René Descartes - biografija

Francuski filozof, fizičar, matematičar i utemeljitelj analitičke geometrije rođen je 31. ožujka 1596. u seocetu Le Haye (Le Ej) - danas mjesto nosi naziv Descartes - u pokrajini Touraine (Turena), gdje se uz ribom bogatu rijeku Loireu (Loaru) nižu dvorci tada moćnih i samovoljnih prinčeva. Descartes je imao mirno i lijepo djetinstvo, mada mu je majka umrla kada je imao skoro godinu dana. Uz baku i djeda najveće zasluge za to imao je njegov otac, nasljedni plemić Joachim Descartes, čovjek srednjeg imovnog stanja koji je imao napredna shvaćanja u pogledu odgoja djece. 

U tim godinama on će mladog filozofa upoznati s osnovnim pojmovima iz raznih područja znanosti i života. Veoma brižno Descartesov je otac odabrao svome sinu školu, odlučivši se za jezuitski koledž u La Flécheu (La Flešu), na čijem je čelu bio njihov dalji rođak, pametni i uviđavni P. Charle (Šarle), koji je oslobodio dječaka napornih jezuitskih vježbi podredivši sve prema naklonostima dječaka. U takvoj atmosferi mladi Descartes je brzo skrenuo pozornost na sebe, kako svojom mudrošću tako i dugim spavanjem. U krevetu je ostajao dugo nakon što bi se probudio, i tu će osobinu zadržati cijeloga života. Tvrdeći da u raskošnom miru sna mašta najživlje radi, a koncentracija postaje oštra kao brijač, zasjeca duboko ispod opne vanjštine i privida. Jačajući postupno svoje tijelo i razvijajući duh Descartes je postao skladno razvijena ličnost, vjerna tradiciji ali sposoban biti i te kako kritičan prema svemu što ga okružuje i što je naslijedio. Ta se kritičnost doduše nije protezala na religiju u kojoj je Descartes uvijek bio i ostao smjerni katolik. U jezuitskom koledžu Descartes je izvanredno dobro naučio klasične jezike - grčki i latinski kao i sve drugo što je bilo predviđeno programom. Ali više od svega briljirao je u geometriji, koja mu se činila najznačajnijim područjem djelatnosti ljudskoga duha. 

Završivši koledž kod jezuita nastavio je školovanje na Sveučilištu u Poitiersu (Poatije), gdje je primio diplomu civilnog i kanonskog prava 10. studenog 1616. godine. U to vrijeme o njemu se inače veoma malo zna. Studentske je godine izgleda proživio kako i dolikuje imućnijim studentima punog džepa i glave - provodio se i lumpovao, volio lijepe žene, jahao i mačevao se. Na jednoj strani postigao je u znanosti sve što se moglo u školi onoga vremena, bio je uvijek među najboljima. S druge strane upoznao je svakodnevni život mladog svijeta poštujući maksimu: upoznaj pa sudi. Upoznao je i donio odluku bez osude društva koje je napustio. Život tog društva učinio mu se praznim i dosadnim. Da li je tu u njegovom duhu zaiskrila jezuitska zapovijed maksimalnog napora za tijelo i duh ili više bila u pitanju unutarnja potreba za čistim prostorima tijela i duha, promjenama koje će izvana odagnati samotnost, a iznutra osigurati integritet ličnosti nikada nećemo saznati. Osjećao je potrebu za širenjem vidika i drukčijih poznanstava. Vojska je u to vrijeme bila mjesto gdje su se skupljali pustolovi i učenjaci, matematičari i probisvjeti, ljudi željni bogatstva, znanja i krvi. 

Stupivši u vojsku Descartes je u garnizonskom životu našao ono što je tražio, barem u prvo vrijeme. Upoznao je vojne vještine ali i sklopio poznanstvo s matematičarem I. Beckmanom, s kojim će raspraviti mnoga pitanja iz matematike, glazbe, poezije i ezoterizma. Bilo je to iskreno prijateljstvo bez obzira na kasniju zavist koju je Beckmann osjećao prema Descartesovoj slavi. Tih godina Descartes putuje između Danske, Nizozemske i njemačkih državica izoštravajući svoj duh i trpeći iskušenja među kojima je najčuvenije ono koje proisteklo iz sekte Ruža i križ (Rosenkreuzer ili Rosicrucians). Možda se Descartes i divio mističarima ove sekte ali teško da im je ikada pripadao. On je bio pravovjeran i protureformacijski raspoložen premda istovremeno nije pridavao veći značaj vjeri u svom životu. 

U noći uoči Svetog Martina (10 na 11. studenog 1619.), Descartes je usnio tri čudnovata sna koji su izmijenili njegov dotadašnji život preobrativši ga od skeptika u čovjeka koji je tragao za istinom kao najvišim izrazom ljudskosti što se tek kao takva treba sjediniti s Bogom. U prvom snu bijaše nošen strašnim vjetrom trpeći bol u desnoj strani i poskakujući na lijevoj nozi. Vjetar ga je okretao kao čigru. Jedvice se uspio otrgnuti tom zlom vjetru odjurivši u kapelu koledža koji se našao u blizini. Drugi san predstavlja dopunu prvog. Poslije grdne buke Descartes se budi, a cijela njegova soba svjetluca kao da je obasjana krijesnicama; nakon tri treptaja očnih kapaka svjetlucanje prestaje. I treći san, najučniji i najsimboličniji pokazuje koliko je Descartes bio pod utjecajem pjesničke umjetnosti. U tom snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom "Corpus Poetarum" i na stih "Quod vitae sectabor iter?" (Koji ću put slijediti u svom životu?), a zatim na pjesmu koja je počinjala sa "Est et Non", pjesnika pitagorejca Ozona. Ova tri sna, svaki za sebe, uobličili su njegov filozofski i poetski put kroz težnju ka istini. Od tog vremena upornošću i disciplinom koja će kasnije kao filozofski i moralni stav biti po njemu nazvana kartezijanstvo Descartes je počeo studije iz različitih područja znanosti objedinjavajući ih čvrstom logikom jednog od posljenjih univerzalnih mislilaca. 

Mijenjajući mjesto boravka i vojske Descartes dospijeva u vojsku koja opsjeda Prag. Slijede lutanja po raznim europskim gradovima. Međutim malo-pomalo Descartes shvaća kako mu od svih zemalja najviše odgovara Nizozemska. Tu će obitavati skoro dvadeset godina seleći se iz mjesta u mjesto, izbjegavajući poznanike i gnjavatore, osiguravajući sebi mir potreban za visoki umni rad i stvarajući od svog života mit. "Treba mi mnogo sna i odmora", piše on svojim brojnim znancima. "Ja ne radim mnogo, radim intezivno", dodaje. Dnevno po deset sati provodi u krevetu. Tih godina ne zna se mnogo o njegovom ljubavnom životu, ali kako piše u jednoj njegovoj biografiji "bio je čovjek, pa je imao i dijete" koje se rodilo 1635. i kršteno je imenom Francine (Fransin). Djevojčica je bila plod ljubavi Descartesa i njegove sluškinje Helene. Ta će mu djevojčica donijeti mnogo radosti i, tim više, ponor boli kada je umrla 1640. nešto prije nego što će umrijeti Descartesov otac. Te dvije smrti potresle su duboko velikog mislioca i još čvršće ga vezale za njegov rad. Objavivši svoje prvo djelo "Rasprava o metodi" (Discours de la Méthode) u Leiden (Lajden) 1637., pisanu na francuskom jeziku s dodacima "Dioptrija", "Meteori" i "Geometrija". Descartes tada postaje slavan. Ali više nego ikad ranije on žudi za slobodom i samostalnošću. Društvo uopće ne podnosi, a s prijateljima kontaktira samo preko pisama. Više nego ranije potrebni su mu san, odmor i spokoj. U Parizu objavljuje "Meditacije", primjer briljantne primjene svoje čvrste logike. U Descartesov život ući će 1643. jedna mlada žena, princeza Elizabeta, kćerka izbornog kneza i nekadašnjeg češkog vladara. Iako ju je primio skeptično, Descartes je morao priznati kako ta žena zna mnogo i posjeduje oštroumnost koju treba zaposliti kako bi pobjegla od kaćiperstva. Sve do svoje smrti pisaće joj duga i ispovjedna pisma, prihvaćajući njezino prijateljstvo kao dopunu svog samotničkog života. 

Zašto je i pored sve svoje nezavisnosti, slave i ugleda koje je imao prihvatio otputovati u hladnu i negostoljubivu Švedsku teško je odgonetnuti. Švedska je bila moćna zemlja, njome je upravljala mlada kraljica Christina, o kojoj su Europom kružile priče začinjene divljenjem i zavišću. U jednom pismu Descartes piše pred putovanje u Švedsku: "Ali ja priznajem da kao čovjek koji je rođen u vrtovima Touraine i koji je sada u zemlji gdje, ako nema toliko meda koliko je Bog obećao Izraelcima, vjerovatno ima više mlijeka, ne mogu se tako lako odlučiti napustiti je da bih živio u zemlji medvjeda, među stijenama i glečerima." Ipak ukrcao se na brod koji je kćerka Gustava Adolfa poslala po njega osobno. Za tri tjedna putovanja kapetan broda je o plovidbi i svemu što treba znati jedan kapetan broda zahvaljujući Descartesu naučio više nego što je on uspio naučiti tijekom cijelog svog dotadašnjeg pomorskog života. Tako je Descartes stigao do svoje mlade mučiteljice koja će poslije odlaska s prijestola lutati europskim metropolama vodeći raskalašeni život, bludničeći s muškarcima i ženama. Sa svoje 23 godine ona je u vrijeme Descartesova dolaska već 17 godina bila na prijestolju s navikama kakve prosječan čovjek jedva može razumjeti, a kamoli imati. Spavala je samo pet sati dnevno, živjela je u hladnim prostorijama kao Andersenova Snježna Kraljica gdje je održavala i sjednice vlade. 

U pismima svojoj prijateljici Elizabeti Descartes se žali na kukavni život koji nikako ne uspijeva srediti. On bi htio da ga kraljica otjera s dvora ali njoj to nije ni na kraj pameti. I tako je kraj neminovno došao jer zima 1649./1650. bila je strašna, a Christina nije dopuštala da se potpali peć u njenoj knjižnici. Descartes je cvokotao ali nije se žalio. Posljedica je bila upala pluća i bolesnička postelja. Odbijao je pomoć lječnika nazivajući ih praznoglavnim šarlatanima. Uzdao se u snagu svoje volje ali nije uspio - izdahnuo je daleko od rodne Touraine 11. veljače 1650. u Stockholmu.

Charles Robert Darwin - biografija

Britanski znanstvenik koji je udario temelje modernoj teoriji evolcije pomoću koncepta razvijanja svih životnih oblika procesom prirodne selekcije. Darwin je rođen u mjestu Shrewsbury, grofovija Shropshire 12. veljače 1809. kao peto dijete dobrostojeće engleske obitelji. Njegov pradjed s majčine strane bio je uspješni trgovac porculanskom i lončarskom robom Josiah Wedgwood, a pradjed s očeve strane bio je u 18. stoljeću dobro znani psiholog i učenjak Erasmus Darwin. Nakon zavšretka školovanja u elitnoj školi u rodnom Shrewsburyu (1825.) mladi je Darwin upisao medicinu na sveučilištu u Edinburghu. Sa studija medicine izbačen je 1827. i potom se upisuje na sveučiliše Cambridge s ciljem da postane svećenik. Tu susreće geologa Adama Sedgwicka i naturalistu Johna Henslowa. 

Henslow ne samo da je pomogao Darwinu da izgradi samopouzdanje nego je svog učenika podučio kako da bude pažljiv i savjestan promatrač prirodnih fenomena i skupljač primjeraka. Nakon završenog studija na Cambridgeu 1831. u svojoj dvadesetdrugoj godini Darwin se, uglavnom na Henslow nagovor, ukrcao na brod HMS Beagle i pridružio ekipi naturalista na znanstvenom putovanju po svijetu. Na tom je putovanju dobio priliku promatrati geološke formacije koje su pronađene na različitim kontinentima i otocima kao i velik broj fosila i organizama. U svojim geološkim opservacijama Darwin je bio najimpresioniraniji učinkom koji su imale prirodne sile na zemljinu površinu. U to doba većina geologa zastupala je teoriju kako su pojedine vrste životinjskog i biljnog svijeta nastajale nezavisno jedna od druge, te da je svaka prošla kreacija uništena iznenadnom katastrofom, kao što je npr. potres ili svijanje zemljine površine. Prema toj teoriji posljednja katastrofa bila je ona povezana s Noinom arkom koja je izbrisala sve životne oblike osim onih koji su se ukrcali u Noinu arku. Ostali primjerci životnih oblika postali su fosili. Prema tom gledištu vrste, kreirane neovisno jedna od druge, nisu bile u mogućnosti mutirati što ih je činilo nepromjenjivim za sva vremena.

Katastrofičnu tezu (ali ne i nemutaciju vrsta) izmijenio je engleski geologist Charles Lyell u svojoj knjizi u dva sveska "Principles of Geology" (Principi geologije). Lyell je ustvrio kako zemljina površina prolazi kroz stalne promjene što je rezultat djelovanja prirodnih sila kroz duži vremenski period. Dok je boravio na HSM Beagleu Darwin je zaključio kako mnoga Lyellova zapažanja odgovaraju onome što je sam uočio. Iako je također zamijetio kako se neki nalazi na koje je naišao kose s jednim dijelom gledišta koja je Lyell zastupao. Tako je, na primjer, zapazio da na otočju Galapagos postoji jedinstvena vrsta kornjača, američkog drozda i zeba koje su, unatoč tome što su bliski povezane, različite u strukturi i prehrabenim navikama od otoka do otoka. Ta opažanja natjerala su Darwina da si postavi pitanje da li je moguće da postoje veze između različitih ali i sličnih vrsta.

Nakon što se 1836. vratio u Englesku svoje ideje o promjenjivosti vrsta objavio je u djelu "Notebooks on the Transmutation of Species" (Bilješke o transmutaciji vrsta). Darwinov se u svome stajališu o razvijanju organizama još više učvrstio nakon što je pročitao "An Essay on the Principle of Population" (Esej o principima stanovništva) iz 1798., djelo britanskog ekonomiste Thomasa Roberta Malthusa. U tom djelu Malthus objašnjava kako je ljudska populacija ostala uravnotežena, naime autor je tvrdio kako povećanje izvora hrane nije jednoznačno s geometrijskom rastom broja stanovnika. Kao ključne faktore naveo je oskudice i bolesti te društevna događanja poput rata. Darwin je odmah Malthusove argumente primijenio na životinje i biljke i 1838. načinio nacrt teorije evolucije putem prirodne selekcija.

Naredna dva desetljeća radio je na ovoj teoriji i još nekim prirodno-povijesnim projektima (bio je prilično bogat i nikada nije imao potrebu za dodatnim prihodima). Godine 1839. oženio se svojom rođakinjom Emmom Wedgwood, a nešto kasnije preselio se malo imanje Down House izvan Londna. Tamo je sa suprugom podizao desetoro djece, od koje je troje umrlo u ranom djetinstvu. Darwin je svoju teoriju prvi puta objavio 1858. u novinama, istovremeno kada je to učinio i Alfred Russel Wallace, maldi naturalist koji je nezavisno od Darwina došao do istog zaključka. Darwinova teorija je u cjelosti objavljenja 1859. pod naslovom "On the Origin of Species" (O porijeklu vrsta). Knjiga koju su nazvali knjigom koja je šokirala svijet, prodala se u potpunosti već prvi dan te je naknadno tiskano još šest izdanja (Darwin ju je pripremao pune 22 godine). 

Rekcija na Darwinovu knjgu bila je veoma brza. Neki biolozi spočitavali su mu kako ne može dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritizirali njegovu koncepciju o razvijanu različitih vrsta iz jedne. Međutim najžešći napadi na Darwinovu teoriju nisu dolazili od znanstvenika već od strane crkvenih predstavnika. Oni su mu spočitavali da teorija o prirodnoj selekciji poriče utjecaj Boga na stvaranje čovjeka i stavlja čovjeka na istu razinu sa životinjama. 

Ostatak života proveo je proširujući različite aspekte problema koji je postavio u svom djelu. Stoga je kasnije objavio još nekoliko knjiga u kojima je te probleme nastojao obrazložiti: "The Variation of Animals and Plants Under Domestication" (1868.; Promjenjivost životinja i biljaka pod domaćim uvjetima), "The Descent of Man" (1871.; Porijeklo čovjeka), "The Expression of the Emotions in Animals and Man" (1872.) i "The Descent of Man and Selection in Relation to Sex" (1872.). Važnost Darwinova rada prepoznali su njegovi suvremenici te je izbaran u Kraljevsko društvo (Royal Society) 1839. i u Francusku akademiju znanosti (1878.). Odana mu je počast i mjestom pokopa u Westminster opatiji, nakon što je 19. travnja 1882. preminuo u mjestu Downe u grofoviji Kent.

Zoran Đinđić

Srbijanski političar Zoran Đinđić rođen je 1. kolovoza 1952. u Bosanskom Šamcu u braku kućanice Mile (iz Kruškova Polja, selo nedaleko Bosanskog Šamca) i majora JNA Dragomira Đinđića (iz Prokuplja). Gimnaziju je završio 1970. u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet (1974.). Doktorirao je 1979. na njemačkom sveučilištu Konstantz. U studensko doba pristaša je mladomarksista. No, tvrdio ja kako nije bio opčinjen Titom. Kao dokaz toj tvrdnji isticao je da su, dok je još bio učenik četvrtog razreda gimnazije, agenti tajne službe izvršili pretres stana njegovih roditelja. Razlog je ležao u tome što je napisao pismo Ustavnoj komisiji u kojem je zatražio da se iz Ustava SFRJ izbaci ime Josipa Broza Tita. Prvi verbalni sukob imao je na prvom predavanju na Filozofskom fakultetu kada je izjavio da Karl Marx ne samo da nije najveći filozof već da uopće nije filozof. 

Mladi Đinđić nastavio je dalje sa svojim političkim istupima. Sa skupinom mladih uhićen je i osuđen na sudu u Ljubljani jer je spomenuta skupina zatražila osnivanje studentsko-radničke stranke. Na suđenju su okrivljeni da nastupaju s maoističkih pozicija. Svi su dobili po godinu dana zatvora. Međutim pod pritiskom njemačkog kancelara Willi Brandta i međunarodnih organizacija oslobođeni su. Buka koja je podignuta oko tog slučaju omogućila je Đinđiću da dobije stipendiju i ode u Njemačku, gdje je i doktorirao. Kako zbog svojih političkih stajališta nije mogao naći posao u struci zaposlio se kao radnik u skladištu knjiga. Ali već nakon dva-tri dana poslodavcima su došli agenti tajne policije i zabranili im da Đinđić bude uposlen kod njih. To Đinđića nagoni na ponovni odlazak u Njemačku gdje postaje blizak s pristašama ultralijeve terorističke organizacije Bader-Meinhof. Poslije je tvrdio kako su mu se svidjele njihove kritike kapitalizma koji isisava bogatstva iz siromašnih zemalja. U međuvremenu u Beogradu su uhićena četiri njemačka terorista. Njemačke su vlasti zatražile da ih Jugoslavija izruči, a jugoslavenske vlasti su pristale na to pod uvjetom da im Njemačka zauzvrat izruči nekoliko hrvatskih političkih emigranata. Dok su trajali pregovori pristaše teroristčke skupine obratile su mu se kako bi im pomogao u pronalaženju odvjetnika koji će preuzeti obranu uhićenih. Angažirao beogradskog odvjetnika Srđana Popovića koji je branio i njega na suđenju u Ljubljani.

Doktorskoj se disertaciji posvećujee 1979., a nakon završetka školovanja zapošljava se kao profesor na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu te kasnije i u Institutu društvenih znanosti. Ujedno je kao gostućuju profesor predavao na sveučilištima u Frankfurtu, Zürichu, Bonnu i Beču. Uporedo se upustio u poslovne vode. Kada je Sa sestrom Gordanom krenulo doba informatizacije u Njemačkoj pratio je, s prijateljima, oglase i kada bi pročitao da neka tvornica prelazi na novu tehnologiju otišao bi tamo i kupio sve strojeve za dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka. Potom bi ih prodavao u Poljskoj, Turskoj i još nekim zemljama za milijun njemačkih maraka. Poslovne planove pomutilo mu je rušenje barijere između europskog Istoka i Zapada. Nakon rušenja Berlinskog zida prijatelji iz Beograda pozivali su ga da osnuju stranku i sruše Miloševića. U politku ulazi 1990. kada je s nekolicinom istomišljenika utemeljuje Demokratsku stranku. S vremenom zasjenjuje prvog predsjednika stranke Dragoljuba Mićunovića koji je napustio stranku uz opasku kako je s Đinđićem u politiku ušao novac. Mićunovićeva izjava nije bila samo zločesta opaska jer Đinđić je posve smjelo otkrio srbijanskoj javnosti kako ima oročenih 140 tisuća njemačkih maraka na bankovnom računu te da živi od kamata koje dobiva od tog novca. U to doba vlasnik je i 150 dionica tvrtke Coca Cola. Ni to nije sve jer je godišnje zarađivao više desetaka tisuća njemačkih maraka od predavanja na Zapadu (održavana u organizaciji raznih ustanova), a po jednom predvanju tražio je 10 tisuća njemačkih maraka.

Na izbornoj konvenciji Demokratske stranke 1994. svome suparniku Slobodanu Vuksanoviću poručio je da političar mora biti čvrstog karaktera i autoritativan kako bi odlučno mogao reći ne i po cijenu da se mnogima zamjeri, pa čak i da ga mrze. Možda zbog baš takvog stava Đinđić je od maksimalnog broja glasova (2888) osvojio 2825. Ali postojala je i druga strana medalje. U svojim političkim počecima 1992. s Radovanom Karadžićem pekao je vola na ražnju na Palama. S vremenom se preobrazio u suvremenog političara zapadnjačkog profila te politički napreduje, a 1997. postaje gradonačelnik Beograda, prvi od 1945. koji nije bio komunist. Tada je u prilogu, koji je napisao za beogradski magazin Profil, rekao što misli o Srbiji koja je otišla i kako vidi Srbiju u budućnosti: "Gotovo su uvijek gori Srbi pobjeđivali bolje. To je tragičan i paradoksalan fenomen. Uvijek je netko iz Beograda, iz centra vlasti, pozivao periferiju da sruši sve što je napredno u društvu. Zato sam još prije 10 - 15 godina Miloševića razotkrio kao razorni fenomen ruralne i seljačke kontrarevolucije. Kad god se osvajači Beograda, taj bašibozluk i lumpenproleterijat, koji je došao divlji iz šume, malo kultivira i počne ići u kazalište i kino, pomalo uživajući u slatkoj dekadenciji i ne primjećujući više represiju - pojavi se netko među njima, uvijek netko nezadovoljan svojim položajem, pa se uroti s kojekakvim gologuzanima - tamo na periferiji, negdje u njihovim selima - koji jedva čekaju poziv na pljačku: 'Hajde da ih smijenimo! A vi ćete dobiti njihove kuće, njihove položaje, njihove ljubavnice.' Sve se to obavezno zamota u neku sudbinsku, političku priču. A zapravo je to primamljiva socijalna priča za razne iskompleksirane Sokoloviće, Šainoviće, razne Karadžiće ili tolike druge. Ali i to je žalosni usud srpskog naroda."

Takvim je riječima, kad je svoj narod nazvao nedozrelim, Đinđić navukao bijes srpske političke elite koju je usporedio s kockarom koji povećava ulog sve dok na kraju ne izgubi. Ujedno je priznao i vlastitu zabludu dok se oduševljavao Karadžićem. Jednako kao što je 1995. u interviewuNedeljnome telegrafu priznao kako je u mladosti krao u samoposluzi, pa i da je iz neke knjižare ukrao Aristotelovu Metafiziku. Nakon toga nisu prošla ni tri mjeseca, a Đinđić se s mjesta gradonačelnika penje na mjesto predsjednika vlade Srbije. Od tada se po srbijanskim novinama pokrenula lavina članaka o neslaganju Đinđića, predsjednika vlade Srbije i Vojislava Koštunice, tada predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Konfrotirani su kao usporeni i staromodni Košutnica i zahuktali i pomodarski Đinđić. Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću poručio je da se predaju haškim istražiteljima: "Zašto oni ne bi, kao džentlmeni i junaci, skinuli omču s vrata svoga naroda i sami otišli tamo. Neka dokažu da nisu krivi, a ako su krivi, neće se valjda kriti kao babe po Srbiji i da naš narod pati zbog toga. Ako ne izaberu tu opciju, oni ne zaslužuju nikakvu milost i zaštitu, jer ne idu na strijeljanje, nego na međunarodni sud!" Sve to dovelo je do toga da je Điniđić u anekti izabran istovremenom za najpozitivniju i najnegativniju ličnost. 

Ubijen je u atentatu metkom iz snajpera 12. ožujka 2003. pri ulasku u zgradu vlade Srbije. Pogođen je metkom u desnu stranu grudi, a metak je izašao na lijevoj strani trbuha. Metak je izravno pogodio i raznio srce, a u trbuhu je izazvao velika unutarnja krvarenja. U studenome 2007. zbog njegovog ubojstva na 40 godina zatvora osuđeni su bivši zapovjednik Jedinice za specijalne operacije Milorad Ulemek zvani Legija i njegov bivši pomoćnik Zvezdan Jovanović kao neposredni izvršitelj atentata. Pored njih osuđeno je još 10 osoba.

Đindić je avgustu 2002. godine u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Voleo je takmičenja i provere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatićan. Trudio se da se ne ponavlja, birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati upamćen po velikim stvarima. život nije mogao da zamisli bez ljudi jer - ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uslov za proveru ideja i sposobnosti. Kod sebe je cenio spremnost da uči i priznaje greške, kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cenio pouzdanost. Govorio je da nema poroka.

Dr. Zoran Đindic je ubijen 12. marta 2003. godine ispred zgrade Vlade republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost. 

Đindic je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.

Zdravko čolić (pjevač) - biografija

Bosanskohercegovački pjevač rođen 30. svibnja 1951. u Sarajevu. Čolićeva majka bila je domaćica, a tata je radio u policiji. Pohađao je osnovnu školu Vladimir Perić Valter u kojoj je postao član recitatorske sekcije. U sekciji su uglavnom bile djevojčice pa se na malog Zdravka malo neobičnije gledalo među ondašnjom rajom. No, Zdravko je volio recitari, a specijalnost mu je bila Stojanka, majka Knezopoljka. Javno je često recitirao na državne praznike (1. svibnja, 29. studenog, Novu godinu). To mu je utrlo put ka estradnim vodama. Note i sviranje gitare počeo je učiti u sedmom razredu osnovne škole. Prvotno su se Zdravkovi roditelji dvoumili između gitare i harmonike, ali mali Zdravko se odlučno zalagao za gitaru i tako je odlučeno - kupuje se gitara!

Prvi pjevački nastup dogodio se u Baošićima kraj Boke Kotorske. Na plaži ili kampu od 22 h pa do jutra pjevao je i svirao Zdravko Čolić. Tu je izvodio pjesme s festivala u San Remu, pjesme s domaćih festivala, kao i hitove s Radio Luxemburga. Kasnije će popularni Čola priznati kako je ponekad i izmislio neki tekst ali da to nitko nije primijetio jer nije znao original tekst. U Crnoj Gori je zaradio i prve novce od svirke i pjevanja. S prijateljem je iz Sarajeva u Bijelu stigao bez novčića u džepu. Pohađao je tada treći razred gimnazije. Na jednom plakatu ugledali su najavu natjecanja pjevača amatera. Čolić se prijavio, otpjevao pjesmu Lady Madonna i osvojio drugu nagradu. Nagradu su brzo potrošili: autobusom su otišli u Dubrovnik, jeli kolače na Stradunu, prošetali, otišli na gala ručak, sjeli na vlak za Sarajevo i od ostatka novca častili cijelo društvo.

Prvi službeni nastup imao je 1969. u grupi Ambasadori. Bio je dvije i pol godine pjevač u toj grupi. Svirali su rhytam & blues, pjesme Jamesa Browna i grupe Chichago. No, svirali su redovito jedino u Domu armije i Domu milicije u plišanim odjelima specijalno kupljenim za tu priliku. I onda se 1971. dogodio Kornelije Kovač. Pozvao je Čolića u tada poznatu Korni grupu. Čolić se preselio u Beograd pun nade i ambicija. U Beogradu stanuje po iznajmljenim sobicama, sluša prigovaranja gazdarica, a ponekad ih opslužuje kupovinom na tržnici. Tada novca nije imao na napretek, pa ga financijski izrdžavaju i roditelji. No, Čola je u Korni grupi ostao samo šest mjeseci, a na njegovo mjesto je došao Zlatko Pejaković. Poslije pjesama Kukavica kuka i Gospa Mica gazdarica, koja je izazvala čitavu pobunu beogradskih gazdarica, što je prouzrokovalo skidanje sa svih programa i povlačenje ploče iz prodaje, Kovač je svom solisti predložio povratak u Sarajevo tako da Čolić i nije imao drugi izbor. Tada je čvrsto odlučio graditi solističku karijeru. Tako je nastupio na festivalu "Vaš šlager sezone" u Sarajevu (15. travnja 1972.) s pjesmom Kemala Montena Sinoć nisi bila tu. Pjesma je bila namjenjena Josipi Lisac, ali kako je ona otkazala nastup pjesmu je otpjevao on i osvojio treću nagradu te nagradu za interpretaciju. Istog dana slavio je još jednom - prije podne položio je matematiku na Ekonomskom fakultetu i upisao drugu godinu studija.

Ubrzo je krenula i međunarodna karijera. Na Opatijskom festivalu pobjedio je s pjesmom Kemala Montena Gori vatra, i automatski se plasirao za Pjesmu Eurovizije. Plasman u Luksemburgu nije bio baš uspješan - bio je pretposljednji, ali je tvrtka Warner Brothers ipak s Čolićem potpisala ugovor. Za njih je snimio četiri singla, dva na njemačkom i dva na engleskom jeziku. Da priči ne bude kraj pobrinula se i jedna zavodljiva Šveđanka, naglašenih oblina, senzualne i pomalo tajnovite vanjštine, koja je pjevala u zboru koji je pratio švedskog predstavnika. Danima su ona i Zdravko izmjenjivali poglede. Ipak, nisu progovorili ni riječ, čak se nisu ni upoznali. A onda je tamnokosa zavodnica ušla u njegovu garderobu pred sam nastup. Prišla mu je, opet bez riječi, i sreli su se njihovi pogledi i usne. Poslije zavođenja u garderobi, došao je i poziv za vikend. Sve je djelovalo vrlo obećavajuće. Doživljaj su upotpunili brvnara, kamin, vatra, svijeće, eterična ulja, egzotična večera i podsticajna boca vina. Zdravko joj je pjevao na uho "Gori vatra sad u nama, gori ljubav puna plama", ali uzalud: ona prava, luđačka, neobuzdana strast je izostala. Čolić će to kasnije prokomentirati: "Sjevernjače su nekako proračunate i vrlo hladne. Muškarce koriste kao desert poslije dobrog jela." Tek nekoliko godina kasnije, kada je već zaboravio na luksemburšku idilu, Čola je prepoznao na nekom posteru svoju vikend-ljubavnicu. Bila je to tada već slavna Frida iz legendarne grupe ABBA. 

Nakon Eurosonga došlo je vrijeme da Čolić pođe u vojsku u Valjevo. Po povratku iz vojske uslijedio je veliki hit - Ona spava, koji je prodan u 150.000 primjeraka. Njegova slava je dostizala neslućene vrhunce. Dešavalo se čak da Čolić nije smio spavati u istom gradu gdje su imali koncert. Poneke obožavateljice imale su običaj upasti u njegovu hotelsku sobu, a kada bi ugledale Zdravka urlale bi: "Uzmi me, hoću dijete s tobom!" Na vrhuncu karijere u vrijeme kada je objavio album "Ako priđeš bliže" prodao je 900.000 primjeraka. To mu je donijelo do tada nezamislive 2 milijarde dinara. Od samo jedne turneje, u vrijeme kada je punio stadione i kada se na beogradskom stadionu Marakana okupilo preko 60.000 njegovi poklonika, trojica njegovih suradnika kupila su stanove u Beogradu. O tome će Čolić reći: "Novac sam uvijek tretirao kao komad papira koji je za trošenje, a ne za kamaru."

Sjajna karijera potrajala je sve do skoro pred sam rat u Bosni i Hercegovini kada je Čolić napustio rodni grad i preselio se u Beograd gdje je nakon nekoliko godina stanke nastavio svoju pjevačku karijeru.

Leonardo Da Vinci - biografija

Italijanski umjetnik, jedan od najvećih renesansnih majstora, slavljen kao slikar, kipar, arhitekt, inženjer i znanstvenik. Njegov slikarski rad utjecao je više od stoljeća nakon njegove smrti na talijansku umjetnost. Međutim njegov utjecaj iako je bio najjači u slikarstvu nije ostao samo na tome već se on osjećao i u anatomiji, optici, hidraulici itd., urkatko - u većini grana moderne znanosti. Rodio se u malom gradu Vinci u pokrajini Toscana nedaleko Fiorentine 1452. kao nezakonito dijete Piera, dobrostojećeg fiorentinskog javnog bilježnika i njegove ljubavnice seljanke Caterine. U dobi od sedamnaest godina s ocem seli u Fiorentinu. U to doba Fiorentina je bila intelektualno i umjetničko središte Italije. Brzo je napredovao u društvu jer je bio zgodan, komunikativan i glazbeno nadaren. Oko 1466. postaje učenik u radionici Andrea del Verrocchiija, vodećeg fiorentinskog slikara i kipara toga doba.

U Verrocchijevoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim načinima rada, od oslikavanja oltara do izrade velikih kipova u mramoru i bronci. Članom fiorentinske slikarske gilde postaje 1472., a četiri godine kasnije (1476.) još uvijek je bio Verrocchijev pomoćnik. U Verrocchijevu djelu Krštenje Isusa klečećeg anđela na lijevoj polovici slike načinio je Leonardo. Samostalni majstor postaje 1478., a prvi rad koji mu je povjeren bilo je oslikvanja oltara kapelice u fiorentinskoj gradskoj vjećnici koji nikada nije dovršio. Oko 1482. godine stupio je u službu vojvode od Milana, Ludovica Sforze, kada je vojvodi poslao zapanjujuće pismo u kojem je tvrdio kako može graditi minijaturne mostove, te kako poznaje tehniku konstruiranja bombi i pravljenja topova. Uz tvrdio je kako može graditi brodove baš kao i oklopna vozila, katapulte i druge ratne strojeve, te da uz to može izrađivati skulpture u mramoru, bronci i glini. U bezbrojnim vojvodinim ratnim poduhvatima služio je kao glavni inžinjer, a istovremeno je bio aktivni arhitekt. U periodu od 1495. do 1497. godine radi na svom remek-djelu Posljednjoj večeri. Njegovo obimom najveće djelo bio je monumentalni spomenik Francesca Sforze, Ludovicovog oca, u bronci u dvorištu dvorca Sforzesco. U prosincu 1499. francuske su snage iz Milana istisnule obitelj Sforza te je Leonardo ostavio kip nedovršen (uništili su ga francuski strijelci koji su ga koristili kao metu) i vratio se u Firencu 1500., a već dvije godine kasnije (1502.) u službi je Cesarea Borgie, vojvode od Romagne i sina pape Aleksandra VI.

Kao vođa vojvodinog tima arhitekata i inžinjera Leonardo je nadgledao radove na utvrđenjima unutar papinskih teritorija u središnjoj Italiji. Godine 1503. bio je član komisije koja je odlučivala na kojem će se mjestu smjestiti David, čuveni mramorni kip, rad talijanskog kipara Michelangela, koji je također služio kao inžinjer u ratu protiv Pise. Krajem godine Leonardo je počeo dizajnirati dekoraciju za veliku dvoranu palače Vecchio. Predmet je bio bitka kod Anghiarija u kojoj je Fiorentina pobijedila Pisu. Nacrtao je većinu dekoracija i dovršio skicu djela 1505., ali slikanje nikada nije dovršio. Originalni crtež je uništen u 17. stoljeću tako da su do danas preživljele samo kopije, od kojih je najčuvenija ona Petera Paula Rubensa. Za vrijeme svog tzv. drugog fiorentinskog perioda Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali jedini koji je ostao sačuvan do današnjeg dana jeste čuveni portret Mona Lise. U Milanu je ponovno 1506. na poziv francuskog guvernera Charlesa d'Amboisea. Za vrijeme boravka u Milanu francuske su ga vlasti obdarile titulom peintre et ingenieur ordinarie. Naredne godine postao je dvorski slikar kralja Luja XII., koji je tada stolovao u Milanu. Narednih šest godina Leonardo će provesti između Milana i Fiorentine, gdje će često posjećivati svoju polubraću i polusestre skrbeći se za njih. 

U Milanu je nastavio svoje inžinjerske projekte i započeo rad na spomeniku Gian Giacomo Trivulziju, zapovjedniku francuskih snaga u tom gradu. U periodu od 1514. do 1516. živi u Rimu pod patronažom pape Lea X. U Francusku putuje 1516. kako bi stupio u službu kralja Franje I. Zadnju godinu svog života proveo je u Château de Cloux, blizu mjesta Amboise, gdje je preminuo 2. svibnja 1519. godine. 

Preduhitrio je mnoga meteorološka i geološka otkrića, razumijevao je efekt Mjeseca na plimu i oseku, nagovijestio je moderno shvaćanje formiranja kontinenata te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih ljuštura. Bio je među prvim osnivačima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio hidrometar. Njegova shema za gradnju kanala riječnih sustava još i danas ima praktičnu vrijednost. Predstavio je velik broj genijalno osmišljenih strojeva, od kojih su mnogi bili potencijalno upotrebljivi, između njih i ronilačko odijelo. Njegove leteće naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvučne zakone aerodinamike.

Iako je naslikao veoma malen broj slika, od kojih je većina ostala nedovršena, on je ipak bio nevjerovatno inovativan i utjecajan umjetnik. U svojim slikarskim začecima njegovi radovi oslanjali su se na one njegovog učitelja Verrocchija. S vremenom Leonardo se sve više udaljavao od takvog načina rada i u svojim je slikama glavne likove stavljao u prvi plan dok su se u pozadini mogli vidjeti imaginarne ruševine i scene bitaka. Da Vincijev stil inovacije najvidljiviji je na njegovom djelu Posljednja večera u kojem je tradicionalnu temu obradio na posve nov način. Tako umjesto da je 12 apostola prikazao kao 12 zasebnih likova on ih je grupirao u dinamične jedinice po tri lika ističući tako figuru Krista koji se nalazi u središtu slike. Veliki renesansni majstori iz Fiorentine, kao npr. Rafaelo, Andrea del Sarto i fra Bartolommeo učili su od Leonarda.

Jackie Chan - biografija

Jackie Chan rodio se 1955. u Hong Kongu kao Chan Kwong Sang i kad mu je bilo samo šest godina roditelji su ga upisali u školu Beijing Opera. Chanov otac bio je kuhar, a majka spremačica u američkoj ambasadi u Canberri (Australija). S obzirom da mali Chan, zbog prirode posla, nije mogao biti s roditeljima u Canberri oronuli internat u tursitičkom pojasu Tsimshatsuija bio mu je jedini dom punih deset godina. Tu je naučio osnove: prevrtanje, padanje, akrobatsko borenje. Prisjećajući se toga razdoblja Chen će jednom reći: "Učili smo sve i svašta ali je treniranje često bilo vrlo naporno, ponekad je trajalo od pet ujutro pa sve do ponoći." Filmski redatelj koji je došao u školu tražiti dječjeg glumca spasio je Jackija daljnje torture. Tada osmogodišnjak, odmah je prihvatio glumački život jer mu je to omogućavalo dulje spavanje. Njegov učitelj ohrabrivao ga je da se posveti karijeri i zato nikada nije stekao formalnu naobrazbu. 

Rad na filmu Chanu se svidio i još kao mladić poželio je biti kaskader. Umjesto toga postao je najpoznatija zvijezda filmova s tematikom borilačkih vještina nakon Bruce Leeja. Lo Wei, čovjek koji je stvorio i pretvorio u zvijezdu Brucea Leeja, najzaslužniji je i za meteorski brz uspjeh Jackija Chana. Godine 1973. godine završen je "Fist of Fury" (Pesnica velikog zmaja), drugi i nažalost posljednji film koji je Wei snimio s Leejem, u čijem zadnjem kadru - simbolično - glavni junak gine. Tri godine kasnije, Wei potpisuje ekskluzivni ugovor s Jackijem Chanom i preko noći promovira ga u zvijezdu broj jedan vlastite tvrtke Lo Wei Motion Picture Company. Prvi film koji je Jackie Chan napravio za Weia bio je upravo "New Fist of Fury". S vremenom Jackie Chan je postao čovjek koji je preživio nebrojene ogrebotine i modrice, nekoliko potresa mozga i hrpu prijeloma (prema Chanovoj vlastitoj evidenciji: jednom lubanje, tri puta nosa, obje vilice, vrata, ključne kosti, rebara, oba lakta, nekoliko puta šake, kuka, oba koljena, cjevanice, gležnja i nožnih prstiju, a u sebi još uvijek brižno čuva puno stakla i još koječega drugoga dobivenog 'na dar' nakon raznih ekspolozija).

U nekoliko navrata skoro je poginuo. Ništa čudno jer u svojim filmovima Jackie je hodao po užarenom ugljenu, jeo ljute chilli paprike i pio industrijski alkohol. Kao oružje koristio je bicikle, rikše, stolice, tanjure, lepeze i gotovo sve što mu se našlo pri ruci. Negativci su ga bacali u bunar, palili, stavljali tone TNT-a na njega, davili ga pod vodom, pekli ga, pa čak i objesili golog na gradski trg. I dok su u drugim filmovima glavni junaci visili na stijeni, Jackie je s nje padao. A ono što ga je najverovatnije učinilo bliskom običnim ljudima jest činjenica da Jackie ne dijeli uvijek samo batine drugima, već ih zna i primiti, a tu i tamo može se dogoditi i da zbriše s poprišta sukoba. U filmovima u kojima glumi sve radi sam, bez obzira na moguću opasnost. Pomalo se rugajući, kaže kako je u usporedbi s Arnoldom Schwarzeneggerom ili Sylvesterom Stalleneom, koji koriste kaskadere jer ne mogu izvesti niti iole tjelesno zahtjevniju scenu, on pravi 'opasni momak'. Za uspješno izvršenje svih izazova mora se biti u izvrsnoj formi, ali unatoč tome Chan ne drži nikakvu dijetu i jede sve, dnevno vježba tri sata i trči po osam kilometara. No, najvažnije su vježbe s laganim utezima, kako bi tijelo bilo što pokretnije ali ne i pretjerano nabildano. 

Chan ima i svoj kaskaderski tim koji broji šesnaest ljudi. S njima je uspostavio obiteljski odnos. On se brine za njih i plaća im osiguranje, jer su svi, što nimalo ne čudi, na 'crnoj listi' osiguravajućih društava. U slučaju ozbiljnije povrede, Chan se obvezao brinuti za njih do kraja života. Međutim, u slučaju nastupa u tuđem filmu, gube sve privilegije. Da bi se uopće moglo postati članom te grupe, prvih godinu-dvije samo se gleda i pomaže jer, po Jackieu, i promatranje predstavlja izvrsno iskustvo. Nakon toga, malo po malo novaci počinju ulaziti u pravi posao, sve do trenutka dok ne postanu prvorazredni kaskaderi. I tako deset-petnaest godina, nakon čega dobivaju status Chanovih koordinatora za borilačke vještine. Ti ljudi rade sve što im Jackie naloži, ali i on daje više nego dobar primjer izvodeći i najopasnije poduhvate sam. Jackiea Chana je RoadShow Magazine devet puta proglasio najboljim stranim glumcem godine, a 6. rujna 1986. slavljen je u San Franciscu Dan Jackija Chana. Britanska vlada Chana je proglasila članom Most Excellent Order of the British Emprise, od Francuske kinoteke dobio je Des insignes de Chevalier des Arts et des Lettres, a 1995. MTV mu je uručio nagradu za životno djelo. Svemu tome treba pridodati i hrpu nagrada kao najboljem glumcu ili istaknutoj osobi koje je dobivao po Aziji. Chan je uz sve to i predsjednik Udruženja redatelja Hong Konga, Filmskog udruženja Hong Konga, počasni predsjednik Udruženja filmskih radnika, potpredsjednik Udruženja izvođača Hong Konga i član Izvršnog odbora Udruženja kaskadera Hong Konga. 

Chan čuva svoju privatnost, odbija svaki razgovor o toj temi. Ne želi ništa reći o nikad ozakonjenom braku s tajvanskom glumicom Ling Fung-Chiao, o vezama s drugim ženskim zvijezdama, pa čak ni o broju svoje djece. Kako bi svoj stav objasnio, navodi primjer dvaju obožavateljica koje su izvršile samoubojstvo (bacanjem pod vlak i ispijanjem otrova) kada je svojedobno priznao da izlazi s jednom ženom. Saznavši za tragediju, odlučio je će svoje obožavateljice ubuduće činiti sretnima u vlastitom neznanju. Tako čak i u filmovima nema ljubavnih scena, a ako na kraju i osvoji djevojku, nitko nije potpuno siguran što će se dalje zbivati. Uspjeh je Chana, naravno, učinio bogatim čovjekom. Ali, zahvaljujući sponzorima, ne mora ništa kupovati, od onoga što oblači do toga što jede. Stoga, ne zaboravljajući svoju prošlost, velik dio novca daje u dobrotvorne svrhe, putem zaklada koje je osnovao u Hong Kongu i Japanu za pomaganje školovanja siromašne djece. U svim svojim filmovima za azijsko tržište Jackie Chan redovito i pjeva, a također objavljuje i samostalne albume.

Bill Clinton - biografija

Američki političar i četrdesetdrugi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i prvi koji je rođen nakon 2. svjetskog rata. Kada je postao predsjednik imao je 46 godina, što ga čini, nakon T. Roosevelta i John F. Kennedya, najmlađim američkim predsjednikom. Nakon preuzimanja vlasti obećao je ne samo promijeniti smjer kojim su prethodno republikanci 12 godina vodili državu već i politiku vlastite stranke. Veliki udjel u njegovoj pobjedi imao je program oporavka nacionalne ekonomije koja je posrnula za vrijeme dok je George Bush stariji bio predsjednik Sjedinjenih Država. 

Bill Clinton, ili pravim imenom - William Jefferson Blythe IV, rođen je 19. kolovoza 1946. u mjestu Hope u Arkansasu. Svog oca Williama Jeffersona Blythea III nikada nije upoznao jer je otac bio trgovački putnik koji je poginuo u prometnoj nezgodi nekoliko mjeseci prije nego što se Bill rodio. Nakon očeve smrti Bill i njegova majka (Virginia Cassidy Blythe) doznali su kako je njegov otac bio istovremeno oženjen s još najmanje tri žene te da Bill ima jednog polubrata i jednu polusestru koje nikada nije sreo. Kao malo dijete živio je sa svojom majkom i njenim roditeljima u mjestu Hope. Kada mu je bilo godinu dana majka je otišla u New Orelans kako bi učila za medicinsku sestru - anesteizologa, i naredne dvije godine o njemu su brinu majčini roditelji. Majka se ponovno udala kada je Billu bilo četiri godine, ovaj puta za vlasnika prodavaonice automboila Rogera Clintona. Udajom majka mijenja prezime i dijetetu te od tada budući američki predsjenik nosi prezime Clinton. Dvije godine kasnije obitelj se preselila iz Hopea u Hot Springs u Arkansasu. 

Život za Billa i njegovu majku nije bio lak. Roger je bio alkoholičar i kockar, te je često na kocki gubio zarađeni novac, ne samo svoj već i onaj koji bi supruga zaradila. Ponekada bi znao pretući suprugu te verbalno napasti Billa i njegovog mlađeg polubrata Rogera Juniora, koji se rodio 1956. godine. Bill je bio veoma privržen majci i ponekada bi stao u majčinu obranu kako bi je zaštito od očuha koju ju je tukao. To ga je dovodilo u ozbiljne sukobe s očuhom. Kao srednjoškolac pomirio se sa očuhom, koji je umro od raka 1967. godine. Dvije je godine pohađao rimokatoličku školu u Hot Springsu prije nego se upisao u javnu školu. Bio je omiljen učenik s odličnim ocjenama. Nakon prve godine gimnazije (1963.), izabran je za jednog od dva zastupnika iz Arkansasa u Boys Nation vladu - program za studente koji je sponzorirala Američka Legija - u Washingtonu. U okviru toga programa raspravljalo se o građanskim pravima. Tom prilikom Clinton se susreće s predsjednikom J.F. Kennedyem na ceremoniji u Rose Gardenu u Bijeloj kući. 

Gimnaziju je završio 1964. i upisao se na Georgetown sveučilište u Washingtonu, gdje se zanimao za međunarodne poslove. Cijelo vrijeme školovanja biran je za predsjednika razreda. Tijekom školovanja pomagao je u Senatskom povjerenstvu za vanjske poslove koji je predvodio senator William Fulbright, arkanzaški demokrat. Clinton mu se divio jer je oštro kritizirao američku umješanost u rat u Vijetnamu. Rat u kojem je, kako će se kasnije pokazati, Clinton odbio sudjelovati kao američki vojnik. Također je bio simpatizer crnačkog pokreta tijekom šezdesetih godina. Nakon što je u travnju 1968. ubijen Martin Luther King (nekoliko tjedana prije nego što će Clinton završiti školovanje), što izazva pobune crnaca u nekoliko američkih gradova, uključujuči Washington. Clinton je tada dobrovoljac u Crvenom križu te odnosi odjeću i hranu ljudima čiji su domovi uništeni. 

Tijekom druge godine studija dobiva Rhodes stipendiju i odlazi na sveučilište Oxford u Engleskoj, gdje je proveo dvije godine. Na Pravni fakultet na Yale sveučilištu upisuje se 1970., a školovanje je plaćao tako što je radio dva ili tri posla istovremeno. Tu susreće Hillary Diane Rodham iz Chichaga. Oni počinju izlaziti i 1972. Bill i Hillary zajedno rade u Texasu u okivru predsjedničke kampanje demorkata Georgea S. McGoverna. On radi kao koordinator, a Hillary pomaže pri registraciji glasača. Pravo je diplomirao godinu dana kasnije (1973.) i potom odlazi u Fayetteville u Arkansasu kako bi predavao na Pravnom fakultetu. Hillary za to vrijeme radi u kongresnom povjerenstvu koje se bavilo čuvenom Watergate aferom. Vjenčali su se 11. listopada 1975. ,. a njihova kćerka Chelsa Victoria Clinton rođena je 27. veljače 1980. godine.

Kasnih šezdestih sudjeluje u brojnim političkim kampanjama. Prvi javni posao započeo je u siječnju 1977. kao državni odvjetnik. Suprostavljanjem izgradnji velike elektrane na ugljen stekao je glas proekološki nastorojene osobe i zaštitnika potrošača. Godinu dana kasnije (1978.) kandidira se za guverenra Arkansasa. U predizbornoj trci obećao je poboljšanje stanja u državnim školama i kvalitetnije autoputeve te da će poboljšati gospodarsku situaciju tako da stvori više radnih mjesta. Kada je preuzeo mjesto guvernera u siječnju 1979. imao je 32 godine i bio jedan od najmlađih guvernera u povijesti Sjedinjenih Država. Jedan od njegovih najvećih poduhvata na mjestu guvernera bila je izgradnja kvalitetnih autoputeva, ali to ga je s političke strane koštalo. Kako bi ostvario svoj plan morao je povećati poreze na vozila. Tome su se usporotivili mnogi proizvođači vozila i vlasnici prijevozničkih tvrtki. Zalagao se i za smanjenu sječu drveća. Međutim najveću sječu drveća radila je industrija papira koja je imala najveći broj uposlenih u državi. Manje sječe značilo je manji profit i manje zaposlenih. Trudio se povećati i kvalitetu zdravstvene njege u siromašnim seoskim područjima. No, i tu je naišao na otpor, prvenstveno kod bankara. 

Za drugi mandat ponovno se kandidrao 1980., a protivnik mu je bio Frank D. White, poslovni čovjek iz Little Rocka koji je iz redova demokrata prešao u Republikansku stranku. White je dobio podršku od mnogih kojima se Clinton zamjerio: prijevozničkih tvrtki, banaka, industrije papira i zagađivačke industrije. Te izbore Clinton je izgubio jer je White osvojio skoro 52 % glasova. Nakon poraza zaposliose u velikoj pravničkoj tvrtki u Little Rocku. Unatoč savjetima većine prijatelja koji su ga savjetovali da se strpi Clinton je otpočeo s planovima za novu kandidaturu za guvernera. Ovaj puta pobjedio je osvojivši više od 95 % glasova. Iz prethodno poraza izvukao je pouke - naučio je da svoje ciljeve pažljivo bira, da ne pokušava promijeniti sve odjednom i da pripremi ljude prije nego predloži velike promjene. To mu je pomoglo da bude ponovo izabran 1984., 1986. i nakon što je mandat s dvije povećan na četiri godine i 1990. godine. Na početku svog drugog mandata odlučio je uložiti energične napore kako bi poboljšao obrazovanje, a u tome mu je značajno pomagala i njegova supruga Hillary. Sukladno tome povećao je plaće učiteljima, postrožio upis na više škole, povećao broj predmeta koji se uče u školama, izvršio preraspodjelu novca tako da siromašnije škole dobivaju više novca itd. Također ga je zanimao i gospodarski razvoj te je inicirao nove zakone o bankarstvu, poticao davanje kredita ljudima kako bi sami započeli svoje privatne poslove, te smanjio poreze velikm arkanzaškim tvrtkama koje proširuju svoju proizvodnju i zapošljavaju nove radnike.

Kasnih osamdestih stopa novootvorenih radnih mjesta bila je među najvećima u Sjedinjenim Državama iako ti poslovi nisu bili posebno dobro plaćeni, te je prosječan prihod u jednoj obitelji ostao mali. Premda je u kampanji 1990. obećao da će do kraja odraditi svoj mandat od četiri godine kandidirao se na izborima predsjednikia Sjedinjenih Dražva (1992.), a svoju odluku građanima je objavio 3. listopada 1991. 

U predsjedničkoj kampanji uglavnom se fokusirao na unutarnju politiku. Obećao je poboljšati razinu zdravstvene zaštite, smanjiti poreze srednjoj klasi, izvršiti velike investicije u infrastrukturi (autoputevi, mostovi, zračne luke, knjižnice, bolnice), smanjiti deficit saveznog proračuna i promijeniti zakone koji se tiču financija. U vanjskoj politici obećao je iskoristiti američku vojnu silu kako bi zaustavio srbijansku agresiju u Bosni i Hercegovini. Početkom 1992. na svjetlo dana izašle su prve optužbe protiv njega. Jedan tabloid objavio je glasinu da je imao izvanbračnih afera dok je bio državni odvjetnik i guverner. Priču su prenijeli i drugi listovi te TV postaje. U intervjuu na nacionalnoj televiziji, u kojem su on i supruga zajedno sudjelovali, zanijekao je optužbe, ali je rekao da su te optužbe "prouzrokovale bol u mom braku". U veljači je došao na udar političkih protivnika koji su tvrdili da je izbjegao služiti vojni rok u vrijeme rata u Vijetnamu (1959.-1975.). Na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke održanoj sredinom srpnja odabrao je Al Gorea, senatora iz Tennesseeja, za svog potpredsjednika u izbornoj kampanji. Pobijedio je na izborima s osvojenih 43 % glasova, dok su njegovi protukandidati Bush stariji i Perrot osvojili 38 % odnosno 10 % glasova. Predsjedničku prisegu položio je 20. siječnja 1993. i tako službeno postao američki predsjednik.

Kada je stupio na dužnost je zaposlio više žena i pripadnika manjina u vladinim resorima od bilo kojeg prethodnog predsjednika. Za vrijeme svog prvog mandata prvo je ukinuo restrikcije vezane uz pobačaj koje su na snazi bile 12 godina koliko su republikanci bili na vlasti. Već nakon dva tjedna potpisao je zakon koji tvrtkama koje imaju više od 50 zaposlenih nalaže da radnicima dopuste 12-tjedni neplaćeni odmor u godini dana kada se u obitelji rodi ili razboli dijete. Za vrijeme svoje kampanje obećao je da će homoseksualcima omogućiti služiti vojsku. Kada je to pokušao provesti u djelo vojne glavešine i neki članovi Kongresa oštro su se usprotivili. Tada je postignut kompromis: homoseksualcima će biti dopušteno služiti vojsku ali oni neće smjeti otkrivati svoje homoseksualne sklonosti i uzdržavat će se od homoseksulanog ponašanja. Taj kompromis je postao poznat pod imenom "Don't ask, don't tell" (Ne pitam, ne govori). Njegov prijedlog smanjenog saveznog proračuna prošao je u Kongresu zahvaljujući samo jednom glasu više, a obećanje o smanjenju poreza srednjoj klasi ostvareno je stoga tek 1995. godine. Njegov prijedlog zdravstvenih reformi nije prošao ali je prošao prijedlog zakona koji je postrožio odredbe o kupovini oružja i osigurao novac za više od 100.000 policajaca. Krajem 1993. na svjetlo dana su izašle sumnje o njegovim i supruginim poslovnim potezima dok je bio guverner Arkansasa. Ova istraga nastavljena je u travnju 1996., ali ništa nije dokazano. Na narednim predsjedničkim izborima Clinton je ponovo uvjerljivo pobijedio.

Tijekom drugog predsjedničkog mandata normalizirao je odnose između Vijetnama i Sjedinjenih Država te je potpisao Protokol iz Kyota koji je njegov nasljednik George W. Bush kasnije odbacio. Posljednja afera koja se vezala uz Clintonovo ime za vrijeme njegova predsjedničkog mandata je afera Lewinsky. Iako je u početku nijekao bilo kakav spolni kontakt s gospođicom Lewinsky na kraju je priznao da je prakticirao oralni seks s Monicom Lewinsky u Ovalnom uredu Bijele kuće. Ali ni nakon te afere nije smijenjen i ostao je na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država sve do kraja svog mandata (siječanj 2001.). Poslije odlaska iz Bijele kuće preselio se s obitelji u mjesto Chappaqua u saveznoj državi New York, koju od 2001. u Senatu zastupa njegova supruga. I dalje se nastavio baviti politikom uglavnom nastupajući na izbornim skupovima Demokratske stranke, a svoju globalnu popularnost koristio je za promoviranje svojih zamisli o borbi protiv globalnog zatopljenja, bolesti, siromaštva i oružanih sukoba u svijetu. Lišen predsjedničkih obveza posvetio se pisanju i putovanjima te je tako svoje memoare objavio u knjizi "My Life" (Moj život).