Jackie
Chan rodio se 1955. u Hong Kongu kao Chan Kwong Sang i kad mu je bilo samo
šest godina roditelji su ga upisali u školu Beijing Opera. Chanov otac bio
je kuhar, a majka spremačica u američkoj ambasadi u Canberri (Australija).
S obzirom da mali Chan, zbog prirode posla, nije mogao biti s roditeljima
u Canberri oronuli internat u tursitičkom pojasu Tsimshatsuija bio mu je
jedini dom punih deset godina. Tu je naučio osnove: prevrtanje, padanje,
akrobatsko borenje. Prisjećajući se toga razdoblja Chen će jednom reći:
"Učili smo sve i svašta ali je treniranje često bilo vrlo naporno,
ponekad je trajalo od pet ujutro pa sve do ponoći." Filmski redatelj
koji je došao u školu tražiti dječjeg glumca spasio je Jackija daljnje torture.
Tada osmogodišnjak, odmah je prihvatio glumački život jer mu je to omogućavalo
dulje spavanje. Njegov učitelj ohrabrivao ga je da se posveti karijeri i
zato nikada nije stekao formalnu naobrazbu.
Rad na filmu Chanu se svidio i još kao mladić poželio je biti kaskader.
Umjesto toga postao je najpoznatija zvijezda filmova s tematikom borilačkih
vještina nakon Bruce Leeja. Lo Wei, čovjek koji
je stvorio i pretvorio u zvijezdu Brucea Leeja, najzaslužniji je i za meteorski
brz uspjeh Jackija Chana. Godine 1973. godine završen je "Fist of Fury"
(Pesnica velikog zmaja), drugi i nažalost posljednji film koji
je Wei snimio s Leejem, u čijem zadnjem kadru - simbolično - glavni junak
gine. Tri godine kasnije, Wei potpisuje ekskluzivni ugovor s Jackijem Chanom
i preko noći promovira ga u zvijezdu broj jedan vlastite tvrtke Lo Wei Motion
Picture Company. Prvi film koji je Jackie Chan napravio za Weia bio je upravo
"New Fist of Fury". S vremenom Jackie Chan je postao čovjek koji
je preživio nebrojene ogrebotine i modrice, nekoliko potresa mozga i hrpu
prijeloma (prema Chanovoj vlastitoj evidenciji: jednom lubanje, tri puta
nosa, obje vilice, vrata, ključne kosti, rebara, oba lakta, nekoliko puta
šake, kuka, oba koljena, cjevanice, gležnja i nožnih prstiju, a u sebi još
uvijek brižno čuva puno stakla i još koječega drugoga dobivenog 'na dar'
nakon raznih ekspolozija).
U nekoliko navrata skoro je poginuo. Ništa čudno jer u svojim filmovima
Jackie je hodao po užarenom ugljenu, jeo ljute chilli paprike i pio industrijski
alkohol. Kao oružje koristio je bicikle, rikše, stolice, tanjure, lepeze
i gotovo sve što mu se našlo pri ruci. Negativci su ga bacali u bunar, palili,
stavljali tone TNT-a na njega, davili ga pod vodom, pekli ga, pa čak i objesili
golog na gradski trg. I dok su u drugim filmovima glavni junaci visili na
stijeni, Jackie je s nje padao. A ono što ga je najverovatnije učinilo bliskom
običnim ljudima jest činjenica da Jackie ne dijeli uvijek samo batine drugima,
već ih zna i primiti, a tu i tamo može se dogoditi i da zbriše s poprišta
sukoba. U filmovima u kojima glumi sve radi sam, bez obzira na moguću opasnost.
Pomalo se rugajući, kaže kako je u usporedbi s Arnoldom Schwarzeneggerom
ili Sylvesterom Stalleneom, koji koriste kaskadere jer ne mogu izvesti niti
iole tjelesno zahtjevniju scenu, on pravi 'opasni momak'. Za uspješno izvršenje
svih izazova mora se biti u izvrsnoj formi, ali unatoč tome Chan ne drži
nikakvu dijetu i jede sve, dnevno vježba tri sata i trči po osam kilometara.
No, najvažnije su vježbe s laganim utezima, kako bi tijelo bilo što pokretnije
ali ne i pretjerano nabildano.
Chan ima i svoj kaskaderski tim koji broji šesnaest ljudi. S njima je
uspostavio obiteljski odnos. On se brine za njih i plaća im osiguranje,
jer su svi, što nimalo ne čudi, na 'crnoj listi' osiguravajućih društava.
U slučaju ozbiljnije povrede, Chan se obvezao brinuti za njih do kraja života.
Međutim, u slučaju nastupa u tuđem filmu, gube sve privilegije. Da bi se
uopće moglo postati članom te grupe, prvih godinu-dvije samo se gleda i
pomaže jer, po Jackieu, i promatranje predstavlja izvrsno iskustvo. Nakon
toga, malo po malo novaci počinju ulaziti u pravi posao, sve do trenutka
dok ne postanu prvorazredni kaskaderi. I tako deset-petnaest godina, nakon
čega dobivaju status Chanovih koordinatora za borilačke vještine. Ti ljudi
rade sve što im Jackie naloži, ali i on daje više nego dobar primjer izvodeći
i najopasnije poduhvate sam. Jackiea Chana je RoadShow Magazine
devet puta proglasio najboljim stranim glumcem godine, a 6. rujna 1986.
slavljen je u San Franciscu Dan Jackija Chana. Britanska vlada Chana je
proglasila članom Most Excellent Order of the British Emprise, od Francuske
kinoteke dobio je Des insignes de Chevalier des Arts et des Lettres, a 1995.
MTV mu je uručio nagradu za životno djelo. Svemu tome treba pridodati i
hrpu nagrada kao najboljem glumcu ili istaknutoj osobi koje je dobivao po
Aziji. Chan je uz sve to i predsjednik Udruženja redatelja Hong Konga, Filmskog
udruženja Hong Konga, počasni predsjednik Udruženja filmskih radnika, potpredsjednik
Udruženja izvođača Hong Konga i član Izvršnog odbora Udruženja kaskadera
Hong Konga.
Chan čuva svoju privatnost, odbija svaki razgovor o toj temi. Ne želi ništa
reći o nikad ozakonjenom braku s tajvanskom glumicom Ling Fung-Chiao, o
vezama s drugim ženskim zvijezdama, pa čak ni o broju svoje djece. Kako
bi svoj stav objasnio, navodi primjer dvaju obožavateljica koje su izvršile
samoubojstvo (bacanjem pod vlak i ispijanjem otrova) kada je svojedobno
priznao da izlazi s jednom ženom. Saznavši za tragediju, odlučio je će svoje
obožavateljice ubuduće činiti sretnima u vlastitom neznanju. Tako čak i
u filmovima nema ljubavnih scena, a ako na kraju i osvoji djevojku, nitko
nije potpuno siguran što će se dalje zbivati. Uspjeh je Chana, naravno,
učinio bogatim čovjekom. Ali, zahvaljujući sponzorima, ne mora ništa kupovati,
od onoga što oblači do toga što jede. Stoga, ne zaboravljajući svoju prošlost,
velik dio novca daje u dobrotvorne svrhe, putem zaklada koje je osnovao
u Hong Kongu i Japanu za pomaganje školovanja siromašne djece. U svim svojim
filmovima za azijsko tržište Jackie Chan redovito i pjeva, a također objavljuje
i samostalne albume.
