Zoran Đinđić

Srbijanski političar Zoran Đinđić rođen je 1. kolovoza 1952. u Bosanskom Šamcu u braku kućanice Mile (iz Kruškova Polja, selo nedaleko Bosanskog Šamca) i majora JNA Dragomira Đinđića (iz Prokuplja). Gimnaziju je završio 1970. u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet (1974.). Doktorirao je 1979. na njemačkom sveučilištu Konstantz. U studensko doba pristaša je mladomarksista. No, tvrdio ja kako nije bio opčinjen Titom. Kao dokaz toj tvrdnji isticao je da su, dok je još bio učenik četvrtog razreda gimnazije, agenti tajne službe izvršili pretres stana njegovih roditelja. Razlog je ležao u tome što je napisao pismo Ustavnoj komisiji u kojem je zatražio da se iz Ustava SFRJ izbaci ime Josipa Broza Tita. Prvi verbalni sukob imao je na prvom predavanju na Filozofskom fakultetu kada je izjavio da Karl Marx ne samo da nije najveći filozof već da uopće nije filozof. 

Mladi Đinđić nastavio je dalje sa svojim političkim istupima. Sa skupinom mladih uhićen je i osuđen na sudu u Ljubljani jer je spomenuta skupina zatražila osnivanje studentsko-radničke stranke. Na suđenju su okrivljeni da nastupaju s maoističkih pozicija. Svi su dobili po godinu dana zatvora. Međutim pod pritiskom njemačkog kancelara Willi Brandta i međunarodnih organizacija oslobođeni su. Buka koja je podignuta oko tog slučaju omogućila je Đinđiću da dobije stipendiju i ode u Njemačku, gdje je i doktorirao. Kako zbog svojih političkih stajališta nije mogao naći posao u struci zaposlio se kao radnik u skladištu knjiga. Ali već nakon dva-tri dana poslodavcima su došli agenti tajne policije i zabranili im da Đinđić bude uposlen kod njih. To Đinđića nagoni na ponovni odlazak u Njemačku gdje postaje blizak s pristašama ultralijeve terorističke organizacije Bader-Meinhof. Poslije je tvrdio kako su mu se svidjele njihove kritike kapitalizma koji isisava bogatstva iz siromašnih zemalja. U međuvremenu u Beogradu su uhićena četiri njemačka terorista. Njemačke su vlasti zatražile da ih Jugoslavija izruči, a jugoslavenske vlasti su pristale na to pod uvjetom da im Njemačka zauzvrat izruči nekoliko hrvatskih političkih emigranata. Dok su trajali pregovori pristaše teroristčke skupine obratile su mu se kako bi im pomogao u pronalaženju odvjetnika koji će preuzeti obranu uhićenih. Angažirao beogradskog odvjetnika Srđana Popovića koji je branio i njega na suđenju u Ljubljani.

Doktorskoj se disertaciji posvećujee 1979., a nakon završetka školovanja zapošljava se kao profesor na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu te kasnije i u Institutu društvenih znanosti. Ujedno je kao gostućuju profesor predavao na sveučilištima u Frankfurtu, Zürichu, Bonnu i Beču. Uporedo se upustio u poslovne vode. Kada je Sa sestrom Gordanom krenulo doba informatizacije u Njemačkoj pratio je, s prijateljima, oglase i kada bi pročitao da neka tvornica prelazi na novu tehnologiju otišao bi tamo i kupio sve strojeve za dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka. Potom bi ih prodavao u Poljskoj, Turskoj i još nekim zemljama za milijun njemačkih maraka. Poslovne planove pomutilo mu je rušenje barijere između europskog Istoka i Zapada. Nakon rušenja Berlinskog zida prijatelji iz Beograda pozivali su ga da osnuju stranku i sruše Miloševića. U politku ulazi 1990. kada je s nekolicinom istomišljenika utemeljuje Demokratsku stranku. S vremenom zasjenjuje prvog predsjednika stranke Dragoljuba Mićunovića koji je napustio stranku uz opasku kako je s Đinđićem u politiku ušao novac. Mićunovićeva izjava nije bila samo zločesta opaska jer Đinđić je posve smjelo otkrio srbijanskoj javnosti kako ima oročenih 140 tisuća njemačkih maraka na bankovnom računu te da živi od kamata koje dobiva od tog novca. U to doba vlasnik je i 150 dionica tvrtke Coca Cola. Ni to nije sve jer je godišnje zarađivao više desetaka tisuća njemačkih maraka od predavanja na Zapadu (održavana u organizaciji raznih ustanova), a po jednom predvanju tražio je 10 tisuća njemačkih maraka.

Na izbornoj konvenciji Demokratske stranke 1994. svome suparniku Slobodanu Vuksanoviću poručio je da političar mora biti čvrstog karaktera i autoritativan kako bi odlučno mogao reći ne i po cijenu da se mnogima zamjeri, pa čak i da ga mrze. Možda zbog baš takvog stava Đinđić je od maksimalnog broja glasova (2888) osvojio 2825. Ali postojala je i druga strana medalje. U svojim političkim počecima 1992. s Radovanom Karadžićem pekao je vola na ražnju na Palama. S vremenom se preobrazio u suvremenog političara zapadnjačkog profila te politički napreduje, a 1997. postaje gradonačelnik Beograda, prvi od 1945. koji nije bio komunist. Tada je u prilogu, koji je napisao za beogradski magazin Profil, rekao što misli o Srbiji koja je otišla i kako vidi Srbiju u budućnosti: "Gotovo su uvijek gori Srbi pobjeđivali bolje. To je tragičan i paradoksalan fenomen. Uvijek je netko iz Beograda, iz centra vlasti, pozivao periferiju da sruši sve što je napredno u društvu. Zato sam još prije 10 - 15 godina Miloševića razotkrio kao razorni fenomen ruralne i seljačke kontrarevolucije. Kad god se osvajači Beograda, taj bašibozluk i lumpenproleterijat, koji je došao divlji iz šume, malo kultivira i počne ići u kazalište i kino, pomalo uživajući u slatkoj dekadenciji i ne primjećujući više represiju - pojavi se netko među njima, uvijek netko nezadovoljan svojim položajem, pa se uroti s kojekakvim gologuzanima - tamo na periferiji, negdje u njihovim selima - koji jedva čekaju poziv na pljačku: 'Hajde da ih smijenimo! A vi ćete dobiti njihove kuće, njihove položaje, njihove ljubavnice.' Sve se to obavezno zamota u neku sudbinsku, političku priču. A zapravo je to primamljiva socijalna priča za razne iskompleksirane Sokoloviće, Šainoviće, razne Karadžiće ili tolike druge. Ali i to je žalosni usud srpskog naroda."

Takvim je riječima, kad je svoj narod nazvao nedozrelim, Đinđić navukao bijes srpske političke elite koju je usporedio s kockarom koji povećava ulog sve dok na kraju ne izgubi. Ujedno je priznao i vlastitu zabludu dok se oduševljavao Karadžićem. Jednako kao što je 1995. u interviewuNedeljnome telegrafu priznao kako je u mladosti krao u samoposluzi, pa i da je iz neke knjižare ukrao Aristotelovu Metafiziku. Nakon toga nisu prošla ni tri mjeseca, a Đinđić se s mjesta gradonačelnika penje na mjesto predsjednika vlade Srbije. Od tada se po srbijanskim novinama pokrenula lavina članaka o neslaganju Đinđića, predsjednika vlade Srbije i Vojislava Koštunice, tada predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Konfrotirani su kao usporeni i staromodni Košutnica i zahuktali i pomodarski Đinđić. Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću poručio je da se predaju haškim istražiteljima: "Zašto oni ne bi, kao džentlmeni i junaci, skinuli omču s vrata svoga naroda i sami otišli tamo. Neka dokažu da nisu krivi, a ako su krivi, neće se valjda kriti kao babe po Srbiji i da naš narod pati zbog toga. Ako ne izaberu tu opciju, oni ne zaslužuju nikakvu milost i zaštitu, jer ne idu na strijeljanje, nego na međunarodni sud!" Sve to dovelo je do toga da je Điniđić u anekti izabran istovremenom za najpozitivniju i najnegativniju ličnost. 

Ubijen je u atentatu metkom iz snajpera 12. ožujka 2003. pri ulasku u zgradu vlade Srbije. Pogođen je metkom u desnu stranu grudi, a metak je izašao na lijevoj strani trbuha. Metak je izravno pogodio i raznio srce, a u trbuhu je izazvao velika unutarnja krvarenja. U studenome 2007. zbog njegovog ubojstva na 40 godina zatvora osuđeni su bivši zapovjednik Jedinice za specijalne operacije Milorad Ulemek zvani Legija i njegov bivši pomoćnik Zvezdan Jovanović kao neposredni izvršitelj atentata. Pored njih osuđeno je još 10 osoba.

Đindić je avgustu 2002. godine u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Voleo je takmičenja i provere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatićan. Trudio se da se ne ponavlja, birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati upamćen po velikim stvarima. život nije mogao da zamisli bez ljudi jer - ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uslov za proveru ideja i sposobnosti. Kod sebe je cenio spremnost da uči i priznaje greške, kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cenio pouzdanost. Govorio je da nema poroka.

Dr. Zoran Đindic je ubijen 12. marta 2003. godine ispred zgrade Vlade republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost. 

Đindic je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.

Zdravko čolić (pjevač) - biografija

Bosanskohercegovački pjevač rođen 30. svibnja 1951. u Sarajevu. Čolićeva majka bila je domaćica, a tata je radio u policiji. Pohađao je osnovnu školu Vladimir Perić Valter u kojoj je postao član recitatorske sekcije. U sekciji su uglavnom bile djevojčice pa se na malog Zdravka malo neobičnije gledalo među ondašnjom rajom. No, Zdravko je volio recitari, a specijalnost mu je bila Stojanka, majka Knezopoljka. Javno je često recitirao na državne praznike (1. svibnja, 29. studenog, Novu godinu). To mu je utrlo put ka estradnim vodama. Note i sviranje gitare počeo je učiti u sedmom razredu osnovne škole. Prvotno su se Zdravkovi roditelji dvoumili između gitare i harmonike, ali mali Zdravko se odlučno zalagao za gitaru i tako je odlučeno - kupuje se gitara!

Prvi pjevački nastup dogodio se u Baošićima kraj Boke Kotorske. Na plaži ili kampu od 22 h pa do jutra pjevao je i svirao Zdravko Čolić. Tu je izvodio pjesme s festivala u San Remu, pjesme s domaćih festivala, kao i hitove s Radio Luxemburga. Kasnije će popularni Čola priznati kako je ponekad i izmislio neki tekst ali da to nitko nije primijetio jer nije znao original tekst. U Crnoj Gori je zaradio i prve novce od svirke i pjevanja. S prijateljem je iz Sarajeva u Bijelu stigao bez novčića u džepu. Pohađao je tada treći razred gimnazije. Na jednom plakatu ugledali su najavu natjecanja pjevača amatera. Čolić se prijavio, otpjevao pjesmu Lady Madonna i osvojio drugu nagradu. Nagradu su brzo potrošili: autobusom su otišli u Dubrovnik, jeli kolače na Stradunu, prošetali, otišli na gala ručak, sjeli na vlak za Sarajevo i od ostatka novca častili cijelo društvo.

Prvi službeni nastup imao je 1969. u grupi Ambasadori. Bio je dvije i pol godine pjevač u toj grupi. Svirali su rhytam & blues, pjesme Jamesa Browna i grupe Chichago. No, svirali su redovito jedino u Domu armije i Domu milicije u plišanim odjelima specijalno kupljenim za tu priliku. I onda se 1971. dogodio Kornelije Kovač. Pozvao je Čolića u tada poznatu Korni grupu. Čolić se preselio u Beograd pun nade i ambicija. U Beogradu stanuje po iznajmljenim sobicama, sluša prigovaranja gazdarica, a ponekad ih opslužuje kupovinom na tržnici. Tada novca nije imao na napretek, pa ga financijski izrdžavaju i roditelji. No, Čola je u Korni grupi ostao samo šest mjeseci, a na njegovo mjesto je došao Zlatko Pejaković. Poslije pjesama Kukavica kuka i Gospa Mica gazdarica, koja je izazvala čitavu pobunu beogradskih gazdarica, što je prouzrokovalo skidanje sa svih programa i povlačenje ploče iz prodaje, Kovač je svom solisti predložio povratak u Sarajevo tako da Čolić i nije imao drugi izbor. Tada je čvrsto odlučio graditi solističku karijeru. Tako je nastupio na festivalu "Vaš šlager sezone" u Sarajevu (15. travnja 1972.) s pjesmom Kemala Montena Sinoć nisi bila tu. Pjesma je bila namjenjena Josipi Lisac, ali kako je ona otkazala nastup pjesmu je otpjevao on i osvojio treću nagradu te nagradu za interpretaciju. Istog dana slavio je još jednom - prije podne položio je matematiku na Ekonomskom fakultetu i upisao drugu godinu studija.

Ubrzo je krenula i međunarodna karijera. Na Opatijskom festivalu pobjedio je s pjesmom Kemala Montena Gori vatra, i automatski se plasirao za Pjesmu Eurovizije. Plasman u Luksemburgu nije bio baš uspješan - bio je pretposljednji, ali je tvrtka Warner Brothers ipak s Čolićem potpisala ugovor. Za njih je snimio četiri singla, dva na njemačkom i dva na engleskom jeziku. Da priči ne bude kraj pobrinula se i jedna zavodljiva Šveđanka, naglašenih oblina, senzualne i pomalo tajnovite vanjštine, koja je pjevala u zboru koji je pratio švedskog predstavnika. Danima su ona i Zdravko izmjenjivali poglede. Ipak, nisu progovorili ni riječ, čak se nisu ni upoznali. A onda je tamnokosa zavodnica ušla u njegovu garderobu pred sam nastup. Prišla mu je, opet bez riječi, i sreli su se njihovi pogledi i usne. Poslije zavođenja u garderobi, došao je i poziv za vikend. Sve je djelovalo vrlo obećavajuće. Doživljaj su upotpunili brvnara, kamin, vatra, svijeće, eterična ulja, egzotična večera i podsticajna boca vina. Zdravko joj je pjevao na uho "Gori vatra sad u nama, gori ljubav puna plama", ali uzalud: ona prava, luđačka, neobuzdana strast je izostala. Čolić će to kasnije prokomentirati: "Sjevernjače su nekako proračunate i vrlo hladne. Muškarce koriste kao desert poslije dobrog jela." Tek nekoliko godina kasnije, kada je već zaboravio na luksemburšku idilu, Čola je prepoznao na nekom posteru svoju vikend-ljubavnicu. Bila je to tada već slavna Frida iz legendarne grupe ABBA. 

Nakon Eurosonga došlo je vrijeme da Čolić pođe u vojsku u Valjevo. Po povratku iz vojske uslijedio je veliki hit - Ona spava, koji je prodan u 150.000 primjeraka. Njegova slava je dostizala neslućene vrhunce. Dešavalo se čak da Čolić nije smio spavati u istom gradu gdje su imali koncert. Poneke obožavateljice imale su običaj upasti u njegovu hotelsku sobu, a kada bi ugledale Zdravka urlale bi: "Uzmi me, hoću dijete s tobom!" Na vrhuncu karijere u vrijeme kada je objavio album "Ako priđeš bliže" prodao je 900.000 primjeraka. To mu je donijelo do tada nezamislive 2 milijarde dinara. Od samo jedne turneje, u vrijeme kada je punio stadione i kada se na beogradskom stadionu Marakana okupilo preko 60.000 njegovi poklonika, trojica njegovih suradnika kupila su stanove u Beogradu. O tome će Čolić reći: "Novac sam uvijek tretirao kao komad papira koji je za trošenje, a ne za kamaru."

Sjajna karijera potrajala je sve do skoro pred sam rat u Bosni i Hercegovini kada je Čolić napustio rodni grad i preselio se u Beograd gdje je nakon nekoliko godina stanke nastavio svoju pjevačku karijeru.

Leonardo Da Vinci - biografija

Italijanski umjetnik, jedan od najvećih renesansnih majstora, slavljen kao slikar, kipar, arhitekt, inženjer i znanstvenik. Njegov slikarski rad utjecao je više od stoljeća nakon njegove smrti na talijansku umjetnost. Međutim njegov utjecaj iako je bio najjači u slikarstvu nije ostao samo na tome već se on osjećao i u anatomiji, optici, hidraulici itd., urkatko - u većini grana moderne znanosti. Rodio se u malom gradu Vinci u pokrajini Toscana nedaleko Fiorentine 1452. kao nezakonito dijete Piera, dobrostojećeg fiorentinskog javnog bilježnika i njegove ljubavnice seljanke Caterine. U dobi od sedamnaest godina s ocem seli u Fiorentinu. U to doba Fiorentina je bila intelektualno i umjetničko središte Italije. Brzo je napredovao u društvu jer je bio zgodan, komunikativan i glazbeno nadaren. Oko 1466. postaje učenik u radionici Andrea del Verrocchiija, vodećeg fiorentinskog slikara i kipara toga doba.

U Verrocchijevoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim načinima rada, od oslikavanja oltara do izrade velikih kipova u mramoru i bronci. Članom fiorentinske slikarske gilde postaje 1472., a četiri godine kasnije (1476.) još uvijek je bio Verrocchijev pomoćnik. U Verrocchijevu djelu Krštenje Isusa klečećeg anđela na lijevoj polovici slike načinio je Leonardo. Samostalni majstor postaje 1478., a prvi rad koji mu je povjeren bilo je oslikvanja oltara kapelice u fiorentinskoj gradskoj vjećnici koji nikada nije dovršio. Oko 1482. godine stupio je u službu vojvode od Milana, Ludovica Sforze, kada je vojvodi poslao zapanjujuće pismo u kojem je tvrdio kako može graditi minijaturne mostove, te kako poznaje tehniku konstruiranja bombi i pravljenja topova. Uz tvrdio je kako može graditi brodove baš kao i oklopna vozila, katapulte i druge ratne strojeve, te da uz to može izrađivati skulpture u mramoru, bronci i glini. U bezbrojnim vojvodinim ratnim poduhvatima služio je kao glavni inžinjer, a istovremeno je bio aktivni arhitekt. U periodu od 1495. do 1497. godine radi na svom remek-djelu Posljednjoj večeri. Njegovo obimom najveće djelo bio je monumentalni spomenik Francesca Sforze, Ludovicovog oca, u bronci u dvorištu dvorca Sforzesco. U prosincu 1499. francuske su snage iz Milana istisnule obitelj Sforza te je Leonardo ostavio kip nedovršen (uništili su ga francuski strijelci koji su ga koristili kao metu) i vratio se u Firencu 1500., a već dvije godine kasnije (1502.) u službi je Cesarea Borgie, vojvode od Romagne i sina pape Aleksandra VI.

Kao vođa vojvodinog tima arhitekata i inžinjera Leonardo je nadgledao radove na utvrđenjima unutar papinskih teritorija u središnjoj Italiji. Godine 1503. bio je član komisije koja je odlučivala na kojem će se mjestu smjestiti David, čuveni mramorni kip, rad talijanskog kipara Michelangela, koji je također služio kao inžinjer u ratu protiv Pise. Krajem godine Leonardo je počeo dizajnirati dekoraciju za veliku dvoranu palače Vecchio. Predmet je bio bitka kod Anghiarija u kojoj je Fiorentina pobijedila Pisu. Nacrtao je većinu dekoracija i dovršio skicu djela 1505., ali slikanje nikada nije dovršio. Originalni crtež je uništen u 17. stoljeću tako da su do danas preživljele samo kopije, od kojih je najčuvenija ona Petera Paula Rubensa. Za vrijeme svog tzv. drugog fiorentinskog perioda Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali jedini koji je ostao sačuvan do današnjeg dana jeste čuveni portret Mona Lise. U Milanu je ponovno 1506. na poziv francuskog guvernera Charlesa d'Amboisea. Za vrijeme boravka u Milanu francuske su ga vlasti obdarile titulom peintre et ingenieur ordinarie. Naredne godine postao je dvorski slikar kralja Luja XII., koji je tada stolovao u Milanu. Narednih šest godina Leonardo će provesti između Milana i Fiorentine, gdje će često posjećivati svoju polubraću i polusestre skrbeći se za njih. 

U Milanu je nastavio svoje inžinjerske projekte i započeo rad na spomeniku Gian Giacomo Trivulziju, zapovjedniku francuskih snaga u tom gradu. U periodu od 1514. do 1516. živi u Rimu pod patronažom pape Lea X. U Francusku putuje 1516. kako bi stupio u službu kralja Franje I. Zadnju godinu svog života proveo je u Château de Cloux, blizu mjesta Amboise, gdje je preminuo 2. svibnja 1519. godine. 

Preduhitrio je mnoga meteorološka i geološka otkrića, razumijevao je efekt Mjeseca na plimu i oseku, nagovijestio je moderno shvaćanje formiranja kontinenata te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih ljuštura. Bio je među prvim osnivačima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio hidrometar. Njegova shema za gradnju kanala riječnih sustava još i danas ima praktičnu vrijednost. Predstavio je velik broj genijalno osmišljenih strojeva, od kojih su mnogi bili potencijalno upotrebljivi, između njih i ronilačko odijelo. Njegove leteće naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvučne zakone aerodinamike.

Iako je naslikao veoma malen broj slika, od kojih je većina ostala nedovršena, on je ipak bio nevjerovatno inovativan i utjecajan umjetnik. U svojim slikarskim začecima njegovi radovi oslanjali su se na one njegovog učitelja Verrocchija. S vremenom Leonardo se sve više udaljavao od takvog načina rada i u svojim je slikama glavne likove stavljao u prvi plan dok su se u pozadini mogli vidjeti imaginarne ruševine i scene bitaka. Da Vincijev stil inovacije najvidljiviji je na njegovom djelu Posljednja večera u kojem je tradicionalnu temu obradio na posve nov način. Tako umjesto da je 12 apostola prikazao kao 12 zasebnih likova on ih je grupirao u dinamične jedinice po tri lika ističući tako figuru Krista koji se nalazi u središtu slike. Veliki renesansni majstori iz Fiorentine, kao npr. Rafaelo, Andrea del Sarto i fra Bartolommeo učili su od Leonarda.

Jackie Chan - biografija

Jackie Chan rodio se 1955. u Hong Kongu kao Chan Kwong Sang i kad mu je bilo samo šest godina roditelji su ga upisali u školu Beijing Opera. Chanov otac bio je kuhar, a majka spremačica u američkoj ambasadi u Canberri (Australija). S obzirom da mali Chan, zbog prirode posla, nije mogao biti s roditeljima u Canberri oronuli internat u tursitičkom pojasu Tsimshatsuija bio mu je jedini dom punih deset godina. Tu je naučio osnove: prevrtanje, padanje, akrobatsko borenje. Prisjećajući se toga razdoblja Chen će jednom reći: "Učili smo sve i svašta ali je treniranje često bilo vrlo naporno, ponekad je trajalo od pet ujutro pa sve do ponoći." Filmski redatelj koji je došao u školu tražiti dječjeg glumca spasio je Jackija daljnje torture. Tada osmogodišnjak, odmah je prihvatio glumački život jer mu je to omogućavalo dulje spavanje. Njegov učitelj ohrabrivao ga je da se posveti karijeri i zato nikada nije stekao formalnu naobrazbu. 

Rad na filmu Chanu se svidio i još kao mladić poželio je biti kaskader. Umjesto toga postao je najpoznatija zvijezda filmova s tematikom borilačkih vještina nakon Bruce Leeja. Lo Wei, čovjek koji je stvorio i pretvorio u zvijezdu Brucea Leeja, najzaslužniji je i za meteorski brz uspjeh Jackija Chana. Godine 1973. godine završen je "Fist of Fury" (Pesnica velikog zmaja), drugi i nažalost posljednji film koji je Wei snimio s Leejem, u čijem zadnjem kadru - simbolično - glavni junak gine. Tri godine kasnije, Wei potpisuje ekskluzivni ugovor s Jackijem Chanom i preko noći promovira ga u zvijezdu broj jedan vlastite tvrtke Lo Wei Motion Picture Company. Prvi film koji je Jackie Chan napravio za Weia bio je upravo "New Fist of Fury". S vremenom Jackie Chan je postao čovjek koji je preživio nebrojene ogrebotine i modrice, nekoliko potresa mozga i hrpu prijeloma (prema Chanovoj vlastitoj evidenciji: jednom lubanje, tri puta nosa, obje vilice, vrata, ključne kosti, rebara, oba lakta, nekoliko puta šake, kuka, oba koljena, cjevanice, gležnja i nožnih prstiju, a u sebi još uvijek brižno čuva puno stakla i još koječega drugoga dobivenog 'na dar' nakon raznih ekspolozija).

U nekoliko navrata skoro je poginuo. Ništa čudno jer u svojim filmovima Jackie je hodao po užarenom ugljenu, jeo ljute chilli paprike i pio industrijski alkohol. Kao oružje koristio je bicikle, rikše, stolice, tanjure, lepeze i gotovo sve što mu se našlo pri ruci. Negativci su ga bacali u bunar, palili, stavljali tone TNT-a na njega, davili ga pod vodom, pekli ga, pa čak i objesili golog na gradski trg. I dok su u drugim filmovima glavni junaci visili na stijeni, Jackie je s nje padao. A ono što ga je najverovatnije učinilo bliskom običnim ljudima jest činjenica da Jackie ne dijeli uvijek samo batine drugima, već ih zna i primiti, a tu i tamo može se dogoditi i da zbriše s poprišta sukoba. U filmovima u kojima glumi sve radi sam, bez obzira na moguću opasnost. Pomalo se rugajući, kaže kako je u usporedbi s Arnoldom Schwarzeneggerom ili Sylvesterom Stalleneom, koji koriste kaskadere jer ne mogu izvesti niti iole tjelesno zahtjevniju scenu, on pravi 'opasni momak'. Za uspješno izvršenje svih izazova mora se biti u izvrsnoj formi, ali unatoč tome Chan ne drži nikakvu dijetu i jede sve, dnevno vježba tri sata i trči po osam kilometara. No, najvažnije su vježbe s laganim utezima, kako bi tijelo bilo što pokretnije ali ne i pretjerano nabildano. 

Chan ima i svoj kaskaderski tim koji broji šesnaest ljudi. S njima je uspostavio obiteljski odnos. On se brine za njih i plaća im osiguranje, jer su svi, što nimalo ne čudi, na 'crnoj listi' osiguravajućih društava. U slučaju ozbiljnije povrede, Chan se obvezao brinuti za njih do kraja života. Međutim, u slučaju nastupa u tuđem filmu, gube sve privilegije. Da bi se uopće moglo postati članom te grupe, prvih godinu-dvije samo se gleda i pomaže jer, po Jackieu, i promatranje predstavlja izvrsno iskustvo. Nakon toga, malo po malo novaci počinju ulaziti u pravi posao, sve do trenutka dok ne postanu prvorazredni kaskaderi. I tako deset-petnaest godina, nakon čega dobivaju status Chanovih koordinatora za borilačke vještine. Ti ljudi rade sve što im Jackie naloži, ali i on daje više nego dobar primjer izvodeći i najopasnije poduhvate sam. Jackiea Chana je RoadShow Magazine devet puta proglasio najboljim stranim glumcem godine, a 6. rujna 1986. slavljen je u San Franciscu Dan Jackija Chana. Britanska vlada Chana je proglasila članom Most Excellent Order of the British Emprise, od Francuske kinoteke dobio je Des insignes de Chevalier des Arts et des Lettres, a 1995. MTV mu je uručio nagradu za životno djelo. Svemu tome treba pridodati i hrpu nagrada kao najboljem glumcu ili istaknutoj osobi koje je dobivao po Aziji. Chan je uz sve to i predsjednik Udruženja redatelja Hong Konga, Filmskog udruženja Hong Konga, počasni predsjednik Udruženja filmskih radnika, potpredsjednik Udruženja izvođača Hong Konga i član Izvršnog odbora Udruženja kaskadera Hong Konga. 

Chan čuva svoju privatnost, odbija svaki razgovor o toj temi. Ne želi ništa reći o nikad ozakonjenom braku s tajvanskom glumicom Ling Fung-Chiao, o vezama s drugim ženskim zvijezdama, pa čak ni o broju svoje djece. Kako bi svoj stav objasnio, navodi primjer dvaju obožavateljica koje su izvršile samoubojstvo (bacanjem pod vlak i ispijanjem otrova) kada je svojedobno priznao da izlazi s jednom ženom. Saznavši za tragediju, odlučio je će svoje obožavateljice ubuduće činiti sretnima u vlastitom neznanju. Tako čak i u filmovima nema ljubavnih scena, a ako na kraju i osvoji djevojku, nitko nije potpuno siguran što će se dalje zbivati. Uspjeh je Chana, naravno, učinio bogatim čovjekom. Ali, zahvaljujući sponzorima, ne mora ništa kupovati, od onoga što oblači do toga što jede. Stoga, ne zaboravljajući svoju prošlost, velik dio novca daje u dobrotvorne svrhe, putem zaklada koje je osnovao u Hong Kongu i Japanu za pomaganje školovanja siromašne djece. U svim svojim filmovima za azijsko tržište Jackie Chan redovito i pjeva, a također objavljuje i samostalne albume.

Bill Clinton - biografija

Američki političar i četrdesetdrugi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i prvi koji je rođen nakon 2. svjetskog rata. Kada je postao predsjednik imao je 46 godina, što ga čini, nakon T. Roosevelta i John F. Kennedya, najmlađim američkim predsjednikom. Nakon preuzimanja vlasti obećao je ne samo promijeniti smjer kojim su prethodno republikanci 12 godina vodili državu već i politiku vlastite stranke. Veliki udjel u njegovoj pobjedi imao je program oporavka nacionalne ekonomije koja je posrnula za vrijeme dok je George Bush stariji bio predsjednik Sjedinjenih Država. 

Bill Clinton, ili pravim imenom - William Jefferson Blythe IV, rođen je 19. kolovoza 1946. u mjestu Hope u Arkansasu. Svog oca Williama Jeffersona Blythea III nikada nije upoznao jer je otac bio trgovački putnik koji je poginuo u prometnoj nezgodi nekoliko mjeseci prije nego što se Bill rodio. Nakon očeve smrti Bill i njegova majka (Virginia Cassidy Blythe) doznali su kako je njegov otac bio istovremeno oženjen s još najmanje tri žene te da Bill ima jednog polubrata i jednu polusestru koje nikada nije sreo. Kao malo dijete živio je sa svojom majkom i njenim roditeljima u mjestu Hope. Kada mu je bilo godinu dana majka je otišla u New Orelans kako bi učila za medicinsku sestru - anesteizologa, i naredne dvije godine o njemu su brinu majčini roditelji. Majka se ponovno udala kada je Billu bilo četiri godine, ovaj puta za vlasnika prodavaonice automboila Rogera Clintona. Udajom majka mijenja prezime i dijetetu te od tada budući američki predsjenik nosi prezime Clinton. Dvije godine kasnije obitelj se preselila iz Hopea u Hot Springs u Arkansasu. 

Život za Billa i njegovu majku nije bio lak. Roger je bio alkoholičar i kockar, te je često na kocki gubio zarađeni novac, ne samo svoj već i onaj koji bi supruga zaradila. Ponekada bi znao pretući suprugu te verbalno napasti Billa i njegovog mlađeg polubrata Rogera Juniora, koji se rodio 1956. godine. Bill je bio veoma privržen majci i ponekada bi stao u majčinu obranu kako bi je zaštito od očuha koju ju je tukao. To ga je dovodilo u ozbiljne sukobe s očuhom. Kao srednjoškolac pomirio se sa očuhom, koji je umro od raka 1967. godine. Dvije je godine pohađao rimokatoličku školu u Hot Springsu prije nego se upisao u javnu školu. Bio je omiljen učenik s odličnim ocjenama. Nakon prve godine gimnazije (1963.), izabran je za jednog od dva zastupnika iz Arkansasa u Boys Nation vladu - program za studente koji je sponzorirala Američka Legija - u Washingtonu. U okviru toga programa raspravljalo se o građanskim pravima. Tom prilikom Clinton se susreće s predsjednikom J.F. Kennedyem na ceremoniji u Rose Gardenu u Bijeloj kući. 

Gimnaziju je završio 1964. i upisao se na Georgetown sveučilište u Washingtonu, gdje se zanimao za međunarodne poslove. Cijelo vrijeme školovanja biran je za predsjednika razreda. Tijekom školovanja pomagao je u Senatskom povjerenstvu za vanjske poslove koji je predvodio senator William Fulbright, arkanzaški demokrat. Clinton mu se divio jer je oštro kritizirao američku umješanost u rat u Vijetnamu. Rat u kojem je, kako će se kasnije pokazati, Clinton odbio sudjelovati kao američki vojnik. Također je bio simpatizer crnačkog pokreta tijekom šezdesetih godina. Nakon što je u travnju 1968. ubijen Martin Luther King (nekoliko tjedana prije nego što će Clinton završiti školovanje), što izazva pobune crnaca u nekoliko američkih gradova, uključujuči Washington. Clinton je tada dobrovoljac u Crvenom križu te odnosi odjeću i hranu ljudima čiji su domovi uništeni. 

Tijekom druge godine studija dobiva Rhodes stipendiju i odlazi na sveučilište Oxford u Engleskoj, gdje je proveo dvije godine. Na Pravni fakultet na Yale sveučilištu upisuje se 1970., a školovanje je plaćao tako što je radio dva ili tri posla istovremeno. Tu susreće Hillary Diane Rodham iz Chichaga. Oni počinju izlaziti i 1972. Bill i Hillary zajedno rade u Texasu u okivru predsjedničke kampanje demorkata Georgea S. McGoverna. On radi kao koordinator, a Hillary pomaže pri registraciji glasača. Pravo je diplomirao godinu dana kasnije (1973.) i potom odlazi u Fayetteville u Arkansasu kako bi predavao na Pravnom fakultetu. Hillary za to vrijeme radi u kongresnom povjerenstvu koje se bavilo čuvenom Watergate aferom. Vjenčali su se 11. listopada 1975. ,. a njihova kćerka Chelsa Victoria Clinton rođena je 27. veljače 1980. godine.

Kasnih šezdestih sudjeluje u brojnim političkim kampanjama. Prvi javni posao započeo je u siječnju 1977. kao državni odvjetnik. Suprostavljanjem izgradnji velike elektrane na ugljen stekao je glas proekološki nastorojene osobe i zaštitnika potrošača. Godinu dana kasnije (1978.) kandidira se za guverenra Arkansasa. U predizbornoj trci obećao je poboljšanje stanja u državnim školama i kvalitetnije autoputeve te da će poboljšati gospodarsku situaciju tako da stvori više radnih mjesta. Kada je preuzeo mjesto guvernera u siječnju 1979. imao je 32 godine i bio jedan od najmlađih guvernera u povijesti Sjedinjenih Država. Jedan od njegovih najvećih poduhvata na mjestu guvernera bila je izgradnja kvalitetnih autoputeva, ali to ga je s političke strane koštalo. Kako bi ostvario svoj plan morao je povećati poreze na vozila. Tome su se usporotivili mnogi proizvođači vozila i vlasnici prijevozničkih tvrtki. Zalagao se i za smanjenu sječu drveća. Međutim najveću sječu drveća radila je industrija papira koja je imala najveći broj uposlenih u državi. Manje sječe značilo je manji profit i manje zaposlenih. Trudio se povećati i kvalitetu zdravstvene njege u siromašnim seoskim područjima. No, i tu je naišao na otpor, prvenstveno kod bankara. 

Za drugi mandat ponovno se kandidrao 1980., a protivnik mu je bio Frank D. White, poslovni čovjek iz Little Rocka koji je iz redova demokrata prešao u Republikansku stranku. White je dobio podršku od mnogih kojima se Clinton zamjerio: prijevozničkih tvrtki, banaka, industrije papira i zagađivačke industrije. Te izbore Clinton je izgubio jer je White osvojio skoro 52 % glasova. Nakon poraza zaposliose u velikoj pravničkoj tvrtki u Little Rocku. Unatoč savjetima većine prijatelja koji su ga savjetovali da se strpi Clinton je otpočeo s planovima za novu kandidaturu za guvernera. Ovaj puta pobjedio je osvojivši više od 95 % glasova. Iz prethodno poraza izvukao je pouke - naučio je da svoje ciljeve pažljivo bira, da ne pokušava promijeniti sve odjednom i da pripremi ljude prije nego predloži velike promjene. To mu je pomoglo da bude ponovo izabran 1984., 1986. i nakon što je mandat s dvije povećan na četiri godine i 1990. godine. Na početku svog drugog mandata odlučio je uložiti energične napore kako bi poboljšao obrazovanje, a u tome mu je značajno pomagala i njegova supruga Hillary. Sukladno tome povećao je plaće učiteljima, postrožio upis na više škole, povećao broj predmeta koji se uče u školama, izvršio preraspodjelu novca tako da siromašnije škole dobivaju više novca itd. Također ga je zanimao i gospodarski razvoj te je inicirao nove zakone o bankarstvu, poticao davanje kredita ljudima kako bi sami započeli svoje privatne poslove, te smanjio poreze velikm arkanzaškim tvrtkama koje proširuju svoju proizvodnju i zapošljavaju nove radnike.

Kasnih osamdestih stopa novootvorenih radnih mjesta bila je među najvećima u Sjedinjenim Državama iako ti poslovi nisu bili posebno dobro plaćeni, te je prosječan prihod u jednoj obitelji ostao mali. Premda je u kampanji 1990. obećao da će do kraja odraditi svoj mandat od četiri godine kandidirao se na izborima predsjednikia Sjedinjenih Dražva (1992.), a svoju odluku građanima je objavio 3. listopada 1991. 

U predsjedničkoj kampanji uglavnom se fokusirao na unutarnju politiku. Obećao je poboljšati razinu zdravstvene zaštite, smanjiti poreze srednjoj klasi, izvršiti velike investicije u infrastrukturi (autoputevi, mostovi, zračne luke, knjižnice, bolnice), smanjiti deficit saveznog proračuna i promijeniti zakone koji se tiču financija. U vanjskoj politici obećao je iskoristiti američku vojnu silu kako bi zaustavio srbijansku agresiju u Bosni i Hercegovini. Početkom 1992. na svjetlo dana izašle su prve optužbe protiv njega. Jedan tabloid objavio je glasinu da je imao izvanbračnih afera dok je bio državni odvjetnik i guverner. Priču su prenijeli i drugi listovi te TV postaje. U intervjuu na nacionalnoj televiziji, u kojem su on i supruga zajedno sudjelovali, zanijekao je optužbe, ali je rekao da su te optužbe "prouzrokovale bol u mom braku". U veljači je došao na udar političkih protivnika koji su tvrdili da je izbjegao služiti vojni rok u vrijeme rata u Vijetnamu (1959.-1975.). Na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke održanoj sredinom srpnja odabrao je Al Gorea, senatora iz Tennesseeja, za svog potpredsjednika u izbornoj kampanji. Pobijedio je na izborima s osvojenih 43 % glasova, dok su njegovi protukandidati Bush stariji i Perrot osvojili 38 % odnosno 10 % glasova. Predsjedničku prisegu položio je 20. siječnja 1993. i tako službeno postao američki predsjednik.

Kada je stupio na dužnost je zaposlio više žena i pripadnika manjina u vladinim resorima od bilo kojeg prethodnog predsjednika. Za vrijeme svog prvog mandata prvo je ukinuo restrikcije vezane uz pobačaj koje su na snazi bile 12 godina koliko su republikanci bili na vlasti. Već nakon dva tjedna potpisao je zakon koji tvrtkama koje imaju više od 50 zaposlenih nalaže da radnicima dopuste 12-tjedni neplaćeni odmor u godini dana kada se u obitelji rodi ili razboli dijete. Za vrijeme svoje kampanje obećao je da će homoseksualcima omogućiti služiti vojsku. Kada je to pokušao provesti u djelo vojne glavešine i neki članovi Kongresa oštro su se usprotivili. Tada je postignut kompromis: homoseksualcima će biti dopušteno služiti vojsku ali oni neće smjeti otkrivati svoje homoseksualne sklonosti i uzdržavat će se od homoseksulanog ponašanja. Taj kompromis je postao poznat pod imenom "Don't ask, don't tell" (Ne pitam, ne govori). Njegov prijedlog smanjenog saveznog proračuna prošao je u Kongresu zahvaljujući samo jednom glasu više, a obećanje o smanjenju poreza srednjoj klasi ostvareno je stoga tek 1995. godine. Njegov prijedlog zdravstvenih reformi nije prošao ali je prošao prijedlog zakona koji je postrožio odredbe o kupovini oružja i osigurao novac za više od 100.000 policajaca. Krajem 1993. na svjetlo dana su izašle sumnje o njegovim i supruginim poslovnim potezima dok je bio guverner Arkansasa. Ova istraga nastavljena je u travnju 1996., ali ništa nije dokazano. Na narednim predsjedničkim izborima Clinton je ponovo uvjerljivo pobijedio.

Tijekom drugog predsjedničkog mandata normalizirao je odnose između Vijetnama i Sjedinjenih Država te je potpisao Protokol iz Kyota koji je njegov nasljednik George W. Bush kasnije odbacio. Posljednja afera koja se vezala uz Clintonovo ime za vrijeme njegova predsjedničkog mandata je afera Lewinsky. Iako je u početku nijekao bilo kakav spolni kontakt s gospođicom Lewinsky na kraju je priznao da je prakticirao oralni seks s Monicom Lewinsky u Ovalnom uredu Bijele kuće. Ali ni nakon te afere nije smijenjen i ostao je na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država sve do kraja svog mandata (siječanj 2001.). Poslije odlaska iz Bijele kuće preselio se s obitelji u mjesto Chappaqua u saveznoj državi New York, koju od 2001. u Senatu zastupa njegova supruga. I dalje se nastavio baviti politikom uglavnom nastupajući na izbornim skupovima Demokratske stranke, a svoju globalnu popularnost koristio je za promoviranje svojih zamisli o borbi protiv globalnog zatopljenja, bolesti, siromaštva i oružanih sukoba u svijetu. Lišen predsjedničkih obveza posvetio se pisanju i putovanjima te je tako svoje memoare objavio u knjizi "My Life" (Moj život).

Winston Leonard Spencer Churchill - biografija

Britanski političar i pisac Winston Leonard Spencer Churchill rođen je 30. studenoga 1874. u plemićkoj obitelji Randolpha i Jennie (rođ. Jerome) Churchill. Budući državnik rođen je dva mjeseca prerano u palači Blenheim u mjestu Woodstock. Na svijet je došao osam mjeseci nakon što su se njegovi roditelji vjenčali. Pored Winstona bračni par Churchill imao je još jedno dijete - sina Johna. Po prirodi mladi Winston bio je buntovan i nije odveć mario za učenje što je njegove roditelje nagnalo da ga upišu u srednju školu Harrow (1888.) gdje je odmah počeo svoju vojnu karijeru - pridružio je Harovskom pješačkom korpusu. Tijekom školovanja na Harrowu imao je odlične ocjene iz engleskog jezika i povijesti te osvojio školsko prvenstvo u mačevanju. Majka ga nije često posjećivala, a on joj je pisao pisma u kojima ju je preklinjao da ga posjeti ili da mu dopusti doći kući. S ocem je imao vrlo hladan odnos i kako će jednom prilikom reći jedva da su i razgovarali. Zbog nedostatka roditeljskog kontakta postao je veoma blizak sa svojom guvernantom.

Nakon što je završio gimnazijsko školovanje u srednjoj školi Harrow upisao se na Kraljevsku vojnu akademiju Sandhurst (1895.), ali tek iz trećeg pokušaja jer prva dva puta nije uspio proći prijamni ispit. Vojno školovanje završio je u prosincu 1894. kao osmi od 150 novaka. Ubrzo je (20. veljače 1895.) dodijeljen postrojbi kraljevskih husara. Kao mladom časniku plaća mu je iznosila 300 funti, a što je on smatrao nedostatnom sumom novca za njegov način života. Kada ga 1895. šalju na Kubu da promatra španjolske postrojbe u borbi protiv kubanskih pobunjenika dogovora s listom Daily Graphic da bude njihov ratni dopisnik. Na svoj 21 rođendan prvi je puta bio u središtu oružanih borbi, što ga je oduševilo. Uskoro je prima poruku iz Engleske da njegova omiljena guvernanta umire te se vratio u Englesku i ostao uz nju sve dok nije preminula. U svoj dnevnik tada je zapisao "Bila je moj najdraži prijatelj", a u svojoj knjizi "My Early Life", sjećajući se nje, napisati će "Bila mi je najdraži i najintimniji prijatelj tijekom mojih prvih 20 godina života."

U listopadu 1896. premješten je u Bombay (Indija) gdje je boravio jedno vrijeme. Kada je čuo da se tri brigade britanske vojske spremaju na borbu protiv pobunjenih plemena u pokrajini Malakand (Pakistan) od nadređenog je časnika zatražio dopuštenje za odlazak u borbu. Želja mu je ispunjena i tijekom jednog izviđanja u dolini Mamund došlo je do oružanog sukoba s pobunjenicima što je bila prvo Churchillovo aktivno sudjelovanje u borbi. Godine 1898. dobiva premještaj u Egipat, a zatim u Sudan gdje se u rujnu iste godine bori u bici kod Omdurmana. Istodobno kao ratni dopisnik piše članke za list Morning Post. Vojsku napušta 1899. i neuspješno se kandidra kao član Konzervativne stranke za zastupnika u britanskom parlamentu. Iste godine počinje raditi kao ratni dopisnik za list Morning Post. Dok je izvješćivao o Drugom burskom ratu u Južnoj Africi pobunjenici ga zarobljavaju, ali on uspjeva pobjeći iz zarobljeništva u Pretoriji. Bježi oko 480 km kako bi se domogao slobode, što ga je učinilo nacionalnim herojem u domovini. Unatoč tome pridružuje se britanskim snagama i sudjeluje u zaposjedanju Pretorije. U Englesku se vraća 1900. i objavljue svoje dvije knjige - "London to Ladysmith via Pretoria" i "Ian Hamiltons's March". Svojim podvizima i dopisima s bojišta stječe veliku popularnost na osnovu koje je (1900.) izabran za zastupnika Donjeg doma u britanskom parlamentu kao zastupnik Konzervativne stranke. 

Tijekom svog prvog zastupničkog mandata zagovarao je socijalne reforme što ne nailazi na plodno tle u Konzervativnoj stranc te stoga 1904. pristupa Liberalnoj stranci. Na parlamentarnim izborima 1906. pobjeđuje u izbornoj jedinci North West Manchester i odmah postaje članom vlade na mjestu podsekretara za kolonije. Kada 1908. dolazi do smjene premijera Churchill postaje ministar trgovine. Na toj dužnosti ne ostaje dugo već iste godine postaje ministar unutarnjih poslova i na tom mjestu ostaje do 1911 godine. Krajem 1908. (12. rujna) vjenčao se s Clementine Hozier. Naredne godine (1919.) objavljuje knjigu o političkoj filozofiji "Liberalism and the Social Problem" (Liberalizam i socijalni problem). Godine 1911. imenovan je prvim lordom Admiraliteta te radi na modernizaciji mornarice. Jedan je od prvih koji su uvidjeli vojni potencijal zrakoplova te 1912. utemeljuje Kraljevsku mornaričku zračnu službu, a pri Admiralitetu osniva Zrakoplovni odjel. Toliko se oduševljavo sa zrakoplovstvom da je uzimao sate letenja. Po izbijanju 1. svjetskog rata 1914. postaje član Ratnog vijeća. Nakon neuspjeha britanske vojske u ratnoj operaciji kod Dardanela 1915. povlači se s iz Ratnog vijeća i Admiraliteta. Nezadovoljan što nema nikakvog utjecaja na vladinu ratnu politiku pristupa postrojbi Kraljevskih škotskih mušketira na Zapadnoj bojšnici.

Kada 1918. dolazi do smjene na mjestu premijera novi premijer David Lloyd George vraća ga u vladu na mjesto ministra naoružanja. Tako je Churchill postao zadužen za proizvodnju tenkova, zrakoplova, oružja i streljiva. I dalje prelazi s jedne ministarske dužnosti na drugu pa tako 1919. postaje ministar rata. Na mjestu ministra rata izaziva velike kontroverze oko svoje politike prema Iraku koji je tada pod britanskom vlašću. Naime, procijenjeno je da bi oko 25 tisuća britanskih i 80 tisuća indijskih vojnika bilo dovoljno za održavanje britanske vlasti u toj zemlji. Međutim, Churchill se zalagao da se Velika Britanija više osloni na zračne snage i tako smanji broj vojnika. Na koncu uspio je uvjeriti vladu i u Irak su poslane snage nedavno utemeljnih Kraljevskih zračnih snaga (RAF). Churchillova ideja dolazi na kušnju 1920. kada preko sto tisuća naoružanih iračkih plemena diže ustanak. U narednih nekoliko mjeseci RAF je na Irak bacio 97 tona bombi i ubio oko 9 tisuća Iračana. To nije uspjelo slomiti ustanak. Churchill se tada založio za uporabu kemijskog oružja: "Izrazito se zalažem za uporabu otrovnih plinova protiv necivilizranih plemena koja provode teror." U vrijeme Oktobarske revolucije uporni je zagovornik intervencije protiv Sovjetske Rusije i jedan od glavnih organizatora intervencije. Neuspjeh i visoka cijena tog eksperimenta potakli su premijera Lloyd Georgea da ga premjesti na mjesto ministra kolonija (1921.-1922.). Na unutarpolitičkom planu dolazi do podjela u Liberalnoj stranci, a nakon poraza na parlamentarnim izborima 1922. napušta stranku i ponovno postaje član Konzervativne stranke. Dvije godine kasnije (1924.) iznova pobjeđuje na parlamentarnim izborima te ga novi vođa konzervativne vlade Stanley Baldwin imenuje ministrom financija. Istovremeno je i urednik vladinog glasila British Gazzete. Na ministarskoj dužnosti ostaje do 1929. kada Konzervativna stranka gubi izbore. 

Dolaskom Hitlera na vlast (1933.) Churchill postaje žestoki zagovornik ponovnog naoružavanja Velike Britanije jer u novom njemačkom vođi vidi ratnu prijetnju. Zagovara beskompromisni stav prema Hitleru kao jedini način na koji ga se može obuzdati. Oštro napada popustljivu politiku britanskog premijera Nevillea Chamberlaina, a Minhenski sporazum naziva porazom bez rata. Šest godna kasnije (1939.) iznosi ideju da Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez oforme zajednički vojni savez. Nakon što je Britanija objavila rat Njemačkoj (3. rujna 1939.) ulazi u Chamberlainovu vladu kao prvi lord Admiraliteta, a 4. travnja 1940. postaje predsjednikom Vojnog kooordinacijskog povjerenstva. Po izbijanu rata imenovan je Prvim lordom Admiraliteta, a 4. travnja 1940. postaje predsjednikom Vojnog koorodinacijskog povjerenstva. Kasnije tog mjeseca njemačka je vojska napala i okupirala Norvešku. Okupacija Norveške bila je žestok udarac politici Nevillea Chamberlaina. Osmog svibnja oporbena Laburistička stranka zahtjeva raspravu u parlamentu o situaciji u Norveškoj. To se pretvara u raspravu o povjerenju premijeru. Dva dana kasnije Charmberlain podnosi ostavku, a kralje George VI imenuje Churchilla novim premijerom. Dolaskom na premijersko mjesto oformio je koalicijsku vladu Konzervativne i Laburističke stranke. Isti taj dan njemačka vosjka napada i okupira Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg. Dva dana kasnije njemačke snage ulaze u Francusku.

Velika Britanija našla se u sudbonosnom trenutku kada je sama stajala nasuport nacističkoj Njemačkoj, a Churchill tada upućuje riječi koje su zadivile čitav slobodni svijet i ušle u povijest: "Nikada nećemo malaksati ni popustiti. Ići ćemo do kraja ma kakva cijena bila; borićemo se na plažama; borićemo se na poljima i na ulicama; borićemo se u brdima; nikada se nećemo predati." Tada je proklomirao i svoju parolu: "Svaki čovjek i svaka država koji idu s Hitlerom naši su neprijatelji." Već 22. lipnja 1941. nudi savez napadnutnom Sovjetskom Savezu. Situacija na ratištu po Veliku Britaniju kretala se u počecima rata izrazito loše i nakon nekoliko vojnih poraza izložen je kritikama te je došlo od izglasavanja povjerenja. Ipak je uspio ostati na premijerskom stolcu, ali kritičari su ga i dalje nastavili napadati. Ponajviše zbog njegovog gledišta da rat vode državnici i političari, a ne vojnici te se u skladu s tim često uplitao u kreiranje samih vojnih operacija. Tijekom rata dva puta se sastao s američkim predsjednikom Rooseveltom i Staljinom. S Rooseveltom je potpisao Atlansku povelju (što je označilo začetak Ujedinjenih naroda) i Zakon o zajmu i najmu, zahvaljujući kojem su Britanci primali američku vojnu pomoć. S druge strane sa Staljinom je bio u nešto napetijim odnosima jer je sovjetski vođa tražio otvaranje druge fronte iskrcavanjem Saveznika u Francuskoj 1943. godine. Churchill je to odbio učiniti sve dok poraz nacističke Njemačke ne bude sigurna stvar. 

Na paralmentarnim izborima 1945., untoč pobjedi u ratu, pobjedu odnosi Laburistička stranka i to stoga što Churchill nije uspio uvjeriti birače da se čvrsto zalaže za provedbu socijalne reforme (planovi za istu su objavljeni 1944.), za razliku od vođe Laburističke stranke Clementa Attleeja. Izgubivši izbore Churchill je postao vođa oprobe, a prilikom svog posjeta Sjedinjenim Državama u ožujku 1946. održao je svog čuveni govor o Željeznoj zavjesi u mjestu Fulton. U kolovozu 1946. doživi je je nekoliko srčanih udara, ali ta je informacija skrivena od javnosti i on je nastavio voditi Konzervativnu stranku. Nakon parlamentarnih izbora u listopadu 1951. Churchill se vraća na vlast. Nakon objavljivanja knjige "Drugi svjetski rat" dobiva Nobleovu nagradu za književnost (1953.). Zdravlje mu se naglo pogoršava i 1955. povlači se iz politike, a premijersko mjesto ustupa najbližem suradniku Anthony Robert Edenu.

Dana 15. siječnja 1965. imao je srčani udar od kojeg se nije uspio oporaviti. Preminuo je devet dana kasnije (24. siječnja) nešto poslije 8 h u dobi od 90 godina. Prema kraljičinoj zapovijedi sahranjen je (30. siječnja) sa svim počastima koje su uobičajene kod pokopa članova kraljevske obitelji. Nakon 1914. godine bio je to prvi slučaj da je netko tko nije član kraljevske obitelji sahranjen na taj način i nakon Churchillove sahrane tu čast nitko tko nije član kraljevske obitelji nije imao. Sahrani su nazočili predstavnici preko sto zemalja svijeta.

Ernesto Guevara de la Serna - Che - biografija

Ernesto Guevara de la Serna rođen je 14. lipnja 1928. u gradu Rosario u dobrostojećoj obitelji kao prvo od petero djece. Već u dobi od dvije godine dobio je prvi napad astme, bolesti koja će ga pratiti cijeli život. Zbog njegova lošeg zdravlja obitelj se preselila u područje Cordobe gdje je klima suha klima pogodovala Cheovom zdravlju. Sinovljeva bolest zahtjeval je stalnu zdravstvenu skrb, a to je pak tražilo i veća novnčana sredstva koja su crpljenja s obiteljske farme čaja i majčinog nasljedstva. Iako su često bili u financijskim teškoćama obitelj je živjela živtnim stilom više klase. Zbog teškoća koje su iz toga proizlazile, suprostavaljenih temperamenata i navodnih izvanbračnih veza Ernesta starijeg par se često svađao. Glava obitelji, otac, Ernesto Guevara Lynch vukao je korijene iz obitelji plemićkih korijena. No, nekdašnje veliko bogatstvo sada je bilo znanto smanjeno. Ernest ostariji studirao je arhitekturu i strojastvo, ali nije diplomirao već se posvetio poduzetništvu. Majka, Celia de la Serna, bila je iz ugledne obitelji koja je imala dugu povijest u vanjskoj politici Argentine. Zbog odluke da se uda za Guevaru dobila je samo dio velikog obiteljskog nadljedstva. 

Zbog bolesti Ernesto mlađi je u osnovnu školu krenuo tek s 9 godina, preskočivši prva dva razreda. Prije toga majka ga je obrazovala kod kuće te je Ernesto tako s majkom postao vrlo blizak. U školi je bio društven, ali se volio isticati među vršnjacima, često je radio vragolije zbog kojih su ga odrasli samtrali neodgojenim i bezobraznim. Profesori su ga opisivali kao bistrog, ali osrednjeg učenika. Kao srednjoškolac nije pokazivao interes za politiku već se rađe družio s vršnjacima i igrao ragbi. Bio je dobar učenik, ali je 'zaradip' i nekoliko opomena zbog lošeg vladanja. Studije medicine upisuje 1947., a te godine Cheovi roditelji su se rastali te Che dolazi u financijske poteškoće. iste godine (1947.) susreće mladu djevojku imenom Berta Gilda Infante, znanu pod imenom Tita. Tita je bila članica argentinske komunističke omladine i njih dvoje će kasnije postati nerazdvojni prijatelji. Zajedno će čitati marksističke tekstove i raspravljati o aktualnim pitanjima. Godinu dana kasnije (1948.) Erneste se upisuje na studij medicine na sveučilištu u Buenos Airesu. Do ožujka položio je sve ispite iz prve godine, a u lipnju polaže i sve ispite iz druge godine. U prosincu polaže sve ispite s treće godine. Prvog siječnja 1950. kreće na putovanje sjevernim argentinskim provincijama i to na biciklu kojeg je preradio u maleni motor. Tako stiže u San Francisco del Chahar, blizu Córdobe, gdje njegov prijatelj Alberto Granado upravlja centrom za oboljele od lepre. Po povratku s tog putovanja nastavlja studij s velikim interesom za alergije, astmu i lepru.

Za vrijeme studija radio je kao bolničar na trgovačkim brodovima argentinske nacionalne trgovačke pomorske tvrtke. Na tim putovanjima obilazi južne obale Argentine, Brazil, Venezuelu i Trinidad. U listopadu odlučuje krenuti na putovanje kroz Latinsku Ameriku, zajedno s Albertom Grandadom na starom Norton motociklu od 500 cc. Na tom putovanju 1. svibnja stiže u Limu. Tu upoznaje doktora Huga Pescea, peruanskog znanstvenika i direktora nacionalnog programa za lepru te istaknutog marksistu. Oni nekoliko noći do ranih jutarnjih sati vode razgovore. Che će te razgovore kasnije istaknuti kao veoma važne u promjeni njegova stava prema životu i društvu. Tada odlučuje vratiti se u Buenos Aires kako bi dovršio studij. Putuje teretnim avionom preko Miamija, gdje dolazi do tehničkih poteškoća što odlaže let za mjesec dana. Kako bi preživio radi kao konobar i perač posuđa u jednom baru. U redovnoj proceduri provjere stranaca ispituje ga policija te ga pitaju da li su njegovi roditelji komunisti. 

Vraća se u Buenos Aires 31. kolovoza. a studij završava početkom 1953. godine. Nakon liječničkog pregleda za novačanje u vojsku proglašen je nesposobnim. Potom odlazi u Boliviju, da bi se nakon promjene nekoliko zemalja skrasio u Gvatemali. Na ponovno putovanje Latinskom Amerikom kreće 7. srpnja. S tog putovanja piše svojoj tetki Beatriz 10. prosinca 1953: "Tijekom puta imao sam priliku prolaziti korz dominione tvrtke United Fruit, što me je još jednom uvjerilo koliko su zapravo užasne te kapitalističke hobotnice. Zakleo sam se pred slikom starog i oplakivanog druga Staljina da neću počivati sve dok ne budem svjedočio uništenju tih kapitalističkih hobotnica. U Gvatemali ću se usavršiti te postići ono što mi je potrebno da bih postao autentični revolucionar." Komunističkom se pokretu nije priključio odmah već je pokušao svoje ideje ostvariti pišući knjige te je tada počeo pisati knjigu "Uloga liječnika u Latinskoj Americi" u kojoj se bavi problemima zdravstva. Tada je stekao i nadimak Che koji su mu dali kubanski prijatelji jer je često koristio uzvik 'che' koji na jeziku južnoameričkih Indijanaca znači "hej ti!" Godine 1954. sudjeluje u borbama protiv gvatemalske vlade, gdje se prijavio u sanitet pobunjenika i naučio svoje prve vojničke vještine. Početkom 1955. radi kao doktor u bolnici Hospital Central u Mexico Cityua, a u lipnju susreće brata Fidela Castra - Raula Castra s kojim će postati prijatelj.

Meksička policija uhićuje ga 24. lipnja 1956. zajedno sa njegovim kubanskim prijateljima (među kojima je bio i Fidel Castro), a 3. srpnja novinska agencija UPI objavljuje: "Argentinski doktor Guevara biće deportiran u domovinu zbog pretpostavka da je sudjelovao u neuspjeloj zavjeri protiv kubanske vlade Fulgencija Batiste." Bivši meksički predsjednik Lázaro Cárdenas umiješaće se u rad policije kako bi obranio kubanske revolucionare pa su krajem srpnja Che Guevara i braća Castro pušteni na slobodu. Cheova djevojka, Peruanka Hilda Gadea, ostala je trudna te se se vjenčali, a u veljači 1956. rađa se njihova kćerka Hilda Beatriz. Iako je postao otac Che ne odustaje od svojih revolucionarnih planova. S ranije spomenutom grupom kubanskih pobunjenika planira krenuti u rušenje režima kubanskog diktatorea Fulgencije Batiste. Grupa od 82 čovjeka 2. prosinca 1956., a među njima i Che,iskrcati se na istočnoj obali Kube kod mjesta Los Cayelos s namjerom dizanja oružanog ustanka. Međutim njihov dolazak je primjećen i vladine snage kreću u potjeru za njima, a pobunjenici se dijele u manje grupe. 

Kod mjesta Alegría del Pino (5. prosinca 1956.) Cheova skupina upada u zasjedu, Che biva ranjen u vrat ali uz pomoć suboraca uspijeva pobjeći u polja šećerne trske. Nešto kasnije ( 21. prosinca) Cheova grupa stiže na plantažu kave gdje ih je Fidel već čekao nekoliko dana. U siječnju 1957. revolucionari napadaju vojarnu u mjestu La Plata. Bila je to prva pobjeda revolucionara. U osvit zore prvog dana nove godine diktator Batista pobjegao je iz zemlje u Dominikansku Republiku. Nakon dolaska na vlast pobunjenika Guevara je proglašen "kubanskim državljaninom po rođenju" zbog uloge u revoluciji. Cheu je zatim dana u dužnost organizacija suđenja Batistninim pristašama, a u sklopu tih suđenja optuženi su unaprijed proglašeni krivima te su mnogi od njih i streljani. U to vrijeme Guevara pokreće postupak razvoda sa suprugom Hildom (koja se preselila na Kubu) da bi se potom vjenčao s Aleidom March s kojom je u ljubavnoj vezi još tijekom pobune. S Aleidom će imati i četvero djece. Nakon učvršćenja Castrove vlasti Che doiva mjesto u Nacionalnom insitututu za agrarnu reformu i mjesto predsjednika Nacionalne banke. Kasnije će postati i ministar industrije. Tako je postao jedan od najutjecajnih ljudi na Kubi, unatoč tomu živio je vrlo skromno. Odbio je četverostruko veću plaću i primao samo nu vojnog zapovjednika, a supruzi je zabranjivao bilo kakav luksuz zbog kojeg bi ga se moglo optužiti za zloporabu položaja. Guevara je smatrao kako je za postizanje novog komunističkog društva potrebno prvenstveno osobno žrtvovanje i poticanje moralnih vrijednosti nauštrb materijalnih. Svoj ugled u narodu povećao je tako što je osim danonoćnog rada u uredu vikendom sudjelovao u fizičkom radu smatrajući kako radnicima tako daje pozitivan primjer.

Kubanski kontrarevolucionari 1961. u Zaljevu svinja pokušavaju iscrkati svoje snage i oružanom akcijom srušiti Castrov režim. Che želi poći u borbu, ali mu to Castro izrijekom zabranjuje. Uskoro Che postaje jedna od glavnih zagovornika postavljanje sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu 1962. što je dovelo svijet na rub nuklearnog rata. Kasnije će tvrditi da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskim nadzorom. Zagovarao je širenje komunističke revolucije po kubanskom modelu i osobno se angažirao oko pomoći južnoameričkim komunistima i poticanju gerilskih ratova. U skladu s time protivio se mirnom suživotu s kapitalističkim Zapadom. Nakon posjeta Sovjetskom Savezu razočarao se tamošnjim načinom života za koji je smatrao da ne odgovara proklamiranim vrijednostima. Kasnije, tijekom boravka u Africi, početi pisati knjigu u kojoj će kritzirati sovjestsko gospodarstvo od Lenjina pa nadalje. U knjizi prognozira kako su Sovjetski Savez i Istočni blok s postojećom politikom osuđeni na povratak u kapitalizam. 

Nakon ubojstva kongoanskog predsjednika Lumubme i dolaska na vlast diktatora Chombe Che u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda u New Yorku izjavljuje: "Svi slobodni ljudi svijeta moraju biti spremni na osvetu za kongoanski zločin." Da nije mislio ostati samo na riječima 1965. odlazi u Kongo s grupom kubanskih suboraca kako bi sudjelovao u tamošnjim borbama. Prije toga dati će ostavku na sve položaje na Kubi, odreći se državljanstva, a obitelji i bliskim prijateljima ostaviti oproštajne poruke te na neko vrijeme nestati iz javnog života. Nakon toga krenule su kružiti priče kako se razišao s Castrom. No, istina je bila drukčija - s Castrovom potporom Che je s nekoliko Kubanaca u tajnosti otišao u Kongo kako bi pomogao mjesnim pobunjenicima i proširio pobunu na cijelu Afriku. Taj se potez pokazao kao potpuni promašaj jer kongoanski pobunjenici su bili bez stege i želje za borbom te su Che i kubanski subroci na koncu pobjegli iz Konga. Nakon toga Guevara jedno vrijeme boravi u Tanzaniji i u Pragu (Češka) gdje radi na svoje dvije nedovršene knjige. Cijelo je vrijeme u kontaktu s kubanskim agentima, a na kratko ga posjećuje i supruga Aleida. Na koncu se u velikoj tajnosti vraća na Kubu, ali uskoro odlazi u Boliviju kako bi sudjelovao u dizanju ustanka. I ovaj puta pokušaj dizanja revolucije pokazati će se kao potpuni promašaj i to koban. Zbog nedovoljne potpore bolivijskih komunista i seljaka na koje je računao te zbog bolivijske vojske koju su američki agenti obučavali za gerilsko ratovanje ostali su bez potpore. Che s nekolicinom preživjeli pobunjenika bježi od bolivijske vojske ostavši pri tome bez hrane i lijekova za astmu.

Kod sela La Higuera Chea i njegova skupina su opkoljeni. Dolazi do oružanog sukoba u kojem je Guevara ranjen u nogu te zajedno s još dva suborca (Willy Cuba i Juan Pablo Chang) zarobljen. Che je podvrgnut kratkom ispitivanju u kojem su sudjelovali bolivijski pukovnik Andres Selich i agent CIA-e Felix Rodriguez, američki Kubanac koji je već dugo radio na misiji hvatanja Castra. Uskoro stiže zapovijed da se ubije Che Guevara. Za izvršenje smrtne presude dragovoljno se javio bolivijski vojnik Mario Teran zbog toga što je bio ogorčen pogibijom svojih suboraca u borbama s pobunjenicima. Ubijen je 9. listopada 1967. u 13:10 h u dobi od 39 godina. Gueverino tijelo izloženo je u bolnici u gradu Vallegrande, a pritom su mu odsječene obje šake radi potvrde otisaka prstiju. Pokopan je u neoznačenom grobu s drugim poginulim pobunjenicima. Nakon ovog događaja na Kubi su proglašena tri dana žalosti, a za praznik je proglašen 8. listopada - Dan herojske gerile. Cheova grobnica otkrivena je 1997. te su tada njegovi posmrtni ostaci prenseni na Kubu.

Nakon Cheove smrti vodeći svjetski listovi ponudili su 125.000 američkih dolara za njegov dnevnik. Dnevnik je objavljen 1. srpnja 1968. na Kubi i distribuiran je besplatno. Sadržaj dnevnika izazvao je međunarodni skandal zbog načina na koji su bolivijska vojska i Amerikanci tretirali ratne zarobljenike. Zbog svoje tragične smrti Che je postao uzor mnogim mladima posebice 1960-ih i 1970-ih godina 20. stoljeća. Che je autor je i dvije knjige: "Gerilsko ratovanje" (1960.) i "Epizode iz revolucionarnog rata" (1963.). Iako je danas za mnoge junak, njegovi protivnici (prvenstveno Kubanski emigranti) smatraju ga teroristom i zločincem odgovornim za mučenje i smrt brojnih protivnika revolucije. Uz to drže ga odgovornim za propast kubanskog gospodarstva uzrokovanog kolapsom proizvodnje šećera te krivcem za neuspješnu industrijalizaciju koju je pretjerano ambiciozno nastojao provesti tijekom svog ministarskog mandata. I na ljevici se mogu čuti kritike na njegov račun, posebice od strane anarhista, koji ga smatraju autoritarnim staljinistom čiji je konačni cilj bio stvaranje birokratskog i represivnog staljinističkog režima.

Jenson Button - vozač Formule 1 - biografija

Jenson Alexander Lyons Button - je vozač Formule 1. Rođen je 19. januara 1980. godine u Engleskoj. 

 

Mladost

Sin je bivšeg reli vozača Johna Buttona. Roditelji su mu rastavljeni i ima 3 sestre. Mladi Jenson počeo je u kartingu u 8. godini, nakon što mu je otac kupio prvi karting. Krenuvši u utrkivanje pobijedio je na svim utrkama na kojima je nastupao. 1991. godine pobijedio je u sve 34 utrke British Cadet Kart Championship. 1997. godine postaje najmlađi vozač svih vremena u European Super A Championship. Nakon toga 1998. godine prebacuje se u jače serije formula i pobjeđuje iste godine u British Formula Ford Championship za ekipu Haywood Racing. 1999. godine nastupa u Formula 3, pobjeđuje u dvjema utrkama i zauzima ukupno treće mjesto na kraju u Britanskom prvenstvu. Također, iste godine dobitnik je prestižne McLaren/Autosport Young Driver of the Year award.

 

Karijera u Formuli 1

Williams

U zimskom periodu uoči početka sezone 2000. godine na njega je bacio oko Sir Frank Williams vlasnik Williams F1 tima i odmah ga je angažirao kao test vozača. S ne baš puno iskustva, ali zato s nevjerojantnom talentiranošću i vozačkim znanjem deklasirao je još jednog kandidata za ulogu test-vozača u timu Williamsa Brunu Junqueira. Kako je vozačka postava Williamsa izgubila još i Alexa Zanardija, Jenson je tako odmah upao na mjesto regularnog vozača utrka pored već dokazane zvijezde i također velikog talenta Ralfa Schumachera. Svoju prvu sezonu Jenson je završio na 8. mjestu u ukupnom poretku, a najbolji rezultat se dogodio na VN Njemačke koju je završio na 4. mjestu. Na VN Belgije Jenson se kvalificirao kao treći. (Utrku je završio kao peti).

Benetton i Renault

2001. godine pod Williamsovim ugovorom prelazi na posudbu u Benetton koji je tada pao pod ruke Renaulta i koji je bio te sezone vrlo slab kada su bili u pitanju rezultati. Sezonu završava kao sedamnaesti.

2002. godine Jenson ostaje u istom timu, ali sada pod novim imenom, Renaultom. Pored Jarna Trullija činili su jači dvojac koji bi mogao ugrabiti koji veći rezultat. Za dlaku je izgubio podij na trećoj utrci VN Malezije kada ga prelazi Michael Schumacher u posljednjem krugu zbog kvara na stražnjem ovjesu. Sezonu s Renaultom Jenson završava 7. u ukupnom poretku.

BAR

2003. godine vođa Renaulta Flavio Briatore mijenja Jensona s Fernandom Alonsom, dosadašnjim test vozačem ekipe Renaulta. Za Jensona je imao samo riječi hvale te je dodao: Vrijeme će pokazati jesam li pogriješio.

Kako je Flavio oduvijek imao dobar nos da odabere onog pravog niti u ovoj zamjeni nije pogriješio. 2005. godine Alonso mu donosi naslov prvaka te isto ponavlja i 2006 godine. Te je godine Jenson pronašao mjesto u momčadi BAR Honde te se je pridružio bivšem svjetskom prvaku iz 1997. Jacquesu Villeneuveu. Njihova međusobna saradnja unutar tima nije bila na visokom nivou i znale su izbivati razne nesuglasice između njih, a sve je već počelo na prvoj utrci te sezone na VN Australije kada je Jenson skrenuo ranije u boks i poremetio strategiju Villeneuveu koji je morao čekati da Jenson izađe. Usljedio je rat riječima kroz čitavu sezonu. Na kraju je Jenson ipak bio bolji od Villeneuvea, a najbolji rezultat u utrci je imao na VN Austrije kada je ugrabio 4. mjesto. Ali sezona i nije baš najbolje mazila Jensona. Na zadnjem slobodnom treningu u subotu ujutro uoči kvalifikacija za VN Monaka na izlasku iz tunela pri brzini 290 km/h doživio je tešku nesreću udarivši u ogradu. Težih posljedica nije bilo, ali na toj utrci nije nastupio. Na VN SAD-a bilježi čak i vodstvo u utrci po prvi put u karijeri. Sezonu završava kao deveti sa 17 bodova, 11 više od Villeneuvea.

2004. godina je za Jensona i BAR-Hondu sada i bez Villeneuvea bila poprilično uspješna, a da Michael Schumacher i njegov Ferrari nije bio toliko dominantan Jenson bi bio i još bolji po rezultatima. Osvaja prvi podij u karijeri na VN Malezije i prvi pole position na VN San Marina koji se i dandanas spominje u krugovima F1 kao jedan od najpreciznije odveženih pojedinačnih krugova u historiji F1. Sezonu završava na visokom trećem mjestu u ukupnom poretku vozača što je u biti bilo prvo mjesto u odnosu na ostale jer je Ferrari te godine bio sasvim drugi svijet o odnosu na ostale. Sezonu je prije svega obilježila Button trakavica oko potpisivanja ugovora s Williamsom za sljedeće dvije godine potpisanog iznenada 5. augusta 2004. bez ikakvih ranijih konstatacija oko cijelog prelaska u Williams. Jenson je uzdrmao cijelu F1 javnost i imao je dva važeća ugovora koji su ga vezali uz obje ekipe, BAR Hondu i Williams-BMW. Na kraju je ipak Sir Frank Williams popustio, a BAR je isplatio odštetu. 16. oktobra u Milanu FIA je odlučila da Jenson u sezoni 2005. ostaje u BAR Hondi i da je jedino BAR-ov ugovor pravovaljan. Sezonu završava kao treći sa 85 bodova.

2005. godina počinje vrlo slabo s diskvalifikacijom na VN San Marina zbog prelaganog bolida i zbog koje momčad BAR Honda čak i dobija kaznu nenastupanja na VN Monaka i VN Španije zbog svjesnog varanja i izigravanja pravilnika. Na utrci za VN Monaka Jenson debitira u komentatorskoj kabini te komentira utrku za britanski ITV. Na VN Kanade osvaja jedini pole position te sezone, a na VN Njemačke i VN Belgije osvaja jedina penjanja na podij (treće mjesto) te sezone. Sezonu je završio deveti sa 37 bodova.

Honda

2006. godine dotadašnja ekipa BAR-Honda pada pod 100%-tno vlasništvo Honde i mjenja ime u Honda Racing F1. Kod Jensona se ništa nije osobitno promjenilo, mjenjale su se samo neke stvari oko njega. Uz promjenu naziva tima otišao mu je dosadašnji timski kolega japanac Takuma Sato u Super Aguri-Hondu, a došao mu je bivši ferrarijevac brazilac Rubens Barrichello. Na predsezonskim testiranjima Honda je iskazivala vrlo jake perfomanse na svom bolidu i Jenson je u sezonu krenuo sa puno ambicija i želja da konačno počne pobjeđivati. Ipak, sezona je počela totalno prosječno bez ikakvih bitnijih prednosti u odnosu na ostale. Jenson je te sezone naprosto deklasirao Barrichella koji je igrao punih šest godina drugu violinu u Ferrariju. Bilježi podij na drugoj utrci sezone na VN Malezije i na posljednjoj utrci u Brazilu (treće mjesto).

Sredina sezone bila je katastofalno loša, ali od VN Mađarske i ostvarenja sna, osvajanja prve pobjede u F1 Jenson bilježi najveći zbir osvojenih bodova u zadnjih šest utrka sezone, te sezonu završava u sjajnoj formi i na vrlo uzlaznoj putanji. Pobjedom na kišnom Hungaroringu postaje biti prvi britanski vozač koji je pobijedio još od marta 2003. godine i pobjede Davida Coultharda na VN Australije i prvi engleski pobjednik sedam godina nakon Damona Hilla. Sezonu završava na šestom mjestu sa 56 bodova.

2007. Jenson nastavlja sa Hondom koja je bila jedna od Jensonovim noćnih mora. Totalna pogreška u samom startu dizajna bolida i u samom daljnjem razvoju bolida dovele su ekipu na samo začelje poretka. Jenson je sezonu završio na 15 mjestu sa 6 bodova. Tokom zimske stanke i nakon godine dana pauze u momčad dolazi bivši proslavljeni tehnički direktor iz Ferrarija Ross Brawn u kojeg su svi polagali nade, prvenstveno i sam Jenson, i da će za sezonu 2008. bolid ipak biti malo bolji. 2008. bolid koji je več bio razvijan i prije Brawnovog dolaska, on sam malo je toga mogao na njemu da promjeni i da bi se momčad podigla na noge. Jensona je te sezona apsolutno sve toliko demotiviralo da je i izgubio ekipni dvoboj protiv Barrichella. Sezonu je završio kao posljednji vozač koji je osvajao bodove na 18. mjestu i to sa vrlo skromnih 3 boda. U decembru 2008. iznenada bez ikakvih ranijih najava Honda najavljuje povlačenje iz F1 i gašenje svog F1 projekta odnosno, momčadi Honda Racing F1 zbog svjetske ekonomske krize te momčad ostvaljaju na prodaju. Neizvjesnost opstanka i sama prodaja momčadi je trajala tri mjeseca, da bi ju na kraju preuzeo u potpunosi sam Ross Brawn i preimenova momčad u Brawn GP.

Brawn

Godine 2009. Jenson bolji početak nije mogao niti poželjeti. Sad već skoro veteran u F1 nakon devet odveženih sezona kao da se ponovo rodio zajedno i sa Rubensom Barrichellom dobivši najbolji bolid na gridu u novoj sezoni. Na otvorenju nove sezone pobjeđuje lakoćom, a njegov timski kolega Barrichello završava kao drugi.

Fabrice Muamba - fudbaler - Bolton - biografija

Fabrice Ndala Muamba fudbaler je sredine terena i nastupa za Bolton Wanderers u Engleskoj Premier ligi. Rođen je 6. aprila 1988. godine. Prije toga je igrao za Arsenal i Birmingham City. Nastupao je za Englesku U-21 reprezentaciju.

17. marta 2012. godine, na utakmici četvrtfinala engleskog FA Cupa između Tottenhama i Boltona srčani napad je dobio Fabrice Muamba. Muamba se u jednom trenutku samo srušio na teren, a sudija Howard Webb je nakon desetominutnog prekida odlučio ekipe poslati u svlačionicu. Do momenta ove nesreće rezultat je glasio 1:1. Već na terenu mu je prestalo da kuca srce, nakon čega ga je medicinska ekipa pokušala oživiti CPR tehnikom, a isto čine i medicinari na putu do bolnice.

Muamba je rođen u Kinsgasa, Zair (sadašnja Demokratska Republika Kongo). Njegov otac je zatražio politički azil 1994. u Velikoj Britaniji zbog problema u svojoj zemlji. Počeli su živjeti u istočnom Londonu, gdje je Muamba pohađao Kelmscott školu u Walthamstow-u. Kada je Muamba stigao u Englesku, imao je 11 godina i nije znao engleski jezik, međutim sve je to nadoknadio i bio odličan u fudbalu i školi.

Klubska karijera 

  Arsenal

Muamba se pridružio Arsenalovoj omladinskoj akademiji kao dječak u 2002. godini. Prvi profesionalni ugovor je potpisao u Oktobru 2005. godine, i istog mjeseca, 25 oktobra je debitovao u Liga kupu protiv Sunderlan-a, ispred 47.000 gledatelja na stadionu "Svjetlosti".

  Birmingham City 

 U Augustu, 2006. Muamba je otišao na pozajmicu u Birmingham City na cijelu sezonu. Nakon slabog starta, njegov borbeni stil igre, koji je podsjećao na njgovog idola, Patrick Vieira-u, ustalio se kao starter na sredini terena. Navijači su bili prezadovoljni s njim i izabrali ga kao najboljim mladim igračem te sezone. Za 4 miliona funti, Muamba je prešao u Birmingham City 11. maja 2007., i potpisao trogodišnji ugovor. Svoj prvi gol je postigao nakon kornera, voleom, 12. marta 2008. u porazu od 4:2 protiv Portsmouth-a. Nastupao je 37 puta za City.

 Bolton Wanderers

Za 5 miliona funti je prešao u Bolton 16. juna 2008. godine, i potpisao četverogodišnji ugovor po kojem je trebao primati 750 hiljada funti godišnje. Svoj prvi gol za novi klub je postigao protiv Wigana 13. marta 2010. godine. Iste godine je potpisao novi četverogodišnji ugovor sa Boltonom.

Gaj Julije Cezar - biografija

Rimski vojskovođa i državnik koji je udario temelje rimskom imperijalnom sustavu potječe iz ugledne patrijciske obitelji Julijevci. Gaj Julije Cezar (lat. Gaius Julius Caesar) rođen je 12. ili 13. srpnja 100. godine p.n.e. (prije nove ere). Kao patricij i nećak konzula Marija dobio je solidnu naobrazbu naučivši heberijski i galski jezik. Na Rodosu je studirao retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. U Rim se vraća 73. godine p.n.e. i radi kao odvjetnik. Radeći odvjetnički posao istaknuo se kao žestoki kritičar i protivnik korupcije u politici. Ženio se četiri puta. Njegova prva žena Kornelija preminula je 58. godine p.n.e tijekom porođaja. Nakon njezine smrti oženio se Pompejom, unukom diktatora Sule. Brak nije dugo trajao jer se Cezar razveo od nje zbog glasila koje su kružile o njoj. Potom se 59. godine p.n.e. oženio Kalpurnijom, a taj brak je bio (za razliku od prethodna dva) motiviran političkim razlozima.

Kako Cezar nije imao muških nasljednika u svojoj je oporuci napisao da njegov nasljednik treba biti njegov rođak Oktavijus. Kasnije će Oktavijus postati prvi rimsk car (pod imenom August). Burna je i brza Cezarova karijera. Godine 85. p.n.e. bio je flamen dialis, ali mu je diktator Sula oduzeo čast i imanje. Kao vojnik potom odlazi u Malu Aziju i za hrabrost u operacijama oko Mitilene dobiva corona civica. Na putu iz Rima na otok Rodos (75. god. p.n.e.) iskazao se junaštvom u sukobu s gusarima. S Rodosa je prešao u Malu Aziju i sudjelovao u trećem pohodu protiv Mitridata. Za pontifeksa je izabran 75. godine p.n.e, a zatim za vojničkog tribuna. Godine 68. p.n.e postao je kvestor u Španjloskoj, a 65. godine p.n.e. kurulski edil (kada je stekao veliku popularnost zbog svoje ljubavi prema gladijatorskim igrama). Dvije godine kasnije 63. p.n.e. postaje pontifeks maksimus. Iste godine rimski političar Lucije Sergije Katalina optužuje Cezara i Krasa za kletvu. Ciceron traži smrtnu kaznu za obojicu, ali su na koncu i jedan i drugi oslobođeni. Godine 62. p.n.e. Cezar posatje pretor u Rimu i propretor u Španjolskoj, gdje pacificira buntovna plemena i preuređuje financijsku administraciju. Dvije godine kasnije (60. p.n.e.) sklapa s Pompejem i Krasom tzv. prvi trijumvirat. Kako bi ojačao međusobne veze Cezar je svoju kćerku Juliju oženio za Pompeja. Godine 59. p.n.e. kao konzul, proveo je demagoški agrarni zakon. Godinu kasnije (58. p.n.e.) imenovan je guvernerom Galije. U to doba Keltska Galija na sjeveru još uvijek je bila nezavisna od rimske vlasti, ali su Aedui, pleme rimskih saveznika, zatražili pomoć od Cezara (još u prvoj godini njegove guvernerske vladavine) kako bi porazili drugo galsko pleme - Helvete. Cezar je Keltsku Galiju osvojio sa šest legija porazivši tako Helvete i natjerao ih na povlačenje. Potom je porazio njemačke snage pod vodstvom Ariovistusa. 

Dok je Cezar bio u Galiji njegovi simpatizeri pokušavali su dominirati političkim zbivanjima u Rimu. To je prijetilo Pompejevoj i Krasvoj poziciji i postalo je neophodno da se trojica vođa susretnu, što se i dogodilo u mjestu Luca 56. godine p.n.e. Taj je susret doveo do privremenog smirenja trzavica. Odlučeno je kako će Cezar nastaviti vladati Galijom narednih pet godina, dok će Pompej i Kras biti konzuli do 55. godine p.n.e., a nakon toga njih će dvojica preuzeti upravljanje provincijama. Kako je i bilo dogovoreno godine 55. godine p.n.e. Kras je prezeo upravu u provinciji Siriji gdje je uskoro i poginuo (53. godine p.n.e. kod Kartage) u ratnim sukobima. Smrću Cezarove kćerke Julije (54. godine p.n.e.) prekinute su rodbinske veze Cezara i Pompeja te je nakon Krasove smrti (čime je prekinut trijumviratski ugovor) sve bilo spremno za građanski rat. Prvo je Pompej zatražio od Cezara da napusti svoju dužnost u Galiji. Na to je Cezar predložio da obojica istovremeno daju ostavke na svoja mjesta, ali je to Pompej odbacio. Nakon toga Senat poziva Cezara da podnese ostavku i napusti vojsku ili će se u suprotnom smatrati javnim neprijateljem. Tribuni koji su bili Cezarovi simpatizeri, glasali su protiv ove odluke, ali su nakon toga bili prisiljeni napustiti prostorije Senata. Potom je Senat Pompeju povjerio upravljane državom. Početkom 49. godine p.n.e. Cezar je prešao Rubikon, mali potok što je dijelio njegovu provinciju od Italije i bez poteškoća krenuo prema jugu. Kada je vidio kako ne može zaustaviti Cezarov proboj Pompej je pobjegao u Brindisium i potom u Grčku. Tri mjeseca kasnije Cezar je bio gospodar Italije. Nakon toga njegove su snage zauzele Španjolsku i ključnu luku Massaliju (danas: Marseille). Osiguravši tako zaleđe u Italiji, Africi i Španjolskoj krenuo je u potjeru za Pompejom i pobjedio ga (48. godine p.n.e.) u bici kod Farsala u Tesaliji. Potom je nastavio potjeru prema Egiptu (Pompej je ubijen kod Peluzija u Egiptu) gdje je Cezar svladao egipatsku vojsku i svojoj saveznici Kleopatri, kćerku kralja Ptolemija XII., prepustio 47. godine p.n.e. upravu. Zatim je sredio prilike u Judeji i Siriji te munjevito pobjedio pontskog kralja Franka 47. godine p.n.e. kod Zele. Odatle potječe njegova čuvena poruka Senatu: "Veni, vidi, vici" (Dođoh, vidjeh, pobjedih). Malo je poznato da je te riječi Cezar ustvari uputio na grčkom jeziku koji je u ono doba bio u modi među rimskom gospodom: "Elthon, eidon, enikesa."

Vrativši se u Rim postao je vojnički diktator i porazio protivnike u Africi (46. p.n.e.) i Španjolskoj (45. p.n.e.) uništivši time i posljednje ostatke republikanske vojske. Tako je postao ustvari aposlutni monarh. Proglasio je opću amnestiju, reformirao sudstvo, uveo novi kalendar (tzv. julijanski kalendar), porezni sustav, povećao broj senatora, sponzorirao veteranske kolonije, ublažio oštre propise za stjecanje statusa rimskog građanina i spremao mjere za osiguranje granica. No, brojne senatorske obitelji smatrale su kako Cezar ugrožava njihove pozicije s ovlastima koje posjeduje, a strahovali su također da će Cezar uzeti titulu kralja (rex), koju su oni kao republikanci mrzili. To je dovelo do urote senatora. Na vrhuncu moći ubili su ga 15. ožujka. 44. godine p.n.e. urotnici iz patricijskih redova (pristaše republikanca) na čelu s Brutom, Kasijem i Trebonijem na ulazu u Senat.

Gaj Julije Cezar bio je veliki strateg i lukav taktičar. U svojim pohodima primjenjivao je brze pokrete četa, stalne ofenzive, nepoštedne borbe i represalije. Važan je i kao pisac - jedan je od glavnih predstavnika rimske proze. Jednostavnim i konciznim načinom opisao je svoje ratovanje u Galiji u memoarima "De bello Gallico" (Komentari o galskom ratu; u sedam knjiga kojima je Aulo Hircije dodao osmu), a građanski rat protiv Pompeja opisao je u "De bello civili" (Komentari o građanskom ratu; u tri knjige). Oba djela pisao je s apologetskom i političkom tendencijom: da dokaže umješnost i uspješnost svojih vojničkih poduhvata i zakonsku ispravnost svojih političkih postupaka. Zato ti zapisi nisu pouzdani kao povijesni izvori. Cezar je na osnovu sunačne godine, uveo novi kalendar, koji se po njegovom imenu naziva julijanski. Njime se i danas služe neke pravoslavne crkva (ruska, srpska itd.). Od njegova nadimka nastali su kasniji vladarski naslovi: kod Rimljana caesar, kod Talijana cesare, kod Njemaca Kaiser, kod nas cesar i car.

Dejan Lekić (fudbaler Crvena Zvezda Srbija) - biografija

Dejan Lekić - fudbaler (CRVENA ZVEZDA)
Puno ime: Dejan Lekić
Datum rođenja: 7. jun 1985.
Mesto rođenja: Kraljevo, Srbija
Visina: 193 cm
Pozicija: Napadač
Juniorski klubovi: Sloga Kraljevo
KLUBOVI:
2005-2007, Metalac
2007-2009, Zemun
2009- , Crvena zvezda
REPREZENTACIJA:
2009- , Srbija
-----------------------------------------------------------------
Dejan Lekić (rođen 7. juna 1985. u Kraljevu) je srpski fudbaler koji trenutno nastupa za Crvenu zvezdu.
-----------------------------------------------------------------

Karijera
Fudbal je počeo da trenira u rodnom Kraljevu, u redovima Sloge, da bi kasnije prešao u Metalac iz Gornjeg Milanovca. Pažnju na sebe je skrenuo dok je nastupao za Zemun, u kojem je proveo dve godine. Posle odličnih igara u Srpskoj ligi, gde je bio najbolji strelac sa 26 golova, prešao je u Crvenu zvezdu.
Prvu zvničnu utakmicu u dresu Crvene zvezde je odigrao protiv Rudara iz Velenja u drugom kolo kvalifikacija za Ligu Evrope. U revanš meču trećeg kola kvalifikacija protiv Dinamo Tbilisija, prešao je put od tragičara do heroja. Prvo je postigao autogol, a zatim i het trik kojim je Zvezdi doneo pobedu od 5-2 i prolazak u narednu rundu.

Reprezentacija
Dejan Lekić je dobio šansu da zaigra za reprezentaciju Srbije pošto ga je selektor Radomir Antić pozvao za prijateljske utakmice koje je reprezentacija igrala 14. i 18. novembra 2009. protiv Severne Irske i Južne Koreje. Antić ga je naknadno pozvao, nakon što je Dejan Stanković otkazao učešće zbog povrede.
Debitovao je 14. novembra 2009. u Belfastu protiv Severne Irske, kada je u igru ušao u 76. minutu umesto Danka Lazovića.