Srbijanski
političar Zoran Đinđić rođen je 1. kolovoza 1952. u Bosanskom Šamcu u braku
kućanice Mile (iz Kruškova Polja, selo nedaleko Bosanskog Šamca) i majora
JNA Dragomira Đinđića (iz Prokuplja). Gimnaziju je završio 1970. u Beogradu,
gdje je završio i Filozofski fakultet (1974.). Doktorirao je 1979. na njemačkom
sveučilištu Konstantz. U studensko doba pristaša je mladomarksista. No,
tvrdio ja kako nije bio opčinjen Titom. Kao dokaz
toj tvrdnji isticao je da su, dok je još bio učenik četvrtog razreda gimnazije,
agenti tajne službe izvršili pretres stana njegovih roditelja. Razlog je
ležao u tome što je napisao pismo Ustavnoj komisiji u kojem je zatražio
da se iz Ustava SFRJ izbaci ime Josipa Broza Tita.
Prvi verbalni sukob imao je na prvom predavanju na Filozofskom fakultetu
kada je izjavio da Karl Marx ne samo da nije najveći filozof već da uopće
nije filozof.
Mladi Đinđić nastavio je dalje sa svojim političkim istupima. Sa skupinom
mladih uhićen je i osuđen na sudu u Ljubljani jer je spomenuta skupina zatražila
osnivanje studentsko-radničke stranke. Na suđenju su okrivljeni da nastupaju
s maoističkih pozicija. Svi su dobili po godinu dana zatvora. Međutim pod
pritiskom njemačkog kancelara Willi Brandta i međunarodnih
organizacija oslobođeni su. Buka koja je podignuta oko tog slučaju omogućila
je Đinđiću da dobije stipendiju i ode u Njemačku, gdje je i doktorirao.
Kako zbog svojih političkih stajališta nije mogao naći posao u struci zaposlio
se kao radnik u skladištu knjiga. Ali već nakon dva-tri dana poslodavcima
su došli agenti tajne policije i zabranili im da Đinđić bude uposlen kod
njih. To Đinđića nagoni na ponovni odlazak u Njemačku gdje postaje blizak
s pristašama ultralijeve terorističke organizacije Bader-Meinhof.
Poslije je tvrdio kako su mu se svidjele njihove kritike kapitalizma koji
isisava bogatstva iz siromašnih zemalja. U međuvremenu u Beogradu su uhićena
četiri njemačka terorista. Njemačke su vlasti zatražile da ih Jugoslavija
izruči, a jugoslavenske vlasti su pristale na to pod uvjetom da im Njemačka
zauzvrat izruči nekoliko hrvatskih političkih emigranata. Dok su trajali
pregovori pristaše teroristčke skupine obratile su mu se kako bi im pomogao
u pronalaženju odvjetnika koji će preuzeti obranu uhićenih. Angažirao beogradskog
odvjetnika Srđana Popovića koji je branio i njega na suđenju u Ljubljani.
Doktorskoj se disertaciji posvećujee 1979., a nakon završetka školovanja
zapošljava se kao profesor na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu te kasnije
i u Institutu društvenih znanosti. Ujedno je kao gostućuju profesor predavao
na sveučilištima u Frankfurtu, Zürichu, Bonnu i Beču. Uporedo se upustio
u poslovne vode. Kada je Sa sestrom Gordanom krenulo doba informatizacije
u Njemačkoj pratio je, s prijateljima, oglase i kada bi pročitao da neka
tvornica prelazi na novu tehnologiju otišao bi tamo i kupio sve strojeve
za dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka. Potom bi ih prodavao u Poljskoj,
Turskoj i još nekim zemljama za milijun njemačkih maraka. Poslovne planove
pomutilo mu je rušenje barijere između europskog Istoka i Zapada. Nakon
rušenja Berlinskog zida prijatelji iz Beograda pozivali su ga da osnuju
stranku i sruše Miloševića. U politku ulazi
1990. kada je s nekolicinom istomišljenika utemeljuje Demokratsku stranku.
S vremenom zasjenjuje prvog predsjednika stranke Dragoljuba
Mićunovića koji je napustio stranku uz opasku kako je s Đinđićem u politiku
ušao novac. Mićunovićeva izjava nije bila samo zločesta opaska jer Đinđić
je posve smjelo otkrio srbijanskoj javnosti kako ima oročenih 140 tisuća
njemačkih maraka na bankovnom računu te da živi od kamata koje dobiva od
tog novca. U to doba vlasnik je i 150 dionica tvrtke Coca Cola. Ni to nije
sve jer je godišnje zarađivao više desetaka tisuća njemačkih maraka od predavanja
na Zapadu (održavana u organizaciji raznih ustanova), a po jednom predvanju
tražio je 10 tisuća njemačkih maraka.
Na izbornoj konvenciji Demokratske stranke 1994. svome suparniku Slobodanu
Vuksanoviću poručio je da političar mora biti čvrstog karaktera i autoritativan
kako bi odlučno mogao reći ne i po cijenu da se mnogima zamjeri, pa čak
i da ga mrze. Možda zbog baš takvog stava Đinđić je od maksimalnog broja
glasova (2888) osvojio 2825. Ali postojala je i druga strana medalje. U
svojim političkim počecima 1992. s Radovanom Karadžićem pekao je vola na
ražnju na Palama. S vremenom se preobrazio u suvremenog političara zapadnjačkog
profila te politički napreduje, a 1997. postaje gradonačelnik Beograda,
prvi od 1945. koji nije bio komunist. Tada je u prilogu, koji je napisao
za beogradski magazin Profil, rekao što misli o Srbiji koja je
otišla i kako vidi Srbiju u budućnosti: "Gotovo su uvijek gori Srbi
pobjeđivali bolje. To je tragičan i paradoksalan fenomen. Uvijek je netko
iz Beograda, iz centra vlasti, pozivao periferiju da sruši sve što je napredno
u društvu. Zato sam još prije 10 - 15 godina Miloševića
razotkrio kao razorni fenomen ruralne i seljačke kontrarevolucije. Kad god
se osvajači Beograda, taj bašibozluk i lumpenproleterijat, koji je došao
divlji iz šume, malo kultivira i počne ići u kazalište i kino, pomalo uživajući
u slatkoj dekadenciji i ne primjećujući više represiju - pojavi se netko
među njima, uvijek netko nezadovoljan svojim položajem, pa se uroti s kojekakvim
gologuzanima - tamo na periferiji, negdje u njihovim selima - koji jedva
čekaju poziv na pljačku: 'Hajde da ih smijenimo! A vi ćete dobiti njihove
kuće, njihove položaje, njihove ljubavnice.' Sve se to obavezno zamota u
neku sudbinsku, političku priču. A zapravo je to primamljiva socijalna priča
za razne iskompleksirane Sokoloviće, Šainoviće, razne Karadžiće ili tolike
druge. Ali i to je žalosni usud srpskog naroda."
Takvim je riječima, kad je svoj narod nazvao nedozrelim, Đinđić navukao
bijes srpske političke elite koju je usporedio s kockarom koji povećava
ulog sve dok na kraju ne izgubi. Ujedno je priznao i vlastitu zabludu dok
se oduševljavao Karadžićem. Jednako kao što je 1995. u interviewuNedeljnome
telegrafu priznao kako je u mladosti krao u samoposluzi, pa i da je
iz neke knjižare ukrao Aristotelovu Metafiziku. Nakon toga nisu prošla ni
tri mjeseca, a Đinđić se s mjesta gradonačelnika penje na mjesto predsjednika
vlade Srbije. Od tada se po srbijanskim novinama pokrenula lavina članaka
o neslaganju Đinđića, predsjednika vlade Srbije i Vojislava
Koštunice, tada predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Konfrotirani
su kao usporeni i staromodni Košutnica i zahuktali
i pomodarski Đinđić. Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću poručio je da se
predaju haškim istražiteljima: "Zašto oni ne bi, kao džentlmeni i junaci,
skinuli omču s vrata svoga naroda i sami otišli tamo. Neka dokažu da nisu
krivi, a ako su krivi, neće se valjda kriti kao babe po Srbiji i da naš
narod pati zbog toga. Ako ne izaberu tu opciju, oni ne zaslužuju nikakvu
milost i zaštitu, jer ne idu na strijeljanje, nego na međunarodni sud!"
Sve to dovelo je do toga da je Điniđić u anekti izabran istovremenom za
najpozitivniju i najnegativniju ličnost.
Ubijen je u atentatu metkom iz snajpera 12. ožujka 2003. pri ulasku u zgradu
vlade Srbije. Pogođen je metkom u desnu stranu grudi, a metak je izašao
na lijevoj strani trbuha. Metak je izravno pogodio i raznio srce, a u trbuhu
je izazvao velika unutarnja krvarenja. U studenome 2007. zbog njegovog ubojstva
na 40 godina zatvora osuđeni su bivši zapovjednik Jedinice za specijalne
operacije Milorad Ulemek zvani Legija i njegov bivši pomoćnik Zvezdan Jovanović
kao neposredni izvršitelj atentata. Pored njih osuđeno je još 10 osoba.
Đindić je avgustu 2002. godine u Pragu primio
nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji.
Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i
ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Voleo je takmičenja i
provere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatićan. Trudio se da se ne ponavlja,
birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da
nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati
upamćen po velikim stvarima. život nije mogao da zamisli bez
ljudi jer - ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uslov za proveru ideja
i sposobnosti. Kod sebe je cenio spremnost da uči i priznaje greške,
kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cenio pouzdanost. Govorio je
da nema poroka.
Dr. Zoran Đindic je ubijen 12. marta 2003. godine
ispred zgrade Vlade republike Srbije, zato što je pokušao
da Srbiju oslobodi prošlosti
i odvede je u budućnost.
Đindic je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.