nedjelja, 28. listopada 2012.

Aristotel

Aristotel je roden 384. godine p.n.e. u Stagiri, grckoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog. Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.

Od 18. do 37. godine pohada Akademiju kao Platonov ucenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne cinjenice i zakone za razliku od Platonovih idealistickih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi izmedu dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.

Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo ucenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja izmedu Aristotela i Platona, medu njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takode, price kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao "klevetnici". Iako se ovakve legende cesto nalaze kod ranih hrišcanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u cvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani hrišcanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom verovanju.

Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom necakinjom i pokcerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.

Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poucavao samo etici i politici vec ga je upucivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naucio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poucavajuci mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujuci ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao znacajna novcana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeci, obnovljena moc Aleksandrove vojske posledica je, barem delimicno, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.

Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.

Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguce je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeci Platonov primer, on pocinje davati redovne casove iz filozofije u gimnazijumu sagradenom u cast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takode bila poznata i kao peripateticka škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim ucenicima šetajuci gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).

Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. — 322. p. n. e.) koji je proveo poucavajuci u Liceju, Aristotel je napisao vecinu svojih dela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog ucenja. Takode je napisao nekoliko studija (o kojima ce biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd; u kojima je stil formalniji, a jezik uceniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog ucenja sa radovima grckih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, licno ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i pticare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, mocvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel medu prvima poceo stvarati veliku biblioteku.

U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi izmedu njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujuci stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporucio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atinu izjavljujuci (po svedocenjima mnogih antickih autoriteta) da nece pružiti Atinjanima šansu da se po treci put ogreše o filozofiju. Nalazi utocište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledece godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Price da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju istorijske osnove.

Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizickom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove ocuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina delovanja peripateticke škole, prikazuju coveka prosecne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedocenja njegovih objektivnih savremenika zakljucujemo da se radilo o visokomoralnom coveku blage naravi, posvecenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobrociniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišcanske misli i kada su se Aristotelovi radovi poceli proucavati objektivno i bez straha, u delima hrišcanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao covek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveci od onih koji znaju“

Nema komentara:

Objavi komentar

Incrase your Site/BLog traffic