Dante Alighieri - biografija

Talijanski pjesnik porijeklom iz patricijske fiorentinske obitelji rođen u Firenzi u svibnju 1256. godine. U mladosti se družio s pjesnikom Cavalcantijem kome je posvetio svoje prvo značajno djelo "La vita nuova". Smatra se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke. U gradskoj općini služio je kao konjanički glasnik. U službi općine borio se kod Campaldina (1289.), a upolitičkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine. Jedno je vrijeme bio i jedan od gradskih priora. Za Firenzu je obnašao razne diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toscanu crkvenoj državi. 

Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.) osuđen je na progonstvo, a presudom od 10. ožujka iste godine zaprijećeno mu je lomačom ukoliko se zatekne na teritoriju općine. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neke vrijeme čini se i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u Firenzu. Ipak 1315. ponuđeno mu je da se vrati pod određenim uvjetima, ali Dante je to odbio smatrajući uvjete ponižavajućima. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne saveznike, a sa smrću Henrika VII izgubio je sve izgleda da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti političko stanje u gradu. Razočaran, udaljavao se od ranijih pristaša i istomišljenika. Od 1318. trajno se nastanio u Ravenni, gdje je predavao retoriku. Godinu dana prije smrti u Veroni je napisao na latinskom raspravu: "Quaestio de aqua et terra". Razbolio se putujući u Veneciju i po povratku u Ravennu 1321. u noći s 13. na 14. rujna umro.

Firenza koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti, poziva jednog drugog pisca - Boccaccia - da drži javna predavanja o značenju Danteove "Komedije". Prvo Danteovo pjesničko djelo bilo je "La vita nuova" (pisano: 1292.-1293.) inspirirano ljubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole dolce stilo nuovo Beatrice je udzignuta do nadzemaljskog simbola: "Beato, anima bella, chi te vede!". Djelo "La vita nuova "obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima. 

Ostali pjesnički sastavi obuhvaćeni su zbirkom "Rime". Filozofsko djelo "Convivio" pisano je u izgnanstvu i zamišljeno je kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata. Djelo nije dovršeno, ali i ovako krnje daje uvid u Danteove moralne i političke preokupacije. Zamišljeno kao enciklopedijski pregled dotadanje znanosti te kao filozofskih komentar kanconama nadahnutim ljubavlju i vrlinom, "Convivio" je pohvala narodnom jeziku i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda. O potrebi da se u raznolikostima 14 talijanskih dijalekata pronađe ono što je zajedničko, takav lingivistički tip koji bi harmonizirao sve ono što je dotad bilo regionalno, da jedinstven narodni jezik postupno ali neizbježno dođe na mjesto latinskog izjasnio se u spisu "De vulgari eloquentia". U traktatu "De Monarchia" zalaže se za monarhistički oblik poltičkog uređenja, ističući uzjamnu nezavisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve.

Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije "Božanske komedije", ono nije suma već prije nagoviještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentatore bilo vječna muzika, čudo, široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci, sistem moralnih istina i glas nakon deset stoljeća šutnje. Dante je djelo zamislio nakon Beatricine smrti, započeto je 1307. (neki smatraju i 1313.), a dovršeno one iste godine u kojoj Dante umire. "Božanstvena komedija" sastoji se od tri djela (inferno, purgatorio, paradiso tj. pakao, čistilište i raj) te obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi vizije zagrobnog života dana je slika jedne epohe u njenim socijalnim, političkim i moralnim stremljenjima.

Iskreno tendeciozan u ovom djelu Dante razotkriva ljudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni Crkvu ni njezine predstavnike. Daje nepreglednu galeriju mitoloških i povijesnih ličnosti, no najvažniji su likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svog burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji lako mijenja zakone i principe. Unatoč dogmatskim uvjerenjima pokazao je široko razumijevanje za ljudsku slabost i veličinu. Razmještajući grešnike prema prirodi i težini njihova grijeha nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu ljudskog očajanja, osjećaja promašenosti i ništavila. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija Dante sagledava tajnu bola, govori o varljivosti zemaljske slave te žigoše svoje političke protivnike. Videći u čistilištu put iskupljenja, oslobođenje od materijalnih zavisnosti i mogućnost usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i svemira, misterij one ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde. U Danteovu djelo odrazio se cijeli život srednjevjekovnog svijeta. Tim djelom izvršio je dalekosežan utjecaj na europsku literaturu, a u hrvatskoj književnosti od Marka Marulića i Mavra Vetranovića, pa do Preradovića i Tresića-Pavičića osjeća se neprekidna Danteova prisutnost. Na hrvatski jezik prevodili su ga, između ostalih, Isidor Kršnjavi i Vladimir Nazor.

Arhimed - biografija

Arhimed iz Sirakuze, navodno jedan od trojice najgenijalnijih matematičara svih vremena, bio je vrhunac helenske matematike i najveći fizičar starog vijeka. Rodio se 287. godine prije nove ere. Njegov je otac bio Fidija, astronom i matematičar, jedan od onih profesionalaca koji su bili bliži astrologiji nego matematici dok ga filozofija uopće nije zanimala. U vrijeme Arhimedova rođenja Fidija je bio relativno siromašan građanin, kakvih je u Sirakuzi bilo mnogo. Međutim njegovo siromaštvo nije bilo dugog vijeka jer je uskoro njihov rođak Hijeron zavladao gradom. Fidija je svog sina naučio svemu što je sam znao. 

Fidija se izgledao rukovodio načelom: sinu treba dati znanje u ruke i neka on s njim čini što mu volja. Arhimed je brzo usvojio očeva znanja koja su za njega bila tek početak naukovanja. Njegov duh tražio je još znanja i učenja, a to mu nitko nije mogao pružiti u Sirakuzi. Stoga je otišao u Aleksandriju (današnji Egipat) gdje su moćni Ptolomejevići osnovali čuvenu Aleksandrijsku knjižnicu. U to vrijeme Aleksandrija je bila središte prirodnih znanosti, što je tada obuhvaćalo astronomiju, matematiku, medicinu i filologiju. Arhimed u Aleksandriji nije postao ono što je mogao i što su najčešće postajali daroviti matematičari, pjesnici i medicinari - dvorski čovjek koji će kroz svoja djela veličati vladajuću kuću. Njega je prije svega i jedino zanimala matematika. 

U Aleksandrijskoj knjižnici gdje se njegovala filozofska svestranost i na najbezočniji način laskalo vladaru Ptolomeju i njegovoj supruzi Euergeti, radilo je mnogo mladih i sposobnih matematičara. Najsvestraniji je bio sjajni Eratosten, budući Arhimedov prijatelj. Nepisano pravilo je nalagao da svako otkriće prije objavljivanja mora biti poslano nekom drugom matematičaru na provjeru. Tako su vršnjaci Arhimed i Eratosten sve do Arhimedove smrti izmjenjivali brojna pisma u kojima su se nalazila gotovo sva otkrića i jednog i drugog. Vrativši se u Sirakuzu, Arhimed se u početku bavio astronomijom veoma ambiciozno, želeći odjednom sve. Sirakuza nije dugo mogla uživati svoju slobodu te se stoga Arhimed spremao za obranu svoga grada kako je znao i umio. Gradio je do tada neviđene strojeve trošeći na tom poslu svoju veliku darovitost. 

Koncentracija genija bila je tako velika kod Arhimeda da on u pojedinim trenucima ne vidi ništa drugo osim problema kojem se posveti. Stoga on zaboravlja na jelo i prilike u kojima je - crta po nauljenom tijelu, po pepelu vatre gradskog kupatila. Čini se danas sasvim nevažnom ona čuvena izreka: Heureka! Heureka! i trk iz gradskog kupatila kako bi se ideja primijenila dok je još vruća. Skoro za tadašnju cijelu Sirakuzu Arhimed je bio lud, a on će sve te ljude koji su ga okruživali obraniti od Rimljana i tako im sačuvati živote. Iako je bio i vrstan polemičar, vičan sarkazmu bio je i samokritičan. Nije propuštao ukazati na svoje pogreške i tako se izdizao oznad onih koji su ga oštro kritizirali. Arhimed se bavio običnim, praktičnim problemima, koji su bili primjenjivani na mnogim mjestima, od polja do rudnika, za razliku od nekih njegovih kolega. Najveću slavu stekao je svojim raspravama o zarobljenim geometrijskim tijelima, čiju je površinu i zapreminu izračunavao složenom metodom bliskom današnjem infinitezimalnom računu. Također je pronašao zakone poluge, položio osnove hidrostatici i odredio približnu vrijednost broja Pi (3,14). Pored toga izumio je tzv. Arhimedov vijak za podizanje velikih količina vode na veću razinu. Pronašao je i tzv. Arhimedov zakon, što mu je omogućilo da (uz poklik Heureka!) otkrije primjene neplemenitih metala u kruni kralja Hijerona važući je u vodi i izvan vode u usporedbi s čistim zlatom i čistim srebrom. 

Živjeći u isto vrijeme kada i veliki matematičar Apolonije iz Perge, poznat po svojim radovima iz područja konusnih presjeka, Arhimed se koristio svakom prigodom kako bi pecnuo svog suvremenika kojeg nije trpio. Netrpeljivost je, uostalom, bila obostrana. Parodirajući naslov Arhimedovog spisa Mjerenja kruga i dostignuća u njemu Apolonije je objavio djelo s naslovom Sredstvo za ubrzavanje porođaja. Arhimed mu nije ostao dužan nego je u jednom zadatku koji je uputio Eratostenu, napisanom savršenim epskim jezikom, apostrofirao Apolonija. Problem koji je postavio Arhimed - vezan uz broj bikova na ispaši, zaista je za ondašnje doba bio gotovo nerješiv jer upućuje na ogromne brojeve. Arhimed piše:

Madeleine Albright - biografija

Američka političarka i bivša američka državna tajnica Madeleine Albright rođena je 15. svibnja 1937. godine u Pragu (Češka). Majka Mandula i otac Korbel, novinar i službenik ministarstva vanjskih poslova, dali su kćerki ime Madlenka Jana i već početkom lipnja 1937. odselili u Beograd, gdje je otac postavljen za glasnogovornika u čehoslovačkom veleposlanstvu. Madlenka Janova, kao tromjesečna beba, te 1937. prvi puta je boravila i u Hrvatskoj na otoku Hvaru u mjestu Jelsa. Obitelj je u Beogradu provela samo godinu dana, do upada Hitlerovih trupa u Čehoslovačku. Ubrzo seli u London, gdje otac dobiva politički azil. Nakon sloma fašizma obitelj se vraća u Prag, a potom i u Beograd, gdje je njen otac postavljen za veleposlanika. 

U veljači 1948. s rušenjem Benešove vlasti završava veleposlanička karijera Madlenikog oca Korbela, koji je nakon toga kao čehoslovački predstavnik upućen u mirovnu misiju UN-a (Ujedinjeni narodi) u Indiju. U ljeto iste godine dolazi do raskola Tito - Staljin, a Pavle Janković uz posredovanje direktora beogradskog lista Politika Vladislava Ribnikara šalje Mandulu Korbelovu s malom Maldenkom i mlađom kćerkom Katarinom u New Delhi, k ocu, koji uskoro dobiva politički azil u Sjedinjenim Državama. U Sjedinjenim Državama obitelj se nastanjuje u Denveru (Colorado). Otac u Sjedinjenim Državama piše knjigu o beogradskim iskustvima. Tito šalje svog čovjeka za specijalne zadatke Vladimira Dedijera da ga u tome pokuša spriječiti, ali knjiga U Titovom komunizmu ipak izlazi 1951. godine. Madlenka za to vrijeme marljivo uči, studira i diplomira na Sveučilištu u Wellseleyu i magistrira u Bostinu. Uskoro postaje Madeleine, i to Albright: udala se za ljubav iz studentskih dana - Josepha Mdeilla Paltersona Albrighta, jednog od suvlasnika lista Washington Post, s kojim rađa tri kćerke. 

Sada gospođa Albright, doktorira u Bostonu na temu istočnoeuropskih političkih pitanja i postaje profesorica međunarodnih odnosa na diplomatskoj školi Sveučilišta u Georgetownu. Savjetnicom svog profesora sa Sveučilišta Columbia, Zbigniewa Brzezinskog, postaje 1976. On je tada obnašao dužnost šefa Savjeta za nacionalnu sigurnost Vlade Sjedinjenih Država. Kada je 1980. Jimmy Carter izgubio u predsjedničkoj utrci od Ronalda Reagana, Madeleine Albright ostaje bez posla. Dvije godine kasnije ostaje i bez muža koji joj je poručio kako je njihov brak mrtav. Ostavši sama u Washingtonu posvećuje se Demokratskoj stranci. U vrijeme vladavine Georga Busha starijeg na godišnjoj guvernerskoj večeri 1992. upoznaje mladog i ambicioznog guvernera Billa Clintona, koji joj iste večeri bez oklijevanja nudi mjesto u svome izbornom stožeru. Poslije Clintonove pobjede 1993. godine postaje veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država pri Ujedinjenim narodima. Iz tih dana pamti se njezino zauzimanje za vojnu intervenciju u Somaliji. 

Nakon druge Clintonove izborne pobjede postaje državna tajnica i kako piše list Time - ruši stoljetni muški bastion u State Departmentu. Za vrijeme Domovinskog rata podržava cjelovitost Hrvatske i zalaže se za ukidanje embarga na uvoz oružja, ali 1994. za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata, odlazi u Hrvatsku i predsjedniku Franji Tuđmanu prijeti sankcijama. Iako se špekulira o njenom znanju srpskog (i hrvatskog?) jezika, prilikom jednog posjeta Hrvatskoj na nepristojne komentare izgovorene na hrvatskom jeziku jasno stavila do znanja kako je razumjela što govore. 

Zanimljivo je kako je Madeleine tek pedeset godina nakon svog rođenja saznala da je židovskog porijekla, što su joj roditelji zatajili kako bi je, prelazeći na katoličku vjeru, zaštitili od progona nacista. Češki predsjednik Václav Havel otvoreno je spominjao mogućnost da ga Albright naslijedio nakon što se on 2002. povuče iz politike. Na što je Albright odgovorila da je polaskana prijedlogom, ali da o tome ozbiljno ne razmišlja.

Kemal Atatürk - biografija

Turski vojni zapovjednik, narodni vođa i utemeljitelj turske republike te njezin prvi predsjednik (1923.-1938.). Rođen je kao Mustafa Kemal 1881. godine u Solunu, otac mu je bio dočasnik koji je postao trgovac drvima. Sa 12 godina upisao se u vojnu školu u Solunu, centru grčkog i slavenskog nacionalizma. Godine 1899. pohađao je Generalštabnu akademiju u Istanbulu, završivši je u siječnju 1905. godine. Zbog njegovih aktivnosti u tajnom pokretu Mladoturaka koji se borio protiv autokratskog režima Otomanskog carstva, čiji je Turska bila dio, Atatürk je dobio prekomandu u Siriju. Tu u Damasku osniva revolucionarnu organizaciju Vatan ve kurriiet (Domovina i sloboda). 

Nakon što je 1907. godine premješten u Solun pridružio se tajnom udruženju Komitetu za jedinstvo i progres, koje je pokrenulo revoluciju Mladoturaka u srpnju 1908. godine. Sudjeluje u mladoturskoj revoluciji, ali i kao načelnik štaba Mahmud Šefket-paše u gušenju kontrarevolucije Abdul Hamida u Carigradu (1909.). Borio se protiv Italije u Libiji (1911. i 1912.) kada je promaknut u čin majora u studenome 1911. godine. Za vrijeme Balkanskih ratova (1912.-1913.) organizirao je obranu Dardanela, a nakon toga je bio vojni ataše u Bugarskoj, počevši od listopada 1913. godine. U doba 1. sv. rata, kada je Turska ratovala na strani Njemačke Atatürk je stekao vojni ugled na bojnom polju kod Galipolja (1915.) gdje je uspio odbiti invaziju Saveznika. Pored toga bio je i na Kavkazu kao zapovjednik 2. kavkaske armije (1916.-1917.). Na kavkaskom je frontu 1917. godine dobio čin brigadnog generala i naslov paše. Pred kraj rata premješten je na palestinski front gdje je bio zapovjednik 6. armije. Nedugo nakon potpisivanja mira u listopadu 1918. godine vraća se u Istanbul. 

Godine 1919. istupio je iz vojske i stavio se na čelo turskog nacionalnog pokreta protiv grčke okupacije i pokreta za tursku nezavisnost koju su nakon vojnog sloma Turskog Carstva na kraju 1. svjetskog rata ugrozile sile pobjednice, u prvom redu Velika Britanija. Sve to dovelo je do rata s Grčkom (koja je imala teritorijalne pretenzije prema Turskoj), a koju je Velika Britanija aktivno potpomagala. Grčka vojska okupirala je Izmir i anatolijsku obalu 15. svibnja 1919. godine, a Atatürk je smjesta počeo raditi na ujedinjavanju turskog nacionalnog pokreta i stvaranju vojske za obranu zemlje. No, prvo se morao boriti protiv Otomanskog sulatnskog režima u Istanbulu, koji je bio voljan dopustiti komadanje nacionalnog teritorija. Kako je vlada bila kompromitirana dopuštanjem Saveznicma okupaciju dijela Turske Atatürk je uspostavio privremenu vladu u Ankari u travnju 1920. godine. Velika turska narodna skupština izabrala ga je 2. svibnja 1920. za predsjednika vlade.

Nakon početnih poraza u borbama s Grcima ipak mu je pošlo za rukom pobijediti u odlučujućim bitkama kod mjesta Sakarya (kolovoz, 1921. godine) i Dumlupinara (kolovoz, 1922.), zauzimajući Izmir u rujnu. U ratu s Grcima (1919. - 1922.) odnosi pobjedu, izbacuje Grke iz Male Azije i time spriječava izvršenje nepovoljnog ugovora o miru u Sevresu (Sevru) koji je Grčkoj prepuštao i dijelove Male Azije. Nakon što je otklonio grčku prijetnju, Atatürk se okrenuo ka unutarnjoj prijetnji - zbacio je sultana Mehmeda VI s vlasti (1922.), te je sultanat ukinut 1. studenog iste godine. Dana 22. listopada 1923. godine na zasjedanju Velike narodne skupštine Turska je proglašena repbulikom, a Mustafa Kemal je proglašen za njenog prvog predsjednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi (Pobjednik). Kasnije (1934.) Velika narodna skupština daje mu naziv - Atatürk (Otac Turaka) u znak zahvale za sve ono što je učinio za turski narod. Potom u kolovozu 1923. godine Atatürk osniva Narodnu stranku, čiji je i idejni vođa, (1924., preimenovana je u Republikansku narodnu stranku) i uspostavlja jednostranački režim, koji je (izuzev dva kratka eksperimenta 1924.-1925. i 1930.) trajao do 1945. godine. Predsjednik stranke je ostao do kraja svog života.

Atatürk je utemeljio modernu i građansku tursku državu, koristeći svoj veliki ugled i karizmu kako bi sproveo obiman program reformi. Izvršio je progresivne reforme koje su iz korijena promijenile lik zemlje i pretvorile ju u modernu državu. Između ostalog: proklamirana je jednakost svih građana; provedena je agrarna reforma; ukinut je kalifat (1924.); stvoreno je moderno građansko i krivično zakonodavstvo (1926.); izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa - uvedena je latinica umjesto arapskog pisma (1928.); odvojena je crkva od države tako što je 1928. uklonio iz ustava dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju; zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže; dana je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934.) i dr. Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.

Od uvođenja prezimena u Turskoj 1934. dobio je novo prezime - Atatürk. Do 1926. godine Atatürk je eliminirao sve političke rivale služeči se navodno tajno naručenim ubojstvima. Iako je vladao kao autokrat njegov režim je bio baziran na savezništvu vojne i civilne birokracije, podržan od novostvorene buržoazije i zemljoposjednika. Do 1931. ideologija režima, zvana kemalizam ili ataturkizam, artikulirana je kroz definiranje šest principa (republikanizam, nacionalizam, sekularizam itd.). U vanjskoj je politici napustio planove sultana o ekspanziji i panislamizmu. Jedan od njegovih prvih vanjskopolitičkih poteza bilo je priznanje SSSR-a (26. travnja 1920.). Njegovim zalaganjem potpisan je 9. veljače 1934. Balkanski pakt između Jugoslavije, Grčke, Rumunjske i Turske. Atatürkova želja bila je pasiti svoj narod od poniženja i pretvoriti Tursku u modernu naciju dvadesetog stoljeća. Možda je njegova najvažnija osobina bio njegov politički realizam, što mu je omogućilo da provede svoje reforme bez katastrofalni avantura i dopusti Turskoj da živi u miru sa svojim susjedima. Kemal Atatürk preminuo je 10. studenog 1938. godine u Istanbulu.

Đorđe Balašević - biografija

Kantautor Đorđe Balašević rođen je u ranojutrarnjim satima 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu. Zbog toga što je rođen rano ujutro majka ga je željela nazvati Zoran, ali je Balaševićev djed rekao kako je to ime za sodarskog konja i inzistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako tim imenom nije baš oduševljen. Za svoje djetinjstvo reći će kako je imao "Sjajno, uzbudljivo djetinstvo. Živio sam u obitelji koja je tada bila suviše tolerantna, nikad u životu nisam dobio batine, mada sam ih sigurno više puta zaslužio, pogotovo u gimnaziji. Odrastao sam uz mnogo ljubavi, u staroj kući mog pradjeda, u Ulici Jovana Cvijića, koja se i danas tako zove, i u kojoj rastu moja djeca. Imao sam dvorište, puno zelenog voća ljeti i kokoši i pataka koje su trčkarale okolo. Možda najvažnije od svega, imao sam Dunav koji je još tamo, ali nije više tako zelen kao što je bio, no ostala mi je velika ljubav." Tu, Balaševićevim fanovima, poznatu i opjevanu kuću u Ulici J. Cvijića na novosadskoj periferiji Đorđe je obnovio odbivši sve prijedloge prijatelja da je sruši i sagradi novu jer tvrdi kako "u njoj definitivno žive dobri duhovi". 

 

Đorđe je, što je malo poznato, prvi Balašević. Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, pa ni on sam ne zna vuče li korijene od Rusa ili Rumunja, ili pak nekog sasvim trećeg naroda. O tome Balašević kaže: "Sigurno je da tada u obitelji nije bilo Mađara, no moj se djed Đoka, koji je iz nekih razloga bio veliki pravoslavac, stalno se bojao da će ga Mađari pomađariti, te je 1941. otišao k matičaru i pazario ovo ić. No, kako nam se sudbina zna narugati, moj se ćale Jovan zagledao u moju majku Veroniku Elviru Matildu Dolenec, napola Mađaricu, napola Hrvaticu, kako je moj djed izračunao. Tako ja imam mađrske krvi protiv koje se moj stari toliko borio, no mislim da je sudbina od mene napravila sasvim dobar mišung". Kako su u obitelji generacijama svi imali sinove jedince, Đorde nije imao mnogo rodbine, osim majčina brata Tomislava, koji je umro ubrzo po Đorđevu rođenju. Smatra kako to i nije loše jer im barem nitko nepozvan nije mogao banuti u kuću za praznike, a i s darovima je uvijek dobro prolazio i o tome kaže: "U obitelji su se slavili svi sveci, i najteži udarac za mene bi bio kad bi pravoslavni i katolički Uskrs padali na isti dan, jer nisam mogao biti na dva mjesta istodobno. Glavne darove dobivao sam od djede Đure Doleneca i bake Ilone koji su bili vrlo galantni, iako su ih djed Baloš i baka Milanka pokušavali pratiti koliko su mogli. Često mi je djed znao pričati i promrsiti: 'Što si dobio od njih?', kako bi se mogao barem malo ravnati. Doista mogu o svojoj obitelji reći sve najljepše, iako svi već oru nebeske njive. Majka mi je umrla 1980., dok sam bio u vojsci, a stari 1987. i mislim da bi umro s malo više smiješka, da je mogao doživeti još koju godinu. On je, naime, bio dijete iz dobre kuće, studirao je arhitekturu u Pešti i, eto, umro je prepadnut u uvjerenju da je socijalizam i komunizam sustav koji će vladati svijetom. Ponekad mi je zbog njega žao, ali opet, da je morao doživljavati sve ove stvari koje mi doživljavamo, možda bi po malo umirao svaki dan." 

Iako je imao za to vrijeme vrlo napredne roditelje i majku koja ga je upućivala na poeziju i prve knjige koje je valjalo pročitati Đorđe je imao, baš kao u svojoj pjesmi, podosta problema u školi. Danas to Balašević ovako opisuje: "Istina je da sam jednom izbačen iz gimnazije, ali nisam baš, kao u pjesmi, padao tri - četiri puta. Naime koliko god sam poslije bio tolerantan, toliko sam u pubertetu bio incidentan igrač, morao sam oponirati profesorima. Najveći su mi problem bili neopravdani sati u proljeće. Imao sam bicikl i čim bi se pojavilo sunce u svibnju, sjeo bih na njega i otišao na Dunav, na pecanje. Imao sam u to vrijeme prijatelja, Joea Taylora, ginekologa iz Gane, koji je, valjda iz vjerskih razloga, jeo mnogo ribe. Kako ja tu ribu nisam smio nositi kući, jer su svi mislili da sam u školi, s Joeom sam sklopio svojevrsan deal: ja njemu ribu, a on će mi pisati ispričnice. I zaista sam imao opravdanje za 80-ak sati. Međutim kad su mog oca nazvali iz škole da to provjere, on je začuđen rekao: 'Ne, pa on nije bolestan, on ide u školu!' I tako me, zapravo, on i izbacio zbog svog shvaćanja pravde i poštenja. To vam je ta generacija 'kako-se-kalio-čelik'. Ja sam tu školu ipak završio, poslije sam čak upisao fakultet, postigao izniman prosjek, a onda snimio U razdeljak te ljubim i prestao dolaziti čak i na famozne igranke u holu novosadskog fakulteta. Čitao sam mnogo knjiga, ne onih za lektiru već knjige koje bi mi preporučila majka. Od nje sam, vjerovatno povukao tu sanjalačku crtu. Jer, Balaševići su mnogo prizemniji, čestiti, vrijedni trgovci i od njih sam naslijedio samo visoki krvni tlak."

Odrastao je u Salajki, dijelu grada poznatom po malo žešćim momcima i još najmlađi od njih, uvijek je uživao svojevrsnu protekciju s užitkom glumeći mangupa na lokalnom korzu. Iako, po vlastitom priznanju, nije bio kao oni jer se izrodio u pjesnika, u 14-oj godini života doživio je neugodnosti koja ga je uvjerila da mu društvo gitare odgovara više od lokalnih mangupa: "Bili smo klinci i često smo se tukli. No, mi smo tada izmjenili nekoliko šamara, svi bismo ostali na nogama baš kao u lošim filmovima. No, jednom me zveknuo dečko, stariji od mene i to tako da mu nisam ni stigao, štono kažu ni fala kazati. Porječko sam se s jednim dečkom iz razreda oko neke djevojke, i tada iz čista mira odnekud se pojavio ovaj stariji i rekao mi: 'Ne volim kad netko tuče klince!'. Valjda sam mu djelovao starije od onog drugog, jer me udario tako da mi je slomio nos, pa nekad u pjesmama vučem na Tota Cotugna, a operacija bi mi mogla drastično promijeniti glas." Sa slomljenim nosom Đole se odlučio okaniti tučnjava, iako još nije shvatio čime bi se mogao baviti: "Zapravo, od malena sam osjetio da u sebi nosim neku svoju pjesmu kao neku novu boju koju nitko ne zna i koju ne možeš objasniti onima koji znaju samo crvenu, plavu i žutu, i shvatio sam da je pokušam negdje nacrtati, povući, da ja moram tu pjesmu istjerati iz sebe da bi je drugi shvatili. Stalno sam zapravo bio uvjeren kako je nemoguće da ta pjesma već ne postoji, mislio sam da svi nose te pjesme u sebi. Stalno sam sumnjao u sebe - jer, dovraga, to je tako lako kako se tih stihova netko već prije nije sjetio. Djevojke su me gledale čudno, a momci su bili puni zavisti, a i jedno i drugo je odličan osjećaj."

Dobri dečko Balašević gimnaziju je napustio u trećem razredu pa je ispite polagao izvanredno. Nakon završene srednje škole upisao je zemljopis na Prirodno-matetamičkom fakultetu jer, po vlastitom priznanju, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. Osnovna ambicija u srednjoj školi bila mu je postati - nogometaš. Ali kada je kao sedamnaestogodišnjak ležao bolestan, pojava jedne muhe u sobi inspirirala je Balaševića da napiše svoju prvu pjesmu Otkud muva. Zatim je počeo pisati prepjeve stranih hitova za emisiju Muzički klub, a s prijateljem koji se 'snalazio' na gitari, otpočeo je i zajednički rad. Godine 1977. pristupio je akustičarskoj grupi Žetva s kojom je rujna iste godine snimio neobavezan tango U razdeljak te ljubim. Pjesma je preko noći postigla ogromnu popularnost tako da je singl prodat u 700 tisuća primjeraka. Žetva se vrlo brzo počela pretvarati u festivalsku grupu strpanu u orkestarske aranžmane, pa ih početkom 1978. godine Balašević napušta i s Vericom Todorović osniva Rani mraz. Budući da se nisu rastali kao prijatelji, novu grupu je nazvao inspirirajući se sibirskom poslovicom: Ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza. S pjesmom Moja prva ljubav grupa Rani mraz sudjeluje na festivalu Opatija 1978. Tijekom te godine Rani mraz izbacuje seriju hit singlova, meteroskom brzinom osvajaju tržište i postižu impresivne naklade. Balaševićevi osjećajni tekstovi i jednostavne melodije donose osvježenje na posustaloj zabavnoj sceni, a predstavljaju i dobru spregu s pop glazbom. Uoči snimanja pjesme Računajte na nas pridržuju im se bivši članovi grupe Suncokret - Biljana Krstić i Bora Đorđević. Zahvaljujući drukčijem tretmanu revolucije u odnosu na uobičajene soc-realističke pjesme Računajte na nas ubrzo biva promovirana u generacijsku himnu koja se troši u svakoj pogodnoj prilici. 

Poslije dva mjeseca rada s Ranim mrazom u ljeto 1978. godine, Bora Đorđević napušta grupu svjestan razlike u autorskom senzibilitetu između njega i Balaševića i formira Riblju čorbu. Uoči snimanja debi albuma grupu napušta i Verica Todorović. S ploče se izdvajaju pjesme Sve je dobro kad se dobro svrši, Mnogo mi znači to, Neki novi klinci i Drago mi je zbog mog starog. U njima se ostvaruje kompletan okvir formule za Balaševićevu budućnost: nostalgija, nježne slike i baladičnost uz razrađenu fabulu. U ljeto 1979. godine Balašević i Biljana Krstić nastupaju po Jugoslaviji, a prati ih grupa Neoplanti za koju Balašević povremeno piše tekstove. Na koncertima, između pjesama, Balašević drži duge monologe na aktualne teme, kao što je susret s fantomskim vozačem Porschea na beogradskom trgu Slavija, a neizbježna je i proširena verzija Snaše na salašu koja poprima karakter duhovite monodrame. S njim se na nekim svirkama pojavljuju pjesnici Mika Antić i Pero Zubac. Na galzbenom festivalu u Split 1979. Balašević osvaja prvu nagradu pjesmom Panonski mornar. U rujnu 1979. godine svoju popularnost potvrđuje na osam rasprodatih koncerata u beogradskom Domu sindikata. U to vrijeme Zdravku Čoliću daje pjesmu Zbog tebe i neke tekstove za album Srebrnih krila Sreo sam ljubav iz prve pjesme. Krajem godine izlazi album Odlazi cirkus i to je posljednja ploča pod imenom Rani mraz.

Početkom 1982. godine Balašević objavljuje album Pub kojim službeno započinje solo karijeru. Ploča opet bilježi uspješne pjesme: Boža zvani Pub, Pesma o jednom petlu, Lepa protina kći i Ratnik paorskog srca. Zimu s 1982. na 1983. godinu provodi na turneji i prvi put rasprodaje beogradski Sava centar. Polovinom prosinca 1983. godine objavljuje LP Celovečernji The Kid. Naredni LP 003 donosi nove hitove: Slovenska, Al' se nekad dobro jelo, Badnje veče i Olivera. Naredni album Bezdan Balašević radi s ekipom koja će mu ubuduće biti redovna studijska i koncertna potpora. LP producira Đorđe Petrović, a za aranžmane je zadužen klavijaturist Aleksandar Dujin. Na duplom živom albumu U tvojim molitvama - balade našli su se snimci s uspješnih koncerata u Zetri (Sarajevo, studeni 1986.), Ledenoj dvorani (Zagreb, studeni 1986.), Sava centru (Beograd, prosinac 1986.), Studiju M (Novi Sad, svibanj 1987.) i Šalati (Zagreb, srpanj 1987.). Uz snažnu potporu publike Balašević je otpjevao neke od svojih najupečatljivijih balada, a jedina nova pjesma Samo da rata ne bude snimljena je u studiju uz pomoć djece iz vrtića Sonja Marinković i osnovne škole Đ. Natošević. Sličnom glazbenom linijom Balašević nastavlja na ploči Pantha rei. Tako u pjesmi Soliter analizira političko-nacionalno stanje u tadašnjoj Jugoslaviji. LP Tri posleratna druga koji je dobio podnaslov Muzika iz istoimenog romana snimaju 1989. godine Dujin, basista Aleksandar Kravić i glazbenici iz Rijeke, gitarista Elvis Stanić (ex Linija 32, Denis & Denis, Dr Doktor) i bubnjar Tonči Grabušić. Na toj ploči Balašević se pozabavio karikiranom rap formom u pjesmi Sugar rap (Proces difrencijacije u kombinatu za proizvodnju i preradu šećerne repe). Na snimanju ploče Marim ja... pored redovnih suradnika, u novosadskom studiju lipnja 1991. godine sudjeluju Davor Rodik (pedal steel gitara), Nenad Januzović (udaraljke) i Josip Kiki Kovač (violina). Početkom rata Stanić i Grabušić prekidaju suradnju s Balaševićem i 1991. godine pokreću jazz rock sastav Elvis Stanić group. Ratne godine Balašević provodi sklonjen od javnosti i mobilizacije budući da vojne vlasti pokazuju veliku volju da ga pošalju na bojišnicu, tako da za Novu 1992. godinu iz sasvim razumljivih razloga ne dolazi u Sava centar na svoj tradicionalni novogodišnji koncert. Istovremeno, zbog odbijanja da pođe u rat, Balaševićeve pjesme su prešutno zabranjene na državnom radiju i televiziji. 

CD Jedan od onih života... snima krajem 1993. godine. Ploča donosi optimistički hit Ja luzer?, ali i pjesme inspirirane ratnim tragedijama Čovek sa mesecom u očima (posvećena u ratu razrušenom Vukovaru) i Krivi smo mi. U isto vrijeme objavljen je CD Najveći hitovi na kome su pjesme iz perioda od 1986. godine i sam Balašević ih je odabrao za kompilaciju. U to vrijeme njegovi koncerti postaju pravna javna čistilišta, budući da su govori vrlo oštre, ali duhovite priče s jasnim opozicijskim stavovima. Poslije duže pauze CD Na posletku objavljuje početkom 1996. godine. Nove pjesme Regruteska, Namćor, Drvena pesma i Dođoška snimljene su uglavnom na akustičnim instrumentima uz sudjelovanje orekstra Sveti Đorđe, a upotrebljeni su fagot, oboa, truba i violina koje vjerno dočaravaju atmosferu Balaševićevih stihova. U Sava centru, svom tradicionalnom prostoru, Balašević je započeo s četiri nastupa koje je održao u listopadu i studenome 1992. godine. Prvobitna ideja je bila da tijekom godine nastupa jednom mjesečno i da publici uz svirku nudi i redovne komentare. Kako su prvih šest nastupa bili vrlo uspješni, došlo se na ideju da organizira novogodišnje koncerte što je, najviše zahvaljujući publici, pretvoreno u tradiciju. Ti koncerti su svake godine izazivali sve veći interes, tako da je Balašević u zimu '96./'97. godine imao deset rekordnih rasprodatih svirki, te je zaključno s tom serijom u Sava centru nastupao oko osamdeset puta. Od 1994. godine Balašević povremeno drži koncerte u Sloveniji gdje postiže veliki uspjeh. Na te koncerte dolazi uglavnom publika iz Hrvatske. Pjesma Sloboda ne koju je snimio još u jesen 1992. godine, prvi put je službeno objavljena na CD-u Nas slušaju svi, mi ne slušamo nikoga! (Radio Index 1997.) objavljenog povodom građanskog protesta koji se desio u zimu '96./'97. godine. U Sloveniji je objavljen uživo snimljen CD Da l' je sve bilo samo fol? snimljen na koncertu održanom 6. prosinca 1996. godine u Mariboru. Godine 2000. objavljuje CD Devedesete.

Unatoč svim uspjesima Đorđe dugo nije imao podršku roditelja: "Kao i prema svemu drugom, moji su roditelji i prema glazbi imali jasne stavove. Smatrali su su da se glazba uči odmalena, prvo sedam godina klavira, pa pjevanje.... čak i mnogo godina poslije, kad sam već imao nekoliko zlatnih ploča, tata bi tvrdio kako tambura nije pravi način da se zarađuje za život. Poslije je otišao u Budimpeštu za turističkog predstavnika, pa više nije mogao pratiti što se ovdje događa. Kad bi mu rekli da sam pobijedio na nekom festivalu, govorio bi: 'Sine, sve će to proći kako je i došlo. Gledaj ti ovo od čega ćeš živjeti.' Jedan dan u Budimpeštu je došla neka ekskurzija iz Dubrovnika i on je bio zadužen da ih primi i pokaže tamošnje znamenitosti. Netko ga je pitao ima li on kakve veze s onim Balaševićem. 'S kojim Balaševićem?', pitao je u čudu. Pa, s Đorđem, rekoše mu. 'Imam veze, ja sam mu otac!', odgovorio je još sav u čudu. Djeca su se nešto došaptavala i u jedan glas zapjevala 'Neke nove klince'. Poslije mi je u čudu pričao: 'Oni su svi bili tamo i svi su znali tvoju pjesmu.' Mislim da me od tada ipak malo drukčije gledao iako me do kraja života pokušao uvjeriti da mi je budućnost u zvanju profesora zemljopisa. Veoma mi je nedostajala roditeljska podrška, ali možda se baš iz inata izbrusio moj talent, iz neke podsvjesne želje da se dokažem, skrenem na sebe pažnju. Moji roditelji nisi bili ni na jednom mom koncertu i do dana današnjeg uvijek za njih imam dva prazna mjesta."

Svoju suprugu Oliveru upoznao je na igranci. Balašević Oliveru opisuje ovako: "Tada mi se dogodilo nešto čudno: dotad sam svim djevojkama, promatrajući ih kako prolaze, zabacuju glavu, sklanjaju šiške s čela, dodavao neke osobine i zaljubljivao se svaki čas da bih mogao napisati pjesmu. Na kraju se sve svodilo na razočaranja jer, kad bi ih upoznao, shvatio bih da sam ih smatrao boljima nego što su bile. Medutim, Olja me sve više uvlačila i što sam je više poznavao, sve više mi se sviđala. Međutim, Olja je baš kao u pjesmi došla tiho, nezvana, sama i ostala u meni zauvijek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici. Prije studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovce ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane, a u Novom Sadu preživljavala je uglavnom skupljajući hranu po samoposlugama kad bi Podravka radila degustacije. Iako su nas novine barem sto puta rastavljale, nikad nismo bili odvojeni dulje od dva dana, osim kad bih imao koncerte daleko od Novog Sada. Ljubav mi se dogodila u doista teškom razdoblju života: majka mi je bila teško bolesna, trebala mi je biti objavljena nova ploča i svi su čekali da to bude nešto loše, bilo je vrijeme da krenem u vojsku. S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih pak otišao nekud bez nje, svako malo bih pomislio - Bože, što mi nedostaje to stvorenje! Zadnje ljeto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: 'Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?' Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već sjeo u svoj golf, zaboravio ljetovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali." 

No, prije vjenčanja Đorđa je čekala vojska, koju je odslužio u zagrebačkoj vojarni Maršal Josip Broz Tito, popularno tada zvanoj - Maršalka ili kako se danas zove Croatia. O vojsci će reći: "Bilo mi je strašno zbog toga jer je bilo dovoljno prijeći jednu plavo-bijelo-crvenu rampu, pa da prestanu vrijediti svi zakoni normalnog svijeta." No i to je lakše prebrodio kad mu se u prosincu 1980. rodila kćerka Jovana, a u svibnju sljedeće godine se i oženio. Tako je svako malo dobivao sedam dana dopusta. Vjenčanje Đorđa i Olivere je bilo posve neformalno. Olivera je bila u bijelim čizmicama, a Đorđe u trapericama i prsluku. Ubrzo se rodila i druga kćerka, Jelena. Sredinom devedestih Đorđe će ponovo postati otac, rodit će se sin Aleksa. Iako tvrdi da je feminist drago mu je što ima sina jer kaže da mu je već dosadilo kupovati crvene haljinice i lutke.

S obzirom na njegovu specifičnu pojavu na bivšeim jugoslavenskim prostorima zanimljivo je pročitati što o ratnim sukobima na prostorima bivše Jugoslavije kaže Balašević: "Ja sam čovjek koji može primiti mnogo ljubavi, ali lako osjetim i negativnu energiju. Devedesetih godina na nekim koncertima, iako su prošli posve korektno, nije bilo one kemije, čarolije izmedu mene i publike koju sam ranije uvijek osjetio. Znao sam da nešto nije u redu. Uplašio sam se da bi to moglo loše završiti. Zategnutost je bivala sve očitija, dok jednom u nekom gradu, u podne, pod suncem, uz plavu boju mora, nisam čuo kako meni i mojim muzičarima netko psuje srpsku majku. Jedino što sam znao, da rat nisu započeli moji prijatelji, znanci koje sam sretao putujući po prostorima bivše države, već neki drugi, zbog viših ciljeva, a ja nemam prava govoriti o tome. Kad su počele sve one gužve, poklici, barikade, pokušao sam ostati miran. Znao sam, da su na barikadama uvijek najbrži, nikad najmudriji. Adrenalin u krvi vodio je ljude u ishitrene postupke. Želio sam postupiti ispravno, a to nije bilo lako. Odlučio sam sudjelovati u svemu tome tako što - neću sudjelovati. Karijera mi je potpuno prekinuta. Zato što sam imenom i prezimenom govorio protiv nekih srpskih političara, uslijedili su noćni pozivi, lupanje po prozoru, bušenje guma na automobilu... No, moja obitelj je odlučila da ćemo sve to zajedno izdržati i podržala me u svim mojim postupcima. Pozvali su me u vojsku. Otišao sam odvjetniku i upitao ga, moram li ja ići u tu vojsku i što ako se ne odazovem pozivu. Objasnio mi je da mogu imati velikih problema, završiti u zatvoru. Nisam dugo dvojio - radije u zatvor nego u vojsku. Najviše sam se brinuo za moje cure: hoće li izdržati taj pritisak koji je katkad bio nesnošljiv. Srećom, klinci su u školi bili iznad svega toga, pametniji od svojih roditelja. Jelena i Jovana nikad nisu doživjele bilo kakvu neugodnost u školi. No nakon dvije godine embarga na moju malenkost, bili smo gotovo na rubu egzistencije. Nisam mogao raditi, TV i radijske postaje zatvorile su mi vrata, osim kad su me željeli blatiti. Sve što sam snimao u bivšoj Jugoslaviji, bilo je za Jugoton i sarajevski Diskoton. Ipak znao sam da je to nešto što mora proći i da treba izdržati. Sad nakon svega, prilaze mi ljudi i kažu imao si pravo, a ja uopće nisam želio imati pravo, želio sam da ne dođe do rata i svega zla koji on donosi."

U svojoj karijeri Balašević nije samo kantautor već je napisao scenarij i tumačio glavnu ulogu u TV seriji Specijalna redakcija, a glumio je i u TV serijama Vojnici, Pop Ćira i pop Spira i Panonski mornar. Napisao je i nekoliko knjiga: "Tri posleratna druga", "I život ide dalje (sve dalje odavde...)", "Dodir svile" i "Jedan od onih života". Za svoj rad dobio je Nagradu punoljetstva, Oktobarsku nagradu Novog Sada, Estradnu nagradu Jugoslavije, nagradu za literarni doprinos u području estrade na Domanovićevim danima satire, nagradu Todor Manojlović za poseban umjetnički senzibilitet, a imenovan je i UNESCO-vim veleposlanikom dobre volje.

Jovanka Broz (supruga Josipa Broza TiTa) - biografija

Posljednja supruga Josipa Broza Jovanka (rođ. Budisavljević) rođena je 7. prosinca 1924. u selu Pećani u Lici (Hrvatska) u braku Miće i Milice Budisavljević kao drugo dijete u obitelji. Tijekom Drugog svjetskog rata priključuje se partizanskom pokretu i posatje pripadnica Šeste ličke divizije. Tijekom rata ranjena je (1943.) u nogu, a potom je bolovala i od tifusa. U tadašnjoj partizanskoj vojsci postala je najmlađa žena s časničkim činom - dogurala je do čina majora. Dva puta je odlikovana ordenom za hrabrost. Na koncu rata 1945. raspoređena je u Maršalat kao higijeničarka zadužena za kontrolu hrane, čistoće i zdravlja osoblja. Nakon smrti Davorjanke Paunović, s kojom je Broz imao ljubavnu vezu, Jovanka postaje (1946.) Brozova tajnica. Time je ušla u najuži krug Brozovih suradnika. Nakon šest godina (travanj 1952.) postala je i supruga Josipa Broza. Vjenčani ručak upriličen je u dvorcu Dunavka kod Iloka. Kumovi na vjenčanju bili su general Ivan Gošnjak (s Jovankine strane) i Aleksandar Ranković (s Brozove strane). U novozasnovanom braku Broz navodno nije htio imati djecu što je Jovanku duboko pogodilo. Ondašnji visoko pozicionirani komunistički dužnosnik Milovan Đilas tvrdio je da je Jovanka oko sebe okupljala umjetnike i novinare te im sugerirala filmske teme o Titu, sebi i svojoj ratnoj postrojbi. No, s druge strane Đilas je tvrdio kako su s Jovankinom nazočnosti oko Broza zavladale urednost i savjesnost, što ovaj nije znao odveć poštivati te je znao biti prema njoj osoran i ciničan pred drugim ljudima. Slavka Ranković (supruga Aleksandra Rankovića) pak tvrdi nešto posve drugo - da se Jovanka prema Brozovim potčinjenima ponašala prilično naprasito. Navodno je imala sukob s admiralom Vilovićem, Titovim ađutantom , kojeg je pljunula. 

 

Tadašnji general Marjan Kranjc tvrdio je pak da je Jovanka vrlo brzo nakon sklapanja braka s Brozom počela kovati spletke i pokazivati državničke ambicije. Zbog tih navodnih spletki početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća odnosi u braku Brozovih postali su tema političkih razgovora i rasprava. Jedna od glavnih riječi bila je - špijun. Jovanka je tvrdila kako pokušava supruga zaštiti od stranih agenata, a njezini su protivnici tvrdili upravo suprotno - da oni pokušavaju Tita zaštiti od supruge koja radi protiv njega. Problem je dosegao takve razmjere da je u 14 godina o odnosu Josipa i Jovanke raspravljano na 59 sjednica najviših državnih i političkih tijela. Rasprava je započela odlukom Josipa Broza (21. siječnja 1974.) kojom osniva stranačko povjerenstvo koje će proučavati "slučaj drugarice Jovanke". 

U tom periodu Jovanka je optuživana za sve i svašta, od toga da je sovjetski agent i da odaje državne tajne do toga da splektari sa srbijanskim vojnim časnicima. Optuživali su je da određuje tko će biti smijenjen, a tko postavljen na najviše državne funkcije. Optužena je čak i da je pripremala vojni puč s ciljem da nakon Brozove smrti postane čelni čovjek države. Službeni pak fotograf bračnog para Broz, Ivo Eterović, drži kako je Jovanka bila žrtva ambicija političara koji su htjeli manipulirati ostarjelim Brozom, izravno upirući prstom: "Glavni krivci za razlaz Tita i Jovanke su onaj prasac Stane Dolanc i general Nikola Ljubičić." 

U travnju 1975. Broz se iz tadašnje Užičke ulice br. 15, gdje je bračni par živio, preselio u Bijeli dvor. Do formalnog razvoda nikada nije došlo, ali da je bila riječ o razvodu svi su znali, bila je to javna tajna. Jovanka je nastavila živjeti u Užičkoj ulici br. 15 sve do Brozove smrti u svibnju 1980. godine. No, nedugo potom 27. lipnja iste godine Jovanka je nakon premetačine izbačena iz stana i preseljena na novo adresu - Bulevar mira br. 75. O tome je šutjela sve do prosinca 1985. godine kada je napisala otvoreno pismo zastupnicima u Saveznoj skupštini: "Ta mučna premetačina trajala je od 11 h do duboko u noć. Ujutro su sve to nekamo odnijeli. Ništa nisu pomogla uvjeravanja da su to moja osobna pisma, računi, dokumenti. Bila sam sama u kući, sve osoblje koje je tu radilo nekud je poslano. Bila sam sa 10 nepoznatih ljudi i bojala sam se. Bojala sam se čak i za svoj život. Kad su počeli obijati vrata, pozvala sam svoju sestru Nadu da dođe. Ona je nazočila cijeloj toj mučnoj sceni situaciji čišćenja. Pri odlasku, prišao mi je taj Nikolić i zaprijetio da će 'ako Nada bude govorila što je tog dana vidjela, to i glavom platiti' (...) Nijedna od stvari koja mi je tom prilikom i na takav način oduzeta ni do danas mi nije vraćena, niti sam na bilo koji način obaviještena što se desilo s njima. Bila sam toliko užasnuta, zaprepaštena, ojađena i uvrijeđena da se tako nešto dešava u Titovoj kući svega dva mjeseca i 7 dana poslije njegove smrti da sam pala u krevet." 

Poslije tog pisma u javnosti je uglavnom šutjela, izbjegavajući pojavljivanje u javnosti. Godine 2003. ipak je pristala dati jedan od rijetkih interviewu u kojem je ustvrdila kako je njezin suprug nije žrtvovao već, naprotiv, učinio je sve da joj spasi život. Kao one koji su doveli do njezina kraha označila je slovenskog političara i bliskog Brozova suradnika Staneta Dolanca ("Smetalo mu je što sam Srpkinja") i generala Ljubičića ("Prozrela sam njegovu borbu za vlast."). Dolanca je čak jednom prilikom optužila da je bio član Hitlerove mladeži. S druge strane Dolanc je Jovanku znao nazivati "srpskom seljančicom". Danas Jovanka živi u Beogradu u vili na Bulevaru mira. O njoj brinu sestre Zora i Nada te službeno osiguranje. Ona sama ne izlazi često iz kuće, tek povremeno posjećuje Brozov grob.

Ivo Andrić - biografija

Bosanskohercegovački novelist, pisac kratkih priča, romansijer, esejist, pjesnik, član SANU i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1961.) za roman Na Drini ćuprija. Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. u Dolcu u blizini Travnika u Bosni (tada pod vlašću Austro-Ugarske) od oca Antuna Andrića, podvornika i majke Katarine Andrić rođene Pejić. Stjecajem okolnosti, iako su njegovi roditelji Sarajlije, Andrić je rođen u Dolcu jer je njegova majka u to vrijeme boravila kod rodbine u Dolcu. Očeva obitelj desetljećima je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila zlatarskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom Andrićevih je vezivala zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su ovoj bolesti u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dječak.

Suočavajući se s besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje se 1903. godine upisuje u Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje pisati poeziju i 1911. godine u listu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslavenstva, pripadnik je nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni je borac za oslobođenje južnoslavenskih naroda od Austro-Ugarske. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić se u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu posjećuje salone, druži se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i Andrić zbog osjetljivih pluća često boluje od upala. Stoga se obraća za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već naredne godine prelazi na Filozofski fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Cijelo vrijeme piše pjesme, a u lipnju 1914. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje njegovih šest pjesama u prozi u knjizi Hrvatska mlada lirika.

Dana 28. lipnja 1914. na vijest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franza Ferdinanda napušta Kraków. Odmah po dolasku u Split, sredinom srpnja, austrijska policija uhićuje ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do ožujka 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice u mraku samice intenzivno piše pjesme u prozi. Nakon izlaska s robije, Andrić biva protjeran u progonstvo u Ovčarevo i Zenicu gdje ostaje sve do ljeta 1917. Zbog ponovno aktivne bolesti pluća odlazi na liječenje u Zagreb u Bolnicu Milosrdnih sestara - stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu na strani Austro-Ugarske. Tu Andrić zajedno s Ivom Vojnovićem dočekuje opću amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine s predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austro-Ugarske, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.

Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom listopad 1919. godine počinje raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno sudjeluje u književnom životu glavnog grada, družeći se s piscima koji se okupljaju oko kavane Moskva. Već početkom 1920. Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda tiska pripovjetku Put Alije Đerzeleza. 

U jesen 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalnom konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bucureştu, a iste godine započinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču Ćorkan i Švabica. Godine 1922. premješten je na rad u konzulat u Trstu. Tijekom te godine tiska još dvije pripovjetke (Za logorovanja i Žena od slonove kosti), ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu. Budući da nije završio fakultet, prijeti mu otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili obranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. upisuje se na Filozofski fakultet u Grazu. Te je godine objavio nekoliko pripovjetki od kojih se neke uvrštavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu. U lipnju 1924. godine u Grazu je obranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Dana 15. rujna, pošto je obranio doktorat, stječe pravo na vraćanje u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odjeljenje Ministarstva vanjskih poslova. Iste godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – U zindanu i Rzavski bregovi. 

Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, 1926. Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovjetke Mara milosnica i Čudo u Olovu. U listopadu biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseilleu. Naredne godine tri mjeseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu, a gotovo svaki slobodni trenutak provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva vanjskih poslova proučavajući povijesnu građu o Bosni s početka 19. stoljeća i čitajući korespondenciju Pierrea Davida, francuskog konzula u Travniku. U proljeće 1928. godine premješten je na dužnost vicekonzula u veleposlanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče Olujaci, Ispovijed i Most na Žepi. Sredinom naredne godine prelazi u Bruxelles, na mjesto tajnika veleposlanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej Goja. Već 1. siječnja 1930. godine u Ženevi počinje raditi kao tajnik stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bólivaru, priču Kod kazana i tekst Učitelj Ljubomir. U Beogradu 1931. godine izlazi Andrićeva druga knjiga pripovjetki u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cijelini tiskaju Anikina vremena, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis Portugal, zelena zemlja. 

Godine 1932. Andrić objavljuje pripovjetke Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi i zapis Leteći nad morem. U ožujku 1933. godine vraća se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovjetku Napast i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. studenoga pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija mogućnost da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: "...Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od jučer nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju." Naredne godine unaprijeđen je za savjetnika 4. grupe 2. stupnja Ministarstva vanjskih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovjetke Olujaci, Žeđ i prvi dio triptiha Jelena, žena koje nema. Postaje načelnik političkog odjeljenja Ministarstva vanjskih poslova (1935.) i stanuje u hotelu Excelsior. Objavljuje pripovjetke Bajron u Sintri, Deca, esej Razgovor s Gojom i jedan od svojih značajnijih književnopovijesnih tekstova - Njegoš kao tragični junak kosovske misli. Naredne godine Srpska književna zadruga tiska drugu knjigu Andrićevih pripovjetki koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče Mila i Prelac te Svadba. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u studenome 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra vanjskih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog zapovjednika obnovljene Poljske i Orden velikog časnika Legije časti. Iako zaokupljen diplomatskom službom, Andrić tijekom ove godine objavljuje priče Trup i Likovi, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula von Mitesera i Jakoba von Paulitscha. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera Nikole Mirkovića. 

Diplomatska karijera Ive Andrića 1939. godine doživljava vrhunac: prvog travnja objavljeno je priopćenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. travnja, a 19. travnja predaje akreditive kancelaru Raicha - Adolfu Hitleru. U jesen, kada su Nijemci okupirali Poljsku i mnoge znanstvenike i pisce odveli u logore, Andrić intervenira kod njemačkih vlasti. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvijek na svoga veleposlanika i mnoge kontakte s njemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovjetka Čaša te zapisi Staze i Vino izlaze u Srpskom književnom glasniku tijekom 1940. godine. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: "...Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i osobni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja..." Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. ožujka u Beču, kao službeni predstavnik Jugoslavije nazoči potpisivanju Trojnog pakta. Dan poslije bombardiranja Beograda, 7. travnja, Andrić s osobljem veleposlanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu njemačkih vlasti da ode u sigurniju Švicarsku, ali bez ostalih članova ambasade i njjihovih obitelji. Andrić bira povratak u okupirani Beograd. U studenome je umirovljen, ali odbija primati mirovinu. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod odvjetnika Brane Milenkovića. Dolaskom nacističkih vlasti odbija potpisati proglas srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Također odbija da Srpska književna zadruga za vrijeme dok narod pati i strada objavi njegove pripovjetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku kroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

Prve posljeratne godine postaje predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsjednik Društva za kulturnu suradnju sa Sovjetskim Savezom i vjećnik III. zasjedanja ZAVNOBIH-a. Tijekom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Iste godine objavljuje pripovjetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Naredne godine (1947.) postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a 1948. godine prvi puta će biti tiskana Priča o kmetu Simanu. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku i Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovjedaka, priče Bife Titanik (1950.), Znakovi (1951.), Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko (1952.), Aska i vuk, Nemirna godina, Lica (1953.). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije, te prvi potpisuje Novosadski dogovor o hrvatskosrpskom književnom jeziku. Te godine tiska u Matici srpskoj Prokletu avliju, a pripovjetka Igra objavljuje se 1956. godine. 

Godine 1958. u šezdesetšestoj godini života, Ivo Andrić se vejnčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog kazališta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa se suprugom seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovjetke Panorama, U zavadi sa svetom i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana djela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine (1964.) boravi u Poljskoj gdje u Krakówu biva promoviran u počasnog doktora. U ožujku 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u obiteljskoj kući u Herceg Novom. Narednih nekoliko godina Andrić nastoji svoje društvene aktivnosti svesti na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i toplicama na liječenju.

Djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve europske jezike te na mnoge afričke i azijske jezike. Savez književnika i Udruženje izdavačkih poduzeća i organizacija SFRJ dodijelili su mu 1956. godine Povelju za životno djelo. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., a cijeli iznos nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine. Dok je nagradu AVNOJ-a dobio 1967. godine. Preminuo je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu u 83-oj godini života.

Mahmut Ahmadinedžad - biografija

Šesti po redu predsjednik Islamske Republike Iran rođen je 28. listopada 1956. godine u mjestu Garmsar (okolica Teherana) u obitelji kovača. Kada mu je bilo godinu dana obitelj se preselila u Teheran, glavni grad Irana. Nakon što je završio srednju školu upisuje studij građevine na teheranskom Fakultetu znanosti i tehnologije. Tijekom studija postaje politički aktivan kao radikalni islamski aktivist. Godine 1979. postaje predstavnik studenata, ispred organizacije koja će kasnije postati poznata kao OSU (Uredu za jačanje jedinstva među sveučilištima i teološkim srednjim školama). Upravo će OSU odigrati glavnu ulogu u zauzimanju američkog veleposlanstva iste godine u Teheranu. Dio tadašnjih talaca kasnije će tvrditi kako je Ahmedinedžad bio jedan od otmičara, ali on će te tvrdnje poreći.

Nakon Iranske revolucije, kojom su na vlast došli radikalni islamisti, postaje član Revolucionarne garde i kao njezin pripadnik sudjelujei u iransko-iračkom ratu u rodu inžinjerije. Po svršetku rata posvećuje se političkoj karijeri te prije nego što je postao gradonačelnikom Teherana obnaša niz političkih dužnosti. Tako je jedno vrijeme, početkom devedestih godina 20. stoljeća, gradonačelnik gradova Maku i Khoy. Od 1993. godine na dužnosti je guvernera pokrajine Ardebil te savjetnik za kulturu pri gradskom poglavarstvu Teherana. Na mjestu guvernera Ardabila ostaje do 1997. godine kada je dolaskom na vlast Muhameda Hatamija smijenjen te postaje profesor na teheranskom sveučilištu. 

Poznat u cijelom Iranu postaje tek 2003. godine kada je izabran za gradonačelnika Teherana, a na toj će dužnosti ostati do 2005. godine. Kao gradonačelnik glavnog grada provodi politiku koja mu je donijela popularnost među siromašnijim građanima, Naime, puno je polagao na socijalna davanja kako bi olakšao život najsiromašnijim stanovicima (npr. besplatna podjela juhe siromašnima), a istovremeno je živio skromno. To ga je učinilo popularnim u tom dijelu glasačkog tijela. Drugi njegovi potezi - donošenje propisa da se kulturni centri za vrijeme Ramazana pretvore u molitvene dvorane, zatvaranje restorana brze prehrane, propisivanje da muški dio uposlenik u gradskim službama nose brade, odluka da se uvedu odvojena dizala za muškarce i žene u zajedničkim službama te prijedlog da se tijela poginulih u iransko-iračkom ratu sahranjuju na glavnim trgovima Teherana donijeli su mu popularnost među radikalnim islamistima.

U predsjedničku kampanju krenuo je s geslom "Moguće je i mi to možemo!" Tijekom kampanje kao jedan od svojih glavnih ciljeva označio je zadržavanje zarade od profita pri trgovanju naftom u Iranu. Nekoliko dana prije izbora optužio je Ujedinjene narode da vode protuislamsku politiku. Ustao je i protiv toga da u UN-u samo pet članica ima pravo veta te zatražio isto pravo za Iran. Branio je iranski nuklearni program optuživši nekoliko država da pokušavaju ograničiti industrijski i tehnološki razvoj Irana. Nakon što je izbaran za predsjednika Irana (6. kolovoza 2005.), s većinom od 62 % glasova, izjavio je, između ostalog, da će uskoro val islamske revolucije zahvatiti cijeli svijet.

Vrlo brzo nakon preuzimanja predsjedničke funkcije došao je u središte zanimanja svjetske javnosti. U početku ponajviše zbog zabrane zapadanjačke glazbe i filmova. Potom je ponovno pokrenuo iranski nuklerani program, što je rezultiralo kritikama nekih europskih zemalja i Sjedinjenih Država iz straha da Iran namjerava sačiniti nuklearnu bombu. Ahmadinedžad te optužbe od početka negira tvrdeći kako je program mirnodopski te potreban Iranu zbog povećanih energetskih potreba. Zapadne zemlje vršile su pritisak na Iran da prekine program, ali je to Ahmadinedžad odbio što je u prosincu 2006. godine dovelo do uvođenja sankcija Iranu. Dodatno je zaoštrio odnose sa svjetskom javnošću u listopadu 2005. godine kada je izjavio da Izrael treba izbrisati s lica zemlje. Nije ostao pošteđen ni kritika na domaćem terenu jer je na otvaranju Azijskih igara u Dohi gledao žene bez vela kako plešu, što nikako nije u skladu sa svjetonazorom koji javno propovijeda. U Iranu je izložen i kritikama zbog loših gospodarskih pokazatelja, a u prosincu 2006. godine došlo je do studentskih prosvjeda u Teheranu na kojima je paljena Ahmadinedžadova slika. Prosvjednici su pri tome uzvikivali "Smrt diktatoru!" Na studentskoj web stranici objavljeno je priopćenje u kojem se iranskog predsjednika optužuje za korupciju, loše vođenje države i diskriminaciju. U lipnju 2007. godine dio zastupnika u državnom parlamentu kritizirao ga je zbog njegove izjave da su kršćanstvo i judaizam devijacije s pravog puta.

U rujnu 2007. godine održao je govoru u Ujedinjenim narodima, a tom prilikom na američkom sveučilištu Columbia također drži govor, pri čemu su mu studenti mogli postavljati pitanja. Tom prilikom smijeh nazočnih izazvala je njegova izjava da u Iranu nema homoseksualaca: "Kod nas ne postoji taj fenomen, ne znam tko vam je rekao da toga ima kod nas."

Mirosla Ćiro Blažević - biografija

Hrvatski nogometni stručnjak Miroslav Blažević rođen je 10. veljače 1935. godine u Travnku (BiH). Otac Mate bio je upravitelj travničkog Hrvatskog doma, a majka Kata vrlo pobožna žena koja se svakodnevno molila Bogu da njenog sina prestanu zvati Ćiro, kako su ga prozvali vršnjaci nakon što se oduševio predstavom jednog trbuhozborca s lutkom koji je šuškavo govorio. Lutak se, naime, zvao - Ćiro.

Poslije osnovne škole kao velika nogometna nada odlazi u zagrebački Dinamo, gdje mu suigrači daju nadimak Blaž, nakon čega radosno piše majci da joj je travnički svetac blaženi Petar Barbarić uslišio molitve. Međutim ubrzo ga na terenu prepoznaju neki Travničani i počinju mu skandirati, pa je Blaž opet postao Ćiro. Karijeru igrača koju je proveo u Dinamu i Rijeci prekinula je bolest te se Blažević odlučuje upisati na Višu trenersku školu. U brak stupa 1961. sa Zdenkom Đorđević s kojom ima troje djece - Barbaru (1962.), Katarinu (1966.) i Miroslava (1971.).

U svojoj karijeri nogometnog trenera trenirao je brojne nogometne klubove i reprezentacije sa zapaženih uspjehom. Najveći uspjeh postići će 1998. kada će s reprezentacijom Hrvatske osvojiti treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Pored trećeg mjesta s Hrvatskom zasigurno će ostati najviše upaćeno i osvajanje naslova nogometnog prvaka Jugoslavije s Dinamom 1982., a naredne godine (1983.) s Dinamom će osvojiti i Kup Maršala Tita. U lijepoj uspomeni ostao je i navijačima kosovske Prištine koju je uveo u Prvu nogometnu ligu. Terezu Kesoviju, koja je na posljednjoj utakmici izvela početni udarac, od sreće je na rukama iznio s terena. Nakon nekog vremena trenerskim se poslom nastavio baviti u inozemstvu, uglavnom u Švicarskoj. Poslije demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj vraća se iz inozemstva, zbližava se s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom i učlanjuje u HDZ. Uskoro kupuje Dinamo, odnosno tada HAŠK Građanski. Do državne dokapitalizacije bio je vlasnik i trener kluba koji je tada promijenio ime u NK Croatia. Ubrzo je imenovan izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, s kojom je uz čak dvije pobjede i samo dva poraza u Engelskoj 1996. godine ušao u četvrtfinale Europskog nogometnog prvenstva.

Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine s reprezentacijom Hrvatske je osvojio treće mjesto što je apsolutno najveći uspjeh hrvatskog sporta uopće. Na kormilu hrvatske nogometne vrste ostati će do jeseni 2000. zbog loših rezultata. Ponajviše zbog toga što se Hrvatska nije uspjela plasirati na Euro 2000. osvojivši treće mjesto u skupini. Poslije hrvatske nogometne reprezentacija preuzima kormilo Irana. U Iranu ostaje do 2002. kada se ponovno vraća u Hrvastku i trenira potom uglavno hrvatske prvoligaške klubove.

Uz nogomet pokušava biti aktivan i u političkom vodama. Dolaskom Ive Sanadera na čelo HDZ-a istupa iz stranke te se na predsjedničkim izborima kandidira kao neovisan kanidat i osvaja 0.80 % glasova te ispada već u prvom izbornom krugu. Uz Blaževićevo ime često su se vezale brojne afere još od odlaska Roberta Prosinečkog iz Dinama u beogradsku Crvenu Zvezdu zbog navodne nespremnosti Robertova oca da, za razliku od Marinka Bobana (oca Zvonimira Bobana), Blaževiću plati mjesto u prvoj momčadi (kako je svojevremeno tvrdi jedan hrvatski list). Povodom toga Blažević je u nogometnim počecima mladog Prosinečkog navodno izjavio kako će pojesti svoju trenersku diplomu ako Prosinečki ikada postane veliki nogometaš. Diplomu nikad nije pojeo. Uz Miroslava Blaževića veže se i jedna međunarodna afera s financijskim malverzacijama u Nantesu, zbog čega je ležao u francuskom zatvoru, iako je kasnije pušten zbog nedostatka dokaza.

Blažević je strastveni kolekcionar skupih stvari - poglavito satova i umjetničkih slika, a i veliki je obožavatelj čokolade. Osim nogometa voli i borilačke sportove (boks, sumo hrvanje) te biciklizam. Voli citirati Montesquieua i pozivati se na Nietzschea. Popularni Ćiro jedini je u hrvatskoj povijesti tri puta dobio državnu nagradu za sport "Franjo Bučar" (1998. - godišnja nagrada za pojedince; 1998. - godišnja nagrada za momčadi; 2007. - nagrada za životno djelo).

Abdić Fikret - biografija

Bosanskohercegovački poduzetnik i političar. Fikret Abdić rođen je 29. rujna 1939. godine u Donjoj Vidovskoj, kao treće od trinaestoro djece Hašima i Zlate Abdić. Opće i obiteljsko siromaštvo, pojačano ratom, obilježavaju razdoblje odrastanja i ključne socijalizacijske godine. Budući da mu se otac u kasnijoj fazi rata, kao i većina boraca Huske Miljkovića, dobrovoljno ili iz nužde pridružila partizanima Fikret je odrastao kao klasično dijete komunizma. Okružen je čvrstom vjerom u bolju budućnost, bratstvo i jedinstvo, strahom od zala prošlosti, opterećen predrasudama o negativnoj ulozi tradicije i vjere, posebice crkava, u životu naroda. Duboka vjera u parolu: Znanje je moć! - i pomoć najmoćnije begovske i partizanske obitelji, obitelji Pozderac, odredili su njegov život i karijeru sve do izbijanja afere Agrokomerc 1987. godine. 

Kao mlad, ambciozan i gotovo patološki marljiv diplomirani inženjer agronomije (iako oprezno treba uzeti njegovu izjavu da je puna dva desetljeća radio dvadeset sati dnevno, tri spavao i sat se odmarao), Fikret Abdić na funkciji direktora Poljoprivredne zadruge u Velikoj Kladuši stvorio je svoju životnu poslovnu viziju. Odlučio je na siromaštvu, zaostalosti, jadu i bijedi Cazinske krajine izgraditi najmoćnije poljoprivredno i poslovno carstvo na prostoru socijalističke Jugoslavije - Agrokomerc. Tehnologiju poslovnog uspjeha izgradio je na najčudnijoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja (ogranizacija godišnjih Smotri dostignuća), upotrebi suvremenog zapadnog pristupa poslu, korupcionaškoj upotrebi političara i novinara u privredne svrhe, te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne televizijske reklame. No, njegov poslovni uspjeh, kao i politički uspon njegovih političkih sponzora Hamdije i Hakije Pozderca, postali su 1987. nepodnošljivi sarajevskom režimu utjelovljenom u Branku Mikuliću. Naknadno se ispostavilo kako je montirani proces Fikretu Abdiću, koji će trajati pune tri godine, politički bio usmjeren protiv Hamdije Pozderca i njegovog položaja šefa komisije za reviziju Ustava SFRJ. Fikret Abdić bio je uhićen i optužen za djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja SFRJ po članku 114. Krivičnog zakona SFRJ. Glavna optužba bila je da je izdao mjenice bez financijskog pokrića u vrijednosti od oko 400 milijuna dolara. Javnost navikla da bez kritičke distance prihvaća takve procese spremno je nasjela na dobro vođenu medijsko-političku kampanju koju su vodili beogradski mediji na čelu s listom Borba čiji je novinar otkrio aferu. Manipulacija javnosti otišla je dotle da je čak i glasoviti viktimolog i profesor kaznenog prava Zvonimir Šeparović tvrdio da položaj i imunitet saveznog zastupnika ne smiju biti prepreka da se Fikret Abdić pritvori. Ali on je, također, bio jedan od prvih intelektualaca koji je shvatio pravu prirodu procesa te je u listu Danas 6. lipnja 1989. zatražio hitno puštanje Fikreta Abdića iz pritvora.

Njegov jedini iskreni prijatelj, pobratim i stručni savjetnik, odvjetnik i životopisac Hrvoje Šošić prvi je uz Fikretova brata Hasana (koji je izložen policijskim represijama i sustavnoj medijskoj demonizaciji 1989. izvršio samoubojstvo), još 1987. ustao u njegovu obranu proglasivši se vodećim stručnjakom za spas Agrokomerca, te jedinim istinskim fikretologom. U obranu Abdića napisao je tri knjige o Agrokomercu koje predstavljaju žanrovski najčudniju mješavinu biografske literature, političke analize i teorijske advokature ikada nastalu na ovim prostorima. Njegova je ključna teza bila da je Abdić čovjek s božanskim nadahnućem i poslanstvom, te da pripada svetom trojstvu povijesnih, legendarnih i mitskih ličnosti Cazinske krajine. Koje uz njega još tvore narodni junak Mujo Hrnjica i zapovijednik obrane Cazinske krajine od svih i svakog u 2. svjetskom ratu Huska Miljković. Boravak u zatvoru, širenje velikosrpske ideologije i sve klimaviji temelji komunizma stvorili su od Fikreta Abdića u razdoblju od 1987. do 1990. godine muslimanskog i općeg medijskog junaka. Njegova politička slava dostigla je vrhunac kada je napustio zatvor te posebice kad je 15. rujna 1991. organizirao najveći muslimanski narodni zbor u Velikoj Kladuši, objavivši svoje pristupanje Stranci demokratske akcije (SDA) Alije Izetbegovića. Sklonost uspješnoj dramatizaciji vlastite sudbine pokazao je i tom prilikom. Naime, odluku pristupanja Stranci demokratske akcije donio je 24 sata prije raspisivanja izbora, a nakon što je nekoliko dana prije toga s emisarom Ante Markovića Emirom Kusturicom punih pet sati razgovarao o mogućnosti pristupanja Savezu reformskih snaga. Na izborima za Predsjedništvo BiH, kao predstavnik muslimanskog naroda, dobio je najveći broj glasova. Ali svoje mjesto, kojemu je po broju dobivenih glasova pripadalo, predsjednika Predsjedništva prepušta Aliji Izetbegoviću. Bila je to, kasnije će se pokazati, za Fikreta Abdića velika greška. On se umjesto najviše političke funkcije odlučio vratiti u Cazinsku krajinu te pokušati sačuvati sve krhkiji mir te osigurati oživljavanje Agrokomerca.

Stvaranje modela mirnodopske ekonomike u ratu počeo je 1992., a usavršio 1993. godine. Model je bio vrlo jednostavan: za sredstvo plaćanja odabrao je njemačku marku. Sklopio je sporazume o trajnom miru s Radovanom Karadžićem i o suradnji i priznanju s Matom Bobanom. Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inozemstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke Voće. Bujanjem ratnih sukoba i nakon što je bio u potpunom srpskom okružejnu Abdić na vlastiti rođendan 29. rujna 1993. proglašava Samostalnu autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. Naravno, vlasti u Sarajevu na to su gledale kao na čistu izdaju. No, hrvatski političari tada su smatrali Fikreta Abdića junakom. Ali više od pola godine takvim su ga vidjeli i mnogi strani političari, diplomati i novinari. Za najodgovornije među njima on je bio čovjek blistave političke budućnosti (Fred Eckhardt, glasnogovornik Konferencije o bivšoj Jugoslaviji), "tvorac gospodarskog ratnog čuda" (John Pomfret, novinar The Washington Post-a), "pregovarački genij" (The Observer) itd. U listu Washington Post Abdić je ovako opisivan: "Kamioni UN-a u Bihać su prevozili brašno, ulje, i katkad, naranče. Abdić je krijumčario kavu, šampon, povrće, kreme za lice, zubne paste i mnoga druga sitna zadovoljstva bez kojih se život ljudi navikli na udobnost može činiti bijednim. Prije nekoliko tjedana dopremio je teret kupaćih kostima; bihaćke bogate rijeke i potoci mame ljude umorne od rata..." Bivši komunistički vođa Nijaz Duraković u listu Ljiljan poručio mu je kako je on "izdajnik muslimanskog naroda", te da mu je malo falilo da ga nokautira u Ženevi. Abdić mu je uzvratio: "Prvo, od silnog pijanstva on ne može stajati na nogama, a kamoli da nekoga nokautira. Drugo, od takvoga Durakovića, Alijina uvlakača i političkog hohštaplera ništa se drugo ne bi moglo ni očekivati. Treće, Nijaz Duraković kad-tad će odgovarati za političko ubojstvo Hamdije Pozderca, u čemu je izravno sudjelovao". Uskoro je pukla i ljubav između Abdića i Hrvatske. Dovoljno je bilo da Hrvatska televizija objavi snimke nasmijanog Fikreta Abdića u društvu s Milanom Martićem i Borom Mikelićem, pa da cijela javnost iskaže spremnost da jučerašnjeg europskog Muslimana i dokazanog hrvatskog prijatelja razapne na stup srama. No iste, ili vrlo slične, slike mnogih sličnih hrvatskih susreta s Radovanom Karadžićem, Slobodanom Miloševićem, Ratkom Mladićem i drugima ta je ista javnost snošljivo prihvaćala.

Sporazum o federaciji i savezništvu Bošnjaka i Hrvata doveli su Abdićevu ideju o stvaranju SAP Zapadne Bosne u krizu. Kada su postrojbe Petog korpusa Armije BiH, pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića, sredinom kolovoza 1994. umarširale u Veliku Kladušu Fikret Abdić postao je prognanik. Ipak Abdić se nakratko vratio i uz pomoć martićevih srpskih pobunjenika umarširao u Veliku Kladušu. Sada su mu apetiti porasli i Abdić je proglasio Republiku Zapadnu Bosnu. Nakon oslobodilačke akcije Hrvatske vojske Oluja, kada se ruši srpska paradržava u Hrvatskoj, istodobno Armija BiH potiskuje Abdića iz Cazinske krajine. Bio je to kraj ideje o državici na zapadu Bosne i Hercegovine. Ponovno gubitnik Abdić se nastanio u Opatiji i posvetio vođenju poduzeća čije je središte u hotelu Kontinental, u samom središtu Rijeke. Time se, međutim, nije završila priča o autonomiji u zapadnoj Bosni. U Bihaću je Abdić optužen za smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika, te za ranjavanje više od 400 civila na bihaćkom, cazinskom, bužimskom i velikokladuškom području 1993. i 1994. godine. Abdić je cijelo vrijeme nakon toga odbacivao bilo kakvu odgovornost, tvrdeći da je riječ o AID-ovim smicalicama. Sada to mora dokazati pred riječkim sudom. Kako bilo Fikret Abdić - prema tvrdnjama Slavena Letice - ostavlja dojam veselog, prijaznog, odlučnog i hrabrog čovjeka. Dobro podnosi teške i krizne situacije. Dvije anegdote to najbolje potvrđuju. Prva svjedoči o njegovom hrabrom ponašanju za vrijeme uhićenja, istražnog zatvora i suđenja, a ilustrirana je sudskom izjavom od 5. svibnja 1988. godine: "Ne bojim se palice, ne bojim se tamnice, ne bojim se smrtne kazne! Jer se borim za pravu stvar". Sličan smisao i poruku ima i njegovo ponašanje pred Arkanovim krvoločnim četnicima u Bijeljini kad je odbio ispuniti zahtjev da legne u blato, pozivajući ih da mu pucaju u prsa.

Fikreta Abdića članovi obitelji, pristaše i sljedbenici iz Cazinske krajine uvijek doživljavaju kao "svoga Babu", gledajući ga u idealiziranoj slici koju je on stvorio u doba rasta Agrokomerca i njegovog pravosudnog progona (1987. - 1990.). On je za njih veliki poslovni mag, brižan i skroman narodni vođa, tribun i učitelj kojem je tuđe pojedinačno, a obiteljsko i opće dobro iznad svake osobne koristi.

U srpnju 2002. godine Sudsko vijeće Županijskog vijeća u Karlovcu osudilo ga je nepravomoćnom prvostupanjskom presudom na kaznu od 20 godina zatvora. Što je najteža moguća zatvorska kazna u Republici Hrvatskoj. Kasnije kazna mu je smanjena na 15 godina zatvora.

Aleksandar Veliki - biografija

Aleksandar Veliki član vladarske dinastije Argead, sin Filipa II i epirske princeze Olimpije, rođen je 22. srpnja 356. godine prije nove ere u okolici današnjeg grada Soluna u sjevernoj Grčkoj, učenik grčkog filozofa i znanstvenika Aristotela. Kao zapovjednik velike makedonsko-grčke vojske osvojio je Perziju, Egipat i sve zemlje do sjevera Indije. Nakon što se Filip II razveo od Olimpije i oženio novom ženom Euridikom, Aleksandar se posvađao s ocem i otišao s majkom u Epir. No, nakon nekog vremena izmirio se s ocem i vratio na dvor. Godine 336. p.n.e. Filipa II drugog dana vjenačanja njegove kćerke Kleopatre ubija mladi plemić Pausinas. Kako je Pausinas ubrzo ubijen motiv ubojstva nikada nije razjašnjen. Danas se samo nagađa da su za ubojstvo znali, a možda bili čak i umiješeni, Aleksandar i Olimpija ili barem jedno od njih dvoje. Postoji i teorija prema kojoj je ubojstvo inicirao i financirao perzijski kralj Darijus III. 

Aleksandar, koji je tada imao samo 20 godina, postaje kralj svih Makedonaca i politički ujedinjuje grčki svijet. Nakon što je učvrstio svoju vlast kreće s 30.000 pješaka i 5000 konjanika na osvajački pohod ka Perziji. Velik dio pokorenih naroda dočekivao ga je kao osloboditelja jer je uglavnom bilo riječ o rušenju tirana koje je Aleksandar zamijenio (za onodobne pojmove) demokratski uređenim društvom. Na taj način sužavao je prostor za moguće pobune protiv njegove vladavine. Kada je osvojio grad Gordion mačem je presjekao znameniti Gordijski čvor, a legenda kaže da će onaj koji razrmrsi ovaj čvor vladati svijetom. Nakon osvajanja u Maloj Aziji Aleksandar je krenuo ka Egiptu gdje je također dočekan kao osloboditelj, a egipatski svećnici proglasili su ga Amonovim sinom. U Egiptu 331. godine p.n.e. osniva grad Aleksandriju. U svojim osvajanjima utemeljiti će brojne gradove sve ih redom nazvavši Aleksandrija, a jedan od njih osnovao je i u okolici današanjeg Kandahra (Afganistan).

Aleksandar je namjeravao doći do Oceana, velike mitske rijeke za koju su Grci vjerovali da opasuje svijet, ali njegovi su ga vojnici zbog napora i bolesti odbili slijediti. Kada je to čuo Aleksandar Veliki zatvorio se u svoj šator i počeo plakati. Ali na kraju nije mu ostalo ništa drugo do vratiti se u svoju novu prijestolnicu Babilon. Po povratku iznova uspostavlja autoritet i priprema napad na Kartagu. Ali iznenada 13. lipnja 323. p.n.e. umire. Postoje i prepostavke da je ustvari otrovan. Njegovo tijelo, zapečaćeno u staklenom lijesu i zlatnom kovčegu, čuvalo se u Aleksandriji, gradu što ga je osnovao sebi na uspomenu, ali grob nikada nije otkriven. Za života Aleksandar je imao namjeru stopiti Makedonce i Perzijeznce u jedan narod. Kako bi proveo svoju namjeru u djelo nagovarao je makedonske vojnike i časnike da se žene Perzijankama. U 13 godina stvorio je carstvo koje je veličinom (od Makedonije do Indije), do tada, nadmašivalo sva koja su postojala. Posljedice njegovih osvajanja bile su značajne jer je prestalo postojati Perzijsko carstvo, a aramjeski jezik kojim se govorilo u Perziji potisnut je grčkim jezikom. Utemeljivši mnoge gradove potaknuto je razvoj trgovine i ekonomije uopće. Njegovu vojsku pratili su znanstvenici koji su istraživali nepoznate krajeve kroz koje su prolazili tako da se znanje iz zemljopisa i biologije znatno proširilo.

Vojni stručnjaci i danas Aleksandra Velikog smatraju jednim od navjećih vojnih zapovjednika u povijesti. Borio se rame uz rame sa svojim vojnicima, uvijek je osobno vodio napad i bio im je uzor. Imao je veliku karizmu, što dokazuje i to da se nakon smrti Aleksandra Velikog njegovo carstvo raspalo na niz manjih međusobno suprostavljenih država. Aleksandra Velikog možemo uvrstiti među individualce koji su oblikovali svijet kakvim ga danas poznajemo. Prije njega svijetom su dominirale istočnjačke kulture - Perzijanci, Egipćani i Babilonci. Nakon Aleksandrovih osvajanja primat preuzimaju Rimljani i Grci. Zlatne rezerve koje je zatekao na dvoru perzijskog kralja iskoristio za nova osvajanja i gradnju novih gradova i luka. Na taj se način grčka civilizacija proširili na cijeli tada znani svijet istovremeno poboljšavajući trgovačke odnose i gospodarske aktivnosti. Gospodarski sustav koji je započeo poprimati oblik u doba Aleksandra Velikog ostao je nepromijenjen sve do industrijske revolucije u 19. stoljeću. Osim toga, sve do kasnog 15. stoljeća granice do kojih je dosegnuo Aleksandar Veliki ostati će granicama smatranim naseljenim dijelovima Zemlje. Tek će portugalski i španjolski moreplovci pomaknuti te granice. Ženio se više puta, imao je i brojne ljubavnice i još ne posve utvrđen broj djece. Broj djece kojima je Aleksandar bio otac varira od izvora do izvora, ali svi se slažu da je Herakles bio prvi Aleksandrov sin kojeg su u dobi od 17 godina ubili politički protivnici zajedno s njegovom majkom Barsinom. Drugo nesporno dijete bio je Aleksandar IV koji je rođen u prvom braku Aleksandra Velikog s Roksanom, kćerkom perzijskog plemića Oksiartesa. I Aleksandar IV ubijen je u političkoj zavjeri zajedno s majkom. 

Navodno je imao čak i homoseksualnih sklonosti te bio u ljubavnoj vezi sa svojim prijateljem Hefestom, kaoi s perzijskim sucem Bagoasom. Danas ga zbog toga neki doživljavaju kao gay junaka. Podaci o navodnim Aleksandrovim homoseksualnim vezama mogu se naći u knjizi Robin Lane Fox Alexander the Great, enciklopediji The Random House Encyclopedia i knjizi Mary Renault The Nature of Alexander.

Carstvo Aleksandra Velikog nije bio vrt pun cvijeća u kojem su svi bili sretni. Njegovi su vojnici na najbrutalnije načine pokoravali osvojene zemlje. Posebice kod osvajanja Indije kada su maskarirali stare i bolesne. U današnjem Iranu poznat je i kao zli kralj, kao samo oličenje zla, koji je učinio sve kako bi uništio staru perzijsku kulturu i religiju. No, na Zapadu neki ga smatraju vizionarom koji je vjerovao u miroljubiv suživot različitih nacija i rasa u svom carstvu. Zastupnici te teze pri tome se pozivaju na zapovijed Aleksandra Velikog na masovna vjenčanja Grka i Perzijanaca.