - William Fulbright i Sam Rayburn. Mladi Gore školovao se u elitnoj američkoj školi - St. Albans Schools for Boys, gdje je stekao formalnu naobrazbu. Tu je na školskom plesu upoznao i svoju buduću suprugu Mary Elizabeth 'Tipper' (hrv. Davatelj napojnice) Aitcheson. Vjenčali su se 1970. i danas imaju četvero djece - Karenna (6. kolovoza 1973.), Kristin (5. lipnja 1977.), Sarah (7. siječnja 1979.) i Albert III (19. listopada 1992.). Četvrtog srpnja 1999. Gore je postao i djed rođenjem malog Wyatt Gore Schiffa.

Nakon završenog srednjeg školovanja upisao se na sveučilište Harvard gdje je i diplomirao 1969. na temu Utjecaj televizije na ponašanje predsjednika. Zanimljivo je možda spomenuti da je za vrijeme studija bio cimer s budućim dobitnikom Oscara - Tommyem Lee Jonesom. Iako je zajedno s ocem bio protivnik Vijetnamskog rata i politike koju je vodila Nixonova administracija ipak je pristao biti unovačen u američku vojsku. Doduše samo kao reporter uglednog američkog lista Stars and Stripes. Po završetku Vijetnamskog rata nastavio se baviti novinarstom radeći za list Nashville Tennessean i istovremeno pohađajući Vanderbilt Law School u večernjim satima. Međutim senatorov sin nije mogao odoljeti zovu politike i 1976. izabran je u američki Kongres, četiri puta u Zastupnički dom i dva puta u Senat. Za vrijeme svojeg boravka u Konresu nametnuo se kao stručnjak za pitanja nuklearnog razoružanja i zaštite okoliša.

Jedan od Goreovih najbriljantnijih trenutaka u politici desio se u doba dok je bio član Kongresnog povjerenstva za pitanja razoružanja. Toliko se zanio time da je tjedno provodio barem osam sati baveći se samo tom tematikom, tako da je u veljači 1982. u Kongresnom tromjesečniku objavio svoja zapažanja na tu temu. Nekoliko mjeseci kasnije kada je skupina američkih stručnjaka posjetila Moskvu Sovjeti su jedino i samo htjeli razgovoari o Planu Gore. No, unatoč obavljanju raznih dužnosti u Zastupničkom domu i Senatu Gore nikada nije uspio dostići sam vrh američke politike. Stoga se 1988. odlučio kandidrati za predsjednika. Iako je odnio prevagu u šest južnih država na kraju je za demokratskog predsjedničkog kandidata izabran Michael Dukakis (koji će izbore za predsjednika glatko izgubiti). Usprkos svemu Gore je ostao ugledni senator i taj neuspjeh se nije odrazio na njegovu političku karijeru. 

Na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke1992., tada predsjednički kandidat Bill Clinton, prekršio je dva glavna pravila utrke za američkog predsjednika: za svog zamjenika je izabrao osobu uvelike sličnog političkog svjetonazora (Gorea) i dopustio je da ime te osobe u javnost dopre prilično rano. Nakon izbora Clintona za američkog predsjednika (i time Gorea za potpredsjednika) Gore se naročito posvetio zalaganju za čistiji okoliš i omogućavanju pristupa Internetu što većem broju ljudi. 

Nobelovu nagradu za mir dobio je 2007. dijeleći je s UN-ovom udrugom za klimatske promjene. Predsjednik odbora za dodjelu nagrade izbor je objasnio riječima: "Dobitnici zaslužni za prikupljanje i diseminaciju znanja o klimatskim promjenama uzrokovanim čovjekovim djelovanjem čime su stvorili temelje za kreiranje mjera kojima će se negativno djelovanje poništiti.”

Aristotel

Aristotel je roden 384. godine p.n.e. u Stagiri, grckoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog. Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.

Od 18. do 37. godine pohada Akademiju kao Platonov ucenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne cinjenice i zakone za razliku od Platonovih idealistickih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi izmedu dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.

Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo ucenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja izmedu Aristotela i Platona, medu njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takode, price kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao "klevetnici". Iako se ovakve legende cesto nalaze kod ranih hrišcanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u cvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani hrišcanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom verovanju.

Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom necakinjom i pokcerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.

Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poucavao samo etici i politici vec ga je upucivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naucio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poucavajuci mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujuci ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao znacajna novcana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeci, obnovljena moc Aleksandrove vojske posledica je, barem delimicno, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.

Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.

Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguce je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeci Platonov primer, on pocinje davati redovne casove iz filozofije u gimnazijumu sagradenom u cast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takode bila poznata i kao peripateticka škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim ucenicima šetajuci gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).

Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. — 322. p. n. e.) koji je proveo poucavajuci u Liceju, Aristotel je napisao vecinu svojih dela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog ucenja. Takode je napisao nekoliko studija (o kojima ce biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd; u kojima je stil formalniji, a jezik uceniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog ucenja sa radovima grckih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, licno ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i pticare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, mocvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel medu prvima poceo stvarati veliku biblioteku.

U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi izmedu njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujuci stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporucio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atinu izjavljujuci (po svedocenjima mnogih antickih autoriteta) da nece pružiti Atinjanima šansu da se po treci put ogreše o filozofiju. Nalazi utocište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledece godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Price da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju istorijske osnove.

Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizickom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove ocuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina delovanja peripateticke škole, prikazuju coveka prosecne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedocenja njegovih objektivnih savremenika zakljucujemo da se radilo o visokomoralnom coveku blage naravi, posvecenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobrociniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišcanske misli i kada su se Aristotelovi radovi poceli proucavati objektivno i bez straha, u delima hrišcanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao covek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveci od onih koji znaju“

Thierry Daniel Henry - biografija

PUNO IME:
Thierry Daniel Henry

DATUM ROĐENJA: August 17, 1977 - Les Ulis Francuska

NACIONALNOST: Francuska

POZICIJA: Napadač

PREDHODNI KLUBOVI:

Monaco, Juventus, Arsenal, FC Barcelona, New York Red Bulls

PONOVO DOŠAO U ARSENAL: 06.01.2012.

Francuski fudbaler i najbolji strijelac Arsenala svih vremena, Thierry Henry, i službeno je posuđen Arsenalu na dva mjeseca. Naime, njegov sadašnji klub, NY Red Bulls, pristao je da posudi svog napadača Arsenalu, u klub u kojem je Henry ispisao najljepše stranice svoje zlatne karijere.

Najbolji strijelac "Topnika" svih vremena (227 golova) odigrao je za Arsenal 371 utakmicu u svim takmičenjima. Henry je nakon 5 godina odsustva ponovo zaigrao za Arsenal i postigao svoj 227. pogodak za klub. "Veoma sam sretan, bila je to naša obostrana želja. Imat ćemo ga na raspolaganju u januaru i februaru, nakon čega se vraća u SAD", istakao je Wenger. Inače, Thierry Henry je stigao u Arsenal 1999. godine iz torinskog Juventusa. U osam sezona, koliko je igrao za Arsenal, osvojio je dva naslova prvaka Engleske, dva FA kupa, te čak četiri puta titulu najboljeg golgetera Premiershipa. Henry je treći najbolji strijelac Premier lige svih vremena. Igrao je još za Monaco i za Barcelonu, a također je i najbolji strijelac francuske reprezentacije svih vremena.

______________________________________________________________

preuzeto od: Arsenal-BiH