Godine 1942. zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u
partizane, a uskoro počinje voditi dnevnik “S partizanima”. Nakon rata
objavio je i “Pjesme partizanske”. U ratu se našao na čelu Izvršnog
odbora ZAVNOH-a, a nakon rata postao je i prvi predsjednik hrvatskog
sabora. U pedeset godina Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za
djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i isto je tako prevodio
talijanske i njemačke pjesnike.
Vladimir Nazor rodio se u Postiri 30. svibnja 1876., a pučku je školu završio na otoku Braču dok je maturirao u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902., a već je počeo predavati u hrvatskoj gimnaziji u Zadru, da bi od 1903. do 1918. to isto radio u Istri gdje je ujedno proveo najviše svog života.
Nazor je bio jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti te autor velikog broja djela. Bitno je znati kako se prvih dvadesetak godina njegovog stvaralaštva poklapa s razdobljem hrvatske modrene i u tom je vremenu prešao put od diletantskog pjesnika u traženju svog vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskog tribuna- ponsenog mitološko-legendskim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosjećivanjem istarskog puka preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koja se prije svega napaja na vrelu poganskog klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova. Kao što je “Lirika” i “Nove pjesme”.
Koliko je bio velik svjedoči što je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao “Nagrada Vladimir Nazor” koje se prije svega dodjeljuje za najbolje umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primjenjenih umjetnosti.
Umro je 19. lipnja 1949.
Nema komentara:
Objavi komentar