Fidel Castro - biografija

Kubanski revolucionar, generalni sekretar Komunističke partije Kube i predsjednik Kube. Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926. (prema nekim izvorima - 1927.) u mjestu Mayarí na obiteljskoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castrov otac bio je vlasnik plantaže od 23.000 ari na kojoj je kao mladić radio i Fidel. U mladosti je Fidel pohađao dvije jezuitske škole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu. U jezuitsku školu Belen u Havani upisao se 1942. i uspješno je završio tri godine kasnije (1945. ). Oženio se 1948. Mirtom Diaz-Balart, ali je brak završio razvodom 1954. godine.

Castrov sin Fidel Castro Diaz-Balart, koji je potekao iz tog braka, rođen je 1949. godine. Dolaskom oca na vlast najmlađi Castro obnašat će dužnost šefa kubanske komisije za atomsku energiju. No, Castro se još ženio. Posljedni brak bio je s Daliom Soto Del Valleom i s njom ima pet sinova čija imena redom počinju na slovo A. Castro je 1950. godine doktorirao pravo na Sveučilištu u Havani. Nakon završenog fakulteta planirao se kandidrati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952., ali je general Fulgencio Batista u državnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa te otkazao izbore. Castro je stoga protiv Batiste uložio tužbu sudu zbog kršenja ustava, ali je sud tužbu odbacio. No, nesuđeni parlamentarni zastupnik ne odustaje te sa skupinom istomišljenika 26. srpnja 1953. napada vojarnu u mjestu Monacada. Taj napad je završio neuspjehom i Castro je utamničen. U zatvoru je ostao sve do 1955. godine. U to doba njegove političke ideje bile su: nacionalizam, antiimperijalizam i reformacija i nije bio član Komunističke stranke. Nakon puštanja iz zatvora putuje prvo u Sjedinjene Države, a potom u Meksiko gdje organizira revolucionarni pokret nazvan 26. srpnja. Na sjevernoj obali pokrajine Oriente (2. prosinca 1956.) iskrcao se zajedno sa svojim bratom Raúlom, Che Guervarom te još devet istomišljenika.U početku se skriva u planinama Sierra Maestra (slabo naseljenom područje na jugoistoku Kube) i prikupljao podršku za gerilski rat protiv Batiste. Nakon što je Batista 1. siječnja 1959. pobjegao s Kube Fidel Castro preuzima vlast, a 16. veljače iste godine Castro je postao kubanski premijer. U početku se činilo kako je Castro moderni ljevičar, ali dolaskom na vlast počeo je zastupati prilično radikalne metode. Istovremeno vršio je smaknuća i pritvarao tisuće potencijalnih protivnika, nacionalizirao industriju, kolektivizirao poljoprivredu te uspostavio jednostranačku socijalističku državu što je sve skupa natjeralo velik broj pripadnika srednje i gornje klase Kubanaca na napuštanje domovine. 

Dolaskom na vlast bio je neprijateljski raspoložen prema Sjedinjenim Državama, a koje su se prijateljski odnosile prema Batisti i često se miješale u unutarnje poslove Kube dok je on bio na vlasti. Nakon što je Castrova vlada nacionalizirala rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije 1960. Sjedinjenje Države su prestale kupovati kubanski šećer te su uvele ekonomski embargo prema Kubi. Nezadovoljstvo Sjedinjenih Država Castrovom vlašću kulminiralo je neuspješnim pokušajem u kojem su pomoću kubanskih izbjeglica pokuašle zbaciti Castra s vlasti (1961.) u tzv. invaziji na Zaljev svinja. Možda i kao posljedica te invazije slijedila je Castrova izjava u prosincu 1961.: "Ja sam marksist-lenjinst i ostaću to do svoje smrti." Ranih 1960-ih Castro je otvoreno priglio komunizam i uspostavio bliske veze sa Sovjetskim Savezom primajući sve veću sovjetsku vojnu i ekonomsku pomoć. U doba 1960-ih i 1970-ih Castrova vlada je učinila značajna poboljšanja u kubanskom obrazovnom sustavu i organizaciji zdravstvene skrbi time prikazujući kubansku revoluciju kao primjer drugim narodima. Ali Američko-kubanski odnosi nastavili su se pogoršavati kada su Amerikanci 1962. otkrili da je Sovjetski Savez na Kubi postavio svoje balističke projektile dalekog dometa i time praktično imao cijele Sjedinjene Države 'na dlanu'. Predsjednik John F. Kennedy tada je uveo pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Nikitu Hrušova na povlačenje sovjetskih projektila s Kube. Te 1962. papa Ivan XXIII ekskomunicirao je Castra na osnovu odluke pape Pija XII. (1949.) koja brani katolicima podržavanje komunističkih vlada. 

Kuba predvođena Castrom aktivno je pomagala revolucionarne pokrete u Latinskoj Americi, a u 1970-ih i 1980-ih i u Africi (Angola, Etiopija). Castro je 1979. izabran za vođu Porketa nesvrstanih, poziciju koja mu je dala međunarodni ugled. Nakon što je kasnih 1980-ih SSSR počeo provoditi niz socijalnih i ekonomskih reformi Castro je oštro kritizirao takve eksperimente s kapitalizmom i ustvrdio kako na Kubi nema potrebe za sličnim reformama. 

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. prekinuo je dotok pomoć Kubi izazivajući time još veće propadanje posrnulog kubanskog gospodarstva. Castro je na takav razvoj događaja odgovorio 1993. kada je dopustio ograničeni niz ekonomskih reformi i djelomičnu legalizaciju privatnog poduzetništva. Godinu dana ranije (1992.) dopustio je praktičnim katolicima da pristupe komunističkoj stranci. Tada je Kubu počeo nazivati 'sekularnom' državom umjesto 'ateističkom' kako ju je do tada volio nazivati. U prosincu 1995. posjetio je Kinu i izrazio svoje divljenje domaćinima u njihovom uspješnom kombiniranju ograničenih ekonomskih reformi i socijalističke privrede. Po povratku na Kubu Castro je ipak kritizrao eksperimente s privatnim poduzetništvom koji su se ukazivali na Kubi. Tvrdio je kako je jedini način da se postigne ekonomski rast očuvanje jednopartijske države, ograničavanje privatnog poduzetništva i brzo utišavanje političkih protivnika. U veljači 1996. kubanski ratni zrakoplovi oborili su dva civilna zrakoplova za koja su kubanske vlasti tvrdile da su narušile kubanski zračni prostor. Ovi zrakoplovi pripadali su organizaciji kubanskih izbjeglica Brothers to the Rescue koji su se posvetili pomaganju izbjeglicama s Kube. Američka vlada odgovorila je na ovaj incident daljnjim jačanjem ekonomskog embarga što je uključivalo i kažnjavanje stranih tvrtki koje investiraju na Kubi. 

Papa Ivan Pavao II posjetio je Kubu 1998. i time postao prvi papa koji je to ikada učinio. Tijekom papina posjeta Castro se više puta u javnosti pojavio zajendo s papom. Unatoč tome papa je u svojim govorima kritizirao Castrov režim, ali i američki embargo Kube. Iste godine (1998.) Castro je ponvono proglasio Božić državnim praznikom, nakon što je 1969. ukinut kao državni praznik. Kubancima je tada ponovno dopušteno javno slaviti vjerske blagdane i održavati vjerske procesije. Na nekima od njih sudjelovao je i sam Castro. Nakon smrti Ivana Pavla II Castro je pohodio crkvenu ceremoniju održanu u spomen na preminulog papu, a upisao se i u knjigu žalosti u vatikanskom veleposlanstvu. 

Jednom prilikom upitan kada će obrijati bradu i skinuti vojnu odoru (po tome i s cigaretom u ustima postao je prepoznatljiv lik u cijelom svijetu) Castro je odgovorio: "Kada se okonča revolucija!" Zbog ozbiljnih zdravstvenih tegoba Castro je u veljači 2008. uputio pismo u kojem objavljuje da se povlači sa svih državnih dužnosti, ali ostaje na čelu stranke. Umjesto Fidela predjesnik Kube i zapovjednik oružanih snaga postao je njegov brat Raúl krajem veljače iste godine. 

Fabian Escalanate, čovjek koji je bio zadužen za čuvanje Castra, tvrdi kako je CIA pokušala 638 atentata na Castra. Neka od tih pokušaja ubojstava prikazana su u filmu "638 Ways to Kill Castro". Jedan od pokušaja bio je 1959. kada je CIA vrbovala Castrovu bivšu ljubavnicu Maritu Lorenz koja mu je trebala podmenuti otrovne tablete. Kada je Castro shvatio da ga Martia pokušava ubiti tabletama dao joj je pištolj i rekao joj neka puca u njega. No, ona to ipak nije učinila. Osvrćući se na brojne pokušaja ubojstva Castro je izjavio: "Ako bi preživljvanje atentata postalo olimpijska discplina, ja bih osvojio zlatnu medalju." Prema dokumentima koje je CIA objavila 2007. jedan od pokušaja ubojstva Castra prije invazije u Zaljevu svinja uključivao je spregu mafijaških šefova i CIA-e, a plan ubojstva osobno je odobrio Robert Kennedy.