Rođena je 8.
septembra 1923. godine u selu Osin-gaj u Gavrilovskom kraju u Tambovskoj
oblasti. Zojin otac Antolji, koji je u mladosti studirao bogosloviju, radio je
kao bibliotekar, a majka Ljubova Čurikova je bila učiteljica. Pošto joj je otac
umro 1933. godine, brigu o njoj i njenom mlađem bratu Aleksandru preuzela je
majka.
U toku školovanja
Zoja se dosta interesovala za književnost i planirala je da studira na
Književnom institutu u Moskvi, ali je početak Velikog otadžbinskog rata, juna
1941. godine, osujetio njene planove. Kao članica Komsomola od 1938. godine,
Zoja se u oktobru 1941. godine dobrovoljno prijavila u partizanske jedinice.
Zajedno sa još 2.000 komsomolaca-dobrovoljaca, dodijeljena je Partizanskom
odredu „9903“ štaba Zapadnog fronta (Rusi su Istočni front nazivali Zapadni).
Poslije završenog
kraćeg kursa u diverzanstskoj školi, Zoja je postala borac diverzant-izviđač.
Zajedno sa ostalim komsomlcima u selu u blizini Naro-Fominska, prešli su liniju
fronta i ušli u okupiranu teritoriju i stupili u odred. Partizanska jedinica u
koju su stupili vršila je diverzije (miniranje puteva, sečenje komunikacija i
dr) na okupiranoj teritoriji Sovjetskog Saveza.
Partizanski odred
u kojem se nalazila Zoja je, početkom novembra 1941. godine, dobio zadatak da
vrši diverzije na neprijateljska uporišta u okupiranim mjestima. Zoja se
dobrovoljno prijavila u grupu koja je imala zadatak da izvede diverziju na
neprijateljske položaje u selu Petriševu, u Moskovskoj oblasti. U 2 sata noću 27.
novembra 1941. godine Boris Krainov, Vasilij Klubkov i Zoja su zapalili tri
kuće u Petriševu, gdje su bili smješteni njemački oficiri i vojnici.
Pošto se nisu
okupili na dogovorenom mjestu u određeno vrijeme, Boris Krainov se vratio. Zoja
se, iako je Vasilij Klubkov bio uhvaćen od Nijemaca, vratila u selo i nastavila
da pali. U noći 28. novembra, jedan mještanin, koji je od Nijemaca bio zadužen
za čuvanje straže, primjetio je Zoju i prijavio je Nijemcima, koji su je
uhapslili. Za vrijeme ispitivanja Zoja nije htjela progovriti ni jednu riječ, a
islidnici su joj, uslijed neznanja njenog pravog imena, dali ime Tanja. Da bi
je natjerali da progovori i uspjeli da saznaju o drugim partizanima iz Zojine
grupe, skinuli su je u donji veš i izveli napolje na zimu. Obješena je 29.
novembra 1941. godine u Petriševu.
Posle pogibije
Zoje Kosmodemjanskaje, 27. januara 1942. godine u listu „Pravda“ izašao je
članak „Tanja“ koji je govorio o hrabrom držanju mlade komsomlke na vješalima.
Nešto kasnije, 18. februara 1942. godine, u istim novinama izašao je članak „Ko
je Tanja“ u kom je otkriven pravi indentitet osobe i utvrđeno da se radi o Zoji
Kosmodemjanskoj.
Ukazom Prezidijuma
Vrhovnog sovjeta SSSR-a, Zoja Kosmodemjanskaja je 16. februara 1942. godine
posmrtno proglašena za Heroja Sovjetskog Saveza. Bilo je ovo prvo proglašenje
jedne žene za Heroja Sovjetskog Saveza, za zasluge tokom Velikog otadžbinskog
rata.
U Sovjetskom Savezi Zoja Kosmodemjanskaja je
predstavljala jednu od ikona heroizma sovjetskog naroda tokom Velikog
otadžbinskog rata. O njoj su napisane mnoge knjige, snimljeni filmovi,
podignuti mnogobrojni spomenici, i otvoreni muzeji. Njeni posmrtni ostaci
prenesenu su na groblje Novodevičje u Moskvi i sahranjeni u Aleji heroja.
Ezt a nőt Zojat akit hősnek tartanak még ma is, a szovjet titkosrendőrség az NKVD ügynöke volt és feladatot hajtott végre. Nem volt partizán. Évtizedekig félre vezették az embereket és elhitték sokan a bolsevik propagandát.
OdgovoriIzbriši