Gaj Julije Cezar - biografija

Rimski vojskovođa i državnik koji je udario temelje rimskom imperijalnom sustavu potječe iz ugledne patrijciske obitelji Julijevci. Gaj Julije Cezar (lat. Gaius Julius Caesar) rođen je 12. ili 13. srpnja 100. godine p.n.e. (prije nove ere). Kao patricij i nećak konzula Marija dobio je solidnu naobrazbu naučivši heberijski i galski jezik. Na Rodosu je studirao retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. U Rim se vraća 73. godine p.n.e. i radi kao odvjetnik. Radeći odvjetnički posao istaknuo se kao žestoki kritičar i protivnik korupcije u politici. Ženio se četiri puta. Njegova prva žena Kornelija preminula je 58. godine p.n.e tijekom porođaja. Nakon njezine smrti oženio se Pompejom, unukom diktatora Sule. Brak nije dugo trajao jer se Cezar razveo od nje zbog glasila koje su kružile o njoj. Potom se 59. godine p.n.e. oženio Kalpurnijom, a taj brak je bio (za razliku od prethodna dva) motiviran političkim razlozima.

Kako Cezar nije imao muških nasljednika u svojoj je oporuci napisao da njegov nasljednik treba biti njegov rođak Oktavijus. Kasnije će Oktavijus postati prvi rimsk car (pod imenom August). Burna je i brza Cezarova karijera. Godine 85. p.n.e. bio je flamen dialis, ali mu je diktator Sula oduzeo čast i imanje. Kao vojnik potom odlazi u Malu Aziju i za hrabrost u operacijama oko Mitilene dobiva corona civica. Na putu iz Rima na otok Rodos (75. god. p.n.e.) iskazao se junaštvom u sukobu s gusarima. S Rodosa je prešao u Malu Aziju i sudjelovao u trećem pohodu protiv Mitridata. Za pontifeksa je izabran 75. godine p.n.e, a zatim za vojničkog tribuna. Godine 68. p.n.e postao je kvestor u Španjloskoj, a 65. godine p.n.e. kurulski edil (kada je stekao veliku popularnost zbog svoje ljubavi prema gladijatorskim igrama). Dvije godine kasnije 63. p.n.e. postaje pontifeks maksimus. Iste godine rimski političar Lucije Sergije Katalina optužuje Cezara i Krasa za kletvu. Ciceron traži smrtnu kaznu za obojicu, ali su na koncu i jedan i drugi oslobođeni. Godine 62. p.n.e. Cezar posatje pretor u Rimu i propretor u Španjolskoj, gdje pacificira buntovna plemena i preuređuje financijsku administraciju. Dvije godine kasnije (60. p.n.e.) sklapa s Pompejem i Krasom tzv. prvi trijumvirat. Kako bi ojačao međusobne veze Cezar je svoju kćerku Juliju oženio za Pompeja. Godine 59. p.n.e. kao konzul, proveo je demagoški agrarni zakon. Godinu kasnije (58. p.n.e.) imenovan je guvernerom Galije. U to doba Keltska Galija na sjeveru još uvijek je bila nezavisna od rimske vlasti, ali su Aedui, pleme rimskih saveznika, zatražili pomoć od Cezara (još u prvoj godini njegove guvernerske vladavine) kako bi porazili drugo galsko pleme - Helvete. Cezar je Keltsku Galiju osvojio sa šest legija porazivši tako Helvete i natjerao ih na povlačenje. Potom je porazio njemačke snage pod vodstvom Ariovistusa. 

Dok je Cezar bio u Galiji njegovi simpatizeri pokušavali su dominirati političkim zbivanjima u Rimu. To je prijetilo Pompejevoj i Krasvoj poziciji i postalo je neophodno da se trojica vođa susretnu, što se i dogodilo u mjestu Luca 56. godine p.n.e. Taj je susret doveo do privremenog smirenja trzavica. Odlučeno je kako će Cezar nastaviti vladati Galijom narednih pet godina, dok će Pompej i Kras biti konzuli do 55. godine p.n.e., a nakon toga njih će dvojica preuzeti upravljanje provincijama. Kako je i bilo dogovoreno godine 55. godine p.n.e. Kras je prezeo upravu u provinciji Siriji gdje je uskoro i poginuo (53. godine p.n.e. kod Kartage) u ratnim sukobima. Smrću Cezarove kćerke Julije (54. godine p.n.e.) prekinute su rodbinske veze Cezara i Pompeja te je nakon Krasove smrti (čime je prekinut trijumviratski ugovor) sve bilo spremno za građanski rat. Prvo je Pompej zatražio od Cezara da napusti svoju dužnost u Galiji. Na to je Cezar predložio da obojica istovremeno daju ostavke na svoja mjesta, ali je to Pompej odbacio. Nakon toga Senat poziva Cezara da podnese ostavku i napusti vojsku ili će se u suprotnom smatrati javnim neprijateljem. Tribuni koji su bili Cezarovi simpatizeri, glasali su protiv ove odluke, ali su nakon toga bili prisiljeni napustiti prostorije Senata. Potom je Senat Pompeju povjerio upravljane državom. Početkom 49. godine p.n.e. Cezar je prešao Rubikon, mali potok što je dijelio njegovu provinciju od Italije i bez poteškoća krenuo prema jugu. Kada je vidio kako ne može zaustaviti Cezarov proboj Pompej je pobjegao u Brindisium i potom u Grčku. Tri mjeseca kasnije Cezar je bio gospodar Italije. Nakon toga njegove su snage zauzele Španjolsku i ključnu luku Massaliju (danas: Marseille). Osiguravši tako zaleđe u Italiji, Africi i Španjolskoj krenuo je u potjeru za Pompejom i pobjedio ga (48. godine p.n.e.) u bici kod Farsala u Tesaliji. Potom je nastavio potjeru prema Egiptu (Pompej je ubijen kod Peluzija u Egiptu) gdje je Cezar svladao egipatsku vojsku i svojoj saveznici Kleopatri, kćerku kralja Ptolemija XII., prepustio 47. godine p.n.e. upravu. Zatim je sredio prilike u Judeji i Siriji te munjevito pobjedio pontskog kralja Franka 47. godine p.n.e. kod Zele. Odatle potječe njegova čuvena poruka Senatu: "Veni, vidi, vici" (Dođoh, vidjeh, pobjedih). Malo je poznato da je te riječi Cezar ustvari uputio na grčkom jeziku koji je u ono doba bio u modi među rimskom gospodom: "Elthon, eidon, enikesa."

Vrativši se u Rim postao je vojnički diktator i porazio protivnike u Africi (46. p.n.e.) i Španjolskoj (45. p.n.e.) uništivši time i posljednje ostatke republikanske vojske. Tako je postao ustvari aposlutni monarh. Proglasio je opću amnestiju, reformirao sudstvo, uveo novi kalendar (tzv. julijanski kalendar), porezni sustav, povećao broj senatora, sponzorirao veteranske kolonije, ublažio oštre propise za stjecanje statusa rimskog građanina i spremao mjere za osiguranje granica. No, brojne senatorske obitelji smatrale su kako Cezar ugrožava njihove pozicije s ovlastima koje posjeduje, a strahovali su također da će Cezar uzeti titulu kralja (rex), koju su oni kao republikanci mrzili. To je dovelo do urote senatora. Na vrhuncu moći ubili su ga 15. ožujka. 44. godine p.n.e. urotnici iz patricijskih redova (pristaše republikanca) na čelu s Brutom, Kasijem i Trebonijem na ulazu u Senat.

Gaj Julije Cezar bio je veliki strateg i lukav taktičar. U svojim pohodima primjenjivao je brze pokrete četa, stalne ofenzive, nepoštedne borbe i represalije. Važan je i kao pisac - jedan je od glavnih predstavnika rimske proze. Jednostavnim i konciznim načinom opisao je svoje ratovanje u Galiji u memoarima "De bello Gallico" (Komentari o galskom ratu; u sedam knjiga kojima je Aulo Hircije dodao osmu), a građanski rat protiv Pompeja opisao je u "De bello civili" (Komentari o građanskom ratu; u tri knjige). Oba djela pisao je s apologetskom i političkom tendencijom: da dokaže umješnost i uspješnost svojih vojničkih poduhvata i zakonsku ispravnost svojih političkih postupaka. Zato ti zapisi nisu pouzdani kao povijesni izvori. Cezar je na osnovu sunačne godine, uveo novi kalendar, koji se po njegovom imenu naziva julijanski. Njime se i danas služe neke pravoslavne crkva (ruska, srpska itd.). Od njegova nadimka nastali su kasniji vladarski naslovi: kod Rimljana caesar, kod Talijana cesare, kod Njemaca Kaiser, kod nas cesar i car.

Dejan Lekić (fudbaler Crvena Zvezda Srbija) - biografija

Dejan Lekić - fudbaler (CRVENA ZVEZDA)
Puno ime: Dejan Lekić
Datum rođenja: 7. jun 1985.
Mesto rođenja: Kraljevo, Srbija
Visina: 193 cm
Pozicija: Napadač
Juniorski klubovi: Sloga Kraljevo
KLUBOVI:
2005-2007, Metalac
2007-2009, Zemun
2009- , Crvena zvezda
REPREZENTACIJA:
2009- , Srbija
-----------------------------------------------------------------
Dejan Lekić (rođen 7. juna 1985. u Kraljevu) je srpski fudbaler koji trenutno nastupa za Crvenu zvezdu.
-----------------------------------------------------------------

Karijera
Fudbal je počeo da trenira u rodnom Kraljevu, u redovima Sloge, da bi kasnije prešao u Metalac iz Gornjeg Milanovca. Pažnju na sebe je skrenuo dok je nastupao za Zemun, u kojem je proveo dve godine. Posle odličnih igara u Srpskoj ligi, gde je bio najbolji strelac sa 26 golova, prešao je u Crvenu zvezdu.
Prvu zvničnu utakmicu u dresu Crvene zvezde je odigrao protiv Rudara iz Velenja u drugom kolo kvalifikacija za Ligu Evrope. U revanš meču trećeg kola kvalifikacija protiv Dinamo Tbilisija, prešao je put od tragičara do heroja. Prvo je postigao autogol, a zatim i het trik kojim je Zvezdi doneo pobedu od 5-2 i prolazak u narednu rundu.

Reprezentacija
Dejan Lekić je dobio šansu da zaigra za reprezentaciju Srbije pošto ga je selektor Radomir Antić pozvao za prijateljske utakmice koje je reprezentacija igrala 14. i 18. novembra 2009. protiv Severne Irske i Južne Koreje. Antić ga je naknadno pozvao, nakon što je Dejan Stanković otkazao učešće zbog povrede.
Debitovao je 14. novembra 2009. u Belfastu protiv Severne Irske, kada je u igru ušao u 76. minutu umesto Danka Lazovića.

Ana Ivanović - biografija

Ana Ivanović - srbijanska teniserka, rođena 06.11.1987. godine u Beogradu u Srbiji. Tenisku karijeru je započela 2003. godine Najveći uspjeh joj je osvajanje VTA turnira u Kamberi.

Mlada, atraktivna, intelektualna, zgodna škorpija sa prodornim pogledom, a uz sve to uspešna i u svetu slavna Srpkinja Ana Ivanović. Ana Ivanović je tokom svog jednogodišnjeg amabasadorstva u UNICEF-u poklonila preko četiri miliona dinara, i time omogućila da se petnaest škola u Srbiji uključi u program “Škole bez nasilja”.Skretala je pažnju na UNICEF i njegove programe, tako što je bila autor brojnih kolumni u novinama. Ana Ivanović trenutno predvodi UNICEF-ovu kampanju “Ti si faca” koja je usmerena ka školskoj deci. Bila je aktivna u podržavanju UNICEF-a u promociji razvoja sporta kroz fer-plej turnire čiji je cilj bio stvaranje kulture nenasilja među decom, kao i u skupljanju sredstava za jačanje programa UNICEF-a u Srbiji.Slobodno se može reći da je Ana Ivanović učinila mnogo na promociji države Srbije, a zahvaljujući njenoj nesebičnosti mnogima je povratila osmeh na lice u ovim teškim vremenima. Trenutno živi u švajcarskom gradu Bazelu i u vezi je sa Fernandom Verdascom.

Fidel Castro - biografija

Kubanski revolucionar, generalni sekretar Komunističke partije Kube i predsjednik Kube. Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926. (prema nekim izvorima - 1927.) u mjestu Mayarí na obiteljskoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castrov otac bio je vlasnik plantaže od 23.000 ari na kojoj je kao mladić radio i Fidel. U mladosti je Fidel pohađao dvije jezuitske škole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu. U jezuitsku školu Belen u Havani upisao se 1942. i uspješno je završio tri godine kasnije (1945. ). Oženio se 1948. Mirtom Diaz-Balart, ali je brak završio razvodom 1954. godine.

Castrov sin Fidel Castro Diaz-Balart, koji je potekao iz tog braka, rođen je 1949. godine. Dolaskom oca na vlast najmlađi Castro obnašat će dužnost šefa kubanske komisije za atomsku energiju. No, Castro se još ženio. Posljedni brak bio je s Daliom Soto Del Valleom i s njom ima pet sinova čija imena redom počinju na slovo A. Castro je 1950. godine doktorirao pravo na Sveučilištu u Havani. Nakon završenog fakulteta planirao se kandidrati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952., ali je general Fulgencio Batista u državnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa te otkazao izbore. Castro je stoga protiv Batiste uložio tužbu sudu zbog kršenja ustava, ali je sud tužbu odbacio. No, nesuđeni parlamentarni zastupnik ne odustaje te sa skupinom istomišljenika 26. srpnja 1953. napada vojarnu u mjestu Monacada. Taj napad je završio neuspjehom i Castro je utamničen. U zatvoru je ostao sve do 1955. godine. U to doba njegove političke ideje bile su: nacionalizam, antiimperijalizam i reformacija i nije bio član Komunističke stranke. Nakon puštanja iz zatvora putuje prvo u Sjedinjene Države, a potom u Meksiko gdje organizira revolucionarni pokret nazvan 26. srpnja. Na sjevernoj obali pokrajine Oriente (2. prosinca 1956.) iskrcao se zajedno sa svojim bratom Raúlom, Che Guervarom te još devet istomišljenika.U početku se skriva u planinama Sierra Maestra (slabo naseljenom područje na jugoistoku Kube) i prikupljao podršku za gerilski rat protiv Batiste. Nakon što je Batista 1. siječnja 1959. pobjegao s Kube Fidel Castro preuzima vlast, a 16. veljače iste godine Castro je postao kubanski premijer. U početku se činilo kako je Castro moderni ljevičar, ali dolaskom na vlast počeo je zastupati prilično radikalne metode. Istovremeno vršio je smaknuća i pritvarao tisuće potencijalnih protivnika, nacionalizirao industriju, kolektivizirao poljoprivredu te uspostavio jednostranačku socijalističku državu što je sve skupa natjeralo velik broj pripadnika srednje i gornje klase Kubanaca na napuštanje domovine. 

Dolaskom na vlast bio je neprijateljski raspoložen prema Sjedinjenim Državama, a koje su se prijateljski odnosile prema Batisti i često se miješale u unutarnje poslove Kube dok je on bio na vlasti. Nakon što je Castrova vlada nacionalizirala rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije 1960. Sjedinjenje Države su prestale kupovati kubanski šećer te su uvele ekonomski embargo prema Kubi. Nezadovoljstvo Sjedinjenih Država Castrovom vlašću kulminiralo je neuspješnim pokušajem u kojem su pomoću kubanskih izbjeglica pokuašle zbaciti Castra s vlasti (1961.) u tzv. invaziji na Zaljev svinja. Možda i kao posljedica te invazije slijedila je Castrova izjava u prosincu 1961.: "Ja sam marksist-lenjinst i ostaću to do svoje smrti." Ranih 1960-ih Castro je otvoreno priglio komunizam i uspostavio bliske veze sa Sovjetskim Savezom primajući sve veću sovjetsku vojnu i ekonomsku pomoć. U doba 1960-ih i 1970-ih Castrova vlada je učinila značajna poboljšanja u kubanskom obrazovnom sustavu i organizaciji zdravstvene skrbi time prikazujući kubansku revoluciju kao primjer drugim narodima. Ali Američko-kubanski odnosi nastavili su se pogoršavati kada su Amerikanci 1962. otkrili da je Sovjetski Savez na Kubi postavio svoje balističke projektile dalekog dometa i time praktično imao cijele Sjedinjene Države 'na dlanu'. Predsjednik John F. Kennedy tada je uveo pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Nikitu Hrušova na povlačenje sovjetskih projektila s Kube. Te 1962. papa Ivan XXIII ekskomunicirao je Castra na osnovu odluke pape Pija XII. (1949.) koja brani katolicima podržavanje komunističkih vlada. 

Kuba predvođena Castrom aktivno je pomagala revolucionarne pokrete u Latinskoj Americi, a u 1970-ih i 1980-ih i u Africi (Angola, Etiopija). Castro je 1979. izabran za vođu Porketa nesvrstanih, poziciju koja mu je dala međunarodni ugled. Nakon što je kasnih 1980-ih SSSR počeo provoditi niz socijalnih i ekonomskih reformi Castro je oštro kritizirao takve eksperimente s kapitalizmom i ustvrdio kako na Kubi nema potrebe za sličnim reformama. 

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. prekinuo je dotok pomoć Kubi izazivajući time još veće propadanje posrnulog kubanskog gospodarstva. Castro je na takav razvoj događaja odgovorio 1993. kada je dopustio ograničeni niz ekonomskih reformi i djelomičnu legalizaciju privatnog poduzetništva. Godinu dana ranije (1992.) dopustio je praktičnim katolicima da pristupe komunističkoj stranci. Tada je Kubu počeo nazivati 'sekularnom' državom umjesto 'ateističkom' kako ju je do tada volio nazivati. U prosincu 1995. posjetio je Kinu i izrazio svoje divljenje domaćinima u njihovom uspješnom kombiniranju ograničenih ekonomskih reformi i socijalističke privrede. Po povratku na Kubu Castro je ipak kritizrao eksperimente s privatnim poduzetništvom koji su se ukazivali na Kubi. Tvrdio je kako je jedini način da se postigne ekonomski rast očuvanje jednopartijske države, ograničavanje privatnog poduzetništva i brzo utišavanje političkih protivnika. U veljači 1996. kubanski ratni zrakoplovi oborili su dva civilna zrakoplova za koja su kubanske vlasti tvrdile da su narušile kubanski zračni prostor. Ovi zrakoplovi pripadali su organizaciji kubanskih izbjeglica Brothers to the Rescue koji su se posvetili pomaganju izbjeglicama s Kube. Američka vlada odgovorila je na ovaj incident daljnjim jačanjem ekonomskog embarga što je uključivalo i kažnjavanje stranih tvrtki koje investiraju na Kubi. 

Papa Ivan Pavao II posjetio je Kubu 1998. i time postao prvi papa koji je to ikada učinio. Tijekom papina posjeta Castro se više puta u javnosti pojavio zajendo s papom. Unatoč tome papa je u svojim govorima kritizirao Castrov režim, ali i američki embargo Kube. Iste godine (1998.) Castro je ponvono proglasio Božić državnim praznikom, nakon što je 1969. ukinut kao državni praznik. Kubancima je tada ponovno dopušteno javno slaviti vjerske blagdane i održavati vjerske procesije. Na nekima od njih sudjelovao je i sam Castro. Nakon smrti Ivana Pavla II Castro je pohodio crkvenu ceremoniju održanu u spomen na preminulog papu, a upisao se i u knjigu žalosti u vatikanskom veleposlanstvu. 

Jednom prilikom upitan kada će obrijati bradu i skinuti vojnu odoru (po tome i s cigaretom u ustima postao je prepoznatljiv lik u cijelom svijetu) Castro je odgovorio: "Kada se okonča revolucija!" Zbog ozbiljnih zdravstvenih tegoba Castro je u veljači 2008. uputio pismo u kojem objavljuje da se povlači sa svih državnih dužnosti, ali ostaje na čelu stranke. Umjesto Fidela predjesnik Kube i zapovjednik oružanih snaga postao je njegov brat Raúl krajem veljače iste godine. 

Fabian Escalanate, čovjek koji je bio zadužen za čuvanje Castra, tvrdi kako je CIA pokušala 638 atentata na Castra. Neka od tih pokušaja ubojstava prikazana su u filmu "638 Ways to Kill Castro". Jedan od pokušaja bio je 1959. kada je CIA vrbovala Castrovu bivšu ljubavnicu Maritu Lorenz koja mu je trebala podmenuti otrovne tablete. Kada je Castro shvatio da ga Martia pokušava ubiti tabletama dao joj je pištolj i rekao joj neka puca u njega. No, ona to ipak nije učinila. Osvrćući se na brojne pokušaja ubojstva Castro je izjavio: "Ako bi preživljvanje atentata postalo olimpijska discplina, ja bih osvojio zlatnu medalju." Prema dokumentima koje je CIA objavila 2007. jedan od pokušaja ubojstva Castra prije invazije u Zaljevu svinja uključivao je spregu mafijaških šefova i CIA-e, a plan ubojstva osobno je odobrio Robert Kennedy.

Hugo Chávez - biografija

Venezuelanski političar i bivši vojnik Hugo Rafael Chávez Frías rođen je 28. lipnja 1954. u mjestu Sabaneta Barinas kao drugo dijete u braku dvoje učitelja Huge de los Reyes Cháveza i Elene Frías de Chávez. U ranoj mladosti Huga i njegovog brata Adána roditelji su poslali da žive s bakom. Kao dječak pokazao je interes za slikanje, pjevanje i bejzbol. U dobi od 17 godina upisao se na vojnu akademiju, a 1975. završio je akademiju te se upisao studij političkih znanosti u Caracasu na sveučilištu Simón Bolívar. Međutim, studij nikada nije završio. Dok je studirao Chávez je s kolegama studenima razvio ljevičarsko-nacionalističku doktrinu nazvanu bolivarizam. Doktrina je svoje izvore pronalazila u panameričkim promišljanjima i idejama revolucionara Simóna Bolívara i peruanskog predsjednika Juana Velasco Alvarada te učenjima različitih socijalstičkih i komunističkih lidera. Usporedo s političkim promišljanjima Chávez se u to doba posvetio i sportu te se s timom Criollitos de Venezuela natjecao u bejzbolu i softbolu u nacionalom prvenstvu. Uz to napisao je brojne pjesme, priče i kazališna djela.

Chávezova vojna služba trajala je 17 godina tijekom kojih je obnašao različite dužnosti. Između ostalog predavao je i na venecuelanskoj vojnoj akademiji gdje je zapažen zbog svojih vatrenih govora i radikalnih kritika venecuelanske vlade i društva. Njegovo nezadovoljstvo vlašću prešlo je s riječi na djela 4. veljače 1992. kada je pet postrojba pod njegovim zapovjedništvom u glavnom gradu Caracasu pokušalo zauzeti najvažnije strateške točke. Međutim planirani puč nije krenuo po planu jer je veći broj vojnika dezertirao, prebjegao na drugu stranu ili naprosto izdao Chávezove planove. Na koncu Chávez je ostao osamljen s malom grupom vojnika koji su bili okruženi u zgradi Povijesnog muzeja. Ipak pobunjeničke snage zauzele su neke veće gradove u unutrašnjosti Venecuele (Valencia, Maracaibo, Maracay) uz svesrndu pomoć civila. Krajnji rezultat neuspjelog državnog udara bio je 14 mrtvih vojnika, te 50 ranjenih vojnika i 80 ranjenih civila. Shativši da državni udar neće uspjeti Chávez se pojavio na nacionalnoj televiziji i pozvao svoje sljedbenike da polože oružje. Zbog narušavanja ustavnog poretka Chávez je osuđen na dvogodišnju zatvorsku kaznu. U zatvoru je imao zdravstvenih problema s vidom te je unatoč operativnom zahvatu i medicinskim tretmanima njegov vid trajno oštećen. Unatoč neuspjelom puču u očima mnogim siromašnih stanovnika Venezuele Chávez je postao jedina osoba u venezuelanskom društvu koja je ustala protiv vladavine korupcije i kleptokracije.

Nakon odsluženja zatvorske kazne Chávez osniva političku stranku Pokret za petu republiku. Godine 1998. uključuje se u predsjedničku kampanju promovirajući svoj progam kroz ideologiju bolivarizma. Chávez i njegovi sljedbenici za sebe tada tvrde da polažu temelje nove republike kako bi zamijenili postojeću kojom vladaju bogate kaste i bogate se na račun naroda. Zanimljivo, Chávezovu kampanju s milijuna dolara poduprle su dvije neke strane banke, između ostalog i španjolska Banco Bilbao Vizcaya Argentaria te Banco Santander. Obje su tada vlasnice najvećih banaka u Venezueli. Provodeći kampanju koja je prvenstveno bila usmjerena ka siromašnima i radničkoj klasi Chávez je uspio pobijediti na izborima u prosincu iste godine s osvojenih 56 % glasova. Veliki je to uspjeh bio jer na početku kampanje tek je 30 % građana davali potporu Chávezu. Predsjedničku prisegu dao je 2. veljače 1999., a jedan od njegovih prvih poteza bio je pokretanje plana Bolivar 2000. Taj je plan predviđao gradnju cesta i kuća te masovno cijepljenje stanovištva. Ujedno je zaustavio planiranu privatizaciju sustava socijalnog osiguranja, industrije aluminija i naftnog sektora. Predložio je i novi ustav iste godine. Prijedlog novog ustava na referendumu je dobio 72 % glasova potpore i u prosincu 1999. stupa na snagu. Tim je ustavom predsjednički mandat proširen s 4 na 6 godina, a proširene su i ovlasti predsjednika republike. Ujedno su predviđeni i novi izbori za predsjednika republike i Narodnu skupštinu kao vrhovno zakonodavno tijelo.

Dana 30. srpnja 2000. održani su izbori na kojima je Chávezova koalicija osvojila 2/3 zastupničkih mjesta u Narodnoj skupštini, a sam Chávez je ponovno izbaran za predsjednika s 60 % dobivenih glasova. Strani su promatrači unatoč netransparentnosti izbora i političkom pritisku Chávezove vlade izbore označili valjanim. Kasnije, iste godine, 3. prosinca održani su i lokalni izbori na kojima je Chávezova politička opcija također odnijela pobjedu. U međuvremenu Chávez je predložio referendum kojim je prisilio venezuelske sindikate da prilikom održavanja sindikalnih izbora država ima pravo nadgledati iste. Sam referendum osudila je međunarodna udruga sindikata zbog miješanja vlade u unutarsindikalna pitanja. U prve tri godine svog mandata Chávez je proveo niz reformi kojima je pokrenu program koji prediviđa pravedniju raspodjelu zemlje, a što se imalo odraziti na bolji socijalni status siromašnijih. Svojim je reformama smanjio stopu smrtnosti novorođenčadi, uveo je besplatno zdravstveno osiguranje te besplatno osnovnoškolsko i srednjoškolsko školovanje za sve građane. Do početka prosinca 2001. Chávezova je vlada uspjela smanjiti inflaciju na 13,4 %, što je bila najniža inflacija u posljednjih 14 godina u Venezueli. Istovremeno gospodarski je rast povećan za 1 posto. 

Oporba nije mirovala te je 9. travnja 2002. sindikalni lider Carlos Ortega proglasio dvodnevni štrajk. Tisuće ljudi izašlo je na ulice dva dana kasnije i uputilo se ka sjedištu državne naftne kompanije Petróleos de Venezuela kako bi stali u obranu uprave koja je dobila kolektivni otkaz. Organiziratori štrajka preusmjerili su štrajk ka predsjedničkoj palači Miraflores, ispred koje su se već okupljali prosvjednici koji su podržavali Cháveza. Kada je došlo do sučeljavanja prosvjednika zaočili su se pucnji i došlo je do nasilja. U tom periodu (9.-11. travnja) sve TV i radio stanice u zemlji prenosile su brojne Chávezove govore i govore drugih dužnosnika u Chávezovoj vladi te emitirale provladin program. Signal onih TV i radio stanica koje su odbile podržati provladinu politiku bio je ometan. Uskoro se na TV ekranima i radiju pojavio zapovjednik oružanih snaga Lucas Rincón Romero objavljujući da je Chávez dao ostavku te da je uhićen i zatočen u vojnoj bazi na otoku Orchila. Vojska je privremenim predsjednikom proglasila Pedra Carmona koji je odmah opozvao sve veće socijalne i ekonomske reforme koje je proveo Chávez. Uključujući tu i fiksnu cijenu nafte te vraćanje proizvodnih kvota na razdoblje prije Cháveza. Raspustio je Narodnu skupštinu i sudstvo te je Venezeli vratio službeni naziv u Republika Venezuela (koji je Chávez promijenio u Bolivijanska republika Venezuela). Nakon Carmonina proglasa došlo je do ustanaka Chávezovih pristaša u Caracasu, a vojnici odani Chávezu krenuli su u ponovno osvajanje vlasti. Ubrzo su uspjeli zauzeti predsjedničku palaču i oslobodili Cháveza koji je vraćen na vlast već 13. travnja. Utvrdivši svoju vlast Chávez je ponovno imenovao Lucasa Rincóna zapovjednikom venezuelanskih oružanih snaga, a kasnije (2003.) i ministrom unutarnjih poslova. 

Nekoliko dana nakon što je nastavio s obnašanjem mjesta predsjednika države Chávez je iznio tvrdnju da je zrakopolov s oznakama Sjedinjenih Država sletio u vojnu bazu Orchila u kojoj je bio zatočen. Nešto kasnije (14. svibnja 2002.) objavio je kako ima konačan dokaz da je vojska Sjedinjenih Država umiješana u državni udar. Tvrdio je da je tijekom pokušaja prevrata vlasti venezuelanski radar snimio nekoliko vojnih brodova Sjedinjenih Država i jedan zrakopolov u venezuelanskom zračnom prostoru i vodama. S druge strane američki veleposlanik u Venezueli tvrdio je kako je američko veleposlanstvo znalo da pripremu vojnog udara i da je o tome obavijestilo Cháveza. U listopadu iste godine pokušan je još jedan državni udar, a u studenome je Chávez izbjegao atentat na povratku s puta u Europu. Nakon povratka u domovinu Chávez je smijenio 60 generala i napravio korijenite promjene u vojnom vrhu dovodeći sebi lojalne ljude. Tada je odlučio još više razvijati socijalni program te je nametnuo državnu kontrolu nad proizvođačima nafte kako bi iz njihovih prihoda crpio više novca. To je opet dovelo do novih prosvjeda radnika i uprave u naftnoj industriji. Rekacija vlasti na to bilo je otpuštanje 18 tisuća djelatnika koje je Chávez optužio za loše upravljanje i korupciju. 

Tijekom 2003. i 2004. godine Chávez je pokrenuo brojne socijalne i gospodarske reforme. U srpnju 2003. pokrenuo je kampanju Misija Robinson koja je za cilj imala naučiti čitati, pisati i računati više od milijun i pol stanovnika koji su bili nepismeni. U listopadu iste godine pokrenuo je novu kampnju nazvanu Misija Guaicaipuru cilj koje je bio očuvati život, vjeru, zemlju, kulturu i autohtonog stanovništva. Iste je godine pokrenuo i Misiju Sucra, a kojoj je namjera bila osigurati besplatno visokoškolsko obrazovanje i omogućavanje završavanja osnovne škole za dva milijuna ljudi. Sredinom 2003. oporba je pokušala skupiti dovoljan broj potpisa kako bi organizirala referendum o smjeni Cháveza. Skupljeno je preko tri milijuna potpisa, ali vlasti su osporile njihovu vjerodostojnost. Stoga je krajem 2003. oproba pokušala ponovo i ovaj puta uspjela skupiti preko 3 i pol milijun potpisa koje vlast nije mogla osporiti tako da je 2004. održan refrendum. Na refrendumu je 59 % glasača bilo protiv opoziva Cháveza. Neki dijelovi oporbe optužili su vlast da je namjestila izbore, ali strani promatrači opet nisu pronašli nikakve nepravilnosti te su referendum proglasili valjanim. Međutim, bode oči podatak da je prije referenduma oko dva milijuna izbjeglica i stranih imigranta ubrzanim postupkom dobilo državljanstvo Venezuele i time za oko 20 % povećalo glasačko tijelo.

Nakon pobjede na referendumu Chávez je obećao udvostručiti svoje napore za smanjenje siromaštva te obećao proširenje dijaloga sa svojim političkim protivnicima. U praksi je taj dijalog izgledao tako da su ubrzo neki oporbeni čelnici osuđeni zbog zavjere i primanje novca iz stranih novčanih fondova s ciljem rušenja vlasti. U ožujku 2005. Chávezova je vlada progurala više zakona kojima se izvan zakona stavljalo svaka kleveta javnih dužnosnika. Maksimalnom kaznom predviđeno je 40 mjeseci zatvora za klevetu. Iste je godine Chávez javno objavio da je Zona američke slobodne trgovine (FTAA) mrtva jer da se neoliberalni model razvoja nije pokazao dobar za žitelje Latinske Amerike. Obećao je da će ponuditi alternativni, antikapitalistički model, kojim će povećati trgovini i ojačati veze između Venezuele, Argentine i Brazila. Također je iskazao želju da zemlje Latinske Amerike uspostave vojni savez nalik NATO paktu. U skladu s tim Venezuela je smanjila narudžbe vojne opreme iz Sjedinjenih Država, a kasnije i obustavila, i oružje odlučila naručivati iz drugih zemalja (Brazila, Rusije, Kine i Španjolske). Kako bi pokazao da misli ozbiljno Chávez je zatražio od svih američkih vojnika koji borave u Venezueli da napuste zemlju.

Casanova Giacomo - biografija

Avanturist, svećenik, glazbenik, vojnik, špijun, diplomat, slobodni zidar (u mladim danima postao je slobodni zidar u loži Škotsko pravo) i pisac koji se često nalazio u središtu skandala koji su u pravilu vezani uz žene. Danas svakog pustolova i neodgovornog ljubavnika ljudi često nazivaju Casanovinim imenom. Giovanni Giacomo Chevalier de Seingalt Casanova, kako glasi njegovo puno ime i prezime, rođen je u Veneciji 1725. godine najvjerovatnije 5. travnja. 

Za razliku od datuma rođenja zna se tko su mu bili otac i majka - Gaetan Casanova i Giovanna Marija Farussi. U brak, iz kojeg će se izroditi mladi Casanova, stupili su 1724. godine. Kao dječak Casanova je patio od snažnog krvarenja iz nosa do svoje osme godine. Nitko nije očekivao da će mali Casanova preživjeti, čak su ga i roditelji zanemarili smatrajući kako mu nema pomoći. Casanovini roditelji bili su glumci, a otac čak i redatelj dok je majka bila onodobna poznata europska glumica. Casanovin život spasila je njegova baka, Marzia Farussi, kada ga je odvela jednoj ženi koja ga je izliječila. Spomenuta žena, čije ime nam ostaje nepoznato, Casanovi je doslovce podarila nov život ritualnim obredom koji je uključivao zaključavanje dijeteta u svojevrsni lijes, prikupljanje dima iz svijeća i slične metode. Nakon ovog izliječenja roditelji su počeli poklanjati sve više pozornosti svome dijetetu. Dijelom i stoga što je Casanova pokazivao znake izražene inteligencije. Naime, u aristokratskom društvu kojim je majka bila okružena kretao se i jedan Englez koji se silno volio služiti latinskim jezikom. Jednom prilikom Englez je upitao Casanovu, a tada mu je bilo svega 11 godina, zašto je imenica konus (vagina) muškog roda, a imenica mentula (penis) ženskog roda. Nakon kraćeg razmišljanja Casanova je na latinskom duhovito odgovorio: "To je zato što rob uzima ime svog gospodara." Ovakvim odgovorom zbunio je sve prisutne, ali i oduševio majku. No, taj događaj nije doživio njegov otac koji je preminuo 1733. godine.

Kao dječak Casanova je bio sklon nestašlucima. Tako je ocu, koji se u slobodno vrijeme zanimao za optiku, ukrao kristal. Otac je uskoro primijetio kako nedostaje jedan kristal i počeo ga tražiti. Kako bi izbjegao neminovnu kaznu mali Casanova je kristal prebacio u bratov džep i tako je okrivio brata koji je bio kažnjen za nešto što nije učinio. Casanova je planirao postati svećenik. Naime, u ono je doba za mlade ljude skromnih financijskih mogućnosti to bila šansa da uđu u tzv. veliko društvo. Studirao je na sveučilištu u Padovi i u sjemeništu svetog Cypriana. Međutim kao svećenik previše je pio, a kraj je definitvno uslijedo kada je s jednom mladom damom uhvaćen in flagrante. Potom je radio za odjvetnika Manzonija, a 1742. primio je doktorat s padovskog sveučilišta. Dvije godine kasnije (1744.) postao je tajnik kardinala Acquavive u Rimu ali novi skandal primorao je Casanovu da napustio ovo radno mjesto i otputuje u Napulj. Nakon toga prijavio se u vojsku gdje je na otoku Krfu (Grčka) bio pobočnik. Međutim Casanovu je više zanimala uniforma nego vojska. Uskoro je napustio vojsku, ali je time ostao bez sigurnog izvora prihoda. Stoga putuje u Istanbul, ali se na kraju opet vraća u Veneciju. Nakon povratka u rodni grad zapao je u loše društvo (tada je imao 21 godinu). Tad u jednoj od večeri, kada se pilo na veliko, Casanova i njegovih sedam prijatelja odvajaju jednu ženu od supruga na prijevaru i ona te večeri vodi ljubav s cijelim društvom.

Kada je već bio na samom dnu i kada se izdržavao svirajući violinu (1746. postao je violinist u kazalištu San Samuel u Veneciji), a nije bio baš sjajan violinist. Sretan splet događaja promijenio mu je život - vraćajući se kasno iz svatova u kojima je svirao zapazio je u gondoli mletačkog plemića kojem je pozlilo. U tom trenutku osim Casanove nikoga nije bilo u blizini da pomogne plemiću. Casanova je pomogao plemiću i spasio mu život. Ispostavilo se kako je riječ o glavaru velike venecijanske plemiće obitelji Bragadin. U znak zahvalnosti Bagadin mu je dao slugu, gondolu, sobu i deset cekina na mjesec u znak zahvale što mu je spasio život. To mu je omogućilo da živi na 'visokoj nozi', ali ipak nije potrajalo. Casanova je, što je i sam priznavao bio osvetljubljiv, pa se tako jednom prilikom posvadio s nekim Grkom oko neke sitnice. Međutim nije baš sretno prošao u toj svađi jer je postao predmet poruge. Stoga se želio osvetiti. Prvo je otišao na groblje gdje je odsjekao ruku nekom mrtvacu i po noći se ušuljao u Grkove odaje i zaveo Grkovu ljubavnicu, a ruku je ostavio u krevetu. Kada je Grk ugledao ruku doživio je infarkt. Zbog toga mu se spremalo uhićenje, ali zahvalni Bagadin upozorava Casanovu da napusti Veneciju. Što je ovaj i učinio.

Rastrošni i osvetoljubljivi Casanova veoma je volio žene. No, to je ionako poznato. Ono što je manje poznato jeste da je volio kada se žene prerušavaju u muškarce. Pored toga što je imao ljubavne afere s mnogim ženama imao je i ljubavnu vezu s dvije časne sestre 'u troje', a jedna od njih bila je i ljubavnica francuskog veleposlanika u Veneciji, budućeg kardinala. Premda se to možda u prvi mah ne da pretpostaviti Casanova nije volio orgije, a to mu je donijelo dosta nevolja jer kada je venecijanski princ organizirao orgije nikome nije dopuštao da ih izbjegne. Casanova pak nadasve nije tolerirao orgije i činio je sve da ih izbjegne jer nije volio igre u kojima ne nadzire stvari i u kojima nema moć. Nikada nije pomišljao na brak i tim povodom je zapisao: "Volio sam žene, no još sam više volio svoju slobodu." Dok je o svome zavođenju žena napisao: "Otklonio sam mogućnost neuspjeha u kategoriju nemogućega. Znao sam da ne postoji nijedna žena koja bi mogla odoljeti neprekidnoj pažnji i ustrajnosti muškarca kojemu je nakana da se ona zaljubi u njega." Aktualne venecijanske vlasti uhodile su Casanovu, jer su ga smatrale opasnim ili pak u najmanju ruku smetnjom. Dana 26. srpnja 1755. uhapsio ga je zapovjednik policije u ime suda. Izrečena mu je kazna od pet godina zatvora zbog protuvjerskog ponašanja i uvrede morala. No, pobjegao je iz venecijanskog zatvora, uz pomoć prijatelja oca Balbija, u Pariz gdje je bio naročito popularan jer se smatralo kako je pobjeći iz tog zatvora praktično nemoguće. Mnogo kasnije ispostaviti će se kako je bio naslavnija osoba ikad zatvorena u venecijanskom zatvoru i jedina osoba koja je uspjela pobjeći iz njega. S vremenom postao je omiljena osoba na dvoru francuskog kralja Luja XV., a također i ljubavnik markize de Pompadour.

Casanova nikada nije imao redovite prihode, ali odjevao se veoma dobro, volio je živjeti u skupim kućama, imati kočije i sluge, pozivati na raskošne večere, trošiti na žene koje je sretao, volio je kockati i prokockao je čitavo bogatstvo. Najveću zaradu je ostvario kada je u Parizu skupini ljudi pomogao organizirati državnu lutriju. Od provizije je, u razdoblju od godine i pol, zaradio - u današnjim omjerima milijarde franaka. Imao je i druge prihode od plaćenih poslova i usluga koje je obavljao za francuske vlasti. Radio je npr. i kao tajni agent za francusku vladu. Casanova to nije smatrao ozbiljnim poslom, ali je za taj posao bio dobro plaćen. Nakon toga u Parizu je otvorio tvrtku za bojenje odjeće gdje je zaposlio mnoge mlade žene kojima se kasnije naslađivao. Kako i dolikuje čovjeku njegova ugleda volio je i varati. Jednu od prijevara izveo je nad gospođom D'urfé koju je prevario za milijun franaka (u razdoblju od tri do četiri godine) što je u ono doba bio golem novac. Naime, gospođa D'urfé, kojoj je bilo 50-ak godina, imala je čudnu želju - željela se pomladiti ali ne kao djevojčica već kao dječak. Između ostalog o ovoj prijevari u svojoj autobiografiji Casanova će reći: "Pružajući potporu ludim zamislima te dame nije mi se činilo da je varam, jer to je već učinjeno, i nisam je nipošto mogao prestati iskorištavati. Da sam joj posve iskreno rekao kako su njene ideje smješne ne bi mi vjerovala pa sam odlučio prepustiti se struji."

Sa 52 godine vratio se u Veneciju i ponudio svoje usluge svojim donedavnim progoniteljima za koje je radio kao špijun i za to su ga plaćali. Međutim kako je bio, što je već rečeno, svadljiv čovjek posvađao se ubrzo s plemićem Grimanijem i sav razljućen napisao je tekst u kojem je napao plemstvo nakon čega je izbio grozan skandal. Shvativši da će opet biti uhićen napustio je Veneciju zauvijek. Htio se vratiti obitelji i rodbini, bratu i sestri u Dresdenu. No, put mu je stao u mjestu Teplice (Češka) u kolovozu 1785. godine. Tu je sreo grofa Josefa Balnsteina kojeg je upoznao prije dvije godine u Beču. Grof mu je ponudio mjesto knjižničara u svome dvorcu. U Teplicama je u dobi od 72 godine, na poticaj svog liječnika, počeo je pisati knjigu i za dvije godine napisao je 12 knjiga naslovljenih "Povijest mog života". Knjige je, iako je bio Talijan, napisao na čistom francuskom jeziku. Danas je to jedna od najvećih autobiografija svih vremena. Skraćena verzija "Povijesti mog života" objavljena je u periodu između 1826. i 1838. godine, a potpuna verzija 1960. godine. U tom djelu Casanova opisuje svoje avanture i ljubavne afere. Međutim to djelo ipak ima svoju povijesnu vrijednost jer nam daje sliku jednog vremena tj. opis običaja koji su tada vladali. Posao knjižničara Casanova je obavljao do svoje smrti - 4. lipnja 1798. godine. Bio je to kraj i posljednja Casanovina stanica na putovanjima po Europi, a putovao je diljem Europe - od Madrida do Petrograda, od Londona do Istanbula.

I za kraj malo tamnijeg dijela Casanovina ljubavnog života. Zahvaljujući brojnim ljubavnim aferama Casanova je najmanje tri puta bolovao od sifilisa i vjerovatno se nikada nije od njega izliječio. Bio je putujuća seksualna bomba. Pokušao se liječiti živom, jer bojao se kirurškog noža. To liječenje trajalo je šest mjeseci ali mu je s vremenom nakon svakog takvog liječenja bivalo sve gore i na kraju mu je trebalo dva mjeseca da se oporavi od takvog liječničkog tretmana. Zanimljivo je da je prvu veneričnu bolest dobio u adolescentoj dobi. Prvo sifilis, a potom i gonoreju. U društvu nije podnosio važne ljude svoga doba koji su bili pametniji i poznatiji od njega. Volio ih je impresionirati i zato su mu odgovarali znanstvenici koji su se doimali skromno i takve je poštovao. Kada je sreo Voltairea bio je ljut i ljubomoran jer njega su svi poznavali i bio je veoma popularna osoba.

Hillary Clinton - biografija

Američka političarka Hillary Rodham rođena je 1947. u Chichagu. Odvjetnica je i supruga bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država Billa Clintona. Za vrijeme predsjedničke izborne utrke 1992. kada se Clinton prvi puta kandidirao za američkog predsjednika postala je snažan simbol promijenjene uloge i statusa žene u američkom društvu. Na pravnom fakultetu sveučilišta Yale srela je budućeg supruga i njezinu dugogodišnju mentoricu Marian Wright Edelman, koja je osnovala Dječiji obrambeni fond - organizaciju koja lobira u korist djece. Hillary je u toj organizaciji radila kao odvjetnica godinu dana nakon što je završila pravni fakultet 1973., a kasnije je i predsjedavala upravnim odborom organizacije. Nakon što je sudjelovala u posebnoj istrazi u vezi mogućeg opoziva američkog predsjednika Richarda Nixona (afera poznata kao Watergate) preselila se u saveznu državu Arkansas (1974.) gdje je predavala pravo na sveučilištu u Arkansasu. Godinu dana kasnije udala se za Billa Clintona. Iz tog braka rodila se kćerka Chelsea. U pravnoj tvrtki Rose zaposlila se 1977. i tu je bila uposlena do 1992. godine specijalizirajući se za zaštitu autorskih prava i intelektualnog vlasništva. U američkom Nacionalnom Pravnom vjesniku u dva navrata je uvrštena među 100 najutjecajnijih američkih odvjetnika. 

Nakon prve predsjedničke utrke u kojoj je do izražaja došla i njezina profesionalna karijera Clinton je pretrpio kritike od onih kojima je draža bila tradicionalnija uloga prve dame Sjedinjenih Država. Nakon preuzimanja dužnosti predsjednik suprug ju je imenovao predjsednicom posebnog povjerenstva za reformu zdravstva što je bio njegov najznačaniji potez u unutarnjoj politici u prvoj godini vladavine. To povjerenstvo razradilo je opsežan plan zdravstvene reforme koji je predočen Kongresu u rujnu 1993. godine. U rujnu 1994. vođa senatske većine George Mitchell objavio je da Kongres neće podržati prijedlog o reformi zdravstva, tako da je ta reforma propala i to kasnije pokazao kao najveći poraz Clintonovih. Nakon propasti zdravstvene reforme povlači se iz kruga javnih suradnika predsjednika Clintona. Pod oštru kontrolu oboje su došli 1993. tijekom istrage vezane uz aferu Whitewater u kojoj se istraživala njihova eventualna umješanost u novčane makinacije u doba kada je njezin suprug bio guverner Arkanasasa. U siječnju 1996. pozvani su da svjedoče pred velikom porotom u svezi te afere. Iste godine izlazi njena knjige "It Takes a Village" koja se bavi tematikom odgovornosti društva prema djeci. 

Dok je bila prva dama Amerike posebno se zalagala za program zdravstvenog osiguranja djece koji je trebao osigurati zdravstveno osiguranje milijunima radničkih obitelji. Zauzimala se i za povećavanje fondova za istraživanje raka dojke, prostate i debelog crijeva, osteoporoze i dijabetesa. Tada, a i sada, borila se za povećanje državnih fondova za cijepljenje djece te borbu protiv astme i epilepsije. Na svjetskoj pozornici javila se kao borac za demokraciju, vjersku toleranciju i ljudska prava. Sa suprgom je aktivno sudjelovala u mirovnim procesima Sjevernoj Irskoj, na Bliskom Istoku i na području bivše Jugoslavije. U američkoj javnosti Clintonu je to često prebacivano jer je on izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, a ne njegova supruga.

Nakon pobjede na izborima za senatorsko mjestu u New Yorku (7. studenog 2000.) očekivalo se da će se svi budući potezi nekadašnje prve dame Sjedinjenih Američkih Država usmjeriti na osvajanje nominacije za predsjedničkog kanditata Demokratske stranke već za 2004. godinu. No, Hillary je krajem sredinom travnja 2001. izjavila: "Ne namjeravam se kandidrati za predsjednika Sjedinjenih Država 2004. To nije nešto čime ću se baviti sljedećih godina. Senator sam New Yorka i namjeravam do kraja odraditi svoj šestogodišnji senatorski mandat." Unatoč tome tijekom oba predsjednička mandata Georgea W. Busha upravo je Hillary bila njegova najoštrija kritičarka. Tako je Bushov trogodišnji plan poreznog rasterećenja ocijenila rizičnim u najboljem i pogubnim u najgorem slučaju. 

Na mjestu senatora zauzima se za financijski sustav koji će povoljne kredite učiniti dopstunima najširem sloju građana. Bori se i za porezne povlastice malim poduzetnicima, investiranje u telekomunikacije i istraživanje novih tehnologija kako bi se mlade obitelji zadržale u New Yorku. Preuzevši senatorsku dužnost u New Yorku, nabogatijem gradu Sjeverne Amerike, postala je prva žena u nekom federalnom tijelu vlasti koja zastupa ovaj grad. 

Namjeravala je postati prvom predsjednicom Sjedinjenih Država na izborima 2008. godine kada se s Barackom Obamom borila za nominaciju Demokratske stranke za predsjedničkog kandidata. Nominaciju je izgubila, a Barack Obama je na koncu postao i predsjednik Sjedinjenih Država.