John Gotti - biografija

Glava američke mafijaške obitelji Gambino John Gotti rođen je 27. studenog 1940. u Bronxu (New York) kao jedno od 13 djece siromašnih talijanskih useljenika iz Napulja. Kada mu je bilo 16 godina napustio je školu i počeo se baviti sitnim kriminalom. Jednom je prilikom pokušao ukrasti mješalicu za beton koja mu je pala na nogu i zbog toga je kasnije cijeli život bio hrom. Krečući se u njujorškom kriminalnom krugu stekao je poznanstva u mafiji i obavljao sitnije poslove za lokalne mafijaške moćnike. 

Prvi je puta u zatvoru 1969. zbog krađe tereta u zračnoj luci Kennedy. Nakon što je odlužio kaznu i izašao iz zatvora upoznaje Aniella Dellacrocea (zvanog Neil Jaganjac) koji mu povjerava prvi veliki zadatak. Nećak mafijaškog kuma Carla Gambina otet je i ubijen te je mafijaški kum žudio za osvetom. Gotti je odabaran za taj zadatak. S dvojicom suradnika u jednom kafiću pred mnoštvom svjedoka ubio je otmičara Jamesa McBratneyja. Policija ga je uhvatila i za taj je zločin proveo samo četiri godine u zatvoru. Po izlasku iz zatvora, zbog počinjenog ubojstva, imao je velik ugled u mafijaškim krugovima. Taj je ugled došao u pitanje kada je nakon smrti mafijškog kuma Carla Gambina novi kum postao Gambinov zet Paul Castellano. Prve su iskre sjevnule kada je Castellano zabranio trgovanje drogom, a čime su se već bavili Dellacroce i Gotti te još neki mlađi mafijaši. Za Dellarcroceova života Gotti je imao zaštitnika, ali kada je on 1985. preminuo Gottijeva se mafijaška stolica opasno zaljuljala.

Postojala je opasnost da bude ubijen i odlučio je brzo reagirati te je organizirao Castellanovo ubojstvo. Pred restoranom Sparks 16. prosinca 1985. ubijeni su Paul Castellano i njegov vozač. Nakon ovoga ubojstva Gotti preuzima vodstvo obitelji Gambino. Kako je ta obitelj bila i najjača mafijaška obitelj u Sjedinjenim Državama Gotti (znan i kao Dečko Johnny) postao je šefom cjelokupne mafije u Sjedinjenim Državama. Zbog njegovih zlodjela policija mu je stalno bila za petama što je rezultiralo i s dva neuspjela sudska procesa (1984. i 1987.). Uvijek u skupocjenim Brioni odijelima vrijednim i po 2000 dolara Gotti je rado pozirao pred novinskim fotografima i davao izjave novinarima. Do tada to je bilo posve nezamislivo za jedno mafijaškog kuma jer su u pravilu mafijaški kumovi izbjegavali bilo kakav publicitet. No, u zatvoru je proveo tek 23 sata.

Ponovno na slobodi razbacivao se izjavama i smijuljio se u novinarske objektive ne sluteći da su agenti FBI-ja postavili prislušne uređaje kako bi ga lakše nadzirali. Mukotrpno prisluškivanje najmoćnijeg američkog mafijaša urodilo je plodom te su Gotti i njegov savjetnik Sammy Gravano (zvani Bik) te Frank Locascio pritvoreni zbog optužbi za reketarenje i ubojstva. Prijelomnica se dogodila kada je Sammy Gravano odlučio surađivati s FBI-jem i tako postao najviše rangirani mafijaš u povijesti koji je postao FBI-jev svjedok. Uslijedilo je suđenje na kojem je Gotti proglašen krivim po svih 14 točaka optužnice koje su između ostalog sadržavale optužbe za ubojstva, udruživanje zbog kriminalne djelatnosti, iznude te izbjegavanje plaćanja poreza. Osuđen je na 100 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja i poslan u strogo čuvani zatvor Marion u saveznoj državi Illinois. 

Iako u zatvoru Gotti je pokušavao upravljati prljavim poslovima mafijaške obitelji Gambino preko svog sina Johna Gottija mlađeg. Međutim, Gotti mlađi pokazao se nesposobnim za vođenje mafijaških poslova te je i sam uskoro završio u zatvoru osuđen na šest godina. John Gotti umro je 10. lipnja 2002. od raka grla u zatvorskoj bolnici u Missouriju.

Albert Gore - biografija

Bivši potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme Clintonova mandata i neuspješni predsjednički kandidat na izborima za američkog predsjednika 2000. godine. Albert Gore junior (poznatiji kao Al Gore) rođen je 31. ožujka 1948. u prijestolnici Sjedinjenih Država - Washingtonu. Ono što ga je izdvajalo od ostale djece, jeste da je još kao dječak pokazivao znakove preuranjene zrelosti i ukočenog ponašanja. Eleanor Smotherman, učiteljica koja mu je predavala u drugom razredu o tome kaže: "Kada bih mu se obraćala nisam bila sigurna da li govorim dijetetu ili odrasloj osobi." 

Nesuđeni Clintonov nasljednik djetinstvo je proveo tumarajući između Washingtona, gdje mu je otac bio zastupnik u američkom kongresu, i gradića Carthage (savezna država Tennessee), gdje je Goreov otac bio ugledni senator. Taj gradić i dan danas Gore naziva svojim domom. Odrastao na očevoj farmi marljivo radeći, a koja je prema Goreovim riječima imala konje i kanue, i gdje se sve dešavala izvan četiri zida te gdje su svi poznavali vas i vi ste znali sve. Ljudi koji su ga poznavali u to doba ističu jednu njegovu karakteristiku - veoma je lako sklapao prijateljstva. Sin Alberta Gorea seniora odrastao je okružen politikom. Otac ga je vodio po sastancima na vrhu gdje su se kretali Kennedyevi, te nama izvan Sjedinjenih Država manje poznati političari Demokratske stranke - William Fulbright i Sam Rayburn. Mladi Gore školovao se u elitnoj američkoj školi - St. Albans Schools for Boys, gdje je stekao formalnu naobrazbu. Tu je na školskom plesu upoznao i svoju buduću suprugu Mary Elizabeth 'Tipper' (hrv. Davatelj napojnice) Aitcheson. Vjenčali su se 1970. i danas imaju četvero djece - Karenna (6. kolovoza 1973.), Kristin (5. lipnja 1977.), Sarah (7. siječnja 1979.) i Albert III (19. listopada 1992.). Četvrtog srpnja 1999. Gore je postao i djed rođenjem malog Wyatt Gore Schiffa.

Nakon završenog srednjeg školovanja upisao se na sveučilište Harvard gdje je i diplomirao 1969. na temu Utjecaj televizije na ponašanje predsjednika. Zanimljivo je možda spomenuti da je za vrijeme studija bio cimer s budućim dobitnikom Oscara - Tommyem Lee Jonesom. Iako je zajedno s ocem bio protivnik Vijetnamskog rata i politike koju je vodila Nixonova administracija ipak je pristao biti unovačen u američku vojsku. Doduše samo kao reporter uglednog američkog lista Stars and Stripes. Po završetku Vijetnamskog rata nastavio se baviti novinarstom radeći za list Nashville Tennessean i istovremeno pohađajući Vanderbilt Law School u večernjim satima. Međutim senatorov sin nije mogao odoljeti zovu politike i 1976. izabran je u američki Kongres, četiri puta u Zastupnički dom i dva puta u Senat. Za vrijeme svojeg boravka u Konresu nametnuo se kao stručnjak za pitanja nuklearnog razoružanja i zaštite okoliša.

Jedan od Goreovih najbriljantnijih trenutaka u politici desio se u doba dok je bio član Kongresnog povjerenstva za pitanja razoružanja. Toliko se zanio time da je tjedno provodio barem osam sati baveći se samo tom tematikom, tako da je u veljači 1982. u Kongresnom tromjesečniku objavio svoja zapažanja na tu temu. Nekoliko mjeseci kasnije kada je skupina američkih stručnjaka posjetila Moskvu Sovjeti su jedino i samo htjeli razgovoari o Planu Gore. No, unatoč obavljanju raznih dužnosti u Zastupničkom domu i Senatu Gore nikada nije uspio dostići sam vrh američke politike. Stoga se 1988. odlučio kandidrati za predsjednika. Iako je odnio prevagu u šest južnih država na kraju je za demokratskog predsjedničkog kandidata izabran Michael Dukakis (koji će izbore za predsjednika glatko izgubiti). Usprkos svemu Gore je ostao ugledni senator i taj neuspjeh se nije odrazio na njegovu političku karijeru. 

Na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke1992., tada predsjednički kandidat Bill Clinton, prekršio je dva glavna pravila utrke za američkog predsjednika: za svog zamjenika je izabrao osobu uvelike sličnog političkog svjetonazora (Gorea) i dopustio je da ime te osobe u javnost dopre prilično rano. Nakon izbora Clintona za američkog predsjednika (i time Gorea za potpredsjednika) Gore se naročito posvetio zalaganju za čistiji okoliš i omogućavanju pristupa Internetu što većem broju ljudi. 

Nobelovu nagradu za mir dobio je 2007. dijeleći je s UN-ovom udrugom za klimatske promjene. Predsjednik odbora za dodjelu nagrade izbor je objasnio riječima: "Dobitnici zaslužni za prikupljanje i diseminaciju znanja o klimatskim promjenama uzrokovanim čovjekovim djelovanjem čime su stvorili temelje za kreiranje mjera kojima će se negativno djelovanje poništiti.”

Aristotel

Aristotel je roden 384. godine p.n.e. u Stagiri, grckoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog. Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.

Od 18. do 37. godine pohada Akademiju kao Platonov ucenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne cinjenice i zakone za razliku od Platonovih idealistickih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi izmedu dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.

Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo ucenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja izmedu Aristotela i Platona, medu njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takode, price kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao "klevetnici". Iako se ovakve legende cesto nalaze kod ranih hrišcanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u cvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani hrišcanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom verovanju.

Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom necakinjom i pokcerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.

Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poucavao samo etici i politici vec ga je upucivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naucio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poucavajuci mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujuci ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao znacajna novcana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeci, obnovljena moc Aleksandrove vojske posledica je, barem delimicno, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.

Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.

Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguce je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeci Platonov primer, on pocinje davati redovne casove iz filozofije u gimnazijumu sagradenom u cast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takode bila poznata i kao peripateticka škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim ucenicima šetajuci gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).

Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. — 322. p. n. e.) koji je proveo poucavajuci u Liceju, Aristotel je napisao vecinu svojih dela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog ucenja. Takode je napisao nekoliko studija (o kojima ce biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd; u kojima je stil formalniji, a jezik uceniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog ucenja sa radovima grckih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, licno ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i pticare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, mocvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel medu prvima poceo stvarati veliku biblioteku.

U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi izmedu njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujuci stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporucio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atinu izjavljujuci (po svedocenjima mnogih antickih autoriteta) da nece pružiti Atinjanima šansu da se po treci put ogreše o filozofiju. Nalazi utocište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledece godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Price da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju istorijske osnove.

Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizickom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove ocuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina delovanja peripateticke škole, prikazuju coveka prosecne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedocenja njegovih objektivnih savremenika zakljucujemo da se radilo o visokomoralnom coveku blage naravi, posvecenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobrociniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišcanske misli i kada su se Aristotelovi radovi poceli proucavati objektivno i bez straha, u delima hrišcanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao covek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveci od onih koji znaju“

Thierry Daniel Henry - biografija

PUNO IME:
Thierry Daniel Henry

DATUM ROĐENJA: August 17, 1977 - Les Ulis Francuska

NACIONALNOST: Francuska

POZICIJA: Napadač

PREDHODNI KLUBOVI:

Monaco, Juventus, Arsenal, FC Barcelona, New York Red Bulls

PONOVO DOŠAO U ARSENAL: 06.01.2012.

Francuski fudbaler i najbolji strijelac Arsenala svih vremena, Thierry Henry, i službeno je posuđen Arsenalu na dva mjeseca. Naime, njegov sadašnji klub, NY Red Bulls, pristao je da posudi svog napadača Arsenalu, u klub u kojem je Henry ispisao najljepše stranice svoje zlatne karijere.

Najbolji strijelac "Topnika" svih vremena (227 golova) odigrao je za Arsenal 371 utakmicu u svim takmičenjima. Henry je nakon 5 godina odsustva ponovo zaigrao za Arsenal i postigao svoj 227. pogodak za klub. "Veoma sam sretan, bila je to naša obostrana želja. Imat ćemo ga na raspolaganju u januaru i februaru, nakon čega se vraća u SAD", istakao je Wenger. Inače, Thierry Henry je stigao u Arsenal 1999. godine iz torinskog Juventusa. U osam sezona, koliko je igrao za Arsenal, osvojio je dva naslova prvaka Engleske, dva FA kupa, te čak četiri puta titulu najboljeg golgetera Premiershipa. Henry je treći najbolji strijelac Premier lige svih vremena. Igrao je još za Monaco i za Barcelonu, a također je i najbolji strijelac francuske reprezentacije svih vremena.

______________________________________________________________

preuzeto od: Arsenal-BiH

Robin van Persie - biografija

PUNO IME: Robin Van Persie
DATUM RODJENJA: 06. August, 1983 - Rotherdan, Holandija
NACIONALNOST: Holandija
POZICIJA: Napad
PREDHODNI KLUBOVI: Feyenoord, Arsenal
DOSAO U MANCHESTER UNITED: na ljeto, 2012

BIOGRAFIJA:

Karijeru je počeo kako mladi igrač Excelsior Rotterdama a kasnije je igrao u Feyenoordu, za igrace do 19 i 21. Proglašen za najboljeg 'Mladog talenta' , nagrada koju dijeli Holandska nogometna Federacija za 2001-02 sezonu. Zbog ozljede leđa tokom ljeta 2002, bilo je nesigurnosti hoće li Robin započeti sljedeću sezonu ili neće. On je zapravo radio naporno i svojim trudom i zalaganjem uspio je postići 8 golova u 28 utakmica te je dva put igrao u Ligi Prvaka. Usprkos talentu, Robin je imao problema sa kontraverznim Feyenoordovim menadzerom Bertom van Marwijkom, teškim disciplinarom, koji ga je poslao kući uoči evropskog super kupa protiv Real Madrida u Monacu. Sa ugovorom koji je trebao isteci u 2005., neslaganje sa Bertom van Marwijkom u kombinaciji s tim da mu klub nije ponudio novi ugovor, je značilo to da će provesti ostatak sezone kao 'ugašeno' svjetlo. U Arsenal je stigao 2004 godine za 3 miliona funti a vec u 2005-oj je pozvan u reprezentaciju Holandije nakon dobrih igara u redovima Topnika gdje postize 7 golova u 23 meča i produzuje ugovor s Topnicima do 2011.g. Robin Van Persie, ili RVP kako ga navijaci zovu, je debitovao u Augustu 2004 u 'Community Shieldu' protiv Man Uniteda. U zadnje dvije sezone je postao jedan od najbitnijih igrača Arsenala iako je u ovih 5 godina otkako je u Arsenalu, imao velikih problema sa povredama. U karijeri je osvojio FA Kup sa Arsenalom te naziv najboljeg igrača mjeseca u Novembru 2005.

Zatim na ljeto 2012. godine za 20 miliona funti prelazi u Arsenalov ljuti rival iz Manchestera, u MANCHESTER UNITED. Tu nastavlja sa sjanim igrama i predivnim golovima. U kišnom gradu povrede su ga do sada zaobišle....

Chu Young Park - biografija

PUNO IME: Chu Young Park
DATUM ROĐENJA: 10. Juli, 1985 (Daegu, Južna Koreja)
NACIONALNOST: J.Korejska
POZICIJA: Napad
PREDHODNI KLUBOVI: AS Monaco,FC Seoul
DOŠAO U ARSENAL: 30.8.2011.

BIOGRAFIJA:

Chu je došao u Arsenal iz AS Monaca u Augustu 2011. godine.
Kapiten Južne Koreje igrao je na oba Svijetska prvenstva i 2006. i 2010. godine.
Tokom tri godine provedene u Francuskoj ligi postigao je 25 golova u 91 nastupa .

____________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com

Tomas Rosicky - biografija

PUNO IME: Tomáš Rosický
DATUM RODJENJA: 04. Oktobar 1980 (Prag, Ceska Republika)
NACIONALNOST: Ceska Republika
POZICIJA: Vezni red
PREDHODNI KLUBOVI:
Kompensory, Sparta Prag, Borussia Dortmund
DOSAO U ARSENAL: 23. Maj 2006

BIOGRAFIJA:

Karijeru je poceo u CKD Kompresory iz Praga..Kao osmogodisnjak prelazi u veliku Spartu iz Praga , za prvi tim je debitovao 1998 godine. 23. Februara 2000 protiv Irske debituje za Cesku A reprezentaciju. U Zimskom prelaznom roku 2000/01 prelazi u Borussiju iz Dortmunda. Sa Borussiom Tomas postaje prvak Njemačke i ulazi u Finale Uefa Cupa gdje je njegov BVB poražen od Feynoorda 2-3.

Rosicky je tada vazio za jednog od najboljeg veznog igraca svijeta u svojim redovima zeljeli su ga vidjeti Real Madrid i drugi evropski giganti. Dobio je nadimak 'Mali Mozart' zbog svojih izvanrednih tehnickih sposobnosti i mogucnosti da 'diriguje' igru svog tima.

23. Maja 2006, par sedmica prije Svjetskog Prvenstva u Njemackoj, Tomas je potpisao dugogodisnji ugovor sa Arsenalom za nekih 6.8 miliona funti odstete. Za sebe je uzeo broj 7 koji je ranije nosio Robert Pires. Tomas je debitovao za Arsenal 8. augusta 2006 u utakmici kvalifikacija za Ligu Prvaka protiv Dinamo Zagreba. U januaru 2008, Tomas je napustio teren u utakmici FA Kupa protiv Newcastlea nakon povrede koju je Arsene Wenger opisao kao cudnu ali ne tako opasnu. Medjutim, Tomas ce uskoro biti proglasen nedostupnim za ostatak sezone. Njegov povratk se ocekivao na pocetku tekuce, 2008/09 sezone medjutim u Oktobru je doslo jos losih vijesti kada je Wenger rekao da ne ocekuje Tomasa u akciji prije nove godine. Njegov povratak na teren se ocekuje u martu ili Aprilu 2009.

____________________________________________________

preuzeto sa: arsenal-bih.com