Italijanski
umjetnik, jedan od najvećih renesansnih majstora, slavljen kao slikar, kipar,
arhitekt, inženjer i znanstvenik. Njegov slikarski rad utjecao je više od
stoljeća nakon njegove smrti na talijansku umjetnost. Međutim njegov utjecaj
iako je bio najjači u slikarstvu nije ostao samo na tome već se on osjećao
i u anatomiji, optici, hidraulici itd., urkatko - u većini grana moderne
znanosti. Rodio se u malom gradu Vinci u pokrajini Toscana nedaleko Fiorentine
1452. kao nezakonito dijete Piera, dobrostojećeg fiorentinskog javnog bilježnika
i njegove ljubavnice seljanke Caterine. U dobi od sedamnaest godina s ocem
seli u Fiorentinu. U to doba Fiorentina je bila intelektualno i umjetničko
središte Italije. Brzo je napredovao u društvu jer je bio zgodan, komunikativan
i glazbeno nadaren. Oko 1466. postaje učenik u radionici Andrea del Verrocchiija,
vodećeg fiorentinskog slikara i kipara toga doba.
U Verrocchijevoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim načinima rada,
od oslikavanja oltara do izrade velikih kipova u mramoru i bronci. Članom
fiorentinske slikarske gilde postaje 1472., a četiri godine kasnije (1476.)
još uvijek je bio Verrocchijev pomoćnik. U Verrocchijevu djelu Krštenje
Isusa klečećeg anđela na lijevoj polovici slike načinio je Leonardo.
Samostalni majstor postaje 1478., a prvi rad koji mu je povjeren bilo je
oslikvanja oltara kapelice u fiorentinskoj gradskoj vjećnici koji nikada
nije dovršio. Oko 1482. godine stupio je u službu vojvode od Milana, Ludovica
Sforze, kada je vojvodi poslao zapanjujuće pismo u kojem je tvrdio kako
može graditi minijaturne mostove, te kako poznaje tehniku konstruiranja
bombi i pravljenja topova. Uz tvrdio je kako može graditi brodove baš kao
i oklopna vozila, katapulte i druge ratne strojeve, te da uz to može izrađivati
skulpture u mramoru, bronci i glini. U bezbrojnim vojvodinim ratnim poduhvatima
služio je kao glavni inžinjer, a istovremeno je bio aktivni arhitekt. U
periodu od 1495. do 1497. godine radi na svom remek-djelu Posljednjoj
večeri. Njegovo obimom najveće djelo bio je monumentalni spomenik Francesca
Sforze, Ludovicovog oca, u bronci u dvorištu dvorca Sforzesco. U prosincu
1499. francuske su snage iz Milana istisnule obitelj Sforza te je Leonardo
ostavio kip nedovršen (uništili su ga francuski strijelci koji su ga koristili
kao metu) i vratio se u Firencu 1500., a već dvije godine kasnije (1502.)
u službi je Cesarea Borgie, vojvode od Romagne i sina pape Aleksandra VI.
Kao vođa vojvodinog tima arhitekata i inžinjera Leonardo je nadgledao
radove na utvrđenjima unutar papinskih teritorija u središnjoj Italiji.
Godine 1503. bio je član komisije koja je odlučivala na kojem će se mjestu
smjestiti David, čuveni mramorni kip, rad talijanskog kipara Michelangela,
koji je također služio kao inžinjer u ratu protiv Pise. Krajem godine Leonardo
je počeo dizajnirati dekoraciju za veliku dvoranu palače Vecchio. Predmet
je bio bitka kod Anghiarija u kojoj je Fiorentina pobijedila Pisu. Nacrtao
je većinu dekoracija i dovršio skicu djela 1505., ali slikanje nikada nije
dovršio. Originalni crtež je uništen u 17. stoljeću tako da su do danas
preživljele samo kopije, od kojih je najčuvenija ona Petera Paula Rubensa.
Za vrijeme svog tzv. drugog fiorentinskog perioda Leonardo je naslikao nekoliko
portreta, ali jedini koji je ostao sačuvan do današnjeg dana jeste čuveni
portret Mona Lise. U Milanu je ponovno 1506. na poziv francuskog
guvernera Charlesa d'Amboisea. Za vrijeme boravka u Milanu francuske su
ga vlasti obdarile titulom peintre et ingenieur ordinarie. Naredne godine
postao je dvorski slikar kralja Luja XII., koji je tada stolovao u Milanu.
Narednih šest godina Leonardo će provesti između Milana i Fiorentine, gdje
će često posjećivati svoju polubraću i polusestre skrbeći se za njih.
U Milanu je nastavio svoje inžinjerske projekte i započeo rad na spomeniku
Gian Giacomo Trivulziju, zapovjedniku francuskih snaga u tom gradu. U periodu
od 1514. do 1516. živi u Rimu pod patronažom pape Lea X. U Francusku putuje
1516. kako bi stupio u službu kralja Franje I. Zadnju godinu svog života
proveo je u Château de Cloux, blizu mjesta Amboise, gdje je preminuo 2.
svibnja 1519. godine.
Preduhitrio je mnoga meteorološka i geološka otkrića, razumijevao je efekt
Mjeseca na plimu i oseku, nagovijestio je moderno shvaćanje formiranja kontinenata
te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih ljuštura. Bio je među prvim
osnivačima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio hidrometar. Njegova
shema za gradnju kanala riječnih sustava još i danas ima praktičnu vrijednost.
Predstavio je velik broj genijalno osmišljenih strojeva, od kojih su mnogi
bili potencijalno upotrebljivi, između njih i ronilačko odijelo. Njegove
leteće naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvučne
zakone aerodinamike.
Iako je naslikao veoma malen broj slika, od kojih je većina ostala nedovršena,
on je ipak bio nevjerovatno inovativan i utjecajan umjetnik. U svojim slikarskim
začecima njegovi radovi oslanjali su se na one njegovog učitelja Verrocchija.
S vremenom Leonardo se sve više udaljavao od takvog načina rada i u svojim
je slikama glavne likove stavljao u prvi plan dok su se u pozadini mogli
vidjeti imaginarne ruševine i scene bitaka. Da Vincijev stil inovacije najvidljiviji
je na njegovom djelu Posljednja večera u kojem je tradicionalnu
temu obradio na posve nov način. Tako umjesto da je 12 apostola prikazao
kao 12 zasebnih likova on ih je grupirao u dinamične jedinice po tri lika
ističući tako figuru Krista koji se nalazi u središtu slike. Veliki renesansni
majstori iz Fiorentine, kao npr. Rafaelo, Andrea del Sarto i fra Bartolommeo
učili su od Leonarda.
Nema komentara:
Objavi komentar