Mahmut Ahmadinedžad - biografija

Šesti po redu predsjednik Islamske Republike Iran rođen je 28. listopada 1956. godine u mjestu Garmsar (okolica Teherana) u obitelji kovača. Kada mu je bilo godinu dana obitelj se preselila u Teheran, glavni grad Irana. Nakon što je završio srednju školu upisuje studij građevine na teheranskom Fakultetu znanosti i tehnologije. Tijekom studija postaje politički aktivan kao radikalni islamski aktivist. Godine 1979. postaje predstavnik studenata, ispred organizacije koja će kasnije postati poznata kao OSU (Uredu za jačanje jedinstva među sveučilištima i teološkim srednjim školama). Upravo će OSU odigrati glavnu ulogu u zauzimanju američkog veleposlanstva iste godine u Teheranu. Dio tadašnjih talaca kasnije će tvrditi kako je Ahmedinedžad bio jedan od otmičara, ali on će te tvrdnje poreći.

Nakon Iranske revolucije, kojom su na vlast došli radikalni islamisti, postaje član Revolucionarne garde i kao njezin pripadnik sudjelujei u iransko-iračkom ratu u rodu inžinjerije. Po svršetku rata posvećuje se političkoj karijeri te prije nego što je postao gradonačelnikom Teherana obnaša niz političkih dužnosti. Tako je jedno vrijeme, početkom devedestih godina 20. stoljeća, gradonačelnik gradova Maku i Khoy. Od 1993. godine na dužnosti je guvernera pokrajine Ardebil te savjetnik za kulturu pri gradskom poglavarstvu Teherana. Na mjestu guvernera Ardabila ostaje do 1997. godine kada je dolaskom na vlast Muhameda Hatamija smijenjen te postaje profesor na teheranskom sveučilištu. 

Poznat u cijelom Iranu postaje tek 2003. godine kada je izabran za gradonačelnika Teherana, a na toj će dužnosti ostati do 2005. godine. Kao gradonačelnik glavnog grada provodi politiku koja mu je donijela popularnost među siromašnijim građanima, Naime, puno je polagao na socijalna davanja kako bi olakšao život najsiromašnijim stanovicima (npr. besplatna podjela juhe siromašnima), a istovremeno je živio skromno. To ga je učinilo popularnim u tom dijelu glasačkog tijela. Drugi njegovi potezi - donošenje propisa da se kulturni centri za vrijeme Ramazana pretvore u molitvene dvorane, zatvaranje restorana brze prehrane, propisivanje da muški dio uposlenik u gradskim službama nose brade, odluka da se uvedu odvojena dizala za muškarce i žene u zajedničkim službama te prijedlog da se tijela poginulih u iransko-iračkom ratu sahranjuju na glavnim trgovima Teherana donijeli su mu popularnost među radikalnim islamistima.

U predsjedničku kampanju krenuo je s geslom "Moguće je i mi to možemo!" Tijekom kampanje kao jedan od svojih glavnih ciljeva označio je zadržavanje zarade od profita pri trgovanju naftom u Iranu. Nekoliko dana prije izbora optužio je Ujedinjene narode da vode protuislamsku politiku. Ustao je i protiv toga da u UN-u samo pet članica ima pravo veta te zatražio isto pravo za Iran. Branio je iranski nuklearni program optuživši nekoliko država da pokušavaju ograničiti industrijski i tehnološki razvoj Irana. Nakon što je izbaran za predsjednika Irana (6. kolovoza 2005.), s većinom od 62 % glasova, izjavio je, između ostalog, da će uskoro val islamske revolucije zahvatiti cijeli svijet.

Vrlo brzo nakon preuzimanja predsjedničke funkcije došao je u središte zanimanja svjetske javnosti. U početku ponajviše zbog zabrane zapadanjačke glazbe i filmova. Potom je ponovno pokrenuo iranski nuklerani program, što je rezultiralo kritikama nekih europskih zemalja i Sjedinjenih Država iz straha da Iran namjerava sačiniti nuklearnu bombu. Ahmadinedžad te optužbe od početka negira tvrdeći kako je program mirnodopski te potreban Iranu zbog povećanih energetskih potreba. Zapadne zemlje vršile su pritisak na Iran da prekine program, ali je to Ahmadinedžad odbio što je u prosincu 2006. godine dovelo do uvođenja sankcija Iranu. Dodatno je zaoštrio odnose sa svjetskom javnošću u listopadu 2005. godine kada je izjavio da Izrael treba izbrisati s lica zemlje. Nije ostao pošteđen ni kritika na domaćem terenu jer je na otvaranju Azijskih igara u Dohi gledao žene bez vela kako plešu, što nikako nije u skladu sa svjetonazorom koji javno propovijeda. U Iranu je izložen i kritikama zbog loših gospodarskih pokazatelja, a u prosincu 2006. godine došlo je do studentskih prosvjeda u Teheranu na kojima je paljena Ahmadinedžadova slika. Prosvjednici su pri tome uzvikivali "Smrt diktatoru!" Na studentskoj web stranici objavljeno je priopćenje u kojem se iranskog predsjednika optužuje za korupciju, loše vođenje države i diskriminaciju. U lipnju 2007. godine dio zastupnika u državnom parlamentu kritizirao ga je zbog njegove izjave da su kršćanstvo i judaizam devijacije s pravog puta.

U rujnu 2007. godine održao je govoru u Ujedinjenim narodima, a tom prilikom na američkom sveučilištu Columbia također drži govor, pri čemu su mu studenti mogli postavljati pitanja. Tom prilikom smijeh nazočnih izazvala je njegova izjava da u Iranu nema homoseksualaca: "Kod nas ne postoji taj fenomen, ne znam tko vam je rekao da toga ima kod nas."