Zoja Kosmodemjanskaja - biografija

Rođena je 8. septembra 1923. godine u selu Osin-gaj u Gavrilovskom kraju u Tambovskoj oblasti. Zojin otac Antolji, koji je u mladosti studirao bogosloviju, radio je kao bibliotekar, a majka Ljubova Čurikova je bila učiteljica. Pošto joj je otac umro 1933. godine, brigu o njoj i njenom mlađem bratu Aleksandru preuzela je majka.

U toku školovanja Zoja se dosta interesovala za književnost i planirala je da studira na Književnom institutu u Moskvi, ali je početak Velikog otadžbinskog rata, juna 1941. godine, osujetio njene planove. Kao članica Komsomola od 1938. godine, Zoja se u oktobru 1941. godine dobrovoljno prijavila u partizanske jedinice. Zajedno sa još 2.000 komsomolaca-dobrovoljaca, dodijeljena je Partizanskom odredu „9903“ štaba Zapadnog fronta (Rusi su Istočni front nazivali Zapadni).

Poslije završenog kraćeg kursa u diverzanstskoj školi, Zoja je postala borac diverzant-izviđač. Zajedno sa ostalim komsomlcima u selu u blizini Naro-Fominska, prešli su liniju fronta i ušli u okupiranu teritoriju i stupili u odred. Partizanska jedinica u koju su stupili vršila je diverzije (miniranje puteva, sečenje komunikacija i dr) na okupiranoj teritoriji Sovjetskog Saveza.

Partizanski odred u kojem se nalazila Zoja je, početkom novembra 1941. godine, dobio zadatak da vrši diverzije na neprijateljska uporišta u okupiranim mjestima. Zoja se dobrovoljno prijavila u grupu koja je imala zadatak da izvede diverziju na neprijateljske položaje u selu Petriševu, u Moskovskoj oblasti. U 2 sata noću 27. novembra 1941. godine Boris Krainov, Vasilij Klubkov i Zoja su zapalili tri kuće u Petriševu, gdje su bili smješteni njemački oficiri i vojnici.

Pošto se nisu okupili na dogovorenom mjestu u određeno vrijeme, Boris Krainov se vratio. Zoja se, iako je Vasilij Klubkov bio uhvaćen od Nijemaca, vratila u selo i nastavila da pali. U noći 28. novembra, jedan mještanin, koji je od Nijemaca bio zadužen za čuvanje straže, primjetio je Zoju i prijavio je Nijemcima, koji su je uhapslili. Za vrijeme ispitivanja Zoja nije htjela progovriti ni jednu riječ, a islidnici su joj, uslijed neznanja njenog pravog imena, dali ime Tanja. Da bi je natjerali da progovori i uspjeli da saznaju o drugim partizanima iz Zojine grupe, skinuli su je u donji veš i izveli napolje na zimu. Obješena je 29. novembra 1941. godine u Petriševu.

Posle pogibije Zoje Kosmodemjanskaje, 27. januara 1942. godine u listu „Pravda“ izašao je članak „Tanja“ koji je govorio o hrabrom držanju mlade komsomlke na vješalima. Nešto kasnije, 18. februara 1942. godine, u istim novinama izašao je članak „Ko je Tanja“ u kom je otkriven pravi indentitet osobe i utvrđeno da se radi o Zoji Kosmodemjanskoj.

Ukazom Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a, Zoja Kosmodemjanskaja je 16. februara 1942. godine posmrtno proglašena za Heroja Sovjetskog Saveza. Bilo je ovo prvo proglašenje jedne žene za Heroja Sovjetskog Saveza, za zasluge tokom Velikog otadžbinskog rata.

U Sovjetskom Savezi Zoja Kosmodemjanskaja je predstavljala jednu od ikona heroizma sovjetskog naroda tokom Velikog otadžbinskog rata. O njoj su napisane mnoge knjige, snimljeni filmovi, podignuti mnogobrojni spomenici, i otvoreni muzeji. Njeni posmrtni ostaci prenesenu su na groblje Novodevičje u Moskvi i sahranjeni u Aleji heroja.

Galileo Galilei - biografija

Talijanski fizičar i astronom rođen 15. veljače 1564. u Pisi. Nakon završenih medicinskih studija posvećuje se izučavanju geometrije i Arhimedovih djela te postaje jedan od najvećih fizičara i astronoma. Već kao student otkrio je izokroničnost njihala promatrajući njihanje svijećnjaka u pisanskoj katedrali. Bio je profesor matematike u Pisi (1589.-1592.), Padovi (1592.-1610.), a od 1610. opet u Pisi. Za vrijeme boravka u Padovi uglavnom se bavi problemima mehanike: proučava slobodni pad, gibanje niz kosinu, horizontalni hitac, istražuje izokronizam, a zatim proučavajući toplinsko rastezanje tekućina, konstruira prvi termoskop. Istražuje i otkriva kako se može konstruirati dalekozor. Svoj je izum demonstrirao 1609. na vrhu zvonika sv. Marka u Veneciji. Izumom dalekozora započinje plodni period Galilejevih astronomskih istraživanja i slijede jedno za drugim značajna otkrića: mliječni se put raspao u golem broj zvijezda slabog sjaja; mjesečeva površina pokazala se izbrazdana dolinama i brijegovima; oko Jupitera kruže četiri mjeseca; Venera pokazuje faze kao i Mjesec; na Sunčevoj površini pokazuju se pjege. 

Njegova veličina nije samo u njegovom izumu, iako se može smatrati najvećim optikom svoga doba, nego u činjenici da je dalekozor usmjerio upravo prema nebu. Svoja prva astronomska otkrića i zapažanja objavio je u djelu "Siderius muncius" (1610.). Zalaganje za Kopernikov sistem, koji je jedini točan i istinit, dovelo je Galileja u sukob s crkvenim učenjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. zabranjeno naučavanje da se Zemlja okreće oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svog uvjerenja ponukan otkrićima koje je izvršio nije mogao odustati od znanstvene istine i u svom djelu "Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano..." (Firenza, 1632.) izlaže heliocentrički sustav. Ovo je djelo Crkva odmah označila kao heretičko. Galilejeva dosljednost da iznosi i brani znanstvenu istinu izazivala je oštru reakciju. U Rimu je održan je proces protiv Galileja (1633.), koji je tada bio u 70-oj godini života. 

U progonstvu, lišen slobode, odvojen je od svijeta, pod stalnim nadozorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo koje je započeo još u padovanskom periodu: "Discorsi e dimostrazioni matematiche intorno du nuove scienze attenenti alla meccanica" (Leiden 1638., latinsko izdanje), kojim je udario temelje mehanici. U njemu je izložio zakone slobodnog pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, horizontalni hitac itd. Ovim je djelom uveo eksperimentalnu metodu istraživajna i matematičko formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti i time položio temelje modernoj fizci. Preminuo je 8. siječnja 1642., a poslije smrti crkvene vlasti nisu dopustile da mu se podigne nadgrobni spomenik. Tek 1737. položen je u zajednički grob sa svojim učenikom Vivanijem i tada mu je podignut nadgrobni spomenik. Zabrana s njegovih djela u kojima podržava načelo pomičnosti Zemlje, a nasuprot geocentričkom sustavu koji je branila Crkva skinuta je 16. travnja 1757. godine. Prvo kompletno izdanje Galilejevih djela objavljeno je u Firenzi (1842.-1852.) u 16 svezaka.

Ljudevit Gaj - biografija

Hrvatski preporoditelj, književnik, političar, zastupnik u Hrvatskom Saboru te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda. Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini od majke Julijanije (rođ. Schmit) i ljekarnika Ivana. Osnonvu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a potom se školuje u njemačkoj gimnaziji u Karlovcu. Nakon završenja gimnazijskog školovanja upisuje studij filozofije u Beču, a potom nastavlja studij u Grazu. Doktorira 1834. u Leipzigu. Još u ranoj mladosti pisao je pjesme, pretežito na njemačkom jeziku, a već 1826. u Karlovcu mu je objavljena knjižica Die Schlösser bei Krapina (Tvrđave oko Krapine). Osim što je to prvo njegovo objavljeo djelo također predstavlja i historijat krapinskog starog grada. Četiri godine kasnije objavio je svoje djelo Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.) u kojem je iznio prijedlog pravopisne reforme hrvatskog jezika na principu da se svaki glas treba pisati samo jednim i uvijek istim slovom. Pravopis je izradio na principima ćirilice kao nacionalnog pisma preuzevši češke dijakritičke znakove (č, š i dr.).

Na studijima u Beču, Grazu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom. U Pešti se upoznaje s J. Kollárom i oduševljava se panslavizmom. Popularnu pjesmu Još Hrvatska ni propala piše 1833. godine koja će biti jako dobro prihvaćena u hrvatskom narodu. Dvije godine kasnije (1835.) pokrenuo je izlaženje lista Novine horvatske (od 1836. Novine ilirske) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (od 1836. Danica ilirska) i taj se datum obično smatra početkom novog razdoblja. Proglas o napuštanju kajkavkog dijalekta i starog pravopisa te prihvaćanju štokavštine i novog pravopisa objavljuje 5. prosinca 1835. godine. Sukladno tome i njegov list je tiskan novim pravopisom i štokavskim narječjem s ijekavskim izgovorom. Za ovu inačicu novog pravopisa odlučili su se Gaj, V. Babukić i A. Mažuranić jer su težili tome da spoje staru jezičnu tradiciju s novim jezičnim gibanjima. Naime, štokavski dijalekt ijekavskog izgovora već je rabljen u dubrovačkoj književnosti.

Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. Zbog sve jače hrvatske nacionalne svijeti vlasti su 1843. zabranile upotrebu ilirskog imena nakon čega opada Gajeva popularnost. Poslije afere oko Miloša Obrenovića (1849., zbog tobožnjeg iznuđivanja novca od Miloša Obrenovića) Gajev utjecaj je posve opao. Nakon optužbe za veleizdaju (1853.) Gaj je definitivno slomljen te se do kraja života bori za golu egzistenciju i osobnu slobodu.

Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846. Srbiju. Igrao je vidnu ulogu u hrvatskom političkom životu uz bana Jelačića. U Zagrebu je utemeljio tiskaru. jedan je od osnivača Narodne stranke (nosila još ime i Ilirska stranka). Njegova pjesma Još Hrvatska ni propala postala je hrvatska narodna preporodna budnica. Umro je povučen i razočaran 20. travnja 1872. u Zagrebu.

Friedrich Engels - biografija

Njemački sociolog, filozof i revolucionar rođen 28. rujna 1820. u mjestu Barmen (zapadno od Kölna) u obitelji tekstilnog proizvođača. Podrijetlom je bio iz izrazito religiozne (pa je kao tako i odgojen) i bogate trgovačke obitelji. Gimnaziju je završio u rodnom mjestu, nakon čega odlazi u Bremen 1838. gdje se posvećuje trgovini. Tijekom tog vremena počinje se zanimati za filozofiju te čita Hegela koji je u to vrijeme najuvaženiji njemački filozof. U rujnu 1838. objavljuje svoje prvo djelo, pjesmu pod nazivu "Beduin" u listu Brenusches Conversationsblatt. U to doba tiska prve pjesme, piše feljtone i kritičke prikaze o raznim njemačkim piscima. Svoje uratke objavljuje uglavnom u hamburškom časopisu Telegraph pod pseudonimom Friedrich Oswald. 

U jesen 1841. odlazi u Berlin na odsluženje vojnog roka gdje se, služeći u topništvu, upoznaje s mladohegelijancima i postaje njihov oduševljeni pristaša. Godinu dana kasnije (1842.) otac ga šalje u Manchester kako bi radio u tekstilnoj tvornici Emen & Engels koja je dijelom u vlasništvu njegova oca. Otac se nadao kako će ga rad u mančesterskoj tvornici udaljiti od radikalnih učenja koje je usvojio još kao srednjoškolac. Na putu za Manchester Engels svraća u ured lista Rheinische Zeitung (s kojim je ranije surađivao) te tu po prvi puta susreće Karla Marxa. U Engleskoj upoznaje mladu Mary Burns s kojom će imati ljubavnu vezu sve do njezine smrti 1862. Ona je pomogla Engelsu upoznati Manchester i ondašnje prilike među radničkom klasom. Nikada se nisu vjenčali jer je Engels bio protiv institucije braka koju je on smatrao neprirodnom i nepravednom. Tijekom tog boravka u Manchesteru Engels je pisao zabilješke o uvjetima rada engleskih radnika. Svoja zapažanja, zajedno s iskustvom koje je stekao radeći u očevoj tvrtki, bila su temelj njegovoj prvoj knjizi "The Condition of the Working Class in England in 1844". Dok je pisao ovo djelo nastavio je surađivati s brojnim izrazito lijevo orijentiranim listovima. 

U Njemačku se odlučuje vratitit 1844., a na svom povratku u Parizu susreće Karla Marxa s kojim se nešto ranije počeo dopisivati. Susreli su se u kafiću Café de la Régence 28. kolovoza 1844., a tijekom vremena njih dvojica će postati najbolji prijatelji do kraja života. Nakon ovog susreta Engles odlučje ostati u Parizu jedno vrijeme kako bi pomogao Marxu u pisanju. To nije bilo prvi puta da Engels pomaže Marxu oko pisanja, prvi puta to je učinio pri pisanju članka "Umrisse zu einer Kritik der Nationalökonomie", koji se tiska u Marx-Rugeovim "Njemačko-francuskim analima" iste godine. Od 1845. do 1848. Marx i Engels žive zajedno u Briselu gdje po dolasku odmah stupaju u kontakt s ilegalnom Njemačkom komunističkom ligom te se posvećuju pisanju pamfleta o principima komunizma. To djelo postaje Manifest Komunističke stranke, kasnije poznatiji kao Komunistički manifest. Prvi ga puta javljo objavljuju 21. veljače 1848. U veljači 1848. dolazi do revolucionarnih gibanja u Francuskoj i to prijeti širenjem na druge zapadnoeuropske zemlje. Kako bi pomogli širenju pokreta vraćaju se iste godine u njemački grad Cologne. Tu pokreću list Neue Rheinische Zeitung u kojem rade kao urednici. U lipnju 1849. u Pruskoj dolazi do oružanih borbi i njihove su novine zabranjene, a Marxu je oduzeto državljanstvo i protjeran je iz zemlje. Engels ostaje u Pruskoj i 19. svibnja 1849. pridružuje se ustanku u Falačkoj kao dragovoljac u pobunjeničkim odredima Augusta Wilicha. Nakon sloma ustanka emigrira u Švicarsku, a odatle u London. U Engleskoj Engels ponovo počinje raditi kao namještenik u tvrtki svoga oca u Manchesteru te materijalno pomaže Marxa kako bi ovaj mogao završiti svoju knjigu Kapital. Kako je Marx početkom 1850-ih još uvijek slabo vladao engelskim jezikom Engels za njega piše članke za časopis New York Tribune, a kasnije (1857.-1858.) mu pomaže i u suradnju na jednoj američkoj enciklopediji. Engels se 1870. vraća u London gdje živi s Marxom sve do Marxove smrti 1883. U Londonu se uključio u rad Internacionale, čiji je jedan od osnivača, te postaje članom Generalnog vijeća. U okviru Internacionale bio je oštra kritičar anarhiste Bakunjina i tražio je da ga se isključi iz organizacije. Nakon Marxove smrti 1883. intezivno radi na izdanju drugog i trećeg sveska Kapitala. Drugi svezak završava 1884., a treći 1894. godine. 

Preminuo je 5. kolovoza 1895. u Londonu od raka grla. Prema vlastitoj želji kremiran je na Brookwood groblju, a njegov pepeo razasut je kod svjetionika Beachy Head na sjeveroistoku Engleske. Zanimljivo je spomenuti kako je Engels bio poliglot koji je tečno čitao i pisao na dvadeset jezika.

Albert Einstein - biografija

Jedan od najvećih fizičar-teoretičara 20. stoljeća i najistaknutiji stvaratelj novog doba u fizici rođen je 14. ožujka 1879. u Ulmu u židovskoj obitelji koja nije bila odveć religiozna. Otac Hermann bio je trgovac kemijkalijama i elektrotehničkim materijalom, a sina je poticao da postane inženjer. Majka Paulina više je bila naklonjena glazbi te je ustrajvala u tome da Albert uči svirati violinu. Sve do svoje treće godine nije progovorio, ali je pokazivao nevjerovatnu radoznalost i brilijantnu moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata. Roditelji su poticali njegovo samopouzdanje i dopuštali mu već u dječačkoj dobi da sam donosi odluke o svom obrazovanju, karijeri, vjeri i državljanstvu. Kada mu je bilo pet godina dobio je na poklon kompas, a magenetska igla kojom upravlja nekakva njemu nevidljiva sila impresionirala ga je. Bio je toliko nadaren da je u dobi od 12 godina sam sebe naučio geometriju. Školovanje je započeo u Münchenu u Katoličkoj školi, a potom ga nastavlja u Lutipold gimnaziji. Nezadovoljan sustavom učenja (bilo mu je 15 godina) napušta školu i pridružuje se roditeljima u Italiji jer se odlučuje školovati samostalno. Kako se nije uspio upisati na Švicarski institut za tehnologiju školu završava u Aarau. U Švicarskoj će studirati matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zürichu. Istovremeno u školskom sustavu mrzio je bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeči fiziku na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Položio je sve ispite i diplomirao 1900. poručavajući zabilješke svog kolege Marcela Grossmana. Možda je suvišno spomenuti kako profesori nisu imali lijepo mišljenje o njemu. 

Zaposlio se u (1902.-1909.) u Patentnom zavodu u Bernu (Švicarska) kao ispitivatelj patenata. To mu je dalo vremena posvetiti se vlastitim radovima te u tom razdoblju otkriva niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opće teorije relativnosti). Prvi se puta vjenčao 1903. u Zürichu s matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom su braku rođena dva sina (Hans Albert, Eduard) i kćerku (Lieserl). U ožujku 1905. tada vodećem njemačkom časopisu na polju fizike Annalen der Physik članak naslovljen Razmatrajući heuristički pogled prema emisiji i transformaciji svjetlosti. U tom radu iznosi novo viđenje strukture svjetlosti te zaključuje da svjetlost ima dvojnu prirodu - ovisno o tipu eksperiment svjetlost će se ponašati kao čestica ili kao val. U travnju iste godine završava svoj doktorski rad Novo određivanje molekularnih dimenzija te prima doktorat sveučilišta u Zürichu. U lipnju te 1905. objavljuje članak u kojem stvara temelje onome što ćemo kasnije poznavati pod nazivom specijalna teorija relativnosti. Četiri godine kasnije (1909.) postaje izvanredni profesor teorijske fizike na sveučilištu u Zürichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Na njemačko govorno sveučilište u Pragu premješten je1911., ali je 1912. vraćen na sveučilište u Zürichu. Prije toga radio je dvije godine kao predavač na zamjeni na istom sveučilištu. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije znanosti. 

Svoju drugu suprugu, koja mu je bila sestrična, Elsu Löwenthal sreo je tijekom kratkog posjeta Berlinu na jednom od svojih putovanja 1912. Kada se 1917. teško razbolio Elsa se o njemu brinula sve do oporavka, a njega je ta njezina skrb dirnula. Vjenčali su se 1919., a obojima je to bio drugi brak. U braku su bili 17 godina, a Elsina kćerke iz prvog braka (Ilse i Margot) Einstein je priglio kao vlastite. U to vrijeme u Berlinu radi na svojoj teoriji gravitacije, koja je sadržana u općoj teoriji relativiteta, objavljenoj u dopunjenom obliku 1916. godine. Tih godina ponovo prima njemačko državljanstvo. Pridružuje se 1925. Mahatmi Gandhiju i drugim tada istaknutim mirotvorcima u potpisivanju izjave u kojoj se protive obveznom služenju vojnog roka smatrajući kako se vojnom obukom ljudi uče ubijati. Po dolasku Hitlera na vlast 1933. Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak. U znak prosvjeda Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša znanstvena istraživanja (Institute for Advanced Study) u Princetonu. Američko državljanstvo dobiva 1940., ali zadržava švicarsko koje je imao ranije. Unatoč tome što su mu dali državljanstvo američke su vlasti sumnjičile Einsteina da špijunira u korist Sovjeta, ali iako je u njegovu dosjeu oko 1500 stranica teksta u kojima se nabrajaju njegove sumnjive političke aktivnosti Einstein nikada nije javno optužen za suradnju s komunistima. Einstein nije nikada ni krio da podupire socijalizam dok je kaptizalizam opisivao kao "eknomsku anarhiju". Nakon što mu je druga supruga Elsa umrla 1936. k Einsteinu se doeslila njegova sestra Maja koja je s njim živjela sve do svoje smrti 1951. godine. 

Za razliku od mnogih svojih kolega smatrao kako je jedini izvor znanja iskustvo. Bio je čovjek širokih koncepcija, slobodouman, slobodoljubiv i konzekventan mirotvorac koji se uvijek zalagao za pravdu i mir. Na početku 1. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Svoju punu podršku dao je mirotvorstvu i cionizmu, ali se nakon odlaska iz Njemačke i dolaskom nacista na vlast nije zalagao za miroljubiv odnos prema nacistima. Stoga je bio meta mnogim antisemitskih i desno orijentiranih elemenata u Njemačkoj čak su nacisti i njegove znanstvene teorije javno izvrgnuli, posebice teoriju relativiteta. Na njegovo upozorenje 1939. (Einstein je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu) kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u Sjedinjenim Državama istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon zavšretka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju i nastavio davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. travnja 1955. u Princetonu (savezna država New Jersey). 

Njegovo glavno djelo je teorija relativiteta koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Osim te teorije fizici je dao i druge vrlo važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i kao roj čestica kada se trebaju objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je 1921. Nobelova nagrada. Razvio je teoriju fizičkog polja tražeći vezu među gravitacijskim i elektromagnetskim poljem.

René Descartes - biografija

Francuski filozof, fizičar, matematičar i utemeljitelj analitičke geometrije rođen je 31. ožujka 1596. u seocetu Le Haye (Le Ej) - danas mjesto nosi naziv Descartes - u pokrajini Touraine (Turena), gdje se uz ribom bogatu rijeku Loireu (Loaru) nižu dvorci tada moćnih i samovoljnih prinčeva. Descartes je imao mirno i lijepo djetinstvo, mada mu je majka umrla kada je imao skoro godinu dana. Uz baku i djeda najveće zasluge za to imao je njegov otac, nasljedni plemić Joachim Descartes, čovjek srednjeg imovnog stanja koji je imao napredna shvaćanja u pogledu odgoja djece. 

U tim godinama on će mladog filozofa upoznati s osnovnim pojmovima iz raznih područja znanosti i života. Veoma brižno Descartesov je otac odabrao svome sinu školu, odlučivši se za jezuitski koledž u La Flécheu (La Flešu), na čijem je čelu bio njihov dalji rođak, pametni i uviđavni P. Charle (Šarle), koji je oslobodio dječaka napornih jezuitskih vježbi podredivši sve prema naklonostima dječaka. U takvoj atmosferi mladi Descartes je brzo skrenuo pozornost na sebe, kako svojom mudrošću tako i dugim spavanjem. U krevetu je ostajao dugo nakon što bi se probudio, i tu će osobinu zadržati cijeloga života. Tvrdeći da u raskošnom miru sna mašta najživlje radi, a koncentracija postaje oštra kao brijač, zasjeca duboko ispod opne vanjštine i privida. Jačajući postupno svoje tijelo i razvijajući duh Descartes je postao skladno razvijena ličnost, vjerna tradiciji ali sposoban biti i te kako kritičan prema svemu što ga okružuje i što je naslijedio. Ta se kritičnost doduše nije protezala na religiju u kojoj je Descartes uvijek bio i ostao smjerni katolik. U jezuitskom koledžu Descartes je izvanredno dobro naučio klasične jezike - grčki i latinski kao i sve drugo što je bilo predviđeno programom. Ali više od svega briljirao je u geometriji, koja mu se činila najznačajnijim područjem djelatnosti ljudskoga duha. 

Završivši koledž kod jezuita nastavio je školovanje na Sveučilištu u Poitiersu (Poatije), gdje je primio diplomu civilnog i kanonskog prava 10. studenog 1616. godine. U to vrijeme o njemu se inače veoma malo zna. Studentske je godine izgleda proživio kako i dolikuje imućnijim studentima punog džepa i glave - provodio se i lumpovao, volio lijepe žene, jahao i mačevao se. Na jednoj strani postigao je u znanosti sve što se moglo u školi onoga vremena, bio je uvijek među najboljima. S druge strane upoznao je svakodnevni život mladog svijeta poštujući maksimu: upoznaj pa sudi. Upoznao je i donio odluku bez osude društva koje je napustio. Život tog društva učinio mu se praznim i dosadnim. Da li je tu u njegovom duhu zaiskrila jezuitska zapovijed maksimalnog napora za tijelo i duh ili više bila u pitanju unutarnja potreba za čistim prostorima tijela i duha, promjenama koje će izvana odagnati samotnost, a iznutra osigurati integritet ličnosti nikada nećemo saznati. Osjećao je potrebu za širenjem vidika i drukčijih poznanstava. Vojska je u to vrijeme bila mjesto gdje su se skupljali pustolovi i učenjaci, matematičari i probisvjeti, ljudi željni bogatstva, znanja i krvi. 

Stupivši u vojsku Descartes je u garnizonskom životu našao ono što je tražio, barem u prvo vrijeme. Upoznao je vojne vještine ali i sklopio poznanstvo s matematičarem I. Beckmanom, s kojim će raspraviti mnoga pitanja iz matematike, glazbe, poezije i ezoterizma. Bilo je to iskreno prijateljstvo bez obzira na kasniju zavist koju je Beckmann osjećao prema Descartesovoj slavi. Tih godina Descartes putuje između Danske, Nizozemske i njemačkih državica izoštravajući svoj duh i trpeći iskušenja među kojima je najčuvenije ono koje proisteklo iz sekte Ruža i križ (Rosenkreuzer ili Rosicrucians). Možda se Descartes i divio mističarima ove sekte ali teško da im je ikada pripadao. On je bio pravovjeran i protureformacijski raspoložen premda istovremeno nije pridavao veći značaj vjeri u svom životu. 

U noći uoči Svetog Martina (10 na 11. studenog 1619.), Descartes je usnio tri čudnovata sna koji su izmijenili njegov dotadašnji život preobrativši ga od skeptika u čovjeka koji je tragao za istinom kao najvišim izrazom ljudskosti što se tek kao takva treba sjediniti s Bogom. U prvom snu bijaše nošen strašnim vjetrom trpeći bol u desnoj strani i poskakujući na lijevoj nozi. Vjetar ga je okretao kao čigru. Jedvice se uspio otrgnuti tom zlom vjetru odjurivši u kapelu koledža koji se našao u blizini. Drugi san predstavlja dopunu prvog. Poslije grdne buke Descartes se budi, a cijela njegova soba svjetluca kao da je obasjana krijesnicama; nakon tri treptaja očnih kapaka svjetlucanje prestaje. I treći san, najučniji i najsimboličniji pokazuje koliko je Descartes bio pod utjecajem pjesničke umjetnosti. U tom snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom "Corpus Poetarum" i na stih "Quod vitae sectabor iter?" (Koji ću put slijediti u svom životu?), a zatim na pjesmu koja je počinjala sa "Est et Non", pjesnika pitagorejca Ozona. Ova tri sna, svaki za sebe, uobličili su njegov filozofski i poetski put kroz težnju ka istini. Od tog vremena upornošću i disciplinom koja će kasnije kao filozofski i moralni stav biti po njemu nazvana kartezijanstvo Descartes je počeo studije iz različitih područja znanosti objedinjavajući ih čvrstom logikom jednog od posljenjih univerzalnih mislilaca. 

Mijenjajući mjesto boravka i vojske Descartes dospijeva u vojsku koja opsjeda Prag. Slijede lutanja po raznim europskim gradovima. Međutim malo-pomalo Descartes shvaća kako mu od svih zemalja najviše odgovara Nizozemska. Tu će obitavati skoro dvadeset godina seleći se iz mjesta u mjesto, izbjegavajući poznanike i gnjavatore, osiguravajući sebi mir potreban za visoki umni rad i stvarajući od svog života mit. "Treba mi mnogo sna i odmora", piše on svojim brojnim znancima. "Ja ne radim mnogo, radim intezivno", dodaje. Dnevno po deset sati provodi u krevetu. Tih godina ne zna se mnogo o njegovom ljubavnom životu, ali kako piše u jednoj njegovoj biografiji "bio je čovjek, pa je imao i dijete" koje se rodilo 1635. i kršteno je imenom Francine (Fransin). Djevojčica je bila plod ljubavi Descartesa i njegove sluškinje Helene. Ta će mu djevojčica donijeti mnogo radosti i, tim više, ponor boli kada je umrla 1640. nešto prije nego što će umrijeti Descartesov otac. Te dvije smrti potresle su duboko velikog mislioca i još čvršće ga vezale za njegov rad. Objavivši svoje prvo djelo "Rasprava o metodi" (Discours de la Méthode) u Leiden (Lajden) 1637., pisanu na francuskom jeziku s dodacima "Dioptrija", "Meteori" i "Geometrija". Descartes tada postaje slavan. Ali više nego ikad ranije on žudi za slobodom i samostalnošću. Društvo uopće ne podnosi, a s prijateljima kontaktira samo preko pisama. Više nego ranije potrebni su mu san, odmor i spokoj. U Parizu objavljuje "Meditacije", primjer briljantne primjene svoje čvrste logike. U Descartesov život ući će 1643. jedna mlada žena, princeza Elizabeta, kćerka izbornog kneza i nekadašnjeg češkog vladara. Iako ju je primio skeptično, Descartes je morao priznati kako ta žena zna mnogo i posjeduje oštroumnost koju treba zaposliti kako bi pobjegla od kaćiperstva. Sve do svoje smrti pisaće joj duga i ispovjedna pisma, prihvaćajući njezino prijateljstvo kao dopunu svog samotničkog života. 

Zašto je i pored sve svoje nezavisnosti, slave i ugleda koje je imao prihvatio otputovati u hladnu i negostoljubivu Švedsku teško je odgonetnuti. Švedska je bila moćna zemlja, njome je upravljala mlada kraljica Christina, o kojoj su Europom kružile priče začinjene divljenjem i zavišću. U jednom pismu Descartes piše pred putovanje u Švedsku: "Ali ja priznajem da kao čovjek koji je rođen u vrtovima Touraine i koji je sada u zemlji gdje, ako nema toliko meda koliko je Bog obećao Izraelcima, vjerovatno ima više mlijeka, ne mogu se tako lako odlučiti napustiti je da bih živio u zemlji medvjeda, među stijenama i glečerima." Ipak ukrcao se na brod koji je kćerka Gustava Adolfa poslala po njega osobno. Za tri tjedna putovanja kapetan broda je o plovidbi i svemu što treba znati jedan kapetan broda zahvaljujući Descartesu naučio više nego što je on uspio naučiti tijekom cijelog svog dotadašnjeg pomorskog života. Tako je Descartes stigao do svoje mlade mučiteljice koja će poslije odlaska s prijestola lutati europskim metropolama vodeći raskalašeni život, bludničeći s muškarcima i ženama. Sa svoje 23 godine ona je u vrijeme Descartesova dolaska već 17 godina bila na prijestolju s navikama kakve prosječan čovjek jedva može razumjeti, a kamoli imati. Spavala je samo pet sati dnevno, živjela je u hladnim prostorijama kao Andersenova Snježna Kraljica gdje je održavala i sjednice vlade. 

U pismima svojoj prijateljici Elizabeti Descartes se žali na kukavni život koji nikako ne uspijeva srediti. On bi htio da ga kraljica otjera s dvora ali njoj to nije ni na kraj pameti. I tako je kraj neminovno došao jer zima 1649./1650. bila je strašna, a Christina nije dopuštala da se potpali peć u njenoj knjižnici. Descartes je cvokotao ali nije se žalio. Posljedica je bila upala pluća i bolesnička postelja. Odbijao je pomoć lječnika nazivajući ih praznoglavnim šarlatanima. Uzdao se u snagu svoje volje ali nije uspio - izdahnuo je daleko od rodne Touraine 11. veljače 1650. u Stockholmu.

Charles Robert Darwin - biografija

Britanski znanstvenik koji je udario temelje modernoj teoriji evolcije pomoću koncepta razvijanja svih životnih oblika procesom prirodne selekcije. Darwin je rođen u mjestu Shrewsbury, grofovija Shropshire 12. veljače 1809. kao peto dijete dobrostojeće engleske obitelji. Njegov pradjed s majčine strane bio je uspješni trgovac porculanskom i lončarskom robom Josiah Wedgwood, a pradjed s očeve strane bio je u 18. stoljeću dobro znani psiholog i učenjak Erasmus Darwin. Nakon zavšretka školovanja u elitnoj školi u rodnom Shrewsburyu (1825.) mladi je Darwin upisao medicinu na sveučilištu u Edinburghu. Sa studija medicine izbačen je 1827. i potom se upisuje na sveučiliše Cambridge s ciljem da postane svećenik. Tu susreće geologa Adama Sedgwicka i naturalistu Johna Henslowa. 

Henslow ne samo da je pomogao Darwinu da izgradi samopouzdanje nego je svog učenika podučio kako da bude pažljiv i savjestan promatrač prirodnih fenomena i skupljač primjeraka. Nakon završenog studija na Cambridgeu 1831. u svojoj dvadesetdrugoj godini Darwin se, uglavnom na Henslow nagovor, ukrcao na brod HMS Beagle i pridružio ekipi naturalista na znanstvenom putovanju po svijetu. Na tom je putovanju dobio priliku promatrati geološke formacije koje su pronađene na različitim kontinentima i otocima kao i velik broj fosila i organizama. U svojim geološkim opservacijama Darwin je bio najimpresioniraniji učinkom koji su imale prirodne sile na zemljinu površinu. U to doba većina geologa zastupala je teoriju kako su pojedine vrste životinjskog i biljnog svijeta nastajale nezavisno jedna od druge, te da je svaka prošla kreacija uništena iznenadnom katastrofom, kao što je npr. potres ili svijanje zemljine površine. Prema toj teoriji posljednja katastrofa bila je ona povezana s Noinom arkom koja je izbrisala sve životne oblike osim onih koji su se ukrcali u Noinu arku. Ostali primjerci životnih oblika postali su fosili. Prema tom gledištu vrste, kreirane neovisno jedna od druge, nisu bile u mogućnosti mutirati što ih je činilo nepromjenjivim za sva vremena.

Katastrofičnu tezu (ali ne i nemutaciju vrsta) izmijenio je engleski geologist Charles Lyell u svojoj knjizi u dva sveska "Principles of Geology" (Principi geologije). Lyell je ustvrio kako zemljina površina prolazi kroz stalne promjene što je rezultat djelovanja prirodnih sila kroz duži vremenski period. Dok je boravio na HSM Beagleu Darwin je zaključio kako mnoga Lyellova zapažanja odgovaraju onome što je sam uočio. Iako je također zamijetio kako se neki nalazi na koje je naišao kose s jednim dijelom gledišta koja je Lyell zastupao. Tako je, na primjer, zapazio da na otočju Galapagos postoji jedinstvena vrsta kornjača, američkog drozda i zeba koje su, unatoč tome što su bliski povezane, različite u strukturi i prehrabenim navikama od otoka do otoka. Ta opažanja natjerala su Darwina da si postavi pitanje da li je moguće da postoje veze između različitih ali i sličnih vrsta.

Nakon što se 1836. vratio u Englesku svoje ideje o promjenjivosti vrsta objavio je u djelu "Notebooks on the Transmutation of Species" (Bilješke o transmutaciji vrsta). Darwinov se u svome stajališu o razvijanju organizama još više učvrstio nakon što je pročitao "An Essay on the Principle of Population" (Esej o principima stanovništva) iz 1798., djelo britanskog ekonomiste Thomasa Roberta Malthusa. U tom djelu Malthus objašnjava kako je ljudska populacija ostala uravnotežena, naime autor je tvrdio kako povećanje izvora hrane nije jednoznačno s geometrijskom rastom broja stanovnika. Kao ključne faktore naveo je oskudice i bolesti te društevna događanja poput rata. Darwin je odmah Malthusove argumente primijenio na životinje i biljke i 1838. načinio nacrt teorije evolucije putem prirodne selekcija.

Naredna dva desetljeća radio je na ovoj teoriji i još nekim prirodno-povijesnim projektima (bio je prilično bogat i nikada nije imao potrebu za dodatnim prihodima). Godine 1839. oženio se svojom rođakinjom Emmom Wedgwood, a nešto kasnije preselio se malo imanje Down House izvan Londna. Tamo je sa suprugom podizao desetoro djece, od koje je troje umrlo u ranom djetinstvu. Darwin je svoju teoriju prvi puta objavio 1858. u novinama, istovremeno kada je to učinio i Alfred Russel Wallace, maldi naturalist koji je nezavisno od Darwina došao do istog zaključka. Darwinova teorija je u cjelosti objavljenja 1859. pod naslovom "On the Origin of Species" (O porijeklu vrsta). Knjiga koju su nazvali knjigom koja je šokirala svijet, prodala se u potpunosti već prvi dan te je naknadno tiskano još šest izdanja (Darwin ju je pripremao pune 22 godine). 

Rekcija na Darwinovu knjgu bila je veoma brza. Neki biolozi spočitavali su mu kako ne može dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritizirali njegovu koncepciju o razvijanu različitih vrsta iz jedne. Međutim najžešći napadi na Darwinovu teoriju nisu dolazili od znanstvenika već od strane crkvenih predstavnika. Oni su mu spočitavali da teorija o prirodnoj selekciji poriče utjecaj Boga na stvaranje čovjeka i stavlja čovjeka na istu razinu sa životinjama. 

Ostatak života proveo je proširujući različite aspekte problema koji je postavio u svom djelu. Stoga je kasnije objavio još nekoliko knjiga u kojima je te probleme nastojao obrazložiti: "The Variation of Animals and Plants Under Domestication" (1868.; Promjenjivost životinja i biljaka pod domaćim uvjetima), "The Descent of Man" (1871.; Porijeklo čovjeka), "The Expression of the Emotions in Animals and Man" (1872.) i "The Descent of Man and Selection in Relation to Sex" (1872.). Važnost Darwinova rada prepoznali su njegovi suvremenici te je izbaran u Kraljevsko društvo (Royal Society) 1839. i u Francusku akademiju znanosti (1878.). Odana mu je počast i mjestom pokopa u Westminster opatiji, nakon što je 19. travnja 1882. preminuo u mjestu Downe u grofoviji Kent.