Indira Priyadarshini Gandhi - biografija

Indijska političarka i prva premijerka Indije rođena je 19. studenog 1917. u mjestu Allahabadu kao jedino dijete prvog indijskog premijera Jawaharlala Nehrua. Od rane mladosti aktivna je u omladinskim, studentskim i ženskim ogranizacijama. Diplomirala je na Visva-Bharati sveučilištu u Bengalu, a studirala je na sveučilištu u Oxfordu u Velikoj Britaniji. Nacionalnoj Kongresnoj stranci pridružila se 1938. i postala aktivna u pokretu za indijsku nezavisnost. Udala se 1942. za partiškog odvjetnika Feroze Gandhija, koji je također bio aktivni član stranke. Uskoro nakon vjenčanja oboje su britanske vlasti uhitili zbog optužbe za protudržavnu djelatnost te su proveli 13 mjeseci u zatvoru. Kada je Indija stekla nezavisnot 1947. i Nehru zauzeo premijersko mjesto, Indira je postala njegova službena domaćica. Nehru joj se često obraćao za savjet po pitanju nacionalnih problema, a ona ga je pratila i na putovanjima u inostranstvo. 

U Radni komitet, izvršno tijelo stranke, izabrana je 1955. postajući tako samostalna nacionalna politička figura. Četiri godine kasnije (1959.) postala je predsjednica stranke i na toj dužnosti ostala godinu dana. Za vrijeme kinesko-indijskog pograničnog rata (1962.) koordinirala je aktivnosti civilne obrane. Nakon smrti njezina oca u svibnju 1964. postala je ministrica informacija i glasnogovornica u vladi Lal Bahadur Shastrija. Obnašajući tu dužnost povećala je vrijeme emitiranja radijskog i TV programa, liberalizirala cenzuru te odobrila projekt planiranja obitelji preko televizijskih obrazovnih emisija. Kada je u siječnju 1966. Shastri iznenada preminuo Indira ga je naslijedila na premijerskom mjestu. Naredne godine indijski parlament, u kojem je Kongresna stranka imala većinu, imenovao ju je na premijersku dužnost. Na izborima 1971. bila je čelna osoba stranke dobivši na nacionalnim izborima uvjerljivu većinu glasova. Četiri godine kasnije (1975.) optužena je za manji izborni prekrašj za vrijeme izborne kampanje održane 1971. godine. Ostajući neokaljana u toj aferi optužila je dio svoje stranke da je pokušava ukloniti s funkcije te je umjesto podnošenja ostavke u državi proglasila izvanredno stanje 26. lipnja 1975. sve dok indijski Vrhovni sud nije odbacio optužbe koju su upućene protiv nje. 

Što je više boravila na vlasti brojne je aspekte javnog života u Indiji sve više stavljala pod svoj strogi nadzor. Mnogi su u tim njezinim potezima vidjeli utjecaj njenog mladjeg sina Sanjaya, politički neiskusne osobe kome se sve više obraćala za pomoć. Nadajući se kako će tako demonstrirati javnu potporu njezinoj vlasti, organizirala je u ožujku 1977. opće izbore. Međutim ne samo da nakon proglašavanj izbornih rezultata više nije bila premijerka već nije ni izabrana ni za zastupnicu u indijskom parlamentu, a Kongresna stranka je doživjela strašan poraz. Spektakularni povratak uspjela je narpaviti na narednim izborima u siječnju 1980. te osvojiti dovoljno mandata da oformiti vladu. Nakon što je Sanjay poginuo u avionskoj nesreći iste u lipnju iste godine (1980.), počela se sve više oslanjati na svog starijeg sina Rajiva, vidjeći u njemu svog nasljednika. Nakon što je ugušila pobuna Sikha 31. listopada 1984., smrtno ju je ranio Sik koji je bio pripadnik garde koja je bila zadužena za njenu sigurnost. Nakon tog nemilog dogadjaja Rajiv je obnašao dužnost premijera sve do 1989. godine. I on je ubijen u jeku predizborne utrke u 21. svibnja 1991. u Madrasu. 

Zoja Kosmodemjanskaja - biografija

Rođena je 8. septembra 1923. godine u selu Osin-gaj u Gavrilovskom kraju u Tambovskoj oblasti. Zojin otac Antolji, koji je u mladosti studirao bogosloviju, radio je kao bibliotekar, a majka Ljubova Čurikova je bila učiteljica. Pošto joj je otac umro 1933. godine, brigu o njoj i njenom mlađem bratu Aleksandru preuzela je majka.

U toku školovanja Zoja se dosta interesovala za književnost i planirala je da studira na Književnom institutu u Moskvi, ali je početak Velikog otadžbinskog rata, juna 1941. godine, osujetio njene planove. Kao članica Komsomola od 1938. godine, Zoja se u oktobru 1941. godine dobrovoljno prijavila u partizanske jedinice. Zajedno sa još 2.000 komsomolaca-dobrovoljaca, dodijeljena je Partizanskom odredu „9903“ štaba Zapadnog fronta (Rusi su Istočni front nazivali Zapadni).

Poslije završenog kraćeg kursa u diverzanstskoj školi, Zoja je postala borac diverzant-izviđač. Zajedno sa ostalim komsomlcima u selu u blizini Naro-Fominska, prešli su liniju fronta i ušli u okupiranu teritoriju i stupili u odred. Partizanska jedinica u koju su stupili vršila je diverzije (miniranje puteva, sečenje komunikacija i dr) na okupiranoj teritoriji Sovjetskog Saveza.

Partizanski odred u kojem se nalazila Zoja je, početkom novembra 1941. godine, dobio zadatak da vrši diverzije na neprijateljska uporišta u okupiranim mjestima. Zoja se dobrovoljno prijavila u grupu koja je imala zadatak da izvede diverziju na neprijateljske položaje u selu Petriševu, u Moskovskoj oblasti. U 2 sata noću 27. novembra 1941. godine Boris Krainov, Vasilij Klubkov i Zoja su zapalili tri kuće u Petriševu, gdje su bili smješteni njemački oficiri i vojnici.

Pošto se nisu okupili na dogovorenom mjestu u određeno vrijeme, Boris Krainov se vratio. Zoja se, iako je Vasilij Klubkov bio uhvaćen od Nijemaca, vratila u selo i nastavila da pali. U noći 28. novembra, jedan mještanin, koji je od Nijemaca bio zadužen za čuvanje straže, primjetio je Zoju i prijavio je Nijemcima, koji su je uhapslili. Za vrijeme ispitivanja Zoja nije htjela progovriti ni jednu riječ, a islidnici su joj, uslijed neznanja njenog pravog imena, dali ime Tanja. Da bi je natjerali da progovori i uspjeli da saznaju o drugim partizanima iz Zojine grupe, skinuli su je u donji veš i izveli napolje na zimu. Obješena je 29. novembra 1941. godine u Petriševu.

Posle pogibije Zoje Kosmodemjanskaje, 27. januara 1942. godine u listu „Pravda“ izašao je članak „Tanja“ koji je govorio o hrabrom držanju mlade komsomlke na vješalima. Nešto kasnije, 18. februara 1942. godine, u istim novinama izašao je članak „Ko je Tanja“ u kom je otkriven pravi indentitet osobe i utvrđeno da se radi o Zoji Kosmodemjanskoj.

Ukazom Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a, Zoja Kosmodemjanskaja je 16. februara 1942. godine posmrtno proglašena za Heroja Sovjetskog Saveza. Bilo je ovo prvo proglašenje jedne žene za Heroja Sovjetskog Saveza, za zasluge tokom Velikog otadžbinskog rata.

U Sovjetskom Savezi Zoja Kosmodemjanskaja je predstavljala jednu od ikona heroizma sovjetskog naroda tokom Velikog otadžbinskog rata. O njoj su napisane mnoge knjige, snimljeni filmovi, podignuti mnogobrojni spomenici, i otvoreni muzeji. Njeni posmrtni ostaci prenesenu su na groblje Novodevičje u Moskvi i sahranjeni u Aleji heroja.

Galileo Galilei - biografija

Talijanski fizičar i astronom rođen 15. veljače 1564. u Pisi. Nakon završenih medicinskih studija posvećuje se izučavanju geometrije i Arhimedovih djela te postaje jedan od najvećih fizičara i astronoma. Već kao student otkrio je izokroničnost njihala promatrajući njihanje svijećnjaka u pisanskoj katedrali. Bio je profesor matematike u Pisi (1589.-1592.), Padovi (1592.-1610.), a od 1610. opet u Pisi. Za vrijeme boravka u Padovi uglavnom se bavi problemima mehanike: proučava slobodni pad, gibanje niz kosinu, horizontalni hitac, istražuje izokronizam, a zatim proučavajući toplinsko rastezanje tekućina, konstruira prvi termoskop. Istražuje i otkriva kako se može konstruirati dalekozor. Svoj je izum demonstrirao 1609. na vrhu zvonika sv. Marka u Veneciji. Izumom dalekozora započinje plodni period Galilejevih astronomskih istraživanja i slijede jedno za drugim značajna otkrića: mliječni se put raspao u golem broj zvijezda slabog sjaja; mjesečeva površina pokazala se izbrazdana dolinama i brijegovima; oko Jupitera kruže četiri mjeseca; Venera pokazuje faze kao i Mjesec; na Sunčevoj površini pokazuju se pjege. 

Njegova veličina nije samo u njegovom izumu, iako se može smatrati najvećim optikom svoga doba, nego u činjenici da je dalekozor usmjerio upravo prema nebu. Svoja prva astronomska otkrića i zapažanja objavio je u djelu "Siderius muncius" (1610.). Zalaganje za Kopernikov sistem, koji je jedini točan i istinit, dovelo je Galileja u sukob s crkvenim učenjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. zabranjeno naučavanje da se Zemlja okreće oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svog uvjerenja ponukan otkrićima koje je izvršio nije mogao odustati od znanstvene istine i u svom djelu "Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano..." (Firenza, 1632.) izlaže heliocentrički sustav. Ovo je djelo Crkva odmah označila kao heretičko. Galilejeva dosljednost da iznosi i brani znanstvenu istinu izazivala je oštru reakciju. U Rimu je održan je proces protiv Galileja (1633.), koji je tada bio u 70-oj godini života. 

U progonstvu, lišen slobode, odvojen je od svijeta, pod stalnim nadozorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo koje je započeo još u padovanskom periodu: "Discorsi e dimostrazioni matematiche intorno du nuove scienze attenenti alla meccanica" (Leiden 1638., latinsko izdanje), kojim je udario temelje mehanici. U njemu je izložio zakone slobodnog pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, horizontalni hitac itd. Ovim je djelom uveo eksperimentalnu metodu istraživajna i matematičko formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti i time položio temelje modernoj fizci. Preminuo je 8. siječnja 1642., a poslije smrti crkvene vlasti nisu dopustile da mu se podigne nadgrobni spomenik. Tek 1737. položen je u zajednički grob sa svojim učenikom Vivanijem i tada mu je podignut nadgrobni spomenik. Zabrana s njegovih djela u kojima podržava načelo pomičnosti Zemlje, a nasuprot geocentričkom sustavu koji je branila Crkva skinuta je 16. travnja 1757. godine. Prvo kompletno izdanje Galilejevih djela objavljeno je u Firenzi (1842.-1852.) u 16 svezaka.

Ljudevit Gaj - biografija

Hrvatski preporoditelj, književnik, političar, zastupnik u Hrvatskom Saboru te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda. Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini od majke Julijanije (rođ. Schmit) i ljekarnika Ivana. Osnonvu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a potom se školuje u njemačkoj gimnaziji u Karlovcu. Nakon završenja gimnazijskog školovanja upisuje studij filozofije u Beču, a potom nastavlja studij u Grazu. Doktorira 1834. u Leipzigu. Još u ranoj mladosti pisao je pjesme, pretežito na njemačkom jeziku, a već 1826. u Karlovcu mu je objavljena knjižica Die Schlösser bei Krapina (Tvrđave oko Krapine). Osim što je to prvo njegovo objavljeo djelo također predstavlja i historijat krapinskog starog grada. Četiri godine kasnije objavio je svoje djelo Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.) u kojem je iznio prijedlog pravopisne reforme hrvatskog jezika na principu da se svaki glas treba pisati samo jednim i uvijek istim slovom. Pravopis je izradio na principima ćirilice kao nacionalnog pisma preuzevši češke dijakritičke znakove (č, š i dr.).

Na studijima u Beču, Grazu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom. U Pešti se upoznaje s J. Kollárom i oduševljava se panslavizmom. Popularnu pjesmu Još Hrvatska ni propala piše 1833. godine koja će biti jako dobro prihvaćena u hrvatskom narodu. Dvije godine kasnije (1835.) pokrenuo je izlaženje lista Novine horvatske (od 1836. Novine ilirske) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (od 1836. Danica ilirska) i taj se datum obično smatra početkom novog razdoblja. Proglas o napuštanju kajkavkog dijalekta i starog pravopisa te prihvaćanju štokavštine i novog pravopisa objavljuje 5. prosinca 1835. godine. Sukladno tome i njegov list je tiskan novim pravopisom i štokavskim narječjem s ijekavskim izgovorom. Za ovu inačicu novog pravopisa odlučili su se Gaj, V. Babukić i A. Mažuranić jer su težili tome da spoje staru jezičnu tradiciju s novim jezičnim gibanjima. Naime, štokavski dijalekt ijekavskog izgovora već je rabljen u dubrovačkoj književnosti.

Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. Zbog sve jače hrvatske nacionalne svijeti vlasti su 1843. zabranile upotrebu ilirskog imena nakon čega opada Gajeva popularnost. Poslije afere oko Miloša Obrenovića (1849., zbog tobožnjeg iznuđivanja novca od Miloša Obrenovića) Gajev utjecaj je posve opao. Nakon optužbe za veleizdaju (1853.) Gaj je definitivno slomljen te se do kraja života bori za golu egzistenciju i osobnu slobodu.

Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846. Srbiju. Igrao je vidnu ulogu u hrvatskom političkom životu uz bana Jelačića. U Zagrebu je utemeljio tiskaru. jedan je od osnivača Narodne stranke (nosila još ime i Ilirska stranka). Njegova pjesma Još Hrvatska ni propala postala je hrvatska narodna preporodna budnica. Umro je povučen i razočaran 20. travnja 1872. u Zagrebu.

Friedrich Engels - biografija

Njemački sociolog, filozof i revolucionar rođen 28. rujna 1820. u mjestu Barmen (zapadno od Kölna) u obitelji tekstilnog proizvođača. Podrijetlom je bio iz izrazito religiozne (pa je kao tako i odgojen) i bogate trgovačke obitelji. Gimnaziju je završio u rodnom mjestu, nakon čega odlazi u Bremen 1838. gdje se posvećuje trgovini. Tijekom tog vremena počinje se zanimati za filozofiju te čita Hegela koji je u to vrijeme najuvaženiji njemački filozof. U rujnu 1838. objavljuje svoje prvo djelo, pjesmu pod nazivu "Beduin" u listu Brenusches Conversationsblatt. U to doba tiska prve pjesme, piše feljtone i kritičke prikaze o raznim njemačkim piscima. Svoje uratke objavljuje uglavnom u hamburškom časopisu Telegraph pod pseudonimom Friedrich Oswald. 

U jesen 1841. odlazi u Berlin na odsluženje vojnog roka gdje se, služeći u topništvu, upoznaje s mladohegelijancima i postaje njihov oduševljeni pristaša. Godinu dana kasnije (1842.) otac ga šalje u Manchester kako bi radio u tekstilnoj tvornici Emen & Engels koja je dijelom u vlasništvu njegova oca. Otac se nadao kako će ga rad u mančesterskoj tvornici udaljiti od radikalnih učenja koje je usvojio još kao srednjoškolac. Na putu za Manchester Engels svraća u ured lista Rheinische Zeitung (s kojim je ranije surađivao) te tu po prvi puta susreće Karla Marxa. U Engleskoj upoznaje mladu Mary Burns s kojom će imati ljubavnu vezu sve do njezine smrti 1862. Ona je pomogla Engelsu upoznati Manchester i ondašnje prilike među radničkom klasom. Nikada se nisu vjenčali jer je Engels bio protiv institucije braka koju je on smatrao neprirodnom i nepravednom. Tijekom tog boravka u Manchesteru Engels je pisao zabilješke o uvjetima rada engleskih radnika. Svoja zapažanja, zajedno s iskustvom koje je stekao radeći u očevoj tvrtki, bila su temelj njegovoj prvoj knjizi "The Condition of the Working Class in England in 1844". Dok je pisao ovo djelo nastavio je surađivati s brojnim izrazito lijevo orijentiranim listovima. 

U Njemačku se odlučuje vratitit 1844., a na svom povratku u Parizu susreće Karla Marxa s kojim se nešto ranije počeo dopisivati. Susreli su se u kafiću Café de la Régence 28. kolovoza 1844., a tijekom vremena njih dvojica će postati najbolji prijatelji do kraja života. Nakon ovog susreta Engles odlučje ostati u Parizu jedno vrijeme kako bi pomogao Marxu u pisanju. To nije bilo prvi puta da Engels pomaže Marxu oko pisanja, prvi puta to je učinio pri pisanju članka "Umrisse zu einer Kritik der Nationalökonomie", koji se tiska u Marx-Rugeovim "Njemačko-francuskim analima" iste godine. Od 1845. do 1848. Marx i Engels žive zajedno u Briselu gdje po dolasku odmah stupaju u kontakt s ilegalnom Njemačkom komunističkom ligom te se posvećuju pisanju pamfleta o principima komunizma. To djelo postaje Manifest Komunističke stranke, kasnije poznatiji kao Komunistički manifest. Prvi ga puta javljo objavljuju 21. veljače 1848. U veljači 1848. dolazi do revolucionarnih gibanja u Francuskoj i to prijeti širenjem na druge zapadnoeuropske zemlje. Kako bi pomogli širenju pokreta vraćaju se iste godine u njemački grad Cologne. Tu pokreću list Neue Rheinische Zeitung u kojem rade kao urednici. U lipnju 1849. u Pruskoj dolazi do oružanih borbi i njihove su novine zabranjene, a Marxu je oduzeto državljanstvo i protjeran je iz zemlje. Engels ostaje u Pruskoj i 19. svibnja 1849. pridružuje se ustanku u Falačkoj kao dragovoljac u pobunjeničkim odredima Augusta Wilicha. Nakon sloma ustanka emigrira u Švicarsku, a odatle u London. U Engleskoj Engels ponovo počinje raditi kao namještenik u tvrtki svoga oca u Manchesteru te materijalno pomaže Marxa kako bi ovaj mogao završiti svoju knjigu Kapital. Kako je Marx početkom 1850-ih još uvijek slabo vladao engelskim jezikom Engels za njega piše članke za časopis New York Tribune, a kasnije (1857.-1858.) mu pomaže i u suradnju na jednoj američkoj enciklopediji. Engels se 1870. vraća u London gdje živi s Marxom sve do Marxove smrti 1883. U Londonu se uključio u rad Internacionale, čiji je jedan od osnivača, te postaje članom Generalnog vijeća. U okviru Internacionale bio je oštra kritičar anarhiste Bakunjina i tražio je da ga se isključi iz organizacije. Nakon Marxove smrti 1883. intezivno radi na izdanju drugog i trećeg sveska Kapitala. Drugi svezak završava 1884., a treći 1894. godine. 

Preminuo je 5. kolovoza 1895. u Londonu od raka grla. Prema vlastitoj želji kremiran je na Brookwood groblju, a njegov pepeo razasut je kod svjetionika Beachy Head na sjeveroistoku Engleske. Zanimljivo je spomenuti kako je Engels bio poliglot koji je tečno čitao i pisao na dvadeset jezika.

Albert Einstein - biografija

Jedan od najvećih fizičar-teoretičara 20. stoljeća i najistaknutiji stvaratelj novog doba u fizici rođen je 14. ožujka 1879. u Ulmu u židovskoj obitelji koja nije bila odveć religiozna. Otac Hermann bio je trgovac kemijkalijama i elektrotehničkim materijalom, a sina je poticao da postane inženjer. Majka Paulina više je bila naklonjena glazbi te je ustrajvala u tome da Albert uči svirati violinu. Sve do svoje treće godine nije progovorio, ali je pokazivao nevjerovatnu radoznalost i brilijantnu moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata. Roditelji su poticali njegovo samopouzdanje i dopuštali mu već u dječačkoj dobi da sam donosi odluke o svom obrazovanju, karijeri, vjeri i državljanstvu. Kada mu je bilo pet godina dobio je na poklon kompas, a magenetska igla kojom upravlja nekakva njemu nevidljiva sila impresionirala ga je. Bio je toliko nadaren da je u dobi od 12 godina sam sebe naučio geometriju. Školovanje je započeo u Münchenu u Katoličkoj školi, a potom ga nastavlja u Lutipold gimnaziji. Nezadovoljan sustavom učenja (bilo mu je 15 godina) napušta školu i pridružuje se roditeljima u Italiji jer se odlučuje školovati samostalno. Kako se nije uspio upisati na Švicarski institut za tehnologiju školu završava u Aarau. U Švicarskoj će studirati matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zürichu. Istovremeno u školskom sustavu mrzio je bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeči fiziku na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Položio je sve ispite i diplomirao 1900. poručavajući zabilješke svog kolege Marcela Grossmana. Možda je suvišno spomenuti kako profesori nisu imali lijepo mišljenje o njemu. 

Zaposlio se u (1902.-1909.) u Patentnom zavodu u Bernu (Švicarska) kao ispitivatelj patenata. To mu je dalo vremena posvetiti se vlastitim radovima te u tom razdoblju otkriva niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opće teorije relativnosti). Prvi se puta vjenčao 1903. u Zürichu s matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom su braku rođena dva sina (Hans Albert, Eduard) i kćerku (Lieserl). U ožujku 1905. tada vodećem njemačkom časopisu na polju fizike Annalen der Physik članak naslovljen Razmatrajući heuristički pogled prema emisiji i transformaciji svjetlosti. U tom radu iznosi novo viđenje strukture svjetlosti te zaključuje da svjetlost ima dvojnu prirodu - ovisno o tipu eksperiment svjetlost će se ponašati kao čestica ili kao val. U travnju iste godine završava svoj doktorski rad Novo određivanje molekularnih dimenzija te prima doktorat sveučilišta u Zürichu. U lipnju te 1905. objavljuje članak u kojem stvara temelje onome što ćemo kasnije poznavati pod nazivom specijalna teorija relativnosti. Četiri godine kasnije (1909.) postaje izvanredni profesor teorijske fizike na sveučilištu u Zürichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Na njemačko govorno sveučilište u Pragu premješten je1911., ali je 1912. vraćen na sveučilište u Zürichu. Prije toga radio je dvije godine kao predavač na zamjeni na istom sveučilištu. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije znanosti. 

Svoju drugu suprugu, koja mu je bila sestrična, Elsu Löwenthal sreo je tijekom kratkog posjeta Berlinu na jednom od svojih putovanja 1912. Kada se 1917. teško razbolio Elsa se o njemu brinula sve do oporavka, a njega je ta njezina skrb dirnula. Vjenčali su se 1919., a obojima je to bio drugi brak. U braku su bili 17 godina, a Elsina kćerke iz prvog braka (Ilse i Margot) Einstein je priglio kao vlastite. U to vrijeme u Berlinu radi na svojoj teoriji gravitacije, koja je sadržana u općoj teoriji relativiteta, objavljenoj u dopunjenom obliku 1916. godine. Tih godina ponovo prima njemačko državljanstvo. Pridružuje se 1925. Mahatmi Gandhiju i drugim tada istaknutim mirotvorcima u potpisivanju izjave u kojoj se protive obveznom služenju vojnog roka smatrajući kako se vojnom obukom ljudi uče ubijati. Po dolasku Hitlera na vlast 1933. Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak. U znak prosvjeda Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša znanstvena istraživanja (Institute for Advanced Study) u Princetonu. Američko državljanstvo dobiva 1940., ali zadržava švicarsko koje je imao ranije. Unatoč tome što su mu dali državljanstvo američke su vlasti sumnjičile Einsteina da špijunira u korist Sovjeta, ali iako je u njegovu dosjeu oko 1500 stranica teksta u kojima se nabrajaju njegove sumnjive političke aktivnosti Einstein nikada nije javno optužen za suradnju s komunistima. Einstein nije nikada ni krio da podupire socijalizam dok je kaptizalizam opisivao kao "eknomsku anarhiju". Nakon što mu je druga supruga Elsa umrla 1936. k Einsteinu se doeslila njegova sestra Maja koja je s njim živjela sve do svoje smrti 1951. godine. 

Za razliku od mnogih svojih kolega smatrao kako je jedini izvor znanja iskustvo. Bio je čovjek širokih koncepcija, slobodouman, slobodoljubiv i konzekventan mirotvorac koji se uvijek zalagao za pravdu i mir. Na početku 1. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Svoju punu podršku dao je mirotvorstvu i cionizmu, ali se nakon odlaska iz Njemačke i dolaskom nacista na vlast nije zalagao za miroljubiv odnos prema nacistima. Stoga je bio meta mnogim antisemitskih i desno orijentiranih elemenata u Njemačkoj čak su nacisti i njegove znanstvene teorije javno izvrgnuli, posebice teoriju relativiteta. Na njegovo upozorenje 1939. (Einstein je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu) kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u Sjedinjenim Državama istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon zavšretka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju i nastavio davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. travnja 1955. u Princetonu (savezna država New Jersey). 

Njegovo glavno djelo je teorija relativiteta koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Osim te teorije fizici je dao i druge vrlo važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i kao roj čestica kada se trebaju objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je 1921. Nobelova nagrada. Razvio je teoriju fizičkog polja tražeći vezu među gravitacijskim i elektromagnetskim poljem.

René Descartes - biografija

Francuski filozof, fizičar, matematičar i utemeljitelj analitičke geometrije rođen je 31. ožujka 1596. u seocetu Le Haye (Le Ej) - danas mjesto nosi naziv Descartes - u pokrajini Touraine (Turena), gdje se uz ribom bogatu rijeku Loireu (Loaru) nižu dvorci tada moćnih i samovoljnih prinčeva. Descartes je imao mirno i lijepo djetinstvo, mada mu je majka umrla kada je imao skoro godinu dana. Uz baku i djeda najveće zasluge za to imao je njegov otac, nasljedni plemić Joachim Descartes, čovjek srednjeg imovnog stanja koji je imao napredna shvaćanja u pogledu odgoja djece. 

U tim godinama on će mladog filozofa upoznati s osnovnim pojmovima iz raznih područja znanosti i života. Veoma brižno Descartesov je otac odabrao svome sinu školu, odlučivši se za jezuitski koledž u La Flécheu (La Flešu), na čijem je čelu bio njihov dalji rođak, pametni i uviđavni P. Charle (Šarle), koji je oslobodio dječaka napornih jezuitskih vježbi podredivši sve prema naklonostima dječaka. U takvoj atmosferi mladi Descartes je brzo skrenuo pozornost na sebe, kako svojom mudrošću tako i dugim spavanjem. U krevetu je ostajao dugo nakon što bi se probudio, i tu će osobinu zadržati cijeloga života. Tvrdeći da u raskošnom miru sna mašta najživlje radi, a koncentracija postaje oštra kao brijač, zasjeca duboko ispod opne vanjštine i privida. Jačajući postupno svoje tijelo i razvijajući duh Descartes je postao skladno razvijena ličnost, vjerna tradiciji ali sposoban biti i te kako kritičan prema svemu što ga okružuje i što je naslijedio. Ta se kritičnost doduše nije protezala na religiju u kojoj je Descartes uvijek bio i ostao smjerni katolik. U jezuitskom koledžu Descartes je izvanredno dobro naučio klasične jezike - grčki i latinski kao i sve drugo što je bilo predviđeno programom. Ali više od svega briljirao je u geometriji, koja mu se činila najznačajnijim područjem djelatnosti ljudskoga duha. 

Završivši koledž kod jezuita nastavio je školovanje na Sveučilištu u Poitiersu (Poatije), gdje je primio diplomu civilnog i kanonskog prava 10. studenog 1616. godine. U to vrijeme o njemu se inače veoma malo zna. Studentske je godine izgleda proživio kako i dolikuje imućnijim studentima punog džepa i glave - provodio se i lumpovao, volio lijepe žene, jahao i mačevao se. Na jednoj strani postigao je u znanosti sve što se moglo u školi onoga vremena, bio je uvijek među najboljima. S druge strane upoznao je svakodnevni život mladog svijeta poštujući maksimu: upoznaj pa sudi. Upoznao je i donio odluku bez osude društva koje je napustio. Život tog društva učinio mu se praznim i dosadnim. Da li je tu u njegovom duhu zaiskrila jezuitska zapovijed maksimalnog napora za tijelo i duh ili više bila u pitanju unutarnja potreba za čistim prostorima tijela i duha, promjenama koje će izvana odagnati samotnost, a iznutra osigurati integritet ličnosti nikada nećemo saznati. Osjećao je potrebu za širenjem vidika i drukčijih poznanstava. Vojska je u to vrijeme bila mjesto gdje su se skupljali pustolovi i učenjaci, matematičari i probisvjeti, ljudi željni bogatstva, znanja i krvi. 

Stupivši u vojsku Descartes je u garnizonskom životu našao ono što je tražio, barem u prvo vrijeme. Upoznao je vojne vještine ali i sklopio poznanstvo s matematičarem I. Beckmanom, s kojim će raspraviti mnoga pitanja iz matematike, glazbe, poezije i ezoterizma. Bilo je to iskreno prijateljstvo bez obzira na kasniju zavist koju je Beckmann osjećao prema Descartesovoj slavi. Tih godina Descartes putuje između Danske, Nizozemske i njemačkih državica izoštravajući svoj duh i trpeći iskušenja među kojima je najčuvenije ono koje proisteklo iz sekte Ruža i križ (Rosenkreuzer ili Rosicrucians). Možda se Descartes i divio mističarima ove sekte ali teško da im je ikada pripadao. On je bio pravovjeran i protureformacijski raspoložen premda istovremeno nije pridavao veći značaj vjeri u svom životu. 

U noći uoči Svetog Martina (10 na 11. studenog 1619.), Descartes je usnio tri čudnovata sna koji su izmijenili njegov dotadašnji život preobrativši ga od skeptika u čovjeka koji je tragao za istinom kao najvišim izrazom ljudskosti što se tek kao takva treba sjediniti s Bogom. U prvom snu bijaše nošen strašnim vjetrom trpeći bol u desnoj strani i poskakujući na lijevoj nozi. Vjetar ga je okretao kao čigru. Jedvice se uspio otrgnuti tom zlom vjetru odjurivši u kapelu koledža koji se našao u blizini. Drugi san predstavlja dopunu prvog. Poslije grdne buke Descartes se budi, a cijela njegova soba svjetluca kao da je obasjana krijesnicama; nakon tri treptaja očnih kapaka svjetlucanje prestaje. I treći san, najučniji i najsimboličniji pokazuje koliko je Descartes bio pod utjecajem pjesničke umjetnosti. U tom snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom "Corpus Poetarum" i na stih "Quod vitae sectabor iter?" (Koji ću put slijediti u svom životu?), a zatim na pjesmu koja je počinjala sa "Est et Non", pjesnika pitagorejca Ozona. Ova tri sna, svaki za sebe, uobličili su njegov filozofski i poetski put kroz težnju ka istini. Od tog vremena upornošću i disciplinom koja će kasnije kao filozofski i moralni stav biti po njemu nazvana kartezijanstvo Descartes je počeo studije iz različitih područja znanosti objedinjavajući ih čvrstom logikom jednog od posljenjih univerzalnih mislilaca. 

Mijenjajući mjesto boravka i vojske Descartes dospijeva u vojsku koja opsjeda Prag. Slijede lutanja po raznim europskim gradovima. Međutim malo-pomalo Descartes shvaća kako mu od svih zemalja najviše odgovara Nizozemska. Tu će obitavati skoro dvadeset godina seleći se iz mjesta u mjesto, izbjegavajući poznanike i gnjavatore, osiguravajući sebi mir potreban za visoki umni rad i stvarajući od svog života mit. "Treba mi mnogo sna i odmora", piše on svojim brojnim znancima. "Ja ne radim mnogo, radim intezivno", dodaje. Dnevno po deset sati provodi u krevetu. Tih godina ne zna se mnogo o njegovom ljubavnom životu, ali kako piše u jednoj njegovoj biografiji "bio je čovjek, pa je imao i dijete" koje se rodilo 1635. i kršteno je imenom Francine (Fransin). Djevojčica je bila plod ljubavi Descartesa i njegove sluškinje Helene. Ta će mu djevojčica donijeti mnogo radosti i, tim više, ponor boli kada je umrla 1640. nešto prije nego što će umrijeti Descartesov otac. Te dvije smrti potresle su duboko velikog mislioca i još čvršće ga vezale za njegov rad. Objavivši svoje prvo djelo "Rasprava o metodi" (Discours de la Méthode) u Leiden (Lajden) 1637., pisanu na francuskom jeziku s dodacima "Dioptrija", "Meteori" i "Geometrija". Descartes tada postaje slavan. Ali više nego ikad ranije on žudi za slobodom i samostalnošću. Društvo uopće ne podnosi, a s prijateljima kontaktira samo preko pisama. Više nego ranije potrebni su mu san, odmor i spokoj. U Parizu objavljuje "Meditacije", primjer briljantne primjene svoje čvrste logike. U Descartesov život ući će 1643. jedna mlada žena, princeza Elizabeta, kćerka izbornog kneza i nekadašnjeg češkog vladara. Iako ju je primio skeptično, Descartes je morao priznati kako ta žena zna mnogo i posjeduje oštroumnost koju treba zaposliti kako bi pobjegla od kaćiperstva. Sve do svoje smrti pisaće joj duga i ispovjedna pisma, prihvaćajući njezino prijateljstvo kao dopunu svog samotničkog života. 

Zašto je i pored sve svoje nezavisnosti, slave i ugleda koje je imao prihvatio otputovati u hladnu i negostoljubivu Švedsku teško je odgonetnuti. Švedska je bila moćna zemlja, njome je upravljala mlada kraljica Christina, o kojoj su Europom kružile priče začinjene divljenjem i zavišću. U jednom pismu Descartes piše pred putovanje u Švedsku: "Ali ja priznajem da kao čovjek koji je rođen u vrtovima Touraine i koji je sada u zemlji gdje, ako nema toliko meda koliko je Bog obećao Izraelcima, vjerovatno ima više mlijeka, ne mogu se tako lako odlučiti napustiti je da bih živio u zemlji medvjeda, među stijenama i glečerima." Ipak ukrcao se na brod koji je kćerka Gustava Adolfa poslala po njega osobno. Za tri tjedna putovanja kapetan broda je o plovidbi i svemu što treba znati jedan kapetan broda zahvaljujući Descartesu naučio više nego što je on uspio naučiti tijekom cijelog svog dotadašnjeg pomorskog života. Tako je Descartes stigao do svoje mlade mučiteljice koja će poslije odlaska s prijestola lutati europskim metropolama vodeći raskalašeni život, bludničeći s muškarcima i ženama. Sa svoje 23 godine ona je u vrijeme Descartesova dolaska već 17 godina bila na prijestolju s navikama kakve prosječan čovjek jedva može razumjeti, a kamoli imati. Spavala je samo pet sati dnevno, živjela je u hladnim prostorijama kao Andersenova Snježna Kraljica gdje je održavala i sjednice vlade. 

U pismima svojoj prijateljici Elizabeti Descartes se žali na kukavni život koji nikako ne uspijeva srediti. On bi htio da ga kraljica otjera s dvora ali njoj to nije ni na kraj pameti. I tako je kraj neminovno došao jer zima 1649./1650. bila je strašna, a Christina nije dopuštala da se potpali peć u njenoj knjižnici. Descartes je cvokotao ali nije se žalio. Posljedica je bila upala pluća i bolesnička postelja. Odbijao je pomoć lječnika nazivajući ih praznoglavnim šarlatanima. Uzdao se u snagu svoje volje ali nije uspio - izdahnuo je daleko od rodne Touraine 11. veljače 1650. u Stockholmu.

Charles Robert Darwin - biografija

Britanski znanstvenik koji je udario temelje modernoj teoriji evolcije pomoću koncepta razvijanja svih životnih oblika procesom prirodne selekcije. Darwin je rođen u mjestu Shrewsbury, grofovija Shropshire 12. veljače 1809. kao peto dijete dobrostojeće engleske obitelji. Njegov pradjed s majčine strane bio je uspješni trgovac porculanskom i lončarskom robom Josiah Wedgwood, a pradjed s očeve strane bio je u 18. stoljeću dobro znani psiholog i učenjak Erasmus Darwin. Nakon zavšretka školovanja u elitnoj školi u rodnom Shrewsburyu (1825.) mladi je Darwin upisao medicinu na sveučilištu u Edinburghu. Sa studija medicine izbačen je 1827. i potom se upisuje na sveučiliše Cambridge s ciljem da postane svećenik. Tu susreće geologa Adama Sedgwicka i naturalistu Johna Henslowa. 

Henslow ne samo da je pomogao Darwinu da izgradi samopouzdanje nego je svog učenika podučio kako da bude pažljiv i savjestan promatrač prirodnih fenomena i skupljač primjeraka. Nakon završenog studija na Cambridgeu 1831. u svojoj dvadesetdrugoj godini Darwin se, uglavnom na Henslow nagovor, ukrcao na brod HMS Beagle i pridružio ekipi naturalista na znanstvenom putovanju po svijetu. Na tom je putovanju dobio priliku promatrati geološke formacije koje su pronađene na različitim kontinentima i otocima kao i velik broj fosila i organizama. U svojim geološkim opservacijama Darwin je bio najimpresioniraniji učinkom koji su imale prirodne sile na zemljinu površinu. U to doba većina geologa zastupala je teoriju kako su pojedine vrste životinjskog i biljnog svijeta nastajale nezavisno jedna od druge, te da je svaka prošla kreacija uništena iznenadnom katastrofom, kao što je npr. potres ili svijanje zemljine površine. Prema toj teoriji posljednja katastrofa bila je ona povezana s Noinom arkom koja je izbrisala sve životne oblike osim onih koji su se ukrcali u Noinu arku. Ostali primjerci životnih oblika postali su fosili. Prema tom gledištu vrste, kreirane neovisno jedna od druge, nisu bile u mogućnosti mutirati što ih je činilo nepromjenjivim za sva vremena.

Katastrofičnu tezu (ali ne i nemutaciju vrsta) izmijenio je engleski geologist Charles Lyell u svojoj knjizi u dva sveska "Principles of Geology" (Principi geologije). Lyell je ustvrio kako zemljina površina prolazi kroz stalne promjene što je rezultat djelovanja prirodnih sila kroz duži vremenski period. Dok je boravio na HSM Beagleu Darwin je zaključio kako mnoga Lyellova zapažanja odgovaraju onome što je sam uočio. Iako je također zamijetio kako se neki nalazi na koje je naišao kose s jednim dijelom gledišta koja je Lyell zastupao. Tako je, na primjer, zapazio da na otočju Galapagos postoji jedinstvena vrsta kornjača, američkog drozda i zeba koje su, unatoč tome što su bliski povezane, različite u strukturi i prehrabenim navikama od otoka do otoka. Ta opažanja natjerala su Darwina da si postavi pitanje da li je moguće da postoje veze između različitih ali i sličnih vrsta.

Nakon što se 1836. vratio u Englesku svoje ideje o promjenjivosti vrsta objavio je u djelu "Notebooks on the Transmutation of Species" (Bilješke o transmutaciji vrsta). Darwinov se u svome stajališu o razvijanju organizama još više učvrstio nakon što je pročitao "An Essay on the Principle of Population" (Esej o principima stanovništva) iz 1798., djelo britanskog ekonomiste Thomasa Roberta Malthusa. U tom djelu Malthus objašnjava kako je ljudska populacija ostala uravnotežena, naime autor je tvrdio kako povećanje izvora hrane nije jednoznačno s geometrijskom rastom broja stanovnika. Kao ključne faktore naveo je oskudice i bolesti te društevna događanja poput rata. Darwin je odmah Malthusove argumente primijenio na životinje i biljke i 1838. načinio nacrt teorije evolucije putem prirodne selekcija.

Naredna dva desetljeća radio je na ovoj teoriji i još nekim prirodno-povijesnim projektima (bio je prilično bogat i nikada nije imao potrebu za dodatnim prihodima). Godine 1839. oženio se svojom rođakinjom Emmom Wedgwood, a nešto kasnije preselio se malo imanje Down House izvan Londna. Tamo je sa suprugom podizao desetoro djece, od koje je troje umrlo u ranom djetinstvu. Darwin je svoju teoriju prvi puta objavio 1858. u novinama, istovremeno kada je to učinio i Alfred Russel Wallace, maldi naturalist koji je nezavisno od Darwina došao do istog zaključka. Darwinova teorija je u cjelosti objavljenja 1859. pod naslovom "On the Origin of Species" (O porijeklu vrsta). Knjiga koju su nazvali knjigom koja je šokirala svijet, prodala se u potpunosti već prvi dan te je naknadno tiskano još šest izdanja (Darwin ju je pripremao pune 22 godine). 

Rekcija na Darwinovu knjgu bila je veoma brza. Neki biolozi spočitavali su mu kako ne može dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritizirali njegovu koncepciju o razvijanu različitih vrsta iz jedne. Međutim najžešći napadi na Darwinovu teoriju nisu dolazili od znanstvenika već od strane crkvenih predstavnika. Oni su mu spočitavali da teorija o prirodnoj selekciji poriče utjecaj Boga na stvaranje čovjeka i stavlja čovjeka na istu razinu sa životinjama. 

Ostatak života proveo je proširujući različite aspekte problema koji je postavio u svom djelu. Stoga je kasnije objavio još nekoliko knjiga u kojima je te probleme nastojao obrazložiti: "The Variation of Animals and Plants Under Domestication" (1868.; Promjenjivost životinja i biljaka pod domaćim uvjetima), "The Descent of Man" (1871.; Porijeklo čovjeka), "The Expression of the Emotions in Animals and Man" (1872.) i "The Descent of Man and Selection in Relation to Sex" (1872.). Važnost Darwinova rada prepoznali su njegovi suvremenici te je izbaran u Kraljevsko društvo (Royal Society) 1839. i u Francusku akademiju znanosti (1878.). Odana mu je počast i mjestom pokopa u Westminster opatiji, nakon što je 19. travnja 1882. preminuo u mjestu Downe u grofoviji Kent.

Zoran Đinđić

Srbijanski političar Zoran Đinđić rođen je 1. kolovoza 1952. u Bosanskom Šamcu u braku kućanice Mile (iz Kruškova Polja, selo nedaleko Bosanskog Šamca) i majora JNA Dragomira Đinđića (iz Prokuplja). Gimnaziju je završio 1970. u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet (1974.). Doktorirao je 1979. na njemačkom sveučilištu Konstantz. U studensko doba pristaša je mladomarksista. No, tvrdio ja kako nije bio opčinjen Titom. Kao dokaz toj tvrdnji isticao je da su, dok je još bio učenik četvrtog razreda gimnazije, agenti tajne službe izvršili pretres stana njegovih roditelja. Razlog je ležao u tome što je napisao pismo Ustavnoj komisiji u kojem je zatražio da se iz Ustava SFRJ izbaci ime Josipa Broza Tita. Prvi verbalni sukob imao je na prvom predavanju na Filozofskom fakultetu kada je izjavio da Karl Marx ne samo da nije najveći filozof već da uopće nije filozof. 

Mladi Đinđić nastavio je dalje sa svojim političkim istupima. Sa skupinom mladih uhićen je i osuđen na sudu u Ljubljani jer je spomenuta skupina zatražila osnivanje studentsko-radničke stranke. Na suđenju su okrivljeni da nastupaju s maoističkih pozicija. Svi su dobili po godinu dana zatvora. Međutim pod pritiskom njemačkog kancelara Willi Brandta i međunarodnih organizacija oslobođeni su. Buka koja je podignuta oko tog slučaju omogućila je Đinđiću da dobije stipendiju i ode u Njemačku, gdje je i doktorirao. Kako zbog svojih političkih stajališta nije mogao naći posao u struci zaposlio se kao radnik u skladištu knjiga. Ali već nakon dva-tri dana poslodavcima su došli agenti tajne policije i zabranili im da Đinđić bude uposlen kod njih. To Đinđića nagoni na ponovni odlazak u Njemačku gdje postaje blizak s pristašama ultralijeve terorističke organizacije Bader-Meinhof. Poslije je tvrdio kako su mu se svidjele njihove kritike kapitalizma koji isisava bogatstva iz siromašnih zemalja. U međuvremenu u Beogradu su uhićena četiri njemačka terorista. Njemačke su vlasti zatražile da ih Jugoslavija izruči, a jugoslavenske vlasti su pristale na to pod uvjetom da im Njemačka zauzvrat izruči nekoliko hrvatskih političkih emigranata. Dok su trajali pregovori pristaše teroristčke skupine obratile su mu se kako bi im pomogao u pronalaženju odvjetnika koji će preuzeti obranu uhićenih. Angažirao beogradskog odvjetnika Srđana Popovića koji je branio i njega na suđenju u Ljubljani.

Doktorskoj se disertaciji posvećujee 1979., a nakon završetka školovanja zapošljava se kao profesor na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu te kasnije i u Institutu društvenih znanosti. Ujedno je kao gostućuju profesor predavao na sveučilištima u Frankfurtu, Zürichu, Bonnu i Beču. Uporedo se upustio u poslovne vode. Kada je Sa sestrom Gordanom krenulo doba informatizacije u Njemačkoj pratio je, s prijateljima, oglase i kada bi pročitao da neka tvornica prelazi na novu tehnologiju otišao bi tamo i kupio sve strojeve za dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka. Potom bi ih prodavao u Poljskoj, Turskoj i još nekim zemljama za milijun njemačkih maraka. Poslovne planove pomutilo mu je rušenje barijere između europskog Istoka i Zapada. Nakon rušenja Berlinskog zida prijatelji iz Beograda pozivali su ga da osnuju stranku i sruše Miloševića. U politku ulazi 1990. kada je s nekolicinom istomišljenika utemeljuje Demokratsku stranku. S vremenom zasjenjuje prvog predsjednika stranke Dragoljuba Mićunovića koji je napustio stranku uz opasku kako je s Đinđićem u politiku ušao novac. Mićunovićeva izjava nije bila samo zločesta opaska jer Đinđić je posve smjelo otkrio srbijanskoj javnosti kako ima oročenih 140 tisuća njemačkih maraka na bankovnom računu te da živi od kamata koje dobiva od tog novca. U to doba vlasnik je i 150 dionica tvrtke Coca Cola. Ni to nije sve jer je godišnje zarađivao više desetaka tisuća njemačkih maraka od predavanja na Zapadu (održavana u organizaciji raznih ustanova), a po jednom predvanju tražio je 10 tisuća njemačkih maraka.

Na izbornoj konvenciji Demokratske stranke 1994. svome suparniku Slobodanu Vuksanoviću poručio je da političar mora biti čvrstog karaktera i autoritativan kako bi odlučno mogao reći ne i po cijenu da se mnogima zamjeri, pa čak i da ga mrze. Možda zbog baš takvog stava Đinđić je od maksimalnog broja glasova (2888) osvojio 2825. Ali postojala je i druga strana medalje. U svojim političkim počecima 1992. s Radovanom Karadžićem pekao je vola na ražnju na Palama. S vremenom se preobrazio u suvremenog političara zapadnjačkog profila te politički napreduje, a 1997. postaje gradonačelnik Beograda, prvi od 1945. koji nije bio komunist. Tada je u prilogu, koji je napisao za beogradski magazin Profil, rekao što misli o Srbiji koja je otišla i kako vidi Srbiju u budućnosti: "Gotovo su uvijek gori Srbi pobjeđivali bolje. To je tragičan i paradoksalan fenomen. Uvijek je netko iz Beograda, iz centra vlasti, pozivao periferiju da sruši sve što je napredno u društvu. Zato sam još prije 10 - 15 godina Miloševića razotkrio kao razorni fenomen ruralne i seljačke kontrarevolucije. Kad god se osvajači Beograda, taj bašibozluk i lumpenproleterijat, koji je došao divlji iz šume, malo kultivira i počne ići u kazalište i kino, pomalo uživajući u slatkoj dekadenciji i ne primjećujući više represiju - pojavi se netko među njima, uvijek netko nezadovoljan svojim položajem, pa se uroti s kojekakvim gologuzanima - tamo na periferiji, negdje u njihovim selima - koji jedva čekaju poziv na pljačku: 'Hajde da ih smijenimo! A vi ćete dobiti njihove kuće, njihove položaje, njihove ljubavnice.' Sve se to obavezno zamota u neku sudbinsku, političku priču. A zapravo je to primamljiva socijalna priča za razne iskompleksirane Sokoloviće, Šainoviće, razne Karadžiće ili tolike druge. Ali i to je žalosni usud srpskog naroda."

Takvim je riječima, kad je svoj narod nazvao nedozrelim, Đinđić navukao bijes srpske političke elite koju je usporedio s kockarom koji povećava ulog sve dok na kraju ne izgubi. Ujedno je priznao i vlastitu zabludu dok se oduševljavao Karadžićem. Jednako kao što je 1995. u interviewuNedeljnome telegrafu priznao kako je u mladosti krao u samoposluzi, pa i da je iz neke knjižare ukrao Aristotelovu Metafiziku. Nakon toga nisu prošla ni tri mjeseca, a Đinđić se s mjesta gradonačelnika penje na mjesto predsjednika vlade Srbije. Od tada se po srbijanskim novinama pokrenula lavina članaka o neslaganju Đinđića, predsjednika vlade Srbije i Vojislava Koštunice, tada predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Konfrotirani su kao usporeni i staromodni Košutnica i zahuktali i pomodarski Đinđić. Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću poručio je da se predaju haškim istražiteljima: "Zašto oni ne bi, kao džentlmeni i junaci, skinuli omču s vrata svoga naroda i sami otišli tamo. Neka dokažu da nisu krivi, a ako su krivi, neće se valjda kriti kao babe po Srbiji i da naš narod pati zbog toga. Ako ne izaberu tu opciju, oni ne zaslužuju nikakvu milost i zaštitu, jer ne idu na strijeljanje, nego na međunarodni sud!" Sve to dovelo je do toga da je Điniđić u anekti izabran istovremenom za najpozitivniju i najnegativniju ličnost. 

Ubijen je u atentatu metkom iz snajpera 12. ožujka 2003. pri ulasku u zgradu vlade Srbije. Pogođen je metkom u desnu stranu grudi, a metak je izašao na lijevoj strani trbuha. Metak je izravno pogodio i raznio srce, a u trbuhu je izazvao velika unutarnja krvarenja. U studenome 2007. zbog njegovog ubojstva na 40 godina zatvora osuđeni su bivši zapovjednik Jedinice za specijalne operacije Milorad Ulemek zvani Legija i njegov bivši pomoćnik Zvezdan Jovanović kao neposredni izvršitelj atentata. Pored njih osuđeno je još 10 osoba.

Đindić je avgustu 2002. godine u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Voleo je takmičenja i provere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatićan. Trudio se da se ne ponavlja, birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati upamćen po velikim stvarima. život nije mogao da zamisli bez ljudi jer - ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uslov za proveru ideja i sposobnosti. Kod sebe je cenio spremnost da uči i priznaje greške, kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cenio pouzdanost. Govorio je da nema poroka.

Dr. Zoran Đindic je ubijen 12. marta 2003. godine ispred zgrade Vlade republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost. 

Đindic je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.

Zdravko čolić (pjevač) - biografija

Bosanskohercegovački pjevač rođen 30. svibnja 1951. u Sarajevu. Čolićeva majka bila je domaćica, a tata je radio u policiji. Pohađao je osnovnu školu Vladimir Perić Valter u kojoj je postao član recitatorske sekcije. U sekciji su uglavnom bile djevojčice pa se na malog Zdravka malo neobičnije gledalo među ondašnjom rajom. No, Zdravko je volio recitari, a specijalnost mu je bila Stojanka, majka Knezopoljka. Javno je često recitirao na državne praznike (1. svibnja, 29. studenog, Novu godinu). To mu je utrlo put ka estradnim vodama. Note i sviranje gitare počeo je učiti u sedmom razredu osnovne škole. Prvotno su se Zdravkovi roditelji dvoumili između gitare i harmonike, ali mali Zdravko se odlučno zalagao za gitaru i tako je odlučeno - kupuje se gitara!

Prvi pjevački nastup dogodio se u Baošićima kraj Boke Kotorske. Na plaži ili kampu od 22 h pa do jutra pjevao je i svirao Zdravko Čolić. Tu je izvodio pjesme s festivala u San Remu, pjesme s domaćih festivala, kao i hitove s Radio Luxemburga. Kasnije će popularni Čola priznati kako je ponekad i izmislio neki tekst ali da to nitko nije primijetio jer nije znao original tekst. U Crnoj Gori je zaradio i prve novce od svirke i pjevanja. S prijateljem je iz Sarajeva u Bijelu stigao bez novčića u džepu. Pohađao je tada treći razred gimnazije. Na jednom plakatu ugledali su najavu natjecanja pjevača amatera. Čolić se prijavio, otpjevao pjesmu Lady Madonna i osvojio drugu nagradu. Nagradu su brzo potrošili: autobusom su otišli u Dubrovnik, jeli kolače na Stradunu, prošetali, otišli na gala ručak, sjeli na vlak za Sarajevo i od ostatka novca častili cijelo društvo.

Prvi službeni nastup imao je 1969. u grupi Ambasadori. Bio je dvije i pol godine pjevač u toj grupi. Svirali su rhytam & blues, pjesme Jamesa Browna i grupe Chichago. No, svirali su redovito jedino u Domu armije i Domu milicije u plišanim odjelima specijalno kupljenim za tu priliku. I onda se 1971. dogodio Kornelije Kovač. Pozvao je Čolića u tada poznatu Korni grupu. Čolić se preselio u Beograd pun nade i ambicija. U Beogradu stanuje po iznajmljenim sobicama, sluša prigovaranja gazdarica, a ponekad ih opslužuje kupovinom na tržnici. Tada novca nije imao na napretek, pa ga financijski izrdžavaju i roditelji. No, Čola je u Korni grupi ostao samo šest mjeseci, a na njegovo mjesto je došao Zlatko Pejaković. Poslije pjesama Kukavica kuka i Gospa Mica gazdarica, koja je izazvala čitavu pobunu beogradskih gazdarica, što je prouzrokovalo skidanje sa svih programa i povlačenje ploče iz prodaje, Kovač je svom solisti predložio povratak u Sarajevo tako da Čolić i nije imao drugi izbor. Tada je čvrsto odlučio graditi solističku karijeru. Tako je nastupio na festivalu "Vaš šlager sezone" u Sarajevu (15. travnja 1972.) s pjesmom Kemala Montena Sinoć nisi bila tu. Pjesma je bila namjenjena Josipi Lisac, ali kako je ona otkazala nastup pjesmu je otpjevao on i osvojio treću nagradu te nagradu za interpretaciju. Istog dana slavio je još jednom - prije podne položio je matematiku na Ekonomskom fakultetu i upisao drugu godinu studija.

Ubrzo je krenula i međunarodna karijera. Na Opatijskom festivalu pobjedio je s pjesmom Kemala Montena Gori vatra, i automatski se plasirao za Pjesmu Eurovizije. Plasman u Luksemburgu nije bio baš uspješan - bio je pretposljednji, ali je tvrtka Warner Brothers ipak s Čolićem potpisala ugovor. Za njih je snimio četiri singla, dva na njemačkom i dva na engleskom jeziku. Da priči ne bude kraj pobrinula se i jedna zavodljiva Šveđanka, naglašenih oblina, senzualne i pomalo tajnovite vanjštine, koja je pjevala u zboru koji je pratio švedskog predstavnika. Danima su ona i Zdravko izmjenjivali poglede. Ipak, nisu progovorili ni riječ, čak se nisu ni upoznali. A onda je tamnokosa zavodnica ušla u njegovu garderobu pred sam nastup. Prišla mu je, opet bez riječi, i sreli su se njihovi pogledi i usne. Poslije zavođenja u garderobi, došao je i poziv za vikend. Sve je djelovalo vrlo obećavajuće. Doživljaj su upotpunili brvnara, kamin, vatra, svijeće, eterična ulja, egzotična večera i podsticajna boca vina. Zdravko joj je pjevao na uho "Gori vatra sad u nama, gori ljubav puna plama", ali uzalud: ona prava, luđačka, neobuzdana strast je izostala. Čolić će to kasnije prokomentirati: "Sjevernjače su nekako proračunate i vrlo hladne. Muškarce koriste kao desert poslije dobrog jela." Tek nekoliko godina kasnije, kada je već zaboravio na luksemburšku idilu, Čola je prepoznao na nekom posteru svoju vikend-ljubavnicu. Bila je to tada već slavna Frida iz legendarne grupe ABBA. 

Nakon Eurosonga došlo je vrijeme da Čolić pođe u vojsku u Valjevo. Po povratku iz vojske uslijedio je veliki hit - Ona spava, koji je prodan u 150.000 primjeraka. Njegova slava je dostizala neslućene vrhunce. Dešavalo se čak da Čolić nije smio spavati u istom gradu gdje su imali koncert. Poneke obožavateljice imale su običaj upasti u njegovu hotelsku sobu, a kada bi ugledale Zdravka urlale bi: "Uzmi me, hoću dijete s tobom!" Na vrhuncu karijere u vrijeme kada je objavio album "Ako priđeš bliže" prodao je 900.000 primjeraka. To mu je donijelo do tada nezamislive 2 milijarde dinara. Od samo jedne turneje, u vrijeme kada je punio stadione i kada se na beogradskom stadionu Marakana okupilo preko 60.000 njegovi poklonika, trojica njegovih suradnika kupila su stanove u Beogradu. O tome će Čolić reći: "Novac sam uvijek tretirao kao komad papira koji je za trošenje, a ne za kamaru."

Sjajna karijera potrajala je sve do skoro pred sam rat u Bosni i Hercegovini kada je Čolić napustio rodni grad i preselio se u Beograd gdje je nakon nekoliko godina stanke nastavio svoju pjevačku karijeru.

Leonardo Da Vinci - biografija

Italijanski umjetnik, jedan od najvećih renesansnih majstora, slavljen kao slikar, kipar, arhitekt, inženjer i znanstvenik. Njegov slikarski rad utjecao je više od stoljeća nakon njegove smrti na talijansku umjetnost. Međutim njegov utjecaj iako je bio najjači u slikarstvu nije ostao samo na tome već se on osjećao i u anatomiji, optici, hidraulici itd., urkatko - u većini grana moderne znanosti. Rodio se u malom gradu Vinci u pokrajini Toscana nedaleko Fiorentine 1452. kao nezakonito dijete Piera, dobrostojećeg fiorentinskog javnog bilježnika i njegove ljubavnice seljanke Caterine. U dobi od sedamnaest godina s ocem seli u Fiorentinu. U to doba Fiorentina je bila intelektualno i umjetničko središte Italije. Brzo je napredovao u društvu jer je bio zgodan, komunikativan i glazbeno nadaren. Oko 1466. postaje učenik u radionici Andrea del Verrocchiija, vodećeg fiorentinskog slikara i kipara toga doba.

U Verrocchijevoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim načinima rada, od oslikavanja oltara do izrade velikih kipova u mramoru i bronci. Članom fiorentinske slikarske gilde postaje 1472., a četiri godine kasnije (1476.) još uvijek je bio Verrocchijev pomoćnik. U Verrocchijevu djelu Krštenje Isusa klečećeg anđela na lijevoj polovici slike načinio je Leonardo. Samostalni majstor postaje 1478., a prvi rad koji mu je povjeren bilo je oslikvanja oltara kapelice u fiorentinskoj gradskoj vjećnici koji nikada nije dovršio. Oko 1482. godine stupio je u službu vojvode od Milana, Ludovica Sforze, kada je vojvodi poslao zapanjujuće pismo u kojem je tvrdio kako može graditi minijaturne mostove, te kako poznaje tehniku konstruiranja bombi i pravljenja topova. Uz tvrdio je kako može graditi brodove baš kao i oklopna vozila, katapulte i druge ratne strojeve, te da uz to može izrađivati skulpture u mramoru, bronci i glini. U bezbrojnim vojvodinim ratnim poduhvatima služio je kao glavni inžinjer, a istovremeno je bio aktivni arhitekt. U periodu od 1495. do 1497. godine radi na svom remek-djelu Posljednjoj večeri. Njegovo obimom najveće djelo bio je monumentalni spomenik Francesca Sforze, Ludovicovog oca, u bronci u dvorištu dvorca Sforzesco. U prosincu 1499. francuske su snage iz Milana istisnule obitelj Sforza te je Leonardo ostavio kip nedovršen (uništili su ga francuski strijelci koji su ga koristili kao metu) i vratio se u Firencu 1500., a već dvije godine kasnije (1502.) u službi je Cesarea Borgie, vojvode od Romagne i sina pape Aleksandra VI.

Kao vođa vojvodinog tima arhitekata i inžinjera Leonardo je nadgledao radove na utvrđenjima unutar papinskih teritorija u središnjoj Italiji. Godine 1503. bio je član komisije koja je odlučivala na kojem će se mjestu smjestiti David, čuveni mramorni kip, rad talijanskog kipara Michelangela, koji je također služio kao inžinjer u ratu protiv Pise. Krajem godine Leonardo je počeo dizajnirati dekoraciju za veliku dvoranu palače Vecchio. Predmet je bio bitka kod Anghiarija u kojoj je Fiorentina pobijedila Pisu. Nacrtao je većinu dekoracija i dovršio skicu djela 1505., ali slikanje nikada nije dovršio. Originalni crtež je uništen u 17. stoljeću tako da su do danas preživljele samo kopije, od kojih je najčuvenija ona Petera Paula Rubensa. Za vrijeme svog tzv. drugog fiorentinskog perioda Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali jedini koji je ostao sačuvan do današnjeg dana jeste čuveni portret Mona Lise. U Milanu je ponovno 1506. na poziv francuskog guvernera Charlesa d'Amboisea. Za vrijeme boravka u Milanu francuske su ga vlasti obdarile titulom peintre et ingenieur ordinarie. Naredne godine postao je dvorski slikar kralja Luja XII., koji je tada stolovao u Milanu. Narednih šest godina Leonardo će provesti između Milana i Fiorentine, gdje će često posjećivati svoju polubraću i polusestre skrbeći se za njih. 

U Milanu je nastavio svoje inžinjerske projekte i započeo rad na spomeniku Gian Giacomo Trivulziju, zapovjedniku francuskih snaga u tom gradu. U periodu od 1514. do 1516. živi u Rimu pod patronažom pape Lea X. U Francusku putuje 1516. kako bi stupio u službu kralja Franje I. Zadnju godinu svog života proveo je u Château de Cloux, blizu mjesta Amboise, gdje je preminuo 2. svibnja 1519. godine. 

Preduhitrio je mnoga meteorološka i geološka otkrića, razumijevao je efekt Mjeseca na plimu i oseku, nagovijestio je moderno shvaćanje formiranja kontinenata te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih ljuštura. Bio je među prvim osnivačima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio hidrometar. Njegova shema za gradnju kanala riječnih sustava još i danas ima praktičnu vrijednost. Predstavio je velik broj genijalno osmišljenih strojeva, od kojih su mnogi bili potencijalno upotrebljivi, između njih i ronilačko odijelo. Njegove leteće naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvučne zakone aerodinamike.

Iako je naslikao veoma malen broj slika, od kojih je većina ostala nedovršena, on je ipak bio nevjerovatno inovativan i utjecajan umjetnik. U svojim slikarskim začecima njegovi radovi oslanjali su se na one njegovog učitelja Verrocchija. S vremenom Leonardo se sve više udaljavao od takvog načina rada i u svojim je slikama glavne likove stavljao u prvi plan dok su se u pozadini mogli vidjeti imaginarne ruševine i scene bitaka. Da Vincijev stil inovacije najvidljiviji je na njegovom djelu Posljednja večera u kojem je tradicionalnu temu obradio na posve nov način. Tako umjesto da je 12 apostola prikazao kao 12 zasebnih likova on ih je grupirao u dinamične jedinice po tri lika ističući tako figuru Krista koji se nalazi u središtu slike. Veliki renesansni majstori iz Fiorentine, kao npr. Rafaelo, Andrea del Sarto i fra Bartolommeo učili su od Leonarda.