Ernesto Guevara de la Serna - Che - biografija

Ernesto Guevara de la Serna rođen je 14. lipnja 1928. u gradu Rosario u dobrostojećoj obitelji kao prvo od petero djece. Već u dobi od dvije godine dobio je prvi napad astme, bolesti koja će ga pratiti cijeli život. Zbog njegova lošeg zdravlja obitelj se preselila u područje Cordobe gdje je klima suha klima pogodovala Cheovom zdravlju. Sinovljeva bolest zahtjeval je stalnu zdravstvenu skrb, a to je pak tražilo i veća novnčana sredstva koja su crpljenja s obiteljske farme čaja i majčinog nasljedstva. Iako su često bili u financijskim teškoćama obitelj je živjela živtnim stilom više klase. Zbog teškoća koje su iz toga proizlazile, suprostavaljenih temperamenata i navodnih izvanbračnih veza Ernesta starijeg par se često svađao. Glava obitelji, otac, Ernesto Guevara Lynch vukao je korijene iz obitelji plemićkih korijena. No, nekdašnje veliko bogatstvo sada je bilo znanto smanjeno. Ernest ostariji studirao je arhitekturu i strojastvo, ali nije diplomirao već se posvetio poduzetništvu. Majka, Celia de la Serna, bila je iz ugledne obitelji koja je imala dugu povijest u vanjskoj politici Argentine. Zbog odluke da se uda za Guevaru dobila je samo dio velikog obiteljskog nadljedstva. 

Zbog bolesti Ernesto mlađi je u osnovnu školu krenuo tek s 9 godina, preskočivši prva dva razreda. Prije toga majka ga je obrazovala kod kuće te je Ernesto tako s majkom postao vrlo blizak. U školi je bio društven, ali se volio isticati među vršnjacima, često je radio vragolije zbog kojih su ga odrasli samtrali neodgojenim i bezobraznim. Profesori su ga opisivali kao bistrog, ali osrednjeg učenika. Kao srednjoškolac nije pokazivao interes za politiku već se rađe družio s vršnjacima i igrao ragbi. Bio je dobar učenik, ali je 'zaradip' i nekoliko opomena zbog lošeg vladanja. Studije medicine upisuje 1947., a te godine Cheovi roditelji su se rastali te Che dolazi u financijske poteškoće. iste godine (1947.) susreće mladu djevojku imenom Berta Gilda Infante, znanu pod imenom Tita. Tita je bila članica argentinske komunističke omladine i njih dvoje će kasnije postati nerazdvojni prijatelji. Zajedno će čitati marksističke tekstove i raspravljati o aktualnim pitanjima. Godinu dana kasnije (1948.) Erneste se upisuje na studij medicine na sveučilištu u Buenos Airesu. Do ožujka položio je sve ispite iz prve godine, a u lipnju polaže i sve ispite iz druge godine. U prosincu polaže sve ispite s treće godine. Prvog siječnja 1950. kreće na putovanje sjevernim argentinskim provincijama i to na biciklu kojeg je preradio u maleni motor. Tako stiže u San Francisco del Chahar, blizu Córdobe, gdje njegov prijatelj Alberto Granado upravlja centrom za oboljele od lepre. Po povratku s tog putovanja nastavlja studij s velikim interesom za alergije, astmu i lepru.

Za vrijeme studija radio je kao bolničar na trgovačkim brodovima argentinske nacionalne trgovačke pomorske tvrtke. Na tim putovanjima obilazi južne obale Argentine, Brazil, Venezuelu i Trinidad. U listopadu odlučuje krenuti na putovanje kroz Latinsku Ameriku, zajedno s Albertom Grandadom na starom Norton motociklu od 500 cc. Na tom putovanju 1. svibnja stiže u Limu. Tu upoznaje doktora Huga Pescea, peruanskog znanstvenika i direktora nacionalnog programa za lepru te istaknutog marksistu. Oni nekoliko noći do ranih jutarnjih sati vode razgovore. Che će te razgovore kasnije istaknuti kao veoma važne u promjeni njegova stava prema životu i društvu. Tada odlučuje vratiti se u Buenos Aires kako bi dovršio studij. Putuje teretnim avionom preko Miamija, gdje dolazi do tehničkih poteškoća što odlaže let za mjesec dana. Kako bi preživio radi kao konobar i perač posuđa u jednom baru. U redovnoj proceduri provjere stranaca ispituje ga policija te ga pitaju da li su njegovi roditelji komunisti. 

Vraća se u Buenos Aires 31. kolovoza. a studij završava početkom 1953. godine. Nakon liječničkog pregleda za novačanje u vojsku proglašen je nesposobnim. Potom odlazi u Boliviju, da bi se nakon promjene nekoliko zemalja skrasio u Gvatemali. Na ponovno putovanje Latinskom Amerikom kreće 7. srpnja. S tog putovanja piše svojoj tetki Beatriz 10. prosinca 1953: "Tijekom puta imao sam priliku prolaziti korz dominione tvrtke United Fruit, što me je još jednom uvjerilo koliko su zapravo užasne te kapitalističke hobotnice. Zakleo sam se pred slikom starog i oplakivanog druga Staljina da neću počivati sve dok ne budem svjedočio uništenju tih kapitalističkih hobotnica. U Gvatemali ću se usavršiti te postići ono što mi je potrebno da bih postao autentični revolucionar." Komunističkom se pokretu nije priključio odmah već je pokušao svoje ideje ostvariti pišući knjige te je tada počeo pisati knjigu "Uloga liječnika u Latinskoj Americi" u kojoj se bavi problemima zdravstva. Tada je stekao i nadimak Che koji su mu dali kubanski prijatelji jer je često koristio uzvik 'che' koji na jeziku južnoameričkih Indijanaca znači "hej ti!" Godine 1954. sudjeluje u borbama protiv gvatemalske vlade, gdje se prijavio u sanitet pobunjenika i naučio svoje prve vojničke vještine. Početkom 1955. radi kao doktor u bolnici Hospital Central u Mexico Cityua, a u lipnju susreće brata Fidela Castra - Raula Castra s kojim će postati prijatelj.

Meksička policija uhićuje ga 24. lipnja 1956. zajedno sa njegovim kubanskim prijateljima (među kojima je bio i Fidel Castro), a 3. srpnja novinska agencija UPI objavljuje: "Argentinski doktor Guevara biće deportiran u domovinu zbog pretpostavka da je sudjelovao u neuspjeloj zavjeri protiv kubanske vlade Fulgencija Batiste." Bivši meksički predsjednik Lázaro Cárdenas umiješaće se u rad policije kako bi obranio kubanske revolucionare pa su krajem srpnja Che Guevara i braća Castro pušteni na slobodu. Cheova djevojka, Peruanka Hilda Gadea, ostala je trudna te se se vjenčali, a u veljači 1956. rađa se njihova kćerka Hilda Beatriz. Iako je postao otac Che ne odustaje od svojih revolucionarnih planova. S ranije spomenutom grupom kubanskih pobunjenika planira krenuti u rušenje režima kubanskog diktatorea Fulgencije Batiste. Grupa od 82 čovjeka 2. prosinca 1956., a među njima i Che,iskrcati se na istočnoj obali Kube kod mjesta Los Cayelos s namjerom dizanja oružanog ustanka. Međutim njihov dolazak je primjećen i vladine snage kreću u potjeru za njima, a pobunjenici se dijele u manje grupe. 

Kod mjesta Alegría del Pino (5. prosinca 1956.) Cheova skupina upada u zasjedu, Che biva ranjen u vrat ali uz pomoć suboraca uspijeva pobjeći u polja šećerne trske. Nešto kasnije ( 21. prosinca) Cheova grupa stiže na plantažu kave gdje ih je Fidel već čekao nekoliko dana. U siječnju 1957. revolucionari napadaju vojarnu u mjestu La Plata. Bila je to prva pobjeda revolucionara. U osvit zore prvog dana nove godine diktator Batista pobjegao je iz zemlje u Dominikansku Republiku. Nakon dolaska na vlast pobunjenika Guevara je proglašen "kubanskim državljaninom po rođenju" zbog uloge u revoluciji. Cheu je zatim dana u dužnost organizacija suđenja Batistninim pristašama, a u sklopu tih suđenja optuženi su unaprijed proglašeni krivima te su mnogi od njih i streljani. U to vrijeme Guevara pokreće postupak razvoda sa suprugom Hildom (koja se preselila na Kubu) da bi se potom vjenčao s Aleidom March s kojom je u ljubavnoj vezi još tijekom pobune. S Aleidom će imati i četvero djece. Nakon učvršćenja Castrove vlasti Che doiva mjesto u Nacionalnom insitututu za agrarnu reformu i mjesto predsjednika Nacionalne banke. Kasnije će postati i ministar industrije. Tako je postao jedan od najutjecajnih ljudi na Kubi, unatoč tomu živio je vrlo skromno. Odbio je četverostruko veću plaću i primao samo nu vojnog zapovjednika, a supruzi je zabranjivao bilo kakav luksuz zbog kojeg bi ga se moglo optužiti za zloporabu položaja. Guevara je smatrao kako je za postizanje novog komunističkog društva potrebno prvenstveno osobno žrtvovanje i poticanje moralnih vrijednosti nauštrb materijalnih. Svoj ugled u narodu povećao je tako što je osim danonoćnog rada u uredu vikendom sudjelovao u fizičkom radu smatrajući kako radnicima tako daje pozitivan primjer.

Kubanski kontrarevolucionari 1961. u Zaljevu svinja pokušavaju iscrkati svoje snage i oružanom akcijom srušiti Castrov režim. Che želi poći u borbu, ali mu to Castro izrijekom zabranjuje. Uskoro Che postaje jedna od glavnih zagovornika postavljanje sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu 1962. što je dovelo svijet na rub nuklearnog rata. Kasnije će tvrditi da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskim nadzorom. Zagovarao je širenje komunističke revolucije po kubanskom modelu i osobno se angažirao oko pomoći južnoameričkim komunistima i poticanju gerilskih ratova. U skladu s time protivio se mirnom suživotu s kapitalističkim Zapadom. Nakon posjeta Sovjetskom Savezu razočarao se tamošnjim načinom života za koji je smatrao da ne odgovara proklamiranim vrijednostima. Kasnije, tijekom boravka u Africi, početi pisati knjigu u kojoj će kritzirati sovjestsko gospodarstvo od Lenjina pa nadalje. U knjizi prognozira kako su Sovjetski Savez i Istočni blok s postojećom politikom osuđeni na povratak u kapitalizam. 

Nakon ubojstva kongoanskog predsjednika Lumubme i dolaska na vlast diktatora Chombe Che u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda u New Yorku izjavljuje: "Svi slobodni ljudi svijeta moraju biti spremni na osvetu za kongoanski zločin." Da nije mislio ostati samo na riječima 1965. odlazi u Kongo s grupom kubanskih suboraca kako bi sudjelovao u tamošnjim borbama. Prije toga dati će ostavku na sve položaje na Kubi, odreći se državljanstva, a obitelji i bliskim prijateljima ostaviti oproštajne poruke te na neko vrijeme nestati iz javnog života. Nakon toga krenule su kružiti priče kako se razišao s Castrom. No, istina je bila drukčija - s Castrovom potporom Che je s nekoliko Kubanaca u tajnosti otišao u Kongo kako bi pomogao mjesnim pobunjenicima i proširio pobunu na cijelu Afriku. Taj se potez pokazao kao potpuni promašaj jer kongoanski pobunjenici su bili bez stege i želje za borbom te su Che i kubanski subroci na koncu pobjegli iz Konga. Nakon toga Guevara jedno vrijeme boravi u Tanzaniji i u Pragu (Češka) gdje radi na svoje dvije nedovršene knjige. Cijelo je vrijeme u kontaktu s kubanskim agentima, a na kratko ga posjećuje i supruga Aleida. Na koncu se u velikoj tajnosti vraća na Kubu, ali uskoro odlazi u Boliviju kako bi sudjelovao u dizanju ustanka. I ovaj puta pokušaj dizanja revolucije pokazati će se kao potpuni promašaj i to koban. Zbog nedovoljne potpore bolivijskih komunista i seljaka na koje je računao te zbog bolivijske vojske koju su američki agenti obučavali za gerilsko ratovanje ostali su bez potpore. Che s nekolicinom preživjeli pobunjenika bježi od bolivijske vojske ostavši pri tome bez hrane i lijekova za astmu.

Kod sela La Higuera Chea i njegova skupina su opkoljeni. Dolazi do oružanog sukoba u kojem je Guevara ranjen u nogu te zajedno s još dva suborca (Willy Cuba i Juan Pablo Chang) zarobljen. Che je podvrgnut kratkom ispitivanju u kojem su sudjelovali bolivijski pukovnik Andres Selich i agent CIA-e Felix Rodriguez, američki Kubanac koji je već dugo radio na misiji hvatanja Castra. Uskoro stiže zapovijed da se ubije Che Guevara. Za izvršenje smrtne presude dragovoljno se javio bolivijski vojnik Mario Teran zbog toga što je bio ogorčen pogibijom svojih suboraca u borbama s pobunjenicima. Ubijen je 9. listopada 1967. u 13:10 h u dobi od 39 godina. Gueverino tijelo izloženo je u bolnici u gradu Vallegrande, a pritom su mu odsječene obje šake radi potvrde otisaka prstiju. Pokopan je u neoznačenom grobu s drugim poginulim pobunjenicima. Nakon ovog događaja na Kubi su proglašena tri dana žalosti, a za praznik je proglašen 8. listopada - Dan herojske gerile. Cheova grobnica otkrivena je 1997. te su tada njegovi posmrtni ostaci prenseni na Kubu.

Nakon Cheove smrti vodeći svjetski listovi ponudili su 125.000 američkih dolara za njegov dnevnik. Dnevnik je objavljen 1. srpnja 1968. na Kubi i distribuiran je besplatno. Sadržaj dnevnika izazvao je međunarodni skandal zbog načina na koji su bolivijska vojska i Amerikanci tretirali ratne zarobljenike. Zbog svoje tragične smrti Che je postao uzor mnogim mladima posebice 1960-ih i 1970-ih godina 20. stoljeća. Che je autor je i dvije knjige: "Gerilsko ratovanje" (1960.) i "Epizode iz revolucionarnog rata" (1963.). Iako je danas za mnoge junak, njegovi protivnici (prvenstveno Kubanski emigranti) smatraju ga teroristom i zločincem odgovornim za mučenje i smrt brojnih protivnika revolucije. Uz to drže ga odgovornim za propast kubanskog gospodarstva uzrokovanog kolapsom proizvodnje šećera te krivcem za neuspješnu industrijalizaciju koju je pretjerano ambiciozno nastojao provesti tijekom svog ministarskog mandata. I na ljevici se mogu čuti kritike na njegov račun, posebice od strane anarhista, koji ga smatraju autoritarnim staljinistom čiji je konačni cilj bio stvaranje birokratskog i represivnog staljinističkog režima.